(nastavak teksta Zločin i šutnja: o korijenima antisemitizma u Poljskoj)

„Pa ipak sam se nakon moje knjige o Jedwabnu pitala da li je bila dobra ideja da kao Jevrejka ostanem u Poljskoj. Zapravo sam mislila da nije, pravila planove za emigraciju u Sjedinjene Države. Ali je moja kći bila žestoko protiv: “Ne, ne, ovo je najbolje mjesto za život! Ti možeš otići, ali mi ostajemo u Poljskoj.” Bilo im je fino u školi, imali su četrnaest i šesnaest godina, naravno da je bilo nezamislivo da odem bez njih. Znači, ostala sam. Ali se tu više nisam zaista dobro osjećala…

Ne, ni s mojim starim drugovima iz Solidarnosti. Znaš, u Solidarnosti su mnogi ljudi bili hrabri i solidarni, ali to ne znači da nemaju duboko ukorijenjeno nepovjerenje prema Jevrejima. Ono tu leži toliko duboko, u poljskom identitetu! Mnogo jače nego u drugim zemljama. Ne u agresivnom obliku, nego jedna blaga, urođena odbojnost.

Njegovo porijeklo leži, mislim, u činjenici da jevrejska zajednica ovdje od davnina ima snažan identitet. Poljaci su u 19. vijeku imali prilično negativnu sliku o sebi, zemlja čak nije ni postojala u sadašnjem obliku. To je moralo biti kompenzirano nacionalizmom, identitetom: mi smo katolici, nismo Jevreji. Bila je to ideja da je Poljska drugačija od svih ostalih evropskih zemalja, da su je “napravili” Poljaci, Poljaci katolici. Niko drugi tu ne pripada. U Mađarskoj se desilo nešto slično, isto jedna relativno mala zemlja sa, tada, velikom jevrejskom zajednicom.

Jednom sam bila gost na kongresu o antisemitizmu. Naslov: “Crna rupa poljskog identiteta”. Tamo sam čula priče o mladima koji su čak razvili psihotičnu mržnju prema Jevrejima, i koliko je teško da se tu nešto ispravi.

U proteklih deset godina stvari se, mislim, nisu pogoršale; samo što je pod novom vladom još više prihvaćeno otvoreno iznošenje takvih stavova, da se na televiziji trube antisemitske šale i stavovi. Slušala sam, na primjer, dva televizijska komentatora kako razgovaraju o nazivu koncentracionih kampova. Poljski kampovi, tako ih nisi smio nazvati. Jer su mnogi Jevreji, rekoše ova dvojica, pomagali Nijemcima u punjenju tih kampova. Bolje je, dakle, da ih nazoveš jevrejskim koncentracionim kampovima! I to su rekli tako, smijući se, kao da se radi o dobroj šali.

Ili uzmimo jednu od vođa tog pokreta ovdje, popularnu spisateljicu, veoma aktivnu na internetu. Ta je ne trepnuvši okom ustvrdila da su Jevreji u ratu sami gradili geta da bi tamo mogli voditi svoj dobar i zaštićen životić, odvojeni od sirotih Poljaka izvan njih. Živa istina. To se direktno naslanja na osjećaj žrtve mnogih Poljaka, žrtava koje ostatak svijeta nikako ne želi priznati. Oni smatraju kako su Poljaci u Drugom svjetskom ratu stradali više od Jevreja. Desničarski sajtovi se nadmeću u antisemitskim tekstovima, mržnji prema Jevrejima, ismijavanju, ruganju, sve je to potpuno “patriotski korektno”.

Pitaš me o par momenata koji su ovih decenija bili važni za Evropu. To što je Poljska najvećim dijelom “propustila” 9/11 za mene lično bio je veliki šok. New York je bio moja druga kuća. Kad sam tamo opet došla nakon dva mjeseca, nad ulicama je još visio miris dima. Znaš, ja sam po prirodi optimista, odrasla u komunističkoj državi, u kojoj učiš da će sve biti samo bolje. Za mene je 9/11 bio trenutak kad sam pomislila: ne, neće sve biti bolje, nešto se ovdje dešava.

Za većinu u Poljskoj je bilo drugačije. Ovdje je živjelo jako malo muslimana, Poljska se najviše bavila sopstvenom istorijom. Isto vrijedi i za bankarsku krizu 2008. godine. Mi smo ovdje imali puno malih preduzetnika i njih je najviše podržavala familija, a ne banke.

To je u to vrijeme još bilo drugačije društvo, u njemu još nije bilo straha.

Ne, za Poljsku je 9/11 bio Smolensk, 10. april 2010. Avionska nesreća Smolensk, u kojoj su poginuli predsjednik i stotinu uglednih Poljaka, to nije bila samo politička katastrofa, bila je to drama teško nabijena simbolikom. Jer, svi ti političari su bili na putu za komemoraciju u Katynu. Smolenks je povrijedio staru ranu, kosnuo zemlju do najdubljeg bića.

Smolenks je bio trenutak u kome se Poljska stvarno podijelila. Razumije se da je uvijek bilo različitih mogućnosti o svemu i svačemu, ali sad je nastao duboki lom: na jednoj strani svi oni koji su vjerovali u prljavu zavjeru, na drugoj oni koji su vjerovali u nesrećan slučaj. To je bila definitivna podjela duhova.

Desničarski režim koji sad imamo u Poljskoj nije pao s neba. U dvije decenije oko smjene vijekova preživjeli smo liberalnu fazu, sa slobodom štampe, sa Solidarnošću, sa jevrejskim novinama, sve se moglo. Ova faza nije imala ništa sa poljskom istorijom i poljskim identitetom. Sad opet imamo pravu Poljsku kakva je oduvjek bila, Poljsku kakva jeste. Poznajem puno ljudi koji su sad opet čisti nacionalisti, stare prijatelje iz Solidarnosti, da ne povjeruješ. Možda sam to trebala očekivati, liberalna tradicija je u Poljskoj uvijek bila slaba. Solidarnost je bila pokret sa tri struje, radnička struja – sindikat, nacionalistička struja i demokratska struja. Sve su one, na žalost, otišle krivim putem. Naše novine se još drže, ali nas vlada pokušava finansijski uništiti bojkotom i zastrašivanjem oglašivača. Mi se, dakle, nalazimo u problemu. Zapravo pišemo samo za svoju parohiju. Najveći dio radničkog pokreta su postali nacionalisti, to jednim dijelom vrijedi i za demokrate – demokratijom je očigledno teško upravljati – i za mlade. Oni su sada stubovi desnice.

To nije nacionalizam koji proizilazi iz neke vrste nostalgije prema 19. vijeku, kakvog ponekad vidiš u Zapadnoj Evropi. Ne, ovakvi pokreti su okrenuti ka budućnosti. U Mađarskoj imaš orbanizam, izgleda da tom čovjeku ništa više ne može nauditi, on u očima svog naroda ne može uraditi ništa loše. U Poljskoj je to drugačije. Naravno da i ovdje imamo male krugove koj jedni drugima namještaju poslove, ali nemamo oligarhe, nemamo uznapredovalu korupciju. Ovdje je nacionalizam istinski: postoji novi elan u našem načinu razmišljanja, više nemamo kulturu stida, imamo kulturu ponosa. Ponosni smo što smo Poljaci i gordi na našu istoriju!

Poljska je stara, ali istovremeno i veoma mlada nacija. Ona se još traži – uključujući i antisemitizam. Nedavno je usvojen zakon koji propisuje da se kažnjavaju “neistinite priče o Holokaustu”. Kad bi se moja knjiga o Jedwabneu sad pojavila, teoretski bih mogla dobiti tri godine zatvora – teoretski, jer je zakon, nakon što ga je odobrio Parlament, pod pritiskom iz inostranstva odložen u ladicu. To je bio šou za poljsku javnost, ne za stvarnu upotrebu. Svi ti sudski procesi, svo to prepiranje s Evropom, to oni zapravo ne žele. Ali je zakon, pa makar i pod pritiskom, poslužio da stvori jednu kolektivnu priču – a time i skloni sa vidjela sve one druge koje se kose s njom.

Nikad se nisam brinula toliko o sebi – iako su to mnogi moji prijatelji činili. Ono što me je posebno brinulo je bilo to da će mladi istoričari na početku karijere dvaput razmisliti prije no što stupe na ovaj teren. Hoćeš li još kopati po poljsko-jevrejskom pitanju ako ćeš samo zbog toga izgubiti posao, potporu i šansu za napredovanje?

Zahvaljujući pritisku od strane EU izbjegla sam, dakle, zatvorsku kaznu. To mi nije svugdje uzeto za dobro. Poljska se uvijek plašila Rusije, ali sad je tu odbojnost sve više okretala ka Evropi, ka EU. Poljaci smatraju da se Evropa previše miješa u poljske stvari, da želi da preuzme Poljsku i diktira joj. “Nismo se mi borili protiv komunista da bi nam gospodarili drugi”, to je slogan.

Lično mislim da je jako dobro što pripadamo EU. Veoma mnogo smo dobili, možda je sad vrijeme da jednom nešto i uradimo za nju. Ali se očigledno radi o drugačijim vrednotama. Poljska jeste i ostaje katolička zemlja, Evropa to nije. Naš predsjednik vlade je izjavio da mi moramo “kristijanizirati” Evropu. Uh, uh, uh… Ništa novo pod suncem.

Prije dvadeset godina smo takođe imali problema, borbu radnika za opstanak, ideale Solidarnosti koje smo morali održati u životu… Ali sam imala nadu. Ona je nestala.

Znaš, nakon 1999. sam se posvetila Jedwabnu, pisla knjige, istraživala, bila okupirana Holokaustom, dijelom živjela izvan Poljske. Za moje stare prijatelje iz novina i Solidarnosti sve je to mnogo gore. Oni su čitav život zaokupljeni samo promjenom ove zemlje, ležali su po zatvorima, svašta su izdržali, za njih je ovo drama. Daš sve, a onda vidiš kako te odbacuju kao neprijatelja, kao izdajicu nacije, to te učini ogorčenim. Možeš li pretpostaviti, Adam Michnik, jedan od najhrabrijih disidenata, sad u Poljskoj važi za jednog od najvećih zlikovaca: on je i glavni urednik Gazete, i jedan od vođa Solidarnosti, i Jevrej.

Sadašnji režim se ponaša kao da se Poljska uvijek svim silama borila protiv komunističke vladavine. Svakojaki nacionalisti, svakojaki ljudi koje u tim vremenima nikad nismo viđali, sad se deru kako su bili u prvim redovima otpora. Mi znamo da to nije istina, da nas je bila šačica, ne više, ali ovo je nova istorija Poljske. Bajka. Nauštrb ljudi koji su doista voljeli tu slobodu.“

Odlomak iz knjige “Velika očekivanja” Geerta Maka

S nizozemskog preveo: Goran Sarić