Bogatašice nisu moje drugarice: Rod i klasa unutar srednjoškolskog kolektiva Subverzivne Isaurine
„Neko ko nikad nije proživio ovo što mi preživljavamo, neko ko nije osjetio ovaj bijes, ovu bol, ili ovu tjeskobu koja dolazi iz pripadnosti nižim klasama, taj mi ne može ni o čemu govoriti. One ne žive teškim životom. One ne poznaju stvarni svijet.“
Moj prvi susret sa Subverzivnim Isaurinama (@sebsilva.ph)
Subverzivne Isaurine sam prvi put upoznao krajem aprila 2022. godine. Tog jesenjeg dana, koji je meni ličio na proljeće, prisustvovao sam protestu 'Protiv merkantilnog i patrijarhalnog sistema obrazovanja'. Protest su organizirale učenice i učenici 11 javnih srednjih škola iz Santiaga. Oko 11 sati, nakon što sam prvi put u životu spremio smjesu protiv suzavca, zaputio sam se prema Liceo de Aplicación. Aplika je tih sedmica bila pod učeničkom okupacijom te je poslužila kao mjesto artikulacije omladine iz Santiaga. Protest je dogovoren na gradskoj srednjoškolskoj skupštini koja se održala u ovoj školi tjedan dana prije protesta.
Put prema Apliki otkriva atmosferu u kojoj se razvija srednjoškolska politika. Na križanju ulica Erasmo Escala i Riccardo Cumming, koje se nalazi stotinjak metara zapadno od Aplike, policijsko vozilo nadzire školu. Ono je tu još od početka učeničke okupacije. Do škole ne idem direktno, nego pravim krug oko Avenije O'Higgins, glavne arterije koja spaja gornji i donji grad te koja je nazvana po čovjeku za kojeg se kaže da je Čile oslobodio od španske vlasti. Dok hodam, na pedesetak metara južno od Aplike vidim policijsku postavu sačinjenu od kombija sa specijalcima, jednog bacača suzavaca, te ogromnog vozila sa vodenim topom. Od marta ove godine, kada su nakon pandemije otpočeli protesti u Apliki, ova postava sa ovog mjesta vreba svaki dan osim vikenda. Danas, pošto se ipak radi o posebnijem datumu, pedesetak metara u smjeru Avenije Brazil, ovoj uobičajenoj ekipi su se pridružila još tri oklopna vozila. Osim snaga reda i mira, pored mene u tom trenutku prolazi i mnoštvo učeničkih grupa koje su se iz svojih škola zaputile prema Apliki. Ovi mladi ljudi, koje prepoznajem po školskim odorama njihovih institucija, tog dana će marširati prema Ministarstvu obrazovanja, gdje namjeravaju vlastima uručiti svoje zahtjeve.
Nakon kratkog kruga oko naselja koje okružuje Apliku, dolazim na mjesto susreta. Tu pozdravljam učenike koje poznajem, kratko izmjenjujemo koji komentar ili šalu o broju policijskih snaga koje tik iza ugla čekaju početak protesta, te svi polako krećemo do fontane koja se nalazi kod metro stanice Republika, mjesta sa kojeg srednjoškolski protesti započinju još od vremena diktature. Dok se krećem ulicom Cumming, sa velikom intrigom promatram ove ljude. Na njihovim licima vidim mješavinu adrenalina, nade, sreće, straha, te bijesa. U tom trenutku iza sebe vidim nesvakidašnju scenu. Prema meni se približava skupina mladih djevojaka sa crnim kapuljačama koje za sobom vuku zeleni gradski kontejner. To su Suberzivine Isaurine, politički kolektiv iz srednje škole Liceo 4 Isaura Dinator. Toga dana, učenički marš neće stići do Ministarstva obrazovanja, te lista zahtjeva neće niti biti uručena vlastima. Pohod će završiti nakon petnaestak minuta, onda kada snage države i učenici započnu obračun sa kojim završava skoro svaki srednjoškolski marš u glavnom gradu. U tim trenucima, učenici će iskoristiti jedan zeleni kontenjer, možda baš onaj koji su vukle Isaurine, za stvaranje barikade kojom bi ograničili napredovanje specijalnih postrojbi čileanske države.
Subverzivne Isaurine: Liceo 4 pod učeničkom okupacijom
Liceo 4 Isaura Dinator, škola iz koje potiče kolektiv u fokusu ove priče, nalazi se u naselju Yungay, na samo par minuta hoda od poznatog parka Quinta Normal. Škola je dobila ime po Isauri Dinator de Guzmán, političarki, spisateljici, profesorici i poznatoj čileanskoj feminističkoj aktivistici iz 20. stoljeća. Od svih emblematičnih obrazovnih institucija koje se nalaze u glavnom gradu, Liceo 4 Isaura Dinator se nalazi u najgorem stanju, te se na ovoj školi najjasnije očitava ono što Subverzivne Isaurine nazivaju „državno napuštanje javnog obrazovanja.“ Na materijalnom nivou, najbolji prikaz ovog napuštanja je loša infrastruktura škole: razbijena stakla, nedostatak zavjesa, jedan funkcionalan WC bez ogledala, nepostojanje sapuna i papira u WC-ovima, upotreba kanti za boju umjesto kanti za smeće, te neprisustvo dezenficijensa te digitalnih toplomjera potrebnih za nadziranje korona situacije.
Srednja škola Liceo 4 Isaura Dinator pod okupacijom (@isaurinas.subversivas)
U davnim vremenima, broj učenica ove škole je dostizao 2500. Sa prolaskom godina, te dolaskom loše medijske reputacije, koja je isticala politički vandalizam te loše ispitne rezultate na standardiziranim testovima, Liceo 4 je ovu godinu dočekao sa tek njih 250. Nasuprot drugim emblematičnim školama, unutar kojih uvijek zaluta barem nekoliko tinejdžera iz gornjeg grada, sve Isaurine dolaze iz donjeg grada. Tako ovu isključivo žensku školu pohađaju većinom Čileanke koje dolaze sa gradske periferije te imigrantice iz Perua, Kolumbije i Venecuele. Zbog neoliberalne logike koja vlada obrazovanim sustavom, financiranje javnih škola se bazira na osnovi broja učenica koje pohađaju određenu školu. Tako je pad broja učenica u Liceo 4 značio i pad financijskih resursa kojim ova institucija raspolaže. Tokom godina ova logika je dovela do zatvaranja raznih školskih prostorija, kao što su to laboratorije za kemiju, fiziku i biologiju, te umjetnički atelje i auditorij.
Ovakvi uvjeti obrazovanja doveli su do toga da se Isaurine odluče na drastične mjere. Tako su, u razmaku od marta do maja ove godine, učenice ove škole dva puta okupirale Liceo 4. Iako je svaka od ovih okupacija uključivala širi spektar zahtjeva, obje su imale specifičan okidač koji je do njih doveo. U prvom slučaju, tokom marta ove godine, povod za okupaciju je bilo seksualno zlostavljanje. Tada se grupa učenica usprotivila daljnjem radu profesora historije koji je skupio više od 30 optužbi za seksualno nasilje unutar i van prostora ove institucije. Za vrijeme druge okupacije, tokom maja ove godine, okidač za okupaciju je bila glad. Toga puta učenice su se ustale protiv programa školske ishrane koji je za doručak uključivao tek kuhano jaje i čašu mlijeka. Između ostalog, za vrijeme obje okupacije Isaurine su tražile, pored otpuštanja profesora i novog programa ishrane, i popravak školske infrastrukture, veći broj profesora, prestanak političke persekucije, implementaciju programa pomoći učenicama sa poteškoćama u razvoju, implementaciju protokola protiv patrijarhalnog nasilja, implementaciju programa integralnog seksualnog obrazovanja, te prestanak programa državnog subvencioniranja javnog obrazovanja po osnovi broja učenica.
Pristup Subverzivnim Isaurinama: Ostaci diktature te društvo nadzora i nepovjerenja
Zbog ambijenta u kojem djeluje srednjoškolski pokret, moj pristup Subverzivinim Isaurinama bio je pun prepreka. Iako je Pinočeova diktatura završila prije više od 30 godina, njene logike nisu nestale iz obavještajno-informativnih institucija, koje i dan danas imaju važan utjecaj unutar samog društva. Pošto službe javnog reda i mira blisko nadgledaju srednjoškolski pokret, prostor omladinske politike ispunjen je strahom, panikom, i nepovjerenjem. Policajci u civilu su prisutni na svim protestima, bez obzira koliki bio broj učesnika. Također, slučajevi infiltriranih policajaca unutar obrazovnih institucija, te izdaje mobiliziranih učenika od strane profesora ili kolega, više nisu neka novost. Prije par godina, u vremenima Oktobarske pobune, općinske vlasti Santiaga su zajedno sa obrazovnim tijelom, policijom i direktivom škole, stvorili WhatsApp grupu unutar koje su profesori i profesorice bili prisiljeni da izvještavaju o bilo kakvim političkim kretanjima unutar škole Nacionalni Internat Barros Arana [1], institucije koja se nalazi na tek 10-ak minuta hoda od Liceo 4. Tokom 2018, samo godinu dana prije Oktobarske pobune, vlasti su putem programa Sigurne učionice (špa. Aula Segura) iz čileanskih škola izbacile 745 mobiliziranih učenika i učenica.[2] Unutar ovakvog konteksta sam ja, kao antropolog koji dolazi sa drugog kraja svijeta da istražuje ovaj pokret, mnogo puta smatran sumnjivom osobom, neko kome nije lako vjerovati. Tako se unutar Aplike kratko nakon mog dolaska počeo širio trač o tome kako bi ja mogao biti doušnik policije. U čileanskom društvu nepovjerenja, ovakve optužbe su posve očekivane, te ih se nije nimalo lako riješiti.
Ipak, nakon nekog vremena, uspio sam uspostaviti kontakt sa Isaurinama zahvaljujući drugaru kapuljači iz Aplike.[3] Svog prvog susreta sa Mailen, učenicom Liceo 4 te pripadnicom Subverzivinih Isaurina, se sjećam po nečem jako specifičnom. Naime, ova djevojka je taj dan postala prva osoba iz Čilea koja je za vrijeme našeg prvog susreta intervjuisala mene, a ne ja nju, kako to obično ide u mom zanatu. Tokom tog razgovora, koji se desio u parku Quinta normal, objasnio sam joj tko sam, odakle dolazim, zašto sam se uopće zainteresirao za jednu tako specifičnu temu, koji je cilj mog rada, te šta bi moj rad mogao značiti za politički pokret koji ona predstavlja. Iako sam taj dan pomislio da su moji odgovori bili dovoljni da smire situaciju, Mailen mi je poslije priznala da je sa svojim drugaricama razgovarala čak tri puta prije nego što je konačno pristala da odemo na kafu. Također, Mailen mi je kasnije rekla kako je za vrijeme Oktobarske pobune, kada je imala tek 14 godina, u blizini svoje kuće imala danonoćni policijski nadzor, za koji kaže da je bio povezan sa njenim političkim aktivizmom.
Bogatašice nisu moje drugarice: Rod i klasa unutar srednje škole Isaura Dinator
Na našu prvu kafu Mailen je došla sa drugaricom Renatom. Kao i većina učenica Liceo 4, Mailen i Renata dolaze iz donjeg grada, te pripadaju donjem narodu i nižim narodnim klasama. Ovu pripadnost, koja je važan dio njihovog političkog identiteta, učenice prepisuju i samoj školi. Tako za Liceo 4 Mailen kaže: „Iako smo mi ovdje u centru Santiaga, ja nas više vidim kao neku narodnu školu sa periferije. Mi se ustvari niti ne smatramo emblematičnom školom, jer smo mi tu emblemu davno izgubili. Zovu nas emblematična škola samo zbog godina, ali mi niti imamo emblematične rezultate niti nudimo emblematičan kvalitet. Mi smo ustvari jedna narodna škola, jedna siromašna škola, jedna prekarizirana javna škola.“
Ipak, uprkos teškoj ekonomskoj situaciji, ova škola i dalje inspiriše nove pobunjene generacije. To se najviše dešava zbog njene povijesti, putem koje se Liceo 4 dovodi u vezu sa tradicijom kritičkog mišljenja, borbom za javno obrazovanje, te političkom mobilizacijom. Dok govori o svom iskustvu dolaska u ovu školu, Renata kaže: „I prije Liceo 4 sam učila u javnom obrazovanju. Uvjeti tamo su bili jednako loši kao ovi u kojima se sad nalazimo. Ali, učenici tamo nisu bili svjesni situacije u kojoj se nalaze. Kao da nisu problematizirali vlastite probleme. Nasuprot, u Liceo 4 cure se nameću, cure zahtijevaju, i cure traže ono što im nedostaje. Isto tako, ja se ne sjećam da sam prije dolaska u ovu školu ikada u životu imala priliku da pročitam jedan politički tekst. A ovdje, u Liceo 4, čak i tekstovi koji nisu sa predavanja historije, kao oni koji se daju na časovima jezika i književnosti, ili na radionicama kritičkog čitanja, su ustvari politički tekstovi. To mi je super jer mislim da se u drugim školama previše šuti, sve se nekako zataškava. Također, dolazak u Liceo 4 je poseban i iz drugih razloga. Mislim da kad dođeš u jednu školu u centru i vidiš barikade na ulici, odmah ostaneš zaprepašten. To je nešto novo što prije nisi imao priliku da vidiš. Ili, kad vidiš kapuljače na ulici to je isto nešto potpuno novo za tvoj svijet. I sve to u tebi stvara intrigu. I iz te intrige se rađa propitivanje koje vodi do istraživanja i konačno razumijevanja razloga zbog kojih se sve to radi.“
Iako se radi o grupi žena, Subverzivne Isaurine navode klasu te svoje klasno iskustvo kao osnovni motor njihovog političkog pokreta. Tako se u svom manifestu Isaurine pozicioniraju protiv trenutnog obrazovnog sistema, koje smatraju merkantilističkim, te za koji kažu kako kvalitetno obrazovanje osigurava samo učenicima u privatnom sektoru, istom koji je nedostupan za pripadnice njihove klase. Zanimljivo je također to kako životni ambijent periferije Santiaga označava jedan prostor koji ispunjava i oblikuje političku mobilizaciju unutar Liceo 4. Dok razgovaramo o ovome, Renata objašnjava: „Prekarizacija je baza na osnovi koje se mi dižemo. Mislim da se naša organizacija rađa iz bijesa koji nastaje zbog neostvarene želje da učimo u jednom dostojnom prostoru (...) Nepravda u meni izaziva bijes. Ne znam, vidim privatne škole koje imaju ukusne ručkove. To su bogati ručkovi, to su kul ručkovi. Obilni. Isto tako, njihova, ne znam, infrastruktura, je lijepa, dragocjena. Gledati sve to mi uzrokuje ogromnu tugu. To mi uzrokuje tugu i bijes jer gledam to i onda gledam kako mi u javnim školama gladujemo. Gledam kako se svako jutro smrzavamo do smrti (javne škole u Santiagu nemaju grijanja). I kad vidim to i shvatim kako se sve to dešava samo zato što smo mi iz druge društvene klase (...) A ja mislim da smo i mi samo djeca (...) I tako, iz toga se onda rađa tuga, rađa se bijes. A kad se osoba počne dizati, organizirati, tu se rađa ljubav. Ljubav, jer razumiješ da ako se mi ne organiziramo uvijek ćemo biti osuđene na ovakvo obrazovanje. To je tako. Da se mi ne pomaknemo oni ne bi ništa uradili za nas. Apsolutno ništa! Oni su nas totalno odbacili. Njima je svejedno. Iskreno, nije ih niti briga.“
Kao i mnogi ljudi koji dolaze iz donjeg naroda, prema kojima je čileanska država historijski gajila maćehinski odnos, Isaurine imaju ogromno nepovjerenje prema službenim državnim institucijama te institucionalnoj politici. Ovo nepovjerenje se jasno vidi iz činjenice da su Isaurine dolazak na svoju presicu zabranile svim novinarima tradicionalnih medija, koje optužuju da ih već godinama prikazuju kao ništa više nego delinkventkinje. Nepovjerenje prema političkim partijama se vidi i iz činjenice da je za vrijeme okupacije pristup ovoj školi bio zabranjen čak i onim omladinskim pokretima ljevičarskih partija koje sudjeluju u službenoj politici, kao što je to bio slučaj sa članovima Komunističke mladeži Čilea (špa. Jota). Također, unutar ovog ambijenta ne kotira dobro niti nova vlada predsjednika Borica, te je ista optužena za odanost privatnicima, elitizam, potpunu otuđenost od običnih narodnih masa, te nastavak nasilja prema srednjoškolskom pokretu. Dok razgovaramo o ovoj temi, Mailen kaže: „Činjenica je da su nas tokom povijesti svi koji su bili na vlasti izdali. Stalno. A govore nam da u ovoj zemlji postoji i ljevica. Ali ovdje nema ljevice. Ovdje totalno vlada desnica. I buržoazija. A i Boric nije proleter. On je dio jedne buržoasko-progresivne stranke, i ništa više. Mi moramo shvatiti da im mi, kao proleterska klasa, kao radnička klasa, nismo bitni. Njih nije briga za naše uvjete. Oni ne suosjećaju s nama. Stalo im je samo da se obogate. Neki dan smo na protestima ponovno svjedočili brutalnoj represiji državnih sila prema srednjoškolcima koji se bore za kvalitetno obrazovanje i dostojne uvjete. To je jasan dokaz da bez obzira tko vlada, bio to Boric ili Piñera, uvijek će vladati za bogataše, te će zapostaviti radničku klasu i javno obrazovanje.“
Budući da mi je bilo jako intrigantno upoznati jedan ženski pokret iz 21. stoljeća koji toliki primat daje klasi, kojeg feminizam često i zaboravlja, svoje sagovornice sam pitao da li mi mogu objasniti koliko za njih važnosti ima feminizam, a koliko klasizam. Na ovo pitanje se razvila sljedeća razmjena.
Salvador: Da li se vi uopće definirate kao feministička organizacija?
Mailen i Renata (zajedno): Ne!
Salvador: I zašto?
Renata: Zato što znamo da feminizam dolazi iz buržoaske baze, kao i marksizam, jer su oni ti koji su imali pristup obrazovanju. I ne odričemo ga se zbog toga. Ali ne slažemo se da je feminizam odvojen od klasne borbe. Mislim da odvajanjem borbe ili stvaranjem podjele između proleterskih muškaraca i proleterskih žena nećemo puno postići. Isto tako, moramo shvatiti da su privilegije koje žele postići žene iz feminističkog pokreta ustvari privilegije koje im daje buržoaska klasa.
Mailen: Da, i kao što kaže moja drugarica, ako odvojimo borbu kada ćemo moći promijeniti kapitalizam? A osim toga, feminizam je sada vrlo morbidan. Mi očito nećemo raditi s buržoaskim ženama osim ako se one ne odreknu svojih privilegija. Ako žele to učiniti na pošten način, neka urade ono što je uradio Che (Guevara). Che je bio osoba koji je imao novca, ali se odrekao svojih privilegija i otišao živjeti život običnih ljudi. Isto se dogodilo i s komandanticom Tamarom.[4]
Renata: I također je važno naglasiti da mi nismo zainteresirani za dobivanje istih privilegija koje imaju muškarci. U našem je interesu osloboditi ovo društvo i uništiti kapitalizam. Ne zanimaju nas njihove privilegije, nego da svi mi, ali baš svi mi, možemo dostojanstveno živjeti.
Mailen: Mislim da je jedini cilj buržoaskog feminizma, koji sada prevladava u Čileu, stati na kraj patrijarhatu. I ništa drugo. I sada se pojavljuju samo za važne datume, kao što su Osmi mart i takvi. Ali, kapitalizam kao da se ne dira. To nikako. A posljednji marševi su bili vrlo jadni. I više nego marš liče na neku zabavu. A meni se ne sviđa da ja na primjer mislim kako me sutra mogu ubiti i da na Osmi mart slavim plešući kumbiju ili elektroniku. Za mene je to poniženje. To je poniženje prema svim našim drugaricama koje više nisu tu.
Salvador: I zbog svega ovoga vi kao da ste razvile odbojnost prema feminizmu?
Mailen: Mislim da je to tako. To je istina. Vidiš, mi se također osjećamo isključenima iz tog feminizma. A to je više od svega zbog našeg klasnog stanja. I još dodaj na to da se mi smatramo klasitkinjama. A u feminizmu nisu takve. Ne sve. I na marševe ponekad idem. I mislim da je uredu da su oni i separatistički (tj. da je muškarcima zabranjen pristup). Ali, ako me ti sad pitaš da li ja smatram jednu bogatašicu, koja je cijeli život imala sve, koja nikad nije imala nikakvih poteškoća, kao moju drugaricu .... Neeee! Nikada! Neko ko nikad nije proživio ovo što mi preživljavamo, neko ko nije osjetio ovaj bijes, ovu bol, ili ovu tjeskobu koja dolazi iz pripadnosti nižim klasama, taj mi ne može ni o čemu govoriti. One ne žive teškim životom. One ne poznaju stvarni svijet. One ne moraju misliti kako će preživjeti nakon srednje škole. Ako im i ne bude išlo najbolje, tatica će se sigurno pobrinuti za neki dobar posao. One se rode bogate, i tako i umru. Tako da, istina je, mene ne zanima da imam išta sa bogatašicama. One nisu moje drugarice.
Renata: A osim toga, nismo zainteresirani za borbu iz koje su naši drugovi isključeni. Svi mi smo učenici javnog obrazovanja. Ovdje niko nije bogat. Svi smo, bez obzira na rod, učili u srednjoj školi sa nesigurnim uvjetima. Dakle, to nas dovodi do toga da smo svi stavljeni u istu situaciju i da svi imamo istu bol u stomaku. Dakle, svi se moramo zajedno politički dići. Za vrijeme naše okupacije ko nam je najviše pomagao? Naši drugovi iz Aplike. Oni su bili tu i spavali u našoj školi kako bi uspjeli ispuniti kvorum koji je bio potreban da se okupacije održi, baš kao što smo mi to uradili za njih. Također, kad je završila njihova okupacija oni su nam donijeli hranu koja im je ostala da bismo mi imali šta jesti. Nama je vrlo jasno da svi mi ovdje patimo od nemara kapitalističkog sustava. Moj drugar iz susjedstva, samo zato što je muškarac, nije manje pogođen od mene. Osim toga, svi mi dolazimo iz narodnih sektora, sektora gdje svi moramo gledati naše roditelje kako plaču jer ne mogu sa mizernom plaćom dočekati kraj mjeseca. I kada dođe neko i kaže kako moramo isključiti iz naše borbe naše drugove koji su u istoj situaciji kao mi, to me jako ljuti.
Mailen: A kada govorimo o kvalitetnom obrazovanju, to ćemo postići samo kada obrazovanje ne bude podijeljeno po klasama. A feminizam to nekad zaboravlja.
Salvador Malespina, Prometej.ba
[2] https://www.ciperchile.cl/2018/11/06/aula-segura-...
[3] Kapuljače ili encapuchados pripadaju radikalnim učeničkim grupama koje kao metod borbe koriste direktnu akciju te se zbog toga od zakona skrivaju upravo stavljanjem kapuljača na glavu te skrivanjem lica.
[4] Cecilia Magni ili Comandanta Tamara je bila čileanska sociološkinja koja se odrekla života u bogatoj obitelji iz 'Gornjeg grada' te se pridružila urbanoj naoružanoj gerili Patriotski front Manuel Rodriguez (FPMR) koja se 80-ih godina borila protiv Pinočeove diktature. Čileanska vojska ju je ubila 1988. godine.