Prije neki dan Prometej je objavio prijevod teksta Joshue Rothmana koji nosi naslov “Zašto je akademsko pisanje tako akademsko?”. Iako je originalni tekst objavljen 2014., tretirane teme su veoma važne i aktuelne.

Dijelom, tekst je kritika američkog akademskog sistema u smislu pitanja zašto akademski radnici pišu u medijima na suhoparan i nerazumljiv način te zašto inače nisu prisutniji i uticajniji u široj zajednici. Zaključak je kako su fakulteti postali veoma ograničeni i usmjereni te kako treba da se “prošire” ako postoji želja da se pisanje profesora u medijima promijeni.

Ono što je zanimljivo u Rothmanovom pristupu i što je tema ovog teksta je vrsta kritike koju je on, inače aktuelni urednik Ideja u New Yorkeru, iznio. Naime, Rothmanov tekst nikako nije standardna kritika akademskog sistema iz perspektive nas u BiH, a rekao bih i iz perspektive ostalih zainteresovanih stanovnika bivše Jugoslavije. (Moguće da nije ni iz američke perspektive, ne znam.)

Rothman ovako crta situaciju koja vlada u američkoj akademskoj zajednici: najprije se govori o akademskom pisanju koje se, kao najvažniji dio posla profesora na određenim fakultetima, uvijek obraća nekolicini hiper-znalaca, ne široj publici. Najznačajniji među tim ljudima, za pisca, su oni koji odlučuju da li će se takvi tekstovi objaviti u indeksiranim časopisima te oni koji na osnovu uspješnosti urađenog posla odlučuju hoće li pisac zadržati svoje radno mjesto, odnosno hoće li biti promovisan. Oni koji pišu tekstove se zbog toga obraćaju najviše njima i pokušavaju da zadovolje njihove kriterije i principe. (Ovdje se, bitno je primijetiti, dominantno govori o profesionalnoj preferenci za određene tekstove i ne ulazi se u paraakademske razloge.) Rothman smatra kako je navedena situacija na univerzitetima razlog zašto profesori nisu prisutniji u javnosti. Na kraju, on konstatuje kako je nemoguće promijeniti slabo prisutstvo profesora u javnosti samo zato što želimo da se to desi i zato što smatramo da nam je njihova kompetencija potrebna. Na mjestu zaključka Rothman daje generičku preporuku u kom pravcu treba ići da bi se to ostvarilo. (Spomenute promjene na fakultetima.)

Prije svega, želim reći da se ovdje radi o znalačkoj argumentaciji. Ovako kreativni tekstovi sa svježom, aktuelnom i što je najvažnije, realnom argumentacijom u našem regionu se gotovo nikad ne pišu. (Uz to, Rothman nije jedini stranac koji dobro radi svoj posao.) Piše se štošta ali ovako ne. Zašto je to tako, nije tema ovog teksta.

Na stranu kvalitet, prvo što meni, kao čovjeku s Balkana upada u oči u ovom tekstu je kako nema negativnog upoređivanja sa zamišljenim idealima i kako nema moralisanja. Obje aktivnosti su veoma popularne kod nas kada se govori na ovu temu. Porijeklo prve aktivnosti je jasno – Rothmanov ležerni stav dobrim dijelom dolazi iz perspektive Amerikanca koji piše za tamošnji najelitniji časopis; u njegovoj zemlji se nalazi deset najpoznatijih i najuspješnijih univerziteta na svijetu. Balkan, kao i svaka provincija, osuđen je na neku vrstu upoređivanja. Druga je sada stvar što se upoređivanje može raditi kvalitetno ili nekvalitetno.

Što se pak Rothmanovog nedostatka moralisanja tiče, u većini ovdašnjih tekstova na temu akademske zajednice najprije bi se zgražavalo nad korupcijom i nekompetencijama profesora – to su teme koje su nam bliske. I inače izgleda kako stvari “kod nas” imaju smisla samo kada se govori o lopovluku, ljubomori, ljenosti, oportunizmu, prevari, izdaji. Pravi i izgrađeni argumenti mimo ovih tema najčešće nisu prisutni niti popularni. Ove teme su, već duži period, zasjenile sve druge i okupirale glavni prostor govora ne samo o univerzitetu nego o bilo čemu - probajte umjesto riječi univerzitet upotrijebiti riječi: zdravstvo, politika, privreda. Jednako dobro funkcionira u našim glavama.

Ako tu dodamo i preživjele ostatke socijalističke kritike Zapada i zapadnih univerziteta dobijamo još haotičniji sveukupni stav. Nju odlikuje radikalna kritika te doktrinarno neprihvatanje osnovnih postavki koje je Rothman koristio: Gdje je ovdje kritika vlasničkih odnosa? Zašto se ne spominje kapitalistički karakter i prevlast privatnih univerziteta? Kako je velika industrija vezana s univerzitetima?

Ako to sve uzmemo u obzir, vjerujem da bi većina naših analitičara iz Rothmanove analize funkcioniranja američkih akademskih relacija izvukla zaključak kako je to sve “tamo” izvrnuto, naopako i nedemokratsko. Oni bi i tu snažno moralistički reagovali: I “kod njih” je isto, zar ne? Zar i u Americi da se mora pisati kako ti neko kaže? Zar nam nije dosta profesora koji vedre i oblače? Zar se i tamo promoviraju ideologije i nacionalizmi?

Drugim riječima, sklonost pogrešnog shvatanja slobode i demokratije bi iskoristila Rothmanove uvide da se dokažu lokalne teze. Ovakvi tekstovi se u našim zemljama najčešće čekaju kao ozeblo sunce – oni su dokaz kako i tamo, među civilizovanima i uspješnima, vladaju ista pravila kao kod nas i kako je to sve u “pet deka”.

Ovdje moram otići korak dalje i odgovoriti na postojeću kritiku kritike moralisanja. Naravno, prva reakcija na kritiku moralisanja kod nas je ova: “govorimo da je loše zato što i jeste loše.” (Politički, ekonomski, moralno, stručno – integralno.) Iako u određenoj mjeri priznajem vrijednost ovakvog odgovora (lično bih više postavio pitanje mjere nego što bih binarno pristupio), uvid u lošu situaciju kod nas ne pravda isti govor o američkoj situaciji. Kako je moguće da se daje isti odgovor na pitanje prisutva raznih nepravilnosti u akademskim sistemima kod nas i u Americi? Nemoguće je da je odgovor isti – možda stvari i nisu tako sjajne u Americi ali to je tako na neki njihov specifičan način, ne na naš. (Vidjeli smo šta Rothman misli.) Očigledno je da je odgovor drugdje i možda nam to daje prostora za plodniji pristup.

Uz neprovjerenu, ali ubjedljivu pretpostavku kako naše navike i sklonosti ovakvoj kritici nisu recentne, i provjerenu pretpostavku kako su spomenuti stavovi u ovom momentu veoma rašireni i u okviru akademske zajednice, postavlja se pitanje zašto je to tako. Upravo zato što se radi o temi koja im je bliska i koja ih direktno dira, zar nije bilo za očekivati da barem profesori, iz profesionalnih razloga naučenog i iskustvenog, promijene svoje pristupe te se odvoje od mentaliteta mase koja misli pogrešno? Da postavimo pitanje koje pokriva širu tematiku: zašto je “narodna argumentacija” tako prisutna u novinskim tekstovima naših profesora ako se lako da uvidjeti da se radi o lošoj argumentaciji? (Da li se da lako uvidjeti?)

Naše nominalno besklasno vrijeme sa vertikalnom prohodnošću učinilo je da su se pogledi dojučerašnjih različitih klasa izmiješali. Moderno vrijeme nacionalizma i demokratije je u tom smislu učinilo da se formira zajednički pogled na svijet koji je jedino pod ozbiljnim uticajem nacionalnih/državnih istina i standarda. (Ovdje se vidi zašto se smatra nužnim da se takvi standardi uspostave i stalno obnavljaju – od mnoštva različitih gledišta nemoguće je formirati Zajednicu.) Ipak, sumnjam da je baš bilo predviđeno da “narodno gledište” postane dominantno i utiče na spomenute “istine” na način kako je to kod nas. Ovdje u tom smislu imamo višak demokratije koja je očigledno vezana i za istorijski uslovljeno pogrešno shvatanje šta demokratija jeste.

Obični ljudi čitaju novinske tekstove i gledaju video programe (zbog zabave, ponekad da nešto i nauče - kako reče Rothman) i tako, najčešće implicitno, upijaju cijele svemire stavova i emotivnih stanja. Takvi programi konzumente, kroz zabavu, kondicioniraju i pripremaju. (Danas su to najviše ekrani telefona što stvari čini haotičnijim i luđim – svi znamo za klikove koji donose reklame.) Ako novinari ili akademski pisci nastave da pišu na “narodni način”, postojeći svjetonazori će nastaviti da se perpetuiraju. Ne zna se ko je narod a ko elita, i cijela grupa nastavlja da se formira i obnavlja na način koji nije loš sam po sebi, ali koji nema nikakve veze sa aktuelnim znanstvenim ili drugim dostignućima. Ništa se ne može promijeniti u takvom set-upu.

U tom smislu nije neobičan oblik prisutnosti naših profesora u medijima. Uglavnom služe za potvrdu “zdravorazumskih” politika i rezonovanja naroda i narodnih novinara. Da, jasno je da s te strane postoji centripetalna sila pošto se samo prikladni profesori pozivaju da gostuju u emisijama. (Jedan moj prijatelj, pošto je polemički bio u raspravi sa poznatim medijavelistom a njegov stav je, sticajem okolnosti, rezonirao sa opšteprihvaćenima, dobio je hiljadu poziva za gostovanja i intervjue, između ostalog i nekoliko na temu srednjovjekovne Bosne. Ovo čak nadilazi kategoriju uklapanja u postojeće narative i politike, a ide u pravcu očekivanja od stručnjaka da budu stručnjaci za sve - ali da nam kažu ono što znamo. To je posebna tema!)

Na kraju, da zaključimo, najbolja kritika Zapada, što uključuje i kritiku zapadne akademske zajednice je ona koja dolazi baš iz zapadnih zemalja. Tu nema nikakve dileme. Takva kritika je, što je najvažnije, aktuelna. Druga je sada stvar što se to ovdje ne čita, ne prihvata i ne prima. Inače kritika Zapada nije nešto čime se naš mainstream svijet bavi. (Za razliku od SFRJ gdje je to bila popularna aktivnost i neformalni državni projekat.) Čini se da su ovdje, mimo socijalističkih intelektualaca, glavni centri zapadne kritike vezani za vjerske zajednice. Bitno je primijetiti, s obzirom da su odranije usmjereni, da se kod njih mnogo bolje prima kritika Zapada koja dolazi iz autoritarnih zemalja nego sa Zapada – od strane suparnika i protivnika “zapadne dominacije”. (Najprisutnija kritika, možda više vezana za unutarpolitičke razloge, je kako zapadne vlade skriveno protežiraju svoje interese kroz priču o ljudskim pravima i kako generalno nema demokratije na Zapadu ali se to lako ne vidi.) Konkretno, kada govorimo o autoritarnoj kritici zapadnih akademskih zajednica i institucija, spominju se profesori koji moraju slušati oficijelnu politiku, predavati nacionalno prihvaćene teze te promovirati ljude koji su nečiji ili koji su u državnoj službi. Dakle, sve ono što postoji u tim zemljama. Da li ovakav pristup ima ikakve veze s onim što govori Rothman? Nema. Rothmana niti jednom niste čuli da kaže kako su uticajni članovi odbora ili urednici po uticajem “viših instanci”, kako protežiraju nekompetente ili idu niz dlaku Republikacima. On ne govori o nepravilnostima, dovoljan su mu problem ključne i formalne postavke sistema. Da li je to stvarno tako ili Rothman ne vidi ono što mi odavde vidimo i znamo? Možda kod njih nije fino da se govori o tome. “Ma ne smiju pričati.” - rekao bi neko. Nisam jednom čuo kako to sve postoji i kod njih samo se ne govori. Vrtimo se u krug.


Appendix

Sve napisano govori kako je na našim prostorima očigledno prisutan jedan istorijski uslovljen idealistički pristup shvatanja demokratije, ljudskih prava i sloboda – pristup koji je ozbiljno netačan. Navešću dva primjera koji to na različite načine potvrđuju.

Najprije jedna priča pokojnog Kemala Kurspahića, nekada glavnog urednika Oslobođenja: on je svojevremeno širem društvu prenio svoj razgovor sa vlasnikom Boston Globea kojeg je upoznao na nekoj zabavi. Na pitanje Amerikanca šta je za njega novinarstvo, Kurspahić mu je počeo odgovarati u nama bliskim terminima: sloboda, demokratija, hrabrost, obavještavanje i educiranje javnosti itd. Na to mu je čovjek rekao: E nije, novinarstvo je biznis! U toj rečenici je odgovor koji nas zanima: nije ovdje u pitanju prihvatanje kapitalizma i poraz drukčijih uređenja, nego neminovno pitanje organizacije i finansiranja specifične poslovne jednice, “društva” (company), koja obezbjeđuje rad novinara. Ako to nemaš, nemaš ni novinarstva. Može to i za malo novca, može i samo jedan čovjek održavati sopstveni blog, nije bitno, ali se i to mora platiti, organizovati i svakodnevno voditi. Ne bih rekao da je ovo starije od posla novinara, ali je barem jednako nužno. Za sve velike ideje koje je Kurspahić spomenuo može se ginuti – i neki ljudi na Zapadu ginu za njih – ali u zadanom okviru stvarnosti u kojoj živimo. Može sa tražiti izmjena osnovnih postavki sistema, ovako ili onako, može se prizivati i revolucija, ali je trenutno ovaj poredak aktuelan i zaštićen Ustavom. Insistiranje na tim, najčešće plemenitim stvarima koje su u osnovi naše civilizacije bez prihvatanja realnosti sadašnjeg trenutka je moguće, ali ozbiljno umanjuje kapacitet onoga što se želi postići. Usto, uvećava se frustracija i nezadovoljstvo, kritika sa moralističkih pozicija i broj mogućih opravdanja zašto se nešto nije dogodilo. (A trebalo je!)

Drugi primjer prošlošću opterećenog i u tom smislu netačnog shvatanja demokratije tiče se intervjua Borisa Dežulovića od prije neki dan. Čak je i Boris Dežulović – veliko i važno ime regionalnog novinarstva – podlegao pod narodnom idejom slobode. Za neke beogradske novine rekao je ovo: “Ko nije partijski novinar, on je sada novinar korporacije, marketinga i oglasnog prostora.” Iako je rekao neprikosnovenu istinu (koja očigledno pokriva i profesionalni i moralni aspekt), i ovdje se radi o problemu nerealnih očekivanja. Šta tačno znači “novinar korporacije, marketinga i oglasnog prostora”? Pa zar nije svako - i najozbiljniji novinarski profesionalac - na neki način čovjek firme za koju radi? Postoje ugovori koji postavljaju ograničenja i svi smo ih čitali: specifična prava i obaveze svakog pojedinog uposlenika ili saradnika. Ne postoji neograničena sloboda u tom smislu - i ona je predmet izbora i ugovora. Zajedničkim dogovorom može se odrediti da novinar ili profesor pišu šta god im padne na pamet i priličan broj urednika i vlasnika bi naslijepo takav ugovor potpisali sa Dežulovićem (mnogi zbog čitanosti odnosno njegove relacije sa specifičnom grupom čitalaca), ali niko nije lud da bilo kakvom novinaru da takvu slobodu. Ako se nekom uposleniku ili saradniku dogovorena prava i slobode specifičnog medija ili firme ne sviđaju, uvijek ima mogućnost repregovaranja ili pronalaska drugih zainteresovanih igrača na tržištu. Može i sam raditi ako ima mogućnosti.

Ovdje ne treba odvajati ideju profesionalnog novinarstva (ili profesionalnog profesorata!) od ideje “udovoljavanja” vlasniku ili čitateljstvu koja očigledno, u našem današnjem jeziku pokriva najprije moralne osobine. I jedno i drugo su dijelovi posla. Činjenica je da su i ranije, u komunizmu, većina novinara i saradnika novina radili za partijske ili “pripartijske” medije. Možda je ovo što danas gledamo reakcija na takvo stanje relativne neslobode pa se sada traži nešto što je nemoguće dobiti. Kako se tada mjerio moralni imperativ? Postojali su profesionalci koji su vršili procjenu moralne podobnosti. Dežulović kaže kako pravih novinara ima stotinjak na području bivše Jugoslavije i kako ima broj telefona svakog od njih. I prije devedesete, broj ljudi koji su bili “pravi novinari” u smislu u kojem Dežulović upotrebljava riječ bio je mali. Šta se u tom smislu promijenilo? Malo toga. Osim što se to može potpuno otvoreno reći pa je postalo kliše.

Faris Čengić, Prometej.ba