Kada pročitate pet stotina i deset stranica knjige Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu Marka Attila Hoare, prosto ne znate odakle da krenete sa njenom kritikom.

Toliko sam se puta najprije prenerazila čitajući izjave i citate predstavnika tzv. 'muslimanske elite' iz vremena II svjetskog rata sadržane u zvaničnim pismima, memorandumima i ostalim historijskim dokumentima na koje se Hoare poziva, da bih se odmah zatim užasnula načinom na koji autor, nakon što je predočio taj krajnje kompromitirajući materijal, lakonski upreže sav svoj moralni relativizam u procesu interpretacije tih istih činjenica - da sam jedva čekala da stignem do zaključka. A onda bih konstatovala kako su Hoareovi zaključci još upitniji od premisa. I sve tako, iz stranice u stranicu.

*

Galimatijas historijskog revizionizma

Prvo sam naivno pomislila da je do pogrešnog prevoda. U tom sam bila gotovo uvjerena, naročito nakon što sam u agencijskoj vijesti sa promociji ove knjige u Sarajevu pročitala da je njen prevodilac, Emir Suljagić, inače i sam pisac i političar o knjizi, između ostalog, izjavio: “Ovo je jedan uvid u našu historiju koji nam svima daje razloga i pravo da budemo ponosni na ono što su naši preci radili u Drugom svjetskom ratu u Bosni i Hercegovini.”

U nevjerici sam zatresla glavom na ovu Suljagićevu tvrdnju i onda na Amazonu kupila i pet puta skuplje originalno izdanje na engleskom iz 2013. godine, te krenula da ga upoređujem sa Suljagićevim prevodom na bosanski. Ubrzo sam, međutim, zažalila zbog bačenih para jer sam morala priznati da je prevod, zanemarimo li sitne propuste, sasvim korektan.

Jedino je Suljagićevo mišljenje o Hoareovoj knjizi bilo dijametralno suprotno od onog koje se, čitajući je, učvršćivalo u mojoj glavi.

Kad sam se konačno dočepala samog kraja knjige, svo vrijeme žaleći zbog napada na zdrav razum, vlastito znanje i iskustvo koje sam u toku čitanja pretrpjela, dođoh konačno i do potvrde svojih sumnji:

Cijeli taj galimatijas historijskog revizionizma pod naslovom Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu ima za cilj i da krivicu za uništenje Republike Bosne i Hercegovine sa srpskih, hrvatskih i bošnjačkih nacionalističkih 'elita' podržanih od strane vladajuće globalne političke 'elite', tzv. 'međunarodne zajednice' - dijelom prebaci na 'bosanske partizane pod komunističkim vođstvom.'

Ako ne vjerujete meni, ne morate čitati cijelu knjigu. Dovoljno je da pročitate samo njen posljednji pasus.

Što se drugog cilja ove knjige tiče – a sastoji se u relativizaciji vodeće uloge Komunističke partije Jugoslavije i njenih članova u organizaciji antifašističkog otpora na prostoru Bosne i Hercegovine u toku Drugog svjetskog rata – on je protkan kroz cijelu knjigu i izbija iz svake rečenice u kojoj se KPJ pominje.

Zbog toga mi se, nakon što sam knjigu konačno uspjela pročitati u cijelosti, bilo teško oteti utisku da je Hoare uspio u osvjetljavanju uloge bosanskih muslimana u Drugom svjetskom ratu, samo i jedino u onoj mjeri u kojoj mu je ta uloga poslužila da pod svaku cijenu potvrdi već izlizani (neo)liberalni stereotip o apriornoj štetnosti svih socijalističkih i komunističkih ideja i cjelokupnog socijalističkog naslijeđa u Bosni i Hercegovini, pa makar se među zagovornicima tih ideja nalazio nesumnjivo najveći broj onih koji su dali svoje živote u borbi protiv pošasti nacizma i fašizma i u ovoj i u drugim evropskim zemljama.

Uostalom, ako ne vjerujete meni, pitajte članove porodica desetak i kusur miliona sovjetskih vojnika i civila izginulih u odbrani svojih teritorija od najezde Hitlerovih snaga i njihovih saveznika. Među Hitlerovim saveznicma tamo se borilo i više hiljada pripadnika Bosanske SS Handžar divizije koja je, prema Hoareovim navodima, brojala ukupno 21.000 vojnika!

*

Diskreditacija socijalističkih i komunističkih ideja pod svaku cijenu

Budući da im prosta logika brojeva ne dozvoljava da opovrgnu činjenicu da su u borbi protiv nacizma i fašizma u Evropi najveću cijenu platili građani Sovjetskog Saveza (a samim tim i članovi u njemu vladajuće Komunističke partije), a ne, recimo, konzervativci, laburisti i liberali iz Hoareove rodne Britanije, ili neke druge zapadnoevropske zemlje, revizionisti historije Drugog svjetskog rata nemaju drugog izbora već da u borce protiv fašizma i nacizma na silu zguraju i one koji su sa fašistima i nacistima kolaborirali, njima se divili, ili ih otvoreno podržavali, a sve u ime njihovog, tobože, razumljivog straha od komunizma, sekularizma, multikulturalizma, internacionalizma i egalitarizma svake vrste.

Sve je to dio sada već tridesetogodišnjeg trenda historijskog revizionizma nabujalog u pobjedničkom deliriju što se evropskim zemljama liberalne demokratije trijumfalno i nekritički širio nakon rušenja Berlinskog zida 1989. te raspada Sovjetskog Saveza i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije početkom 1990-ih.

I dok raznorazni neoliberalni teoretičari i proponenti ideje o sveopćoj pogubnosti socijalizma i sveprisutnom bauku komunizma, ne prezaju ni od revizije prošlosti, dotle im biračko tijelo sve po demokratskim procedurama i kao rezultat slobodnih, višestranačkih izbora na čelo njihovih zemalja u sadašnjosti bira likove poput Viktora Orbana, Donalda Trumpa i Borisa Johnsona, potvrđujući tako ono o čemu u svojoj knjizi 'Šegrtov čarobnjak' govori Ishay Landa kada, problematizirajući odnos liberalne demokracije i fašizma, tvrdi da su 'liberali svojom bespogovornom odbranom privatnog vlasništva i klasnog društva i sami doprinijeli jačanju fašizma i nacizma u Evropi 1930-ih'.

*

Was hast Du denn im Krieg gemacht, Opa/Onkel?

No, vratimo se sada mojoj dilemi sa početka teksta: odakle krenuti u kritici stavova i percepcija koje o bosanskim muslimanima u II svjetskom ratu nudi Hoareova knjiga?

'Kad ne znaš odakle da kreneš, kreni od sebe!' – veli ona stara narodna.

Budući sam rođena više od dvadeset godina nakon završetka II svjetskog rata, moraću da krenem od članova svoje familije za koje se može reći da su u njemu aktivno učestvovali, a onda to učešće i glavom platili.

Husein Tikveša, najstariji brat moje majke, članom Saveza komunističke omladine Jugoslavije postao je sa 17, a pripadnik Mostarskog partizanskog bataljona sa nepunih 18 godina, odmah po završetku učiteljske škole. Zbog toga je u partizanima dobio nadimak Učo. Svirao je violinu od koje se nije razdvajao. Odnio je sa sobom u partizane. Violina je nekim čudom preživjela rat. Daidža Huso nije. Imao je nepunih 20 kada su ga zajedno sa drugim ranjenim partizanima, 1944. godine, masakrirali četnici koji su nakon dojave jataka, ušli u selo Grušča u planinama iznad Konjica, gdje je bila smještena partizanska bolnica.

Zaim Hadžović, brat moje nene po ocu, bio je krojački radnik i član Komunističke partije od njenog osnivanja, te osnivač Komunističke partije za Trebinjski srez. Uhapšen je 1942. od strane italijanskih fašista i predat u ruke njihovih domaćih saveznika – četnika, koji su ga najprije zvjerski mučili, a onda i ubili u svojoj utvrdi Ljubomir, kraj Trebinja.

Ejuba Hadžovića, željezničkog radnika i drugog brata moje nene po ocu, italijanski fašisti uhapsili su takođe 1942. samo zbog činjenice da je Zaimov brat, a onda ga automatski proglasili partizanskim doušnikom i komunističkim simpatizerom, te ga odveli u zloglasni zatvor na ostrvu Mamula u Bokokotorskom zaljevu i tamo ga likvidirali.

Upravo zbog daidža Huseina, Zaima i Ejuba neprihvatljiva mi je Hoareova tvrdnja da “bosanskomuslimanska nacija 1941. godine nije bila klasno polarizirana“, jednako kao što su mi oduvijek bile odurne tvrdnje srpskih nacionalista i njima naklonjenih revizionista o tome da je četnički pokret bio antifašistički, odnosno da su ubice Huseina i Zaima bili antifašisti, a ne šovinisti, militantni desničari i bliski saradnici italijanskih fašista tj. saveznici ubica daidže Ejuba te, samim tim, i svih drugih uniformisanih i neuniformisanih poštovalaca fašističke i nacističke ideologije i, eo ipso, antikomunista u Bosni i Hercegovini u toku Drugog svjetskog rata.

Istina, o četnicima kao o formaciji logistički potpomognutoj i direktno potčinjenoj italijanskom okupatoru, i sam Hoare opširno piše, pozivajući se na brojne historijske dokumente.

Ali, golema historijska građa koju Hoare u knjizi citira i na koju se referira, istovremeno nedvojbeno potvrđuje i njegovu tvrdnju da je “većina muslimanskog stanovništva, najveći broj seljaka, slijedila politički smjer svojih elita.”

A te elite su se, kako je u svom tekstu na ovom portalu vispreno zaključio Denis Švrakić, suprotstavljale ustaškoj državi tako što su tražile da se Bosna i Hercegovina direktno priključi Trećem rajhu!

A nakon što je čitateljima predočio citate iz pisama i memoranduma koji to bespogovorno dokazuju, Hoare onda sebi stavlja u zadatak da te i takve profašističke, pronacističke, rasističke i u svakom drugom smislu nazadne i nakaradne stavove bosanskomuslimanskih elita tumači isključivo u kontekstu borbe za puko preživljavanje i opstojnost bosanskohercegovačkih muslimana te njihovom težnjom za autonomijom Bosne i Hercegovine.

Evo šta Hoare, između ostalog veli:

“Zahtjev za bosansku autonomiju u okviru Njemačkog Rajha, upućen direktno Hitleru proizašao je iz muslimanske “kampanje“ za autonomne vojne snage. Grupa vodećih muslimanskih političara koji su djelovali pod imenom 'Narodni odbor' uputili su Memorandum Hitleru (“Fireru naš!) prvog novembra 1942. godine. Osim Hadžihasanovića, vjerovatno su autori tog dokumenta bili Softić, Salihagić i Pandža. U Memorandumu je stajalo:

“Niko, nijedna etnička grupa, nijedno pleme, a isto tako nijedan narod u čitavoj Evropi nije sa više privrženosti razumio Vaš gigantski pokret za uspostavljanje novog reda u Evropi, kao Bosanci, muslimani Bosne. Mi smo u načelima nacionalsocijalizma, Vašeg pokreta, osjetili da on jedini donosi pravdu, red i mir u Evropi koja je zatrovana i upropašćena demokratizmom“ [kurziv – A.B.]

Hoare nas odmah zatim obavještava kako se Memorandumom prokazuje Pavelićev povjerenik u Bosni, Božidar Bralo, kao zaštitnik Jevreja:

“On je izigrao Vaše namjere i odredbe o pitanju Jevreja i počeo je odmah da brojne Jevreje u Bosni, naročito u Sarajevu gdje ih ima veoma mnogo i veoma bogatih, prima u katoličku crkvu. Time je pokušao da ih zaštiti od onoga do čega je, nakon pobjede i osvajanja ove zemlje, moralo doći.”

U Memorandumu se zahtijevala zabrana ustaškog pokreta u Bosni i Hercegovini, a umjesto toga “da se omogući stvaranje nacional-socijalističke partije na teritoriji Bosne.”

Hoare zatim donosi citat iz knjige Genocid nad Muslimanima Vladimira Dedijera i Antuna Miletića u kojoj se konstatuje da su “muslimanski autonomaši, zapravo, Memorandumom željeli dobiti krnju Bosnu i Hercegovinu, u kojoj će muslimani biti većinsko stanovništvo pod protektoratom strane sile”, a onda nudi i slijedeći vlastiti zaključak:

“Ipak, i usprkos servilnoj hitlerovskoj dekoraciji, Memorandum je na neki način bio izraz tradicionalnih zahtjeva za autonomiju, koji su na sličan način došli do izražaja i u drugim političkim strujama.“

A sad se opet vraćam svojoj familiji u Drugom svjetskom ratu, svjesna da se internet logoreičari i samopromovirajući copy-paste branitelji antifašističkih vrijednosti u Bošnjaka, cijelo vrijeme čitanja ovog teksta pitaju šta mi dođe Mustafa Busuladžić, budući da njegovo ime uporno koriste kao jedini i isključivi sinonim za fašistu, antisemitu pa i ustašu u Bosni i Hercegovini.

Zanimljivo je da se ime amidžića mog oca u obimnoj knjizi Marka Attile Hoare Bosanski Muslimani u Drugom svjetskom ratu uopće ne pominje.

S druge strane, sasvim je i logično, budući da se knjiga u najvećoj mjeri bavi naoružanim autonomašima i drugim oružanim snagama bosanskih muslimana koje su u ime bosanskohercegovačke autonomije, slale svoje vojnike u borbu na strani Hitlera i Sila Osovine.

Da je Hoare težio da u svojoj knjizi, sem naoružanih, uniformisanih fašista i SS-ovaca, nabraja još i sva civilna lica koja su u to vrijeme pisala i na drugi način javno iskazivala svoju privrženost Hitleru i njegovim idejama, sigurna sam da bi imala mnogo više od pet stotina i deset strana.

A što se tiče onog svima poznatog Busuladžićevog antisemitističkog citata: “Kod nas su se ljudi borili protiv Židova i njihovih špekulacija, protiv njihovih prevara i izrabljivanja. Njih je nestalo iz čaršije, ali je u čaršiji ostao židovski duh špekulacije, podvaljivanja, nabijanja cijena i lihvarenja u tolikoj mjeri da pokvarenost stanovitih trgovaca, bez obzira na vjeru, zasjenjuje rad nestalih Židova,” - po logici onih koji prihvataju Hoareovu interpretaciju uloge bosanskih muslimana u Drugom svjetskom ratu – ispade da je Mustafa Busuladžić samo ‘slijedio politički smjer svojih elita'.

To je onaj isti politički smjer koji su te 'elite' formulisale u Memorandumu Hitleru iz novembra 1942, u vrijeme dok se Busuladžić još uvijek nalazio u Rimu na postdiplomskom studiju iz orijentalistike.

Kada se nakon dvije godine boravka u Italiji, 29-godišnji Busuladžić u ljeto 1943. godine vratio u Sarajevo, Jevreja je zaista 'nestalo iz čaršije', baš onako kako je to grupa vodećih muslimanskih političara iz Narodnog odobra u svom Memorandumu Hitleru iz novembra 1942. još uvijek samo priželjkivala, a unformisani i naoružani pripadnici vladajućeg fašističkog i rasističkog režima u međuvremenu sproveli u djelo.

I da zaključim: usprkos autorovim kontroverznim stavovima i interpretacijama historijskih činjenica, knjiga Marka Attila Hoare Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu sadrži obimnu historiografsku građu i brojna imena ključnih aktera, vojnih i političkih ličnosti koje su oblikovale historiju Bosne i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu.

Ovu knjigu zato treba da pročitaju ne samo Bošnjaci, već i svi drugi građani u Bosni i Hercegovini, a posebno oni proklamovani simpatizeri tzv. 'građanske opcije' čija javna osuda nacionalističke prakse slavljenja fašista i filofašista iz Drugog svjetskog rata, uvijek završi pomenom jednog, ili eventualno dva imena.

Tek kada pročitate Hoareovu knjigu, shvatićete koliko je tu zapravo imena pa ćete se, valjda, i sami zapitati:

A šta je u Drugom svjetskom ratu radio moj dedo, daidža ili amidžić, odnosno djed, ujak ili stričević?

Autorica: Adisa Busuladžić

Prometej.ba

Stavovi iznijeti u tekstu pripadaju autorici, ne nužno i uredništvu portala Prometej.ba. Svaku konstruktivnu reakciju pristiglu na našu adresu blagovremeno ćemo objaviti.