Velika očekivanja su nastavak izuzetno popularne knjige U Evropi koja je objavljena prije petnaest godina. Nekoliko godina kasnije je uslijedila uspješna tv-serija od 35 nastavaka pod istoimenim naslovom, sa piscem u ulozi naratora. U Evropi se radilo o 20. vijeku, i kako nas je sve formirao taj, u mnogim aspektima, strašan period, obilježen sa dva svjetska rata. Velika očekivanja govore o prve dvije decenije 21. vijeka. Knjiga nastavlja tamo gdje je stala prethodna, 1999. godine. Mak skicira atmosferu i raspoloženje na prelazu milenijâ, veliki početni optimizam, ali koji postepeno splašnjava i skoro sasvim nestaje. Opisuje, nadalje, osjećanja u vrijeme uvođenja eura, posljedice napada na Twin Towers, stanje u istočnoj Evropi i Rusiji, bankarsku krizu, Sjedinjene Američke Države, kontraste između sjevera i juga Evrope, izbjegličku krizu… U novoj knjizi Geert Mak piše kao i uvijek: jasno, utemeljeno i vjerodostojno, jezikom naučnika i istraživača, a opet stilski briljantno i uzbudljivo, tako da se i ova njegova knjiga čita poput najnapetijeg literarnog štiva! Velika očekivanja su već prevedena na više svjetskih jezika i po njoj je takođe snimljena tv-serija, opet sa piscem u ulozi voditelja i naratora. Jedan od nastavaka na neobičan, veoma potresan način govori o životu i posljedicama rata u postdejstonskoj Bosni i Hercegovini.

Geert Mak (1946) je poznati holandski pisac, publicista i novinar. U Bosni i Hercegovini su, osim knjige U Evropi, prevedena i njegova djela Most (o Istanbulu) i Putovanje bez Džona (američki putopis). Osim na naš jezik, njegove knjige su prevedene na mnoge druge strane jezike i štampane u stotinama hiljada primjeraka širom svijeta. Dobitnik je mnogih uglednih nagrada, među kojima De Gouden Ganzenveer (Zlatno guščje pero), Leipziger Buchpreis i nagrade za životno djelo Prins Bernhard Cultuurfonds.

Iz knjige Velika očekivanja već smo objavili odlomak o Bosni i Hercegovini i Sarajevu. U nastavku objavljujemo još jedan dio.

U glavnom uredu Evropske unije, u Bruxellesu, Berlaymontu, Talijan Claudio Di Marzio je odgovoran za sve što vijori i pleše na vjetru. On tu dužnost vrlo pedantno obavlja još od 1982. godine. Za članove Unije se prostorija gdje se čuvaju zastave nalazi na trećem katu. U jednoj pokrajnoj sobi ih redovno glačaju, u podrumu peru na trideset stepeni.

Te historijske srijede, 1. maja 2004. godine, Di Marziov zadatak je bio da kraj već postojećih petnaest besprijekorno izvjesi deset novih zastava: Poljske, Estonije, Češke, Mađarske, Latvije, Litve, Slovačke, Slovenije, Cipra i Malte.

Izgledalo je kao trijumf, a zapravo je to opet bila riskantna operacija. Otkad je jedan njegov dio 1974. zauzela Turska, Cipar je predstavljao nerješiv problem, ako ni zbog čega drugog, samo zbog toga nije smio biti primljen u EU. Zahvaljujući uspjeloj ucjeni Grčke – ta zemlja je zaprijetila vetom za prijem ostalih zemalja – to je ipak uspjelo.

Malta je fina mala turistička zemlja, izuzetno nejedinstvena i korumpirana. Ona je članstvo u EU brzo zloupotrijebila za prodaju svojih pasoša bogatim Rusima i Saudijcima – takav ulaz u EU koštao je 900 000 eura, trgovina koja je Malti i njenim političarima donijela na stotine miliona. Kasnije će, 2017. godine, najznačajnija novinarka na Ostrvu, Dafne Caruana Galizia, biti hladnokrvno ubijena zato što je otkrila previše mafijaških veza oko ove “zlatne viza-karte”. Posljednje riječi na njezinom blogu: “Gdje god da pogledaš, svuda lopovi.”

Odluka da većina komunističkih zemalja bude primljena u jedan mah donešena je već 1993. godine, ali to je smjesta bilo kontroverzno. Radilo se o realnoj dilemi: “produbljenje” ili “proširenje”. Sve aktivnosti na daljnjem demokratiziranju i učinkovitijem djelovanju EU prilikom proširenja bile bi svedene na nižu razinu, dočim bi upravo taj proces, po nekima, morao imati prioritet. S pravom se postavilo pitanje da li je struktura EU dovoljno jaka da primi toliko novih zemalja. To je bio jedan od razloga zašto je predsjednik Mitterand pridošlicama iz istočne i srednje Europe htio da ponudi Sporazum o pridruživanju, a ne punopravno članstvo. Prvo bi, dakle, petnaest zapadnoevropskih članica EU unutarnje organizacione stvari moralo dovesti u red.

Za druge zemlje – posebno Njemačku i Veliku Britaniju – prioritet je imalo upravo proširenje. Svaka imperija u raspadanju je mogla da prouzrokuje plimu kaosa i nasilja, pa je to vrijedilo i za posrnulo sovjetsko carstvo. Perspektiva brzog i urednog pristupanja mogla je da preduprijedi ponavljanje takve historije – i to se doista desilo. Posebno je Njemačka, smještena usred Evrope, imala veliku potrebu za “sveobuhvatnim evropskim poretkom”. Geopolitika je također igrala važnu ulogu: istočne i srednjoeuropske zemlje nisu smjele postati igračka u rukama velikih sila kao što su bile sve jača Kina i kasnije, vjerojatno, iznova Rusija.

Povrh toga, postojao je i jak moralni pritisak. Da li je Zapad mogao odbiti Poljsku koja je toliko propatila za vrijeme dva svjetska rata i očajnički se borila za Evropu? Ili uskratiti članstvo Česima i Slovacima, koji su nakon minhenske “izdaje” 1938. završili na pogrešnoj strani historije? Zar nije trebalo pokazati nešto solidarnosti sa svim tim Evropljanima koji su vodili skroman i tegoban život iza Željezne zavjese?

Ratovi u Jugoslaviji pogoršali su situaciju: tako nešto je trebalo po svaku cijenu spriječiti. Ipak su uz prijem povezani veoma strogi uslovi na polju pravne države, demokracije, zaštite ljudskih prava, slobodnog tržišta i transparentnosti politike i upravljanja. Kao i često u cijeloj ovoj priči, kasnije je sve to jako omekšano, kao kod Cipra i Malte, i, dvije godine kasnije, Rumunije i Bugarske. U ove dvije potonje nisi mogao izvesti auto bez podmićivanja, pa ipak su obje 2007. godine, s usklikom dobrodošlice primljene u Uniju. Još uvijek je prevladavao trijumfalizam.

Očekivanja od novih članica bila su veoma velika. Kao što je pedesetih i šezdesetih godina na Zapadu svaki oblik modernosti dobio prefiks “Evropa” – Evropski trg, Evropski bulevar – tako je sad bilo sa zemljama bivšeg Istočnog bloka: evropski barovi, evropski klubovi i evropski restorani, na razmeđi stoljeća bilo ih je svuda. U mađarskom mjestašcetu Vásárosbéc, u koje sam u to vrijeme redovno svraćao, već su sanjali da su se obogatili. Tu su došli živjeti deseci Nizozemaca koji su kupili kuće, privučeni niskim cijenama u tom dijelu Evrope. Te stare kuće su jedna za drugom lijepo preuređene u udobne objekte za odmor, sve sa bazenima. Katkad su bile korištene samo nekoliko sedmica na godinu, novi stanovnici nisu znali ni zucnuti mađarski, što nije bilo važno. I tako se, dakle, može živjeti!

Upozorenja mog domaćina – klanje svinja kod kuće, pušenje u kafićima, toga više nema u EU – grohotom su ismijana: to je nemoguće, to je glupost.

Gradska uprava Budimpešte u međuvremenu je učinila sve da se pripremi za EU. Gábor Demszky, tadašnji gradonačelnik, kasnije mi je pričao o hiljadama pravila koje su morali prilagoditi. I uspjelo je, mađarski glavni grad je 2004. bio spreman – ostatak zemlje, zapravo, ne. Demszky: “Taj prvi maj bio je najljepši dan u mom životu. Napokon ćemo postati član zajednice koja je otišla dalje u razvoju u politici, kulturi i ekonomiji. To je bilo opće raspoloženje: osjećaj da sad pripadamo Zapadu. Bio je prisutan i strah od gubitka autonomije, bilo je i nacionalističkih osjećanja, ali nije bilo otvorene kritike. Samo fašisti su bili protiv.”

U nekoj pivnici u Varšavi sam 1999. jedne snježne večeri sjedio s historičarom Jaroslawom Krawczykom, glavnim urednikom novina Mówią Wieki (Stoljeća govore). “Proširenje Evrope?” gunđao je on. “Ali mi jesmo Evropa, baš kao i Mađari, Česi i Rumunji. Vi sa Zapada uvijek iznova zaboravljate što vam mi imamo ponuditi: borbenost Poljaka, opreznost Čeha, postojanost mađarskih disidenata. Zar to nisu stvari koje vama jako nedostaju? Hrabrost, principi, životno iskustvo?”

Pričali smo o svim međusobnim razlikama između bivših komunističkih zemalja - njih je Zapad, s ovim masovnim proširenjem, po njemu potpuno previdio. Već sam taj izraz, “Istočni blok”, tako je tipičan zapadnjački pojam, smatrao je, u stvarnosti ne može biti ni govora o nekom “bloku”. “Češki ambasador mi je jednom rekao: ‘Mi smo imali posla samo s gluperdama, ali vi, Poljaci, vama su vladali inteligentni komunisti.’ Česi i istočni Nijemci bili su izolovani, a kad je meni bilo dvadeset godina mogao sam mirno stopirati za Italiju. To je zapravo bio šok. Naša realnost je bila siva.” On je ipak 2004. godine bio nevjerojatno srećan, kako mi je kasnije rekao. “Zaista sam vjerovao da bi Evropa morala postati jedno, s jednom vojskom, jednom ekonomijom, zajedničkom politikom.”

Tako se 1. maj 2004. godine i u Poljskoj pretvorio u veliko slavlje. Njemački historičar Philipp Ther je u Słubicama, malom poljskom pograničnom mjestu kod Frankfurta na Odri cijelu noć slušao pucanje petardi i otvaranje boca šampanjca. Nasuprot tome, na njemačkoj strani je ostalo upadljivo mirno. Na Zapadu je, ispod sve te prividne radosti, uistinu vladala zabrinutost. Hoće li sve ovo dobro proći? Petnaest država-članica EU je do 2004. godine, osim par izuzetaka, uvijek bilo donekle ravnopravno. Nakon 2004. s tim je bilo svršeno.

Od tada su međusobne razlike unutar EU, kako u oblasti demokratije, tako i u ekonomiji, postale ogromne. Bavarski premijer Edmund Stoiber je u jednom govoru izračunao koliko smiješno malu satnicu imaju zanatlije iz zemalja bivšeg Istočnog bloka: u Poljskoj 5,50 DM, Bugarskoj 1,40 DM, nasuprot njemačkim obrtnicima: 48 DM. Samo to je moglo imati nesagledive posljedice.

Da bi preduprijedila masovnu imigraciju gastarbajtera, EU je svojim članicama dozvolila da sedam godina ograničavaju val pridošlica. Samo su Švedska, Velika Britanija i Irska, zemlje s velikom potrebom za obrtnicima, odmah širom otvorile svoja vrata. To je ličilo na otvoreni poziv. Britanska vlada je računala s godišnjim prilivom od oko 15 000 migranata iz zemalja - novih članica, a zapravo je nakon 2004. godine za dvije godine registrirano 427 000 pridošlica. Broj Poljaka u Velikoj Britaniji se za deset godina udesetostručio, oni su, sa preko 900 000 ljudi, tvorili najveću grupu stranaca u tojzemlji.

U Njemačkoj je to išlo manje zvaničnim kanalima. Philipp Ther je opisao kako su se nedeljom uveče brzo punili lokalni vozovi iz Szczecina i Frankfurta na Odri, većina putnika bile su sredovječne žene. “Kad porazgovaraš s njima, one ti pričaju o svojim poslovima kućnih pomoćnica, običnih radnica ili medicinskih sestara.” Te žene su često živjele po dvije ili tri u jednoj sobi, radile sve samo da kući mogu poslati što više novca. Međutim, masovna emigracija sa Istoka na Zapad koje su se toliko plašili je izostala, za većinu njih sve je ovo bilo privremeno. “Otvorena vrata su se”, kao što je rekao jedan stručnjak, „pokazala okretnim vratima.”


*

Prividna bezgraničnost EU je 2004. godine ipak postala problem koji je zabrinjavao sve više Evropljana. Prema njemačkom Ministru vanjskih poslova Joschki Fischeru, padom Zida je nestao “stražnji zid” evropske kuće. I iz te se zjapeće rupe, tog vakuma moći, svašta moglo izroditi. “Iz sna se bude dosad nepoznate nacije i traže zemlju za sebe”, pisao je češki predsjednik Vaclav Havel. “Najnevjerojatniji ljudi, Bog te pita odakle, dobivaju izbore.”

Koliko daleko je Unija u tome morala ići? To pitanje se sve češće postavljalo. Turska, koja je 2004. ispunjavala sve uslove, je još bila na čekanju.Velike evropske zemlje, posebice Francuska i Velika Britanija, zbog njenog su se vojnog i strateškog položaja snažno zalagale za njezin prijem, kao mosta između Evrope i Srednjeg istoka. Manje zemlje, poput Nizozemske, Austrije i Danske, manje su razmišljale u geopolitičkim terminima. U njihovoj viziji, Turska nije odgovarala takozvanoj kršćanskoj Evropi “u pogledu kulture”. Drugi su se najviše plašili njene veličine: neće li ta islamska zemlja, s više od sedamdeset miliona stanovnika, evropske odnose previše izvući iz njihovog konteksta? Kao što je jednom rekao nekadašnji njemački savezni kancelar Helmut Schmidt: “Evropa naprosto ne može provariti Tursku.” Pregovori s Turskom su ponovo zamrznuti 2006. godine, zvanično zbog neriješenog ciparskog problema. Turskoj je bilo dosta svega, zemlja je pod novim premijerom Redžepom Erdoğanom krenula novim putem. Sekularizam Kemala Atatürka, utemeljitelja moderne Turske, zamijenjen je nacionalnim islamom. Izgledalo je da se Turska sve više udaljava od Zapada.

Veliki dio zemalja na Balkanu – Srbija, Crna Gora, Albanija, Makedonija, Kosovo i Bosna i Hercegovina – također je, kao što smo vidjeli, ostao pred vratima EU. (Barem privremeno. Srbija i Crna Gora imaju šansu ući prije 2025.). I ovdje se, po strani od svih ljudskih i političkih aspekata, radilo o velikim geopolitičkim interesima. Ta oblast je, okružena zemljama EU, tvorila neku vrst vakuma moći unutar evropskog kontinenta koji bi vrlo rado iskoristile i druge snage i moćnici: Rusija – da preko pravoslavlja pokuša da obnovi izgubljeni uticaj; Turska – da isto učini u Bosni putem islama; Kina – da čvrstim dolarima naprosto kupi utjecaj; mafija – koja je posebno Albaniju pretvorila u učinkovitu bazu djelovanja.

Pa ipak, nakon pristupanja Hrvatske 2013. godine, nije vladao veliki entuzijazam za dalja proširenja. Posebice su iskustva s Rumunijom tjerala na razmišljanje: deset godina nakon pridruženja, Evropska Komisija je izvještavala da se situacija u toj zemlji pogoršala, posebice u pogledu pravne države i korupcije. Isto je vrijedilo za Bugarsku – ona je, prema Transparency International, deset godina nakon pridruženja još uvijek bila najkorumpiranija zemlja unutar EU. “Nemojte, molim vas, da primate još šest zemalja kao što je Bugarska”, to je bilo opće raspoloženje.

Tako su Bosna i Srbija ostale da vise. A za građanina Evrope je u zraku oko te naizgled bezgranične unije ostalo da visi nešto neodređeno.

S nizozemskog preveli: Maja Weikert i Goran Sarić