Objavljujemo u nastavcima rad 'Još neki aspekti formiranja bosanske mitologije' dr. sci. Jasenka Karovića.

Prvi dio: Mitovi i ideologije kao sredstvo destrukcije

Drugi dio: Posljedice apsolutizacije konfesionalnog kriterija

Treći dio: Formiranje bošnjačke mitologije

*

Ukratko, prožetost, impregniranost društvenog, kulturnog, privrednog, sportskog, obrazovnog, političkog prostora Bosne i Hercegovine religioznim sadržajima neminovno otvara ozbiljnu upitnost o ravnopravnosti njenih građana i to sa pozicije i kriterija njihove participacije u konfesionalnom životu. Preciznije, da li su građani kojima njihova konfesija nije baš najvažnija stvar na svijetu, sasvim ravnopravni sa onim religioznim dijelom populacije? Koliko u Bosni košta heterodoksija? Konkretno, da li jedan hipotetički loš katolik može biti dobar Hrvat? Takođe, da li je Srbin koji ne slavi baš sve slave, dobar Srbin? Da li se Bošnjak koji niti petkom ne ide u džamiju može zakititi titulom dobrog Bošnjaka? Da li su povijesni leksemi musliman, Musliman i Bošnjak zapravo samo sinonimi sa semantičkim težištem koje se proizvodi iz onog prvog? I da li je leksem Bošnjak samo eufemizam za musliman? Na kraju, ključno, da li očigledna konfesionalna i uopće teološka kontaminiranost tzv. oficijelnog sekularnog javnog prostora konvenira generalnim interesima multietničke državne zajednice kakva je Bosna? Zar se etnička distanca, koja se u praksi striktno izjednačava sa konfesionalnim identitetom i zapravo se iz njega generira, neće nepovratno povećavati proporcionalno sa insistiranjem na vjerskim specifičnostima i diferenciranjima?

Obzirom na očiglednu geografsku i etničku usamljenost, ovo radikalno konfesionalno diferenciranje najmanje odgovara bošnjačkoj populaciji i zapravo može biti suicidno. Stoga, panislamizam kojeg je Izetbegović kao teološki teoretičar propagirao i instalirao nikako ne može konvenirati jednoj multikonfesionalnoj i multietničkoj državi kakva je Bosna. Insistiranje na panislamizmu Bošnjaka predstavlja katalizator disolucije onih preostalih društvenih integrirajućih konekcija koji društvo još uvijek i ipak drže na okupu kao što i pretjerano naglašavanje svakih drugih konfesionalnih specifikuma ima sličan poguban rezultat na političku koheziju. Apsolutni programski imperativ u ovom povijesnom momentu Bošnjaka, stoga mora biti strogi i rigidni sekularizam. To je istovremeno i savremeni zahtjev vremena kao i imperativ koji proizilazi iz geografske situiranosti Bosne u evropski društveni i politički kontekst. Kakav je to kontekst neka ilustrira izborni poklič Januša Palikota, novog lidera Palikot pokreta kojim je u jednoj od najreligioznijih država svijeta, Poljskoj, već osvojio čak 10% glasova. Programski poklič glasi: „Križeve van iz državnih ustanova, vjeronauk van iz škola, biskupe van iz politike, crkvu van iz proračuna!“ Međutim, sa zapanjujućim otkrićem će se suočiti naivni istraživač religijske bosanske zbilje: Bosna uopće nije sekularna država. U famoznom Daytonskom ustavu nema niti riječi o sekularizmu. Da li će to imati reperkusije na briselske pregovore i europsku perspektivu? Kako insistirati na sekularizmu ako on nije niti na legislativnom nivou reguliran? Dosljedan analitičar se ne može oteti dojmu da je i prešućeni ustavni sekularizam dio instaliranog projekta planske buduće disolucije države koji su svi pregovarači u Daytonu cinično i licemjerno prihvatili.

Sekularni imperativ nipošto ne znači da se vjernici trebaju odreći svoje vjere ili je sakrivati. Naprotiv, oni je i dalje mogu i trebaju iskreno ispovijedati ali, kao što iskreno religijsko uvjerenje vodi porijeklo iz diskretne dubine ličnosti, ono tamo prirodno i pripada, u dubinu lične intime. Svako drugačije ponašanje u smislu agresivnog mahanja vjerskim zastavama i simbolima i sličnim demonstracijama teritorijalne konfesionalne supremacije je ne samo provokativno i opasno nego i vulgarno. Ono ima čisti politički semiološki sadržaj budući da označitelj i označeno generiraju politički znak, odnosno značenje i u društveni prostor nasilno transportiraju veoma jasnu i direktnu političku poruku. Vjerski se sadržaji tako transformiraju u čisti politički arsenal čime gube svoj izvorni i autentični smisao nakon čega se na ovim prostorima više i ne može govoriti o religiji u njenom čistom obliku a kler se istovremeno transformira u veoma uticajne i moćne političke akvizitere.

Apsolutna, dominantna i agresivna prisutnost religiozne logike i ikonografije u svakodnevnom bosanskom društvenom životu neminovno otvara jednu temeljnu upitnost važnu za unutarbošnjačke odnose: koji je to dominantni sadržaj koji ispunjava entitet zvani Bošnjak. Da li je to njegova polna, karakterna, emotivna, profesionalna, obrazovna, hobistička ili će to ipak i prevashodno biti njegova vjerska specifikacija? Da li je intrinzična vjerska, odnosno islamska intendiranost bošnjačke individue ona presudna kvalifikacija koja zadovoljava kriteriologiju propisanu, normiranu i predviđenu od strane elite ili od strane kvalifikovane društvene sredine da bi entitet, tj. subjekt, bio priznat kao Bošnjak? Odnosno, da li o tom odlučuju oni Baconovi idoli trga. Takođe, može li se i kako postati dobar ili loš Bošnjak? Da li o tome presudno arbitrira vjerska, odnosno islamska popunjenost i orijentacija? Postavimo dilemu drugačije: može li subjekt, koji je vlasnik bosanskog pasoša, iskreni i duboki vjernik i strastveni poštovalac Islama, steći kvalifikaciju lošeg Bošnjaka. Svakodnevni uvid u konkretno stanje stvari u praktičnom bošnjačkom životu govori da je za percepciju najvećeg broja Bošnjaka takav ishod nezamisliv. Za konkretnu elaboraciju geneze i formi tipičnog, očekivanog i društveno prihvatljivog bošnjačkog ponašanja koje mu zapravo i obezbjeđuje takvu atribuciju, ovdje nema dovoljno prostora ali je već jasno da ova tema već odavno provocira potrebu ozbiljnog sociološkog istraživanja. Za sada, prostim uvidom in vivo, vidljivo je da, već od samog pozdrava, bošnjačko tipično ponašanje ostaje u kontekstu islamskog kulturnog, odnosno vjerskog koncepta. Taj se koncept već toliko udomaćio i osnažio da čak niti bigamija pa niti poligamija na ovim prostorima više ne predstavljaju proskribiranu ili nelegalnu temu nego se tiho i prećutno, uz saučesnički osmijeh, toleriraju. Glasni su čak i zagovornici šerijatskog prava koje bi, navodno, u Bosni trebalo supstituirati evropsko, zapadno pravo. Šta o planskom i sistematskom naseljavanju Ilidže kontingentima dolarskih simpatičnih šeika iz Saudijske Arabije misle lokalni stanovnici i da li se Ilidžanke i Trnovljanke nadaju da će sačuvati pravo da upravljaju svojim vozilima? Da li je resentiman prema minulim osmanlijskim vremenima rukovodio Dž. Jahića da u svoj rječnik bosanskog jezika unese pregršti arhaizama turskog porijekla koji nikako ne mogu konvenirati praktičnim savremenim potrebama društvene komunikacije ali koji sjajno konveniraju političko-vjerskoj feudalnoj orijentaciji aktuelne bošnjačke političke oligarhije?

Naravno da u Bosni simultano postoji i ona tiha i suspendirana manjina sa netipičnim i duboko nepopularnim backgroundom utemeljenim na liberalnom individualizmu i građanskom sekularizmu a koja već otvoreno dobija ozbiljne packe i kritike zbog drugačijeg mišljenja, ponašanja pa i samog nespecificiranog i društveno nepoželjnog načina pozdravljanja. Ova očigledna i prešućena diferencijacija unutar bošnjačkog korpusa ima svoje dalje i veoma ozbiljne reperkusije u distribuciji društvenih sinekura i raspodjeli društvenog bogatstva čija organiziranost i sasvim očigledna sistematičnost ne ostavlja ni najmanju vjerovatnoću za random kauzalnost. Riječ je o očiglednom povijesnom projektu čije žrtve su oni isti prostodušni, dobri Bošnjani opisani u drevnim knjigama, koji su, ovaj put kroz neodgovorne fiksacije jednog, odnosno grupe, političara, unovačeni u projekat za koji im se činilo da im najzad vraća minimum ljudskog dostojanstva te da će vjerska homogenizacija načiniti sigurno sklonište pred surovim etničkim nasiljem. Teologizacija društvenog prostora u Bosni, očigledno predstavlja put u jednom pravcu, jednu slijepu ulicu iz koje nisu moguće nikakve integracije sa internim niti eksternim društvenim okolišem. U društveno-spoznajnom smislu, teologizirana vizura bitno reducira mogućnosti serioznog znanstvenog pristupa socijalnoj problematici te tako nedvosmisleno dolazi do formiranja jedne zamućene slike stvarnosti koja se može dijagnosticirati kao svojevrsni epistemološki glaukom. U političkom diskursu, kao što smo pokazali, kroz ukidanje individualiteta i demokratije kao garanata temeljnih prava i sloboda, isključiva teologizirana intendiranost generira posebno katastrofalne učinke. Ti učinci se manifestiraju ponajprije kroz temeljito demontiranje onog elementarnog i za svaku emancipaciju izvanredno važnog potencijala svjesnog, hegelijanskog, građanskog zoon politikona i slobodnog građanina kojeg božanskom silom ireverzibilnog automatizma posesivni teološki um svodi na nedefiniranu i konfuznu vjersku skupinu. Politička i egzistencijalna sudbina takve vjerske skupine je veoma izvjesna i bolna, ona će zasigurno imati terminalni ishod, pa će za bosanske građane biti neophodno i prioritetno jedno vrlo hitno i temeljito intelektualno redefiniranje ove problematike.

Jasenko Karović

Sljedeće nedjelje: Praktične posljedice teologizacije društva

Pratite Prometej.ba na facebooku: www.facebook.com/prometej.ba