Španjolski birači u posljednje četiri godine tri puta puta su izlazili na izbore. Posljednji su bili u maju mjesecu ove godine. Relativnu većinu dobila je PSOE (Socijalistička radnička partija Španjolske) – oko 28% glasova. Sa 12% glasova koalicije Unidas Podemos i mandatima regionalnih stranaka kao što su katalonske i baskijske stranke, činilo se da će čelnik PSOE-a Pedro Sanchez moći formirati vladu. Ipak, do toga nije došlo i Španjolska će tako na nove izbore, četvrte od 2015. godine. O posljednjoj predizbornoj kampanji već je pisano proljetos. I od tada, nije se mnogo toga bitno promijenilo.

Kada je ljetos Pedro Sanchez odbio i posljednji poziv Unidas Podemosa na suradnju, na leđa su mu se u parlamentu natovarili svi, od ljevice do ekstremne desnice. Dok je Pablo Iglesias pozivao Sancheza da pregovara sa Podemosom, španjolska desnica uživala je u trenutku impotentnosti „ljevice“. U Unidas Podemosu su tražili više kompetencija na poljima jednakosti, rada, socijalne zaštite, energetske tranzicije, poreske politike, znanosti ili ekologije. Usprkos činjenici da je dominirajuća (Iglesiasova) struja u Podemosu predlagala ništa više od običnih socijaldemokratskih mjera na navedenim poljima, PSOE to nije htjela prihvatiti. Na kraju je PSOE tražila od Unidas Podemosa da prihvati kompetencije u određenim ministarstvima, igrajući ulogu histerika: „Tražim od tebe nešto, ali tražim da ti to odbiješ“. S druge strane, antikapitalistička struja u Podemosu predlagala je progresivni program bez ulaska u koaliciju, slično kao u Portugalu, gdje bi koalicija Unidas Podemos kritički nadzirala njegovo izvršavanje. Ipak, nije ova situacija nimalo nova za PSOE. Iako u svome imenu imaju i „socijalistička“ i „radnička“, socijalizma i fokusiranosti na radništvo kod njih nema. Ali ima fleksibilizacije tržišta, povećanja prekarnosti i rezova u javnom sektoru. Svima koji prate političku scenu u Španjolskoj jasno je da je to stranka Režima iz '78. koja ne želi izaći iz konstitucionalističkog komfora.

Jedan od konstitutivnih elemenata Režima iz '78. bio je IBEX 35. IBEX 35 je madridska burza čije su glavne komponente 35 najvećih tvrtki u državi od kojih se dobar dio njih okoristio robovskim radom i brutalnom eksploatacijom djece i odraslih nakon Građanskog rata u Francovoj Španjolskoj. Nitko iz tih tvrtki nikada se nije ispričao za to. IBEX 35 zbog velike ekonomske moći ima i utjecaj na političke tokove u državi, a PSOE ih je uredno servisirala kad god je bila u prilici. Tako je nedavno predsjednik PSOE-a Pedro Sanchez kazao da bi se „96 posto Španjolaca osjećalo uznemireno zbog Podemosovih ministara“. Jadni Sanchez je kazao kako je „mogao biti šef vlade, ali da ne bi mogao spavati noću“. Možda bi bilo zgodno postaviti drugo pitanje: tko ne spava mirno zbog Sancheza?

Kako bi se riješio svojih problema sa snom, Sanchez je sazvao nove izbore koji će se u Španjolskoj održati 10. novembra. Misleći vjerojatno da će dobiti veću izbornu legitimaciju nego prije pola godine što realno nije nemoguće. Njegov još jači odlazak ka centru mogao bi značiti da će uzeti jedan dio glasova partiji Ciudadanos koja je dobrano zaplivala ka desno, ponekad i esktremno desno. Predizborne ankete predviđaju PSOE-u tako 34 posto na izborima u novembru.

Stvari nisu nepoznate, nimalo. Zna se šta se od svakog od aktera može očekivati. PSOE je najavila kako neće ukidati reformu zakona o radu koji je donijela PP(Narodna stranka). Time šalje vrlo jasnu poruku: prekarnost kao instrument kapitalističke brutalnosti nije upitna, odbijanje da se intervenira u tržište nekretninama isto tako znači da nositelji stambenog i bankarskog osiguranja također mogu ostati mirni, niti će ići ka reformi mirovinskog sustava. Nastavak eksploatacije radničke klase, krađe rada, visoke cijene stanovanja... To je ono što se može očekivati od „manjeg zla“. Na to još treba dodati nastavak politike statusa quo prema Kataloniji. Sanchez je nedavno najavio da bi u slučaju „kršenja Statuta autonomije i kršenja Ustava PSOE bila spremna provesti svaki članak ustava“. To znači i provođenje članka 155 koji znači suspenziju autonomije pokrajine.


Ljevlje od (lijevog) centra?

Stranka koja je nekada nazivana „radikalno lijevom“ sada je postala stranka koju se može nazvati običnom socijaldemokratskom strankom. Riječ je naravno o Podemosu. Tragovi radikalnosti pod utjecajem Pabla Iglesiasa i Íñiga Errejóna dobrano blijede. Kompromiserstvo, parlamentarni kretenizam i zaboravljanje na ulicu, štrajkove i proteste dodatno je smanjilo militantnost Podemosa. Iako je Pablo Iglesias u prošloj predizbornoj kampanji govorio o ukidanju zakona o radu koji je donijela PP, o intervenciji u tržište nekretninama, protiv IBEX-a 35 i elektroenergetskih kompanija, suradnja sa PSOE-om bi ih onemogućila da interveniraju u bilo koje od tih polja.

Predizborne ankete koaliciji Unidas Podemos predviđaju osvajanje 15,5 posto glasova. Više nego na prethodnim izborima, no te ankete nisu predvidjele nastanak nove platforme koja će otkinuti dio glasova koaliciji Unidas Podemos. Íñigo Errejón, bivši član Podemosa osnovao je novu političku i izbornu platformu Más País (Više Zemlje) koju čine stranke i platforme poput Más Madrid, eQuo, Compromís i CHA.

Kakogod, politiku manjeg zla, izgleda, prihvatio je dobar dio Podemosovog članstva te joj trenutno ne vide alternativu. Barem ne jer bi u suprotnom na vlast došla trifachito koalicija PP-a, Voxa i Ciudadanosa. Nova kapitalistička kriza se nazire, a kako će ju dočekati ljevica u Španjolskoj, ne znamo. Trenutno je jako rascjepkana.


Desnica?

Na desnici ništa novo, PP, C's i Vox nude pedeset nijansi desnog. Slogan, kako PP-a, C's-a i Voxa bi se mogao svesti na „više tržišta, više Španjolske“. Što znači dodatni neoliberalni udar na radnička prava, više mizoginije, više nacionalizma, više represije u Kataloniji i više resantimana na Francovo nasljeđe. Kako je spomenuto ranije, čini se da bi prema anketama partija Ciudadanos mogla izgubiti jedan dio glasova koje bi mogla pokupiti PSOE. Centar za sociološka istraživanja im predviđa osvajanje blizu 13 posto glasova, naspram proljetnih skoro 16 posto. Neofašistička stranka Vox bi trebala blago pasti, što znači da će se dio njihovih glasova „vratiti kući“, tj. u PP koji bi mogla osvojiti nešto više od 16,69 posto koliko su osvojili na posljednjim izborima.

U svakom slučaju, već nekoliko izbornih ciklusa je pokazalo da je vrijeme dvostranačja PP-a i PSOE-a gotovo. Četvrti izbori u četiri godine potvrđuju krizu režima iz '78. Ipak, iako je režim znantno uzdrman, još uvijek se čini prilično stabilnim. Ono što je pitanje je hoće li preživjeti novu krizu? Objektivne okolnosti bi možda i mogle ići na ruku progresivnim snagama, no stvarna promjena ovisi o subjektivnom faktoru. Hoće li ljevica moći intervenirati u postojeće stanje i(li) hoće li spremno dočekati novu krizu, ostaje da se vidi.

Autor: Darko Vujica, Prometej.ba