Demonstranti preuzimaju Trg dostojanstva (foto: @primeralineaprensa)

18. oktobra 2022. godine u Čileu se obilježavala treća obljetnica Narodne pobune iz 2019. godine. U to vrijeme, fraza „nije bilo 30 centi, bilo je 30 godina“ slikovito je dočarala nezadovoljstvo velikog broja građana i građanki ove zemlje spram neoliberalnog modela življenja uspostavljenog državnim udarom iz 1973. godine. Najvidljiviji plod pobune iz 2019. postala je ustavotvorna skupština za koju se vjerovalo da bi ovu zemlju trebala promijeniti iz korjena. Ipak, nakon dvije godine rada skupštine, narod je odbacio nacrt novog ustava na referendumu održanom 4. 9. 2022.

Ove godine obljetnica pobune je prošla više u atmosferi frustracije nego ushićenja. U danima prije 18. oktobra nitko nije znao šta da očekuje. Tek su neki pokušavali predvidjeti da li će značajan broj ljudi opet zauzeti trgove gradova ove zemlje. Noć prije obljetnice bio sam jako nervozan. Razlog tomu je bilo sjećanje na ovogodišnje obilježavanje obljetnice državnog udara, koja će vjerotatno ostati najemotivniji protestni marš kojem sam prisustvovao tokom svog života. Tada sam osjetio veliki strah dok sam bježao od policijskih snaga spremnih da pregaze svakoga tko se našao na njihovom putu. Pomisao da bi se nešto takvo moglo ponoviti nije mi se niti najmanje sviđala, te su se strah i anksioznost samo povećali nakon što sam na internetu pročitao kako je nova ljevičarska vlada za ovaj dan na ulice odlučila poslati 25.000 policijskih snaga.[1] Imajući na umu da je vlada predsjednika Gabriela Borica na vlast stigla kao nosilac promjena, bio sam izrazito razočaran. Štoviše, poruka koju je Boric izrekao tokom izborne kampanje, govoreći „ako je Čile bio kolijevka neoliberalizma, također će postati i njegov grob“, za mene više nije imala ama baš nikakvog smisla.

Noć prije protesta, mojim snom dominiraju noćne more povezane sa ljudima koje sam upoznao u ovoj zemlji, škole u kojoj radim posljednjih sedam mijeseci, te onoga što bi se moglo desiti sutra. Uz mnoštvo prekida, uspijevam da „spavam“ do 9 sati. Pošto znam da uskoro moram poći na protest, brzo se ustajem, spremam doručak i kafu, te listam najnovije vijesti: barikade postavljene na aveniji Americo Vespuccio, barikade postavljene na aveniji Grecia, na trgu Ňuňoa se sprema protest, policija hapsi pet osoba koje su organizirale postavljanje barikada, policija ulazi u podzemnu da bi kontrolirala situaciju za 18. oktobar, barikade se postavljaju u općini Pedro Aguirre Cerda, prosvjedi u općini La Florida.

Srednjoškolski protesti su za danas sazvani u 11 sati na Trgu dostojanstva, centralnom mjestu oktobarske pobune, točki na kojoj se bogati dio metropole razdvaja od siromašnog, tj. gdje se Santiago dijeli na „gornji“ i „donji“ grad. Nakon što u torbu spremim čokoladu, vodu, te limun i smjesu od sode bikarbone protiv suzavca, u 10:20 krećem iz stana prema srednjoj školi Liceo de Aplicación (Aplika), odakle bi prema trgu trebao krenuti 'Blok Aplika'. Kako bi što više smanjile intenzitet protesta, lokalne vlasti su obustavile nastavu u mobiliziranim srednjim školama u periodu od 17. do 19. oktobra, te su istu prebacili na ZOOM platformu. Dok prilazim školi vidim kako, na nekih pedeset metara od Liceo de Aplicación, vreba kombi specijalnih policijskih postrojbi. Istovremeno, od učenika niti traga. Krećem naprijed prema trgu La Republica te kad izađem na aveniju Alameda vidim nekoliko grupa učenika iz Aplike. Nakon što razmijenimo par riječi, odlučujem da je najbolje da se sam polako zaputim prema mjestu protesta.

Protestni marš počinje u 11:45. Nakon što se pune tri minute kreće u pravcu predsjedničke palače La Moneda, marš se prekida. Već na prvom križanju u ulici Ramon Corvalán vidimo vozila vodobacača, bacača suzavca, te kombije specijalnih jedinica. Istovremeno, na prostoru koji se pruža ispred nas i vodi prema predsjedničkoj palati svjedočimo dolasku ogromnog broja policijskih sila koje se kreću prema nama. Snage reda su odlučne da današnju obljetnicu prekinu u samom začetku. Dok neki iz mase pozivaju na obračun, većina prisutnih odlučuje da se vrati nazad prema Trgu dostojanstva. Dok se u nemiru povlačimo, policijske snage okružuju trg te nam prilaze iz tri pravca: od Monede, sa avenije Vicuňa Mackenna, te iz pravca 'gornjeg grada'. Jedini izlaz koji ostavljaju za bijeg je onaj koji preko mosta Pio Nono vodi u općinu Recoleta.

Ulazak policije na Trg dostojanstva oko 12 sati

U tom trenutku, dok većina počinje da trči preko mosta, izdvajam se sa strane te uz obalu rijeke Mapocho krećem u smjeru 'gornjeg grada' kako bi izmakao policijskom lovu. Iako se u mojoj blizini brzo stvara veliki broj represivnih snaga, nadam se da će mi moj izgled i akcenat pomoći da prođem nezapaženo. Iz te nove pozicije, kamerom pokušavam dokumentirati ono što se dešava pred mojim očima: dolazak snaga na trg, bijeg djece preko mosta, istrčavanja iz kombija specijalnih jedinica, te procese hapšenja. U trenutku dok snimam „čišćenje“ trga prema meni dolazi čovjek za kojeg brzo shvatam da je policajac u civilu. Odjednom me počinje napadati te prijetiti: „Šta to radiš? Ostavi to! Šta ti misliš ko si ti? Jebeni psu! Jebem ti mater! Ostavi to odmah! Marš odavde jebeni psu!“ Iako se polako počinjem udaljavati, policajac ne popušta te me nastavlja gurati. U tom trenutku želim da ga snimam, ali shvatam kako bi to moglo dovesti do još goreg scenarija te počinjem da trčim što dalje od scene prema 'gornjem gradu'. Dok bježim zvuk policijskih sirena te kruženje polcijskih automobila povećavaju atmosferu opće nesigurnosti.

U naselju Providencia sjedam u jedan park kako bih se sabrao i odlučio što dalje. Pun sam ljutnje prema trenutnoj vladi Čilea, pogotovo jer znam da bih istoj i sam dao glas na izborima prošle godine da sam kojim slučajem građanin ove države. Iako od predsjednika Borica nikada i nisam puno očekivao, duboko me je razočaralo ponašanje Komunističke partije, prema kojoj sam dugo vremena gajio određene simpatije. U ljutnji razmišljam kako bi najbolje bilo da partija konačno promijeni svoje ime, te izabere neki prikladniji pridjev. Razmišljam o svom tom sunovratu koji proizlazi iz činjenice da je jadan politički savez, koji se 2019. godine nakon protesta oformio kao nominalni predstavnik naroda, danas spreman da na taj narod izađe koristeći iste prakse koje su povijesno karakterizirale desničarske vlade. Činjenica da su Frente Amplio (špa. Široki front)[2] te Komunistička partija na izbore izašli pod paktom 'Odobravam dostojanstvo', te da su za vrijeme protesta podržavali krilaticu kako pobuna ne treba prestati „sve dok dostojanstvo ne postane običaj“, čini cijelu situaciju još tužnijom.

Nakon jednog sata vraćam se na trg, koji je opet pod kontrolom demonstranata. Ipak, ubrzo stiže novi upad policije pa se zapućujem kući. Oko 17 sati na Instagramu slušam govor Carmen Soria, čiji je otac nakon državnog udara mučen i ubijen od strane Pinochetove tajne policije. U poruci koju upućuje direktno Giorgiu Jacksonu – Boricevom prijatelju, vođi studentskih protesta, te ministru sa početka vlade 'Odobravam dostojanstvo' – Carmen govori: „Zovem sa Trga dostojanstva (u pozadini se čuju policijske sirene). Vi ste jedna sramota. Sramota! Svuda okolo se nalazi policija koja nas u ovom trenutku gađa vodenim topovima i suzavcima. Ne mogu vjerovati šta radite. (...) Duboko žalim što sam glasala za vas. Stvarno, sramotno je ovo što radite. (...) Trebao bi doći ovdje, ili barem poslati dron. Trebao bi poslati dron pa da vidiš šta policija radi na Trgu dostojanstva. Ovdje su. Potiskuju nas kao zvijeri. Trg dostojanstva je opkoljen. Ne dopuštaju nam da se manifestujemo. (...) I ovo je vaša vlada. Isti ste kao Piňera (bivši desničarski predsjednik koji je vladao za vrijeme Narodne pobune). Isti kao Piňera.“

Upad policije na Trg dostojanstva u popodnevnim satima (foto: @primeralineaprensa)

Oko 19 sati trg je opet oslobođen. Na videima koje poznanici dijele na društvenim mrežama sada primjećujem jednu drugačiju atmosferu, nešto što sliči nekoj vrsti pobjede. Iako znam da će situacija na ulicama grada postati složenija čim padne mrak, moja želja de prisustvujem ovom trenutku je toliko velika da u 19:45 skačem na biciklo te se zapućujem prema trgu. Dok se krećem kroz centar grada čudim se kako je malo ljudi na ulicama. Nikada nisam vidio prazniji Santiago za vrijeme jednog radnog dana. Policija je blokirala sve ulice u centru grada te na raznim punktovima moram tražiti dozvolu za prolaz.

Dok prilazim trgu teško dišem te me počinju peći oči od velikog prisustva suzavca u zraku. Kada konačno stignem na trg ispred mene ljudi pjevaju pjesmu koja je nastala u oktobru 2019. godine: „Metci kojim ste nas gađali vratit će vam se“. Nakon što nekih 10-ak minuta uživam u prizoru slavlja, odjednom primjećujem povratak nervoze. Ubrzo vidim kako ljudi koji se nalaze na donjem dijelu mase počinju da trče, i odlučujem da mi je, za danas, bilo dosta. Jedva upravljam biciklom jer me oči sve više peku i postajem dezorijentiran. Pošto limun ne pomaže, koristim smjesu bikarbonata i vode, oporavljam se, i nastavljam put prema stanu. Dok vozim ispred mene se prostiru potpuno napuštene ulice na kojima su još uvijek prisutni samo migranti, prosvjednici, te policijska auta i pripadnici specijalnih sila. Kad stignem u stan postajem svjestan da mi u ušima i dalje odjekuje zvuk policijske sirene. Nisam siguran da li su tu blizu ili od umora samo zamišljam.

Liceo Amunategui u totalnom raspadu nakon potresa iz 2010. godine

Poslije piva te neuspjelog pokušaja da skrenem misli na neke druge teme, nastavljam razmišljati o ovoj noći u Čileu. Čitam kako su na ulice siromašne periferne općine Puente Alto izašli brojni ljudi da pljačkaju supermarkete, baš kao što se to radilo i 2019. godine. Mislim o tome kako ovi ljudi koje sam danas vidio na ulicama žive u Čileu noći, u nekoj drugoj dimenziji iste one zemlje koju su ekonomski analitičari dugo vremena smatrali neoliberalnim draguljem, latinoameričkim tigrom, te najuspiješnijom regionalnom pričom. Ti ljudi koji žive u Čileu noći se sada pogrdno nazivaju Octubristas te ih se karakterizira kao ogorčeni dio društva koji tvrdoglavo odbija da pređe preko onoga što se u ovoj zemlji desilo prije tri godine. Mnogi od ovih ljudi su pozicionirani na samom dnu društva, te pripadaju njegovim najprekarnijim slojevima. Među njima je teško naći, iako ne i nemoguće, pripadnike političkih partija, mnoge od kojih čine ljudi koji, makar se oni i zvali komunisti, ipak imaju neki sređeniji društveni položaj. Mnogi od ovih ljudi koji žive u Čileu noći, toj mračnoj dimenziji, nisu imali priliku da kao predsjednik Boric za vrijeme svog srednjoškolskog obrazovanja putuju na razmjenu u Francusku. Oni su bliži iskustvu grupe učenika iz srednje škole Liceo Amunategui, koji su danas uhapšeni ispred Nacionalne biblioteke dok su recitirali poeziju. U trenutku hapšenja učenici ove škole su nosili transparent „Napuštanje je nasilje“, referirajući se na činjenicu da vlasti već više od deset godina ne rade ništa kako bi popravili njihovu uništenu školu (vidi Foto 4).

Dok u glavi važem ono čemu sam danas svjedočio, vraćam se na bit feminističke teorije „situiranog znanja“ (Donna Haraway) te „epistemologije stajališta“ (Sandra Harding). To govorim iz dva razloga. Prvo, da bi netko imao određenu perspektivu o svijetu on ili ona tu perspektivu mora i (pro)živjeti. Drugim riječima, ako netko lično ne pati od problema 'donjeg naroda', taj teško može razumjeti zašto se njegovi pripadnici ponašaju kako se ponašaju te zašto razmišljaju na određen način. Slično, ona koja ne ide na prosvjede te lično ne proživi maltretiranje od strane čileanske policije teško može razumijeti osjećaj bijesa koji prema toj instituciji razviju one koje prožive to intimno iskustvo. Budući da sam antropolog, moj posao se sastoji od toga da pokušam shvatiti situiranu perspektivu koja dolazi od skupine pobunjenih učenika iz javne škole Liceo de Aplicación. To je svakako prespektiva koja je puna „tamnih emocija“ nastalih u dimenziji noći. Osobno približavanje tim iskustvima mi je na ličnom nivou mnogo puta jako teško i, rekao bih, čak loše za mentalno zdravlje. Ipak, ono je isto tako i potrebno jer predstavlja jedini način da se približim iskustvu ljudi čiji me životi zanimaju, ali čiji društveni status ipak ne dijelim.

Imajući gore navedeno u vidu, svoje intimnije iskustvo sa čileanskom policijom iz današnjeg dana promatram drugim očima. Neopravdana sila koju sam kao prosvjednik osjetio na vlastitoj koži dovela je do toga da mržnju prema čileanskoj policiji ne samo promatram nego ju i razvijem na ličnom nivou. Zbog jednog potpuno ljudskog iskustva u meni se stvorio bijes prema instituciji koja me je napala bez ikakvog opravdanja te mi zabranila da svoj posao obavljam u miru i prema osnovnim ljudskim pravima. Ovo osobno iskustvo mi je omogućilo, makar to bilo samo na jedan sekund, da se prebacim u položaj ljudi čije živote proučavam na svakodnevnom nivou. U ovom smislu, i koliko god to nekome ružno zvučalo, bijes koji se toga dana u meni formirao povezao me je sa „subjektima“ mog istraživanja na jedan mnogo intimniji način. Drugim riječima, razvoj tamnih emocija na ličnom nivou je doveo do toga da se moje istraživanje konačno povuče prema dole. Zbog svega ovoga mislim da je za bilo koje istraživanje vrlo važno napustiti uredske stolice te otići u žižu dešavanja ili, kako se to fino kaže na čileanskom, „tamo gdje se krompir peče“. Dok sam o ovome iskustvu jutros razgovarao sa drugaricom iz Sarajeva, ona je sve ovo fino sažela govoreći kako sam konačno prevazišao onaj odlični stih iz pjesme „Činjenice“, napisane od repera Pabla Chill-ea koji dolazi iz periferne općine Puente Alto. Dok priča o specifičnosti životnog iskustva čileanskog 'donjeg naroda' iz jedne potpuno ljudske perspektive, Pablo odlično uočava prepreke koje onemogućuju ljudima iz viših klasa da razume život koji on živi: „Katoličko dijete iz srednje klase sve ovo (o čemu ja pričam) može vidjeti samo na televiziji.“

Salvador Malespina, Prometej.ba

Hvala Mariji Ivanović za odlične komentare i preporuke prilikom pisanja ovoga teksta.

[1] https://www.cope.es/actualidad/espana/noticias/chi...

[2] Frente Amplio sačinjavaju sljedeće političke partije: Revolucion Democratica, Convergencia Social, Communes.