Dvije od stotine poruka koje su se u martu ove godine pojavile na ogradi najstarije ženske škole u Čileu - Liceo 1 Javiera Carrera - nakon otkrivanja slučajeva rodnog nasilja: „Mi smo unuke vještica koje niste uspjeli spaliti!“ i „Budite zahvalni da tražimo pravdu, a ne osvetu“.


Bilo je negdje oko četiri poslije podne još jednog iznadprosječno vrućeg martovskog dana. Vidno iscrpljen, sjedio sam u zadnjoj klupi učionice na predavanju Povijesno razumijevanje sadašnjosti. Kao i većina učenika, jedino čemu sam se nadao bilo je da domar Alberto pritisne zvono te time da signal da se svi možemo zaputiti kućama. Ipak, tok mojih misli, koje su u tom trenutku bile udaljene kilometrima od mjesta na kojem sam se fizički nalazio, prekinuo je žamor glasova koji su bivali sve bliži. Potpuni kraj popodnevne monotonije desio se kada su uvrede koje su pristizale svana postale kristalno jasne. Škola za mačiste! Škola za nasilnike! Škola za silovatelje! Bili su to tek neki u nizu pridjeva koje su tog dana glasovi svana prišivali ovoj instituciji te njenim učenicima.

Nakon pet minuta glasovne intervencije, vani čujem veliki prasak, te shvaćam kako je staklo jednog ili dva prozora škole sigurno razbijeno. Nakon tog čina, nitko u učionici više nije mogao da se trudi da prati predavanje. Zajedno sa profesorom Ivánom, svi ustajemo i skačemo prema prozorima učionice, tražeći mjesto odakle bismo mogli ispratiti novonastalu situaciju. Dok sam virio iznad glava učenika koji su malo niži od mene, prepoznao sam crno-bijele odore koje nose čileanske pingvinke, te shvatio da su demonstrantice ustvari učenice javnih srednjih škola.

Kamenovanje škole Liceo de Aplicación dio je niza feminističkih funa (akcija javnog prozivanja i osuđivanja) koje su otpočele dan nakon obilježavanja Osmog marta. Najnoviji val ženskog nezadovoljstva pokrenut je razotkrivanjem WhatsApp grupe „La Manada“ u srednjoj školi Lastarria, unutar koje je pet učenika dijelilo intimne fotografije svojih drugarica bez njihovog dopuštenja. Nakon Lastarrie, pobuna će se nastaviti unutar Liceo 1 Javiera Carrera nakon razotkrivanja slučajeva intimnih veza između profesora i učenica ove škole. U ovom kontekstu, kamenovanje naše škole će se desiti nakon što tri učenika budu od svojih djevojaka optužena za zlostavljanje. Kao i obično, funa je i u ovom slučaju zauzela javni prostor putem Instagrama.


Šta je ustvari funa?

Riječ funa dolazi iz mapundunguna, jezika domorodačkog naroda Mapuče, i znači nešto što je trulo ili pokvareno. Riječ je teško prevesti na druge jezike jer potiče iz specifičnog čileanskog konteksta, gdje se prvobitno koristila krajem devedesetih godina u akcijama javnog prozivanja i osuđivanja zločinaca koji su bili dio vojne diktature. Funom se tako nastojao ispuniti vakuum nastao nedjelovanjem državnih službi, te ostvariti pravda unutar sistema institucionalne nepravde. Prenamjena fune kao alata za adresiranje rodno zasnovanog nasilja dogodila se tokom najnovijeg i najvećeg vala feminizma u povijesti Čilea (2018-19). Duboko nepovjerenje ženske populacije prema državnim institucijama proizlazi iz činjenice da u ogromnoj većini slučajeva ministarstvo pravosuđa i policija otvoreno ignorišu prijave žena protiv nasilnih partnera. U rijetkim slučajevima kada se sudski procesi i dese, oni obično traju godinama te uglavnom završavaju nekažnjavanjem. U periodu od 2007. do 2017. godine, u 40.2% od 489 registriranih slučajeva femicida, žrtva je već prije svoje smrti policiji prijavila nasilno ponašanje svog partnera.[1]

23. marta 2022. godine učenice javnih srednjih škola zauzimaju Nacionalni Institut, najstariju mušku srednju škole u Čileu: Pobuna, neposluh, protiv njihovog nasilja!


Novi kontekst koji se razvio tokom Feminističkog maja iz 2018. godine bitno će utjecati i na razvoj srednjoškolskog pokreta. Tokom ovog mjeseca, feministički pokret će osnažiti i poprimiti separatističke tendencije, vodeći prvo do prekida suradnje sa muškim javnim školama pa sve do historijske okupacije Nacionalnog Instituta od strane učenica iz Liceo 1 Javiera Carrera te Liceo Carmela Carvajal. Dok sam prisustovao okupaciji Nacionalnog Instituta u martu ove godine, prosvjednice su mi rekle da su akcije zauzimanja poznatih javnih muških škola bitne za dobijanje medijske pažnje te usmjeravanje javnog fokusa na pitanja kojima se bavi ženska politika. Prema riječima demonstrantica, radikalna ženska politika je bitna jer se problemi mačističkog nasilja predugo guraju pod tepih, te zato što obrazovne institucije, ignorisanjem glasa žena, pasivno sudjeluju u reprodukciji rodnog nasilja. U tom smislu, srednjoškolska funa ispunjava funkciju koju ne vrše odgovorne institucije. Plakat koji se ovog marta pojavio na zidu ispred Liceo 1 Javiera Carrera poručuje: „Nasilno je da me jedna funa štiti više od države“, te jasno ukazuje na problematičan kontekst unutar kojeg se razvija srednjoškolska feministička politika.

O svom iskustvu sudjelovanja u Feminističkom maju te povijesnom zauzimanju Nacionalnog Instituta, Inés, učenica Liceo 1 Javiera Carrera, kaže: „U to vrijeme smo mi, kao članice učeničkog vijeća, morale de idemo do naših drugarica koje su bile napastvovane, te uzmemo njihovu izjavu i ispostavimo je vlastima. To je bilo jako teško jer smo mi u to vrijeme imale tek 16 ili 17 godina i nismo bile spremne da se nosimo sa takvim situacijama, niti psihološki niti profesionalno. Do dan danas mislim da tako nešto nije trebalo da se desi, ali općinske vlasti nam nisu vjerovale, te od njih nismo dobili pomoć koju smo tražile. Bilo je jako komplicirano pričati sa drugaricama od 15 godina koje je zlostavljao neki profesor. Mi smo te godine morale sazrijeti jako brzo. I upravo zbog toga ja tu godinu uvijek ističem kao najvažniji obrazovni proces koji sam imala ikada u svom životu, čak važniji od Oktobarske pobune iz 2019. godine. To me je obilježilo do dan danas. Sama činjenica da smo morale da se upustimo u unutarnju svađu sa našim drugaricama uvjeravajući ih da nam daju svoja svjedočanstva... i morati da ih pritišćemo... bilo je očito užasno u tom smislu.“


Rodno nasilje kao društvena drama: funa i efekat disciplinovanja [2]


Nakon Oktobarske pobune iz 2019. godine, čin intervencija na čileanskoj zastavi od strane raznih društvenih pokreta, antagonistički postavljenih spram formacije čileanske države, postao je raširen. Na ovoj slici je čileanska zastava koja je okrenuta naopako u znak tuge, te obojena u ružičasto u spomen na ženske žrtve državne nebrige i terora.


Može se reći da funa problematizira funkcionisanje postojećih struktura jer nastoji natjerati društvo da prepozna kao nasilne one prakse koje su prihvaćene kao „normalne.“ Njena društvena bit leži u disciplinskim efektima putem kojih ona teži regulisanju ponašanja društvenih subjekata koje adresira. Putem slogana „prozovi i osudi ga i ti“, funa poziva svakog pojedinca da se pozicionira unutar javne rasprave o rodno zasnovanom nasilju. Tako su učenici Liceo de Aplicación, tokom dana koji su uslijedili nakon kamenovanja škole, putem društvenih mreža izvršili ogroman pritisak prema funados. Upravo zbog discilpinskog efekta fune, prozvani učenici su bili prisiljeni, baš kao što su to nekad radili zločinci vojnog režima, napustiti mjesto svog obrazovanja, izbrisati svoje profile na društvenim mrežama, te promijeniti brojeve telefona. Jedini učenik koji se tih dana vratio u školu kako bi pokušao pred učeničkom skupštinom (od)braniti svoju poziciju, je odmah izbačen iz auditorijuma od strane razjarenih učenika bez prava na glas. Ovim činom, koji je poslije objavljen na raznim društvenim mrežama, učenici Liceo de Aplicación su nastojali povratiti čistoću svoje zajednice te tako sa Aplike opet skinuti ljagu funirane škole.

Razmišljajući sa srednjoškolskim feminističkim pokretom, ističem kritiku pingvinki koje smatraju da je za daljnje rješavanje rodno zasnovanog nasilja, te duboko-ukorijenjene kulture mačizma u čileanskom društvu, potrebno da funa bude popraćena jednim refleksivnim pristupom putem kojeg bi se širi društveni slojevi uključili u diskusiju koju je ona dovela u centar javne pažnje. Glavni problem kojeg društvo još uvijek mora adresirati je to što se reakcija muške populacije prema funi rađa više iz straha od potencijalnog statusa budućeg funao nego iz dubljeg promišljanja o vlastitom mačizmu. Zbog ove pretpostavke pitam se da li je manjak edukacije muške populacije razlog zbog čega, uprkos valovima feminizma iz 2018. i 2019. godine, i dan danas patrijarhat ostaje duboko ukorijenjen u čileanskom društvu?

O ovoj nedoumici sam tih dana raspravio i sa Matiasom, učenikom Nacionalnog Instituta. Uzimajući kao primjer svoje muške grupe na WhatsApp-u, Matias mi je rekao: „Nakon što je završila pubuna iz 2019, u mojim muškim krugovima se ne njeguje duboka refleksija o rodnom pitanju, te je i dalje jako uobičajeno slušati šale na račun žena. Na neki način, nakon što je prošla 2019. godina, mnogi su se vratili na staro. Odjednom, kritika je nekako nestala. Jutros, nakon ove nove bombe, ljudsko biće mora da se zamisli. Nevjerovatno je vidjeti kako mi u Čileu, sa jedne strane, kao društvo u javnom prostoru (navodno) pokazujemo veće poštovanja prema ženama, i tu smo kao spremni da sagledamo stvari na jedan novi način. Ali, čim napustimo tu sferu i uđemo u naše zatvorene muške grupe, započinjemo pričati drugačiju priču. Tu započinje licemjerje. I to licemjerje je vrlo uobičajeno. Unutar takvih grupa postoji pravilo prema kojem seksističko ponašanje nije samo dopušteno, nego je ono nekako i ohrabreno.“

Za kraj, želim zaključiti sa riječima Inés, pingvinke čije su drugarice dan prije mog razgovora sa Matiasom zauzele Nacionalni Institut. Govoreći o samoj svrhi feminističke borbe, Inés kaže: „Kada imamo jedno društvo gdje ne nedostaje zlostavljača te optuženih za rodno nasilje, problem se nikada neće riješiti ako se fokusiramo samo na to kako zaštititi žene. Ovaj problem se može riješiti jedino ako se usredotočimo na to kako da ponovo obrazujemo društvo u cjelini.“

Salvador Malespina, Prometej.ba

Hvala Mariji Ivanović za veliku pomoć prilikom pisanja ovoga teksta.

[1] https://www.cnnchile.com/pais/reportaje-funas-mujeres-violencia-genero_20191217/

[2] Sva teoretska razmišljanja korištena u ovom tekstu inspirisana su ili direktno potiču iz rada Anna Wood Puga – „La Funaes mas que la Funa en si“.

DNEVNIK JUŽNOG VREMENA: Putevima 'novog' Čilea