Luisa Toledo, majka čileanskog 'donjeg naroda', u jednoj od svojih intervencija (@periodicoelpueblo)

DNEVNIK JUŽNOG VREMENA: Putevima 'novog' Čilea

DNEVNIK JUŽNOG VREMENA: Funa - feministički pokret i rodna društvena drama

Kamilo Jara [1] je odrastao u Lo Espejo, najsiromašnijoj općini Velikog Santiaga koja se nalazi u južnom dijelu čileanske metropole te pripada dijelu grada koje je poznato kao Donje naselje (španj. Barrio bajo). Čak i prije nego što je došao na svijet 2003. godine, njegove životne opcije su već bile bitno određene samom geografskom koordinatom na kojoj je rođen. Kamilo danas živi sa sestrom i mamom u stanu sačinjenom od jedne prostorije od 30 m2, unutar koje je smještena mala kuhinja i wc. Kamilova mama Sandra već 5 godina radi kao kućna pomoćnica u Vitacuri, bogatoj općini koja se nalazi u Gornjem naselju (španj. Barrio alto) glavnog grada. Zbog broja sati koje provodi na poslu te vremena koje potroši u javnom prijevozu, Sandra Kamila i njegovu sestru Aliciu viđa jako malo. Prije nego što je došao u Liceo de Aplicación, Kamilo je pohađao javnu općinsku osnovnu školu koja je rezervisana za najsiromašnije stanovnike ove zemlje. Sa 12 godina je počinio prvu krađu. Tada je sa nekoliko prijatelja odlučio ukrasti hranu iz supermarketa kako bi pomogli svojim obiteljima koje u to vrijeme prolaze kroz lošu ekonomsku situaciju.

Na dan kada je napunio 16 godina, samo 5 mjeseci prije Oktobarske pobune, Kamilov otac Rodrigo, sitni prodavač voća i povrća, je preminuo u javnoj bolnici od raka debelog crijeva. Vrsta zdravstvenog osiguranja koju je imao nije bila dovoljna da mu omogući njegu u jednoj od privatnih bolnica Gornjeg naselja. U isto vrijeme, preopterećeni sistem javnog zdravstva natjerat će ga da veliki dio bolesti provede na listi čekanja. Smrt oca pretvorit će Kamila u političku osobu. Tako će 19. oktobra 2019. godine Kamilo izaći na ulice da zahtijeva državu u kojoj ljudi neće umirati na listi čekanja i u kojoj se o životu jedne osobe neće odlučivati na osnovu stanja na bankovnom računu. Za vrijeme Oktobarske pobune, policija će njegovo naselje, u kojemu je nezadovoljstvo naroda bilo ogromno, svakodnevno bombardirati suzavcima. Ipak, kada stan Kamilove tetke bude opljačkan, ili kada mu drug iz osnovne škole bude ubijen zalutalim metkom narko-kriminalaca, policija će reagirati kasno, te iste slučajeve nikada neće riješiti. Iako će mu dati svoj glas na prvim izborima na kojima će sudjelovati u svom životu, na dan Boriceve inauguracije Kamilo neće slaviti. U trenutku kada Gabriel Boric održava svoj prvi predsjednički govor, Kamilo Jara će bježati od policije po ulicama Barrio Republica nakon protestne intervencije kojom će poslati prvi signal upozorenja novoj administraciji.

Sa Kamilom sam se prvi put susreo 29. marta 2022. godine na 'Dan mladih boraca/kinja'. Iako se na ovaj dan obilježava smrt pripadnika omladinskih političkih pokreta, u prvom planu su braća Rafael i Eduardo Vergara, dva od ukupno 27 učenika Liceo de Aplicación koje je čileanska policija ubila za vrijeme diktature. Dok sam u čuđenju promatrao komemoraciju koja je obilježena tradicionalnim cortacallem – činom kojim se postavlja barikada te se paljenjem određenih materijala na sredini ulice nastoji zaustaviti promet, Kamilo – čije lice tada nisam mogao raspoznati jer je bilo pokriveno kapuljačum i šalom – me je pozdravio sa „Zdravo profesore!“ Taj dan, on je bio među kapuljačama (španj. encapuchados), najradikalnijom grupom učenika iz škole koja je pokretala sve radnje koje su imale veze sa obilježavanjem ovog dana te koja je bila na prvoj liniji okršaja sa policijom. Dok sam čekao da vidim da li će policija doći pred školu kako bi riješila problem sa cortacalle, pitao sam Kamila zašto transparent koji visi na zidu škole, te pjesme koje učenici danas pjevaju, u prvom redu pominju Luisu Vergara Toledo – staricu koja bi, da je još živa, ove godine napunila 83 godine – a ne nekog mladića, kako to samo ime dana nalaže. Na to pitanje, Kamilo odgovara: „Luisa je nekako majka svih nas. Ona je majka svih mladih boraca. I prošle godine je preminula. Tako da, ovo je za nas prvi 'Dan mladih boraca' bez nje, i jako je važno da je se sjetimo. Ona bi uvijek pomagala svima kojima je to trebalo i suprostavljala se moćnicima više nego bilo tko drugi. Luisa je pružala otpor do samog kraja. Imala je svoje ideje dobro posložene i upravo zbog toga je tako puno spominjemo i baš zato je ne smijemo zaboraviti.“


Tko je bila Luisa Toledo – majka čileanskog 'donjeg naroda'?

Luisa Toledo Vergara je bila majka Rafaela i Eduarda, dva učenika Liceo de Aplicación ubijenih za vrijeme diktatura. Obitelj Vergara dolazi iz siromašnog naselja Villa Francia koja se nalazi u općini Estación Central, te pripada Donjem naselju. Vergare su bili baštinici katoličkog radničkog pokreta obilježenog jakim utjecajem teologije oslobođenja. Tako otac Manuel, u jedno vrijeme predsjednik Katoličke radničke mladeži (JOC), 1970. godine svoj glas na predsjedničkim izborima daje Radomiru Tomicu iz Demokršćanske partije, a ne Salvadoru Allendeu iz Narodnog jedinstva. Tokom 80-ih, Rafael i Eduardo će se prije svega kao duboko religiozni kršćani priključiti Revolucionarnom ljevičarskom pokretu (MIR), radikalnoj organizaciji koja u to vrijeme zagovara otvoreni sukob sa pripadnicima vojne vlasti kao jedini način za izlazak iz Pinočeovog autoritarnog i neoliberalnog režima. Nakon što ova dva odlikaša budu izbačena iz sistema obrazovanja zbog svog političkog dijelovanja, čileanska policija će ih 29. marta 1985. godine ubiti. Ovaj zločin će potpuno transformirati Luisu, pretvarajući je u borkinju koja ne samo da će neumorno tražiti pravdu za svoju ubijenu djecu, nego će istovremeno postati prva linija otpora protiv historijskih nepravdi koje je kroz dugu povijest propatio čileanski 'donji narod' (španj. bajo pueblo). Na ovaj način Luisa će prevazići i samu sebe te će njen lik i djelo postupno utjeloviti želje i nadanja cijelog jednog dijela populacije koju je sam historijski razvoj čileanske države i društva ozbiljno zakinuo.

Mural mladih boraca unutar Liceo de Aplicación. S lijeva na desno: Claudio Paredes (FPMR), Eduardo Vergara (MIR), Rafael Vergara (MIR), Mauricio Maigret (FPMR)


Luisa Toledo rekla je da je najsretniji dan u njenom životu bio onaj kad je Narodno jedinstvo 1970. godine na vlast dovelo Salvadora Allendea.[2] Porodica Vergara Toledo je uvijek miješala revolucionarnu praksu sa životom koji se vodi u perifernim naseljima Santiaga, te je znanje uvijek stavljala u službu siromašnog naroda. Tako su, u svojoj radikalnosti, braća Vergara Toledo podržali narodnu borbu koja se vodila van političkih institucija i službenih partija – prema kojima su pripadnici marginalnih grupa imali historijsko nepovjerenje upravo zbog činjenice da je 'donji narod' kroz dugu povijest bio uvelike isključen iz njih.[3] Možda upravo zbog konteksta u kojem se rađa, vaninstitucionalna politika postaje obilježena direktnom akcijom te podržavanjem aktova političkog nasilja, koje smatra kao jedini konkretan odgovor na sistematsko nasilje koje visoke klase te neoliberalna država vrše nad 'donjim narodom'. Ovakva praksa će obilježiti dobar dio radikalne politike koja se njeguje u javnim srednjim školama, te će se naročito intenzivirati kada takvu politiku u škole „donesu“ učenici koji, kao Kamilo, dolaze sa perifernih naselja i žive živote koji su miljama godina udaljeni od slike 'čileanskog neoliberalnog tigra' – koji svojim sposobnostima osvaja sva svjetska tržišta, živi u 'Gornjem gradu', putuje prvom klasom na poslovna putovanja u Europu, ima kuću sa ogromnim bazenom te ljetuje u dalekoj Patagoniji.

Imajući ovo u vidu, ne čudi da je Luisa Toledo, koja je u vrijeme Oktobarske pobune rekla kako je „ponovo vidjela svoju ubijenu djecu na ulicama Čilea,“[4] u godinama nakon povratka demokratije uvijek stajala u obranu učeničkih pokreta, čak i u onim trenutcima kad su isti bili optuživani za preveliku upotrebu nasilja. Zanimljivo je također ovdje uzeti u obzir opasku Gabriela Salazara koji kaže kako svaki put u povijesti Čilea kada se prodrma institucionalni poredak, kao što se to desilo i 2019., 'donji narod' izlazi sa periferije te napada i hara komercijalnim te nekada i rezidencijalnim dijelovima velikih gradova.[5] Ovakva latentna mogućnost je također rezultirala historijskim strahom kojeg visoka klasa ima od 'donjeg naroda', te od kojega se i sama nastoji zaštititi auto-zatvaranjem unutar „utvrde“ Gornjeg naselja. I dan danas se sjećam videa iz vremena Oktobarske pobune kada dvije osobe iz Gornjeg naselja, dok sa balkona snimaju prelazak prosvjednika preko imaginarne granice koja razdvaja bogati od siromašnog dijela grada, komentiraju: „Pogledaj one budale! Gledaj! Gledaj! Ohhhh, prešli su granicu! Prešli su granicu!“


Umjesto zaključka: Gdje počinje nasilje?

Prošli utorak sam sa Kamilom napokon dogovorio kafu. Na sastanak je došao sa drugarom Viktorom. Dok je Kamilo anarhista, Viktor je komunista. Kažu da su, uprkos političkim razlikama, najbolji drugari jer nisu toliko dogmatični. Naknadno se šale govoreći da će se svađati kad jednom dođu na vlast, što će se, kako kažu, najvjerovatnije desiti kad već budu u sanduku. Po Viktorovoj preporuci, sjedamo u kafić La Clase. Dok razmišljamo o naručivanju sendviča, saznajem da je Kamilo vegan a Viktor vegetarijanac. Kad ga pitam zašto je donio takvu odluku, Kamilo odgovara da nije u redu da on ugnjetava životinje ako sam ne želi biti ugnjetavan. Budući da sam prije nekoliko dana, tokom obilježavanja 'Dana mladih boraca', vidio obojicu u činu koji bi mnogi ocijenili izričito nasilnim, pitao sam ih kako opravdavaju vrstu nasilja koju su praktikovali tog dana. Nakon ovog pitanja razvila se sljedeća razmjena:

Viktor: Ne možemo obilježavati jedan tako nasilan čin, koji je još ostao nekažnjen, mašući zastavama.

Kamilo: Tako je! Mi pratimo liniju koju su zacrtali naši drugovi koje je kukavički ubila ista ova policija koja nam danas ne da mira. Kad me je tog dana jedna starica pitala zašto obilježavamo nešto iz vremena kada nismo bili niti rođeni, odgovorio sam kako historijski subjekt ne može izgraditi budućnost bez svijesti o svojoj prošlosti. I mi vjerujemo u to. I baš način na koji obilježavamo ovaj dan, služi da ne zaboravimo veličinu stvari koju su naši drugovi uradili u to vrijeme.

Viktor: I ljudi nam kažu kako nasilje vodi još većem nasilju. Ali, ako je država nasilna nad nama, kako bismo mi trebali da reagujemo? Zbog toga je naše nasilje potrebno i totalno opravdano.

Salvador: Ali, zašto npr. ne koristiti neki drugi način da ostvarite vaše ciljeve?

Kamilo: Jer jednostavno taj drugi način ne služi ničemu. Svaki put kad zahtijevamo nešto na fin način, sa nekim papirićem ili objavom, sve što dobijemo zauzvrat su mrvice.

Viktor: I mi ne želimo mrvice. Već nam je dosta mrvica. Želimo ovo, želimo ono, želimo sve što nam ustvari pripada.

Kamilo: Već toliko godina živimo od mrvica. Rodili smo se i odrasli u naseljima koja žive od mrvica. I mnogi učenici iz naše škole također. Tako da, kad jednom proživiš sve to u tebi se rodi klasna svijest. I to iskustvo mi također donosimo u ovu školu i ove učionice. Postoji određen razlog zbog kojeg je naša škola ovakva kakva jest i zbog kojeg su naše manifestacije ovakve kakve jesu.

Viktor: I zar to životarenje od mrvica također nije nasilje? Zar nije očito da ovdje postoji jedno sistematsko nasilje kroz koje mi prolazimo? Ne možemo reći da naša iskustva također nisu nasilna. Ne možemo reći da način na koji nas ljudi gledaju kad odemo u 'Gornje naselje' nije nasilan.

Salvador: Kako vas to ljudi gledaju tamo?

Viktor: Ljudi se iznenade kad vide kako izgledamo i kako se oblačimo. Isto tako, boje nas se zbog načina na koji smo prikazani u medijima. Većina nas vidi kao flaites.[6] I uvijek nas gledaju kao da ćemo ih opljačkati svakog trenutka. Misle da ne znamo kako jesti, da ne znamo kako držati pribor, da ne znamo kako pričati, da ne znamo kako hodati, da ne znamo kako se kupati. Prema njima, ništa ne znamo raditi kako treba.

Kamilo: Uvijek se tako ponašaju prema nama. Čim neko stavi kačket malo na stranu, odmah se preplaše. Jako me ljuti sve to. Jer, nije u redu da jedan sektor ima sve privilegije dok mi rastemo sa raznim nedostacima. I na kraju nas još krive za sve kroz šta prolazimo, kao da je naša krivica što smo se rodili tu gdje jesmo.

Viktor: Vidi, nasilje koje se viđa na ulicama nije bez razloga. Ono proizlazi iz godina nepravde i postaje jedan odgovor prema institucionalnom nasilju. Na kraju krajeva, naše nasilje je političko nasilje. I ono u sebi nosi određene političke osjećaje i određeni politički projekt. I to je projekt naše klase. I taj projekt se neće ispuniti ako mi ne koristimo ove metode. I povijest nam je pokazala da je ovo jedini način da nešto postignemo u ovoj zemlji. Zar nije tako? Onda, moramo da spasimo nasilje kao potrebnu metodu, kao korisnu i legitimnu metodu. Bez nasilja, kad bi se dogodila Narodna pobuna iz 2019. godine? Bez nasilja, kad bi se otvorila vrata za stvaranje novog ustava? I, baš kao što je to govorio Raul Pelegrin, stvaralac Narodnog fronta Manuel Rodriguez (FPMR), „kad narod napadnu mecima, narod ne može da se brani riječima.“

Učenici Liceo de Aplicación na komemoraciji 'Dana mladih boraca/kinja' ispred škole, 29. 3. 2022: „Učenici za narodnu stvar - Uz primjer mladih boraca i borkinja ojačajmo klasni te borbeni projekt.“ U lijevom gornjem kutu vidimo sliku braće Vergara Toledo (@ecp.aplika).


Ovu priču ću završiti intevencijom Luise Toledo iz marta 2012, dva dana nakon što je grupa mladih ljudi zapalila bus Transantiaga u znak obilježavanja 'Crne sedmice' – veće komemorativne cjeline unutar koje se 'Dan mladih boraca' ističe kao glavna komemoracija:

Drugovi i drugarice, opet vas pitam, tko su nasilnici? Odakle potiče nasilje? Kad im je vlada Narodnog jedinstva dirnula njihova dobra, kad im je dirnula njihove rudnike, njima, za koje kažu da su svemogući, kad im je dirnula njihovu zemlju, njihovo more, njihove fabrike... i kad im je samo dirnula stvari, jer nikada nije dotakla jednog od njih... Šta se desilo drugovi i drugarice? Tokom 17 godina oni su ubijali ljude, tokom 17 godina oni su činili da ljudi nestanu. Sam začetak 29. marta je nasilan. (...) Ja sam apsolutna pristalica nasilja. Apsolutna pristalica nasilja! Ako ne budem, opet će nam polomiti vrat i opet će nas ubijati, i opet će nas zatvarati, i opet će nas progoniti. Zašto se onda od nas traži da budemo pacifisti sve do smrti? Zašto se od nas to traži? Zašto mi ne smijemo koristiti nasilje protiv njih? Neka mi to nikad više ne traže jer ja na to nikada neću pristati! Mladost iz naših siromašnih naselja ima potpuno pravo da sve zapali, da sve pobaca, da sve razbije, jer su im oni oduzeli sve još od trenutka kad se rode. Sve! [7]

Salvador Malespina, Prometej.ba

[1] Kao i svaki lik iz mojih priča, Kamilo Jara je pseudonim.

[2] Ovu mi je informaciju prenio drugar iz Liceo de Aplicación, koji je u sklopu programa školskog historijskog nasljeđa posjetio obitelj Vergara Toledo te razgovarao sa Manuelom i Luisom.

[3] Prema Gabrielu Salazaru, društvenom istoričaru koji je u Čileu prvi primijenio trend proučavanja povijesti odozdo, čileanski 'donji narod', iako demografska većina, nikada nije uspješno politički integrisan u institucije države.

[4] https://desinformemonos.org/luisa-y-manuel-padres-...

[5] https://nuso.org/articulo/protestas-Chile-estudian...

[6] Flaite je čileanski žargon koji se koristi za definiranje urbane mladeži agresivnog stava koja je povezana s vulgarnim navikama i kriminalom. Stereotip flaitea je da potječe iz niskog socioekonomskog sloja, uglavnom je delinkvent, ima poseban stil odijevanja, te uživa u glazbi kao što je cumbia i reggaeton.

[7] Ovaj citat je baziran na intervenciji Luise Toledo iz 2012. godine koji se može vidjeti ovdje. Ipak, posljednja rečenica, ona koja se tiče mladosti, izgovorena u jeku Oktobarske pobune iz 2019. godine kada je Luisa otvoreno podržavala nasilnu revoluciju u Čileu, koju su započeli učenici javnih srednjih škola, među njima učenici Liceo de Aplicación.