Nakon održane ljetne turneje, u Sarajevu smo se sreli sa Srđanom Jevđevićem, vokalom benda Kultur Shock, poznatijim pod imenom Gino Banana. Prvi dio razgovora objavili smo ovdje. Danas objavljujemo drugi dio razgovora.


Minel Abaz, Prometej.ba: Možemo se vratiti kasnije na naše izbore. To će mi biti zadnje pitanje, s obzirom da slijede izbori u oktobru. Spomenuo si LGBT zajednicu u Americi, ne znam da li znaš da je 25. 6. održana treća Povorka ponosa u Sarajevu.

Gino: Ja sam došao dan kasnije, grozno mi je žao i ja želim da budem dio toga i uvijek sam bio dio toga. Ja sam dio toga od ‘80-ih godina kad smo moji prijatelji i ja pravili queer izložbu u Sarajevu. Tako da ja sam supporter od početka, ja sam taj, ja sam tu. Na ovom sljedećem albumu želim isto tako da izrazim podršku našoj LGBT zajednici, zato što je našima mnogo teže. Mnogo je drugačije biti kod nas…


Drugačiji je kontekst i broj prisutnih na Povorci se smanjuje. Na trećoj je bilo 1000 ljudi, a na prvoj je bilo više od 3000 ljudi. Političke stranke, uslovno liberalno-lijeve kao i ljudi koji se samo-osjećaju i samo-identifikuju u tom polju kao ljevičari i liberali, su se više povukli nego što su dali podršku. Sa druge strane, homofobna konzervativna desnica je tog dana napravila haos po društvenim mrežama i medijskom prostoru sa homofobnim komentarima i izjavama. Da li je gore navedeno činjenica da ljudi ne podržavaju LGBT zajednicu i Povorku ponosa, dok s druge strane imamo jednu jaku konzervativnu desnicu?

Gino: Možda je bio loš tajming što se toga tiče. Ne slažem se da se podrška smanjuje. Uopšte se ne slažem. Ljudi se možda fizički boje za sebe. To je ono o čemu ti govorim. Ako 20 ljudi ima puške, onih 80 ljudi se boji tih 20 ljudi, nije lako uzet’ puške od tih 20 ljudi. A desnice uvijek ima i organizovana je i fizički napada. Pazi, mi govorimo o desnici koja ovdje fizički napada, oni fizički žele da tebe ugroze zbog toga s kim ti spavaš u krevetu. Nema nikakve logike sa demokratijom, sa ljudskim pravima, ni sa čim, niti je ikad imalo, nego sa njihovim religioznim učenjem. A njihovo religiozno učenje je njihovo religiozno učenje, nije moje! Boli me kurac, ti ideš u pakao, ne idem ja, nisam to ja!

Čak bih se usudio da kažem da je podrška LGBT zajednici možda najvažnija stvar u našim ljudskim pravima sada. Može se čak i pozitivno odraziti - sigurno će se pozitivno odraziti - na ublaženje, na uništenje našeg nacionalizma. Jer ako si dovoljno široka osoba da prihvatiš svakoga kakav jeste, onda si dovoljno široka osoba da shvatiš da nacija i nacionalizam ustvari nemaju nikakvog smisla. Zato je to meni vrlo bitna stvar.


Vidim da podržavaš LGBT zajednicu, i govoriš da ćeš to na sljedećem albumu, sljedećim svojim projektima uraditi. Recimo Edo Maajka godinama otvoreno podržava LGBT zajednicu, sa njim sam isto pričao o tome u maju kad smo se vidjeli u Zagrebu. Otvoreno je podržao Povorku ponosa na svom koncertu u Sarajevu sedam dana prije i tada je nastao muk. Da li je bitno recimo da umjetnici kao što si ti, kao što je Kultur Shock, kao što je Edo Maajka otvoreno pružaju svoju podršku nemajući taj oportuni moment naspram publike i ne prilagođavajući se afinitetima publike?

Gino: Jako je bitno i čudi me to.


Ne svi, da naglasim kao što ti naglašavaš za Amerikance. Ne svi, ali recimo da jedan dio jeste, čak i jedna alternativna grupa ljudi koji su u istom tom trenutku komentarisali između sebe: Jao šta on ima ovo spominjat’, što mu ovo treba…

Gino: Po mom mišljenju je to jedan od ličnih strahova od sebe samog da ti pravo kažem (smijeh). Taj neki closet gay strah, ono jebo majku jesam li ja? Šta ima veze i da jesi i da nisi? On ne govori o tome. Ti closet aktivisti, anti-gay aktivisti su najsmiješniji. Ja sam stvarno uvijek otvoren prema tome, pogotovo kod nas, kod nas je mnogo važnije nego ovdje. U SAD-u je okej, mislim ima još uvijek stvari koje trebaju da se dovedu u red, ali je okej. Mi ljevica ne smijemo postati kao oni. Isto k’o što sam uvijek govorio za vrijeme rata samom sebi: Nacionalizam drugih ljudi ne smije te napraviti nacionalistom, rasizam drugih ljudi ne smije te napraviti rasistom, netolerancija drugih ljudi ne smije te napraviti osobom koja je netolerantna, moraš sviju razumjeti i dobronamjerno im predložiti promjene. Ne možeš naređivati.

Da se vratimo na ovo, kod nas je mnogo važnije jer je povezano sa nacionalizmom, a nacionalizam je naš najveći neprijatelj protiv kojeg se treba boriti. Kojeg ako pobijedimo, živjećemo sretno do kraja života (smijeh). Jednog dana, ne vjerovatno za mog života, ali možda za tvog.

Ja imam nevjerovatnu sreću da sviram za jako pametne ljude sa kojima dijelim stavove. Mi govorimo o ljudskim pravima, ustvari o ovome ne bi trebao uopšte govoriti, ali govorimo zbog toga što ih nema.


Nažalost u takvoj smo situaciji da moramo.

Gino: O ljudskim pravima ne treba govoriti jer se podrazumijevaju, to je tačno. O tome ne treba govoriti ako postoje ta prava.


K’o gluposti white lives matter.

Gino: Da, to. White lives matter, all lives matter. Pa ne govorimo o svim životima, govorimo o onima koje ubijaju, tebe ne ubijaju sada u ovom trenutku.

Znači, ukoliko ta prava ne postoje, onda se o njima govori, a prava za LGBT zajednicu ne postoje. Ne samo da ne postoje nego je njihova fizička egzistencija ugrožena. Ko god je javno deklarisan k’o gay, LGBTIQ je apsolutno ekskomuniciran ukoliko se ne bavi određenim poslom u kojem je to “prihvatljivo”. Hajd budi mašinbravar i budi gay! Fizički su iste šanse da budeš bravar i gay i da budeš programer i gay. E u tome je stvar, zato mi to treba da govorimo, sve dok ne poplavimo u licu. Mi govorimo o ljudskim slobodama i ljudskim pravima, one ne smiju da budu tabu. Kod nas neće ni doći do cancel culture zato što kod nas prvo treba da dođe do izjednačavanja pa onda do cancel culture. 'Ajmo se pozabaviti problemima koji postoje.


Samo da razjasnimo: kad kažeš kod nas, misliš ovdje na BiH?

Gino: Da, da.


Ako umjetnici izraze podršku i solidarnost sa Ukrajinom, da li se to preispituje, relativizuje, možda čak i opravdava u nekim slučajevima agresija kao što si rekao zbog NATO-a, zapadnog imperijalizma i slično? Onda slijedi ona nemoj se miješati u politiku, treba bendovi da su apolitični i slično. Kod nas recimo toga ne manjka, naručito u mainstreamu, ali isto tako i u alt i underground žanrovima ljudi bi da su apolitični i smatraju da umjetnost ne treba da se time bavi.

Gino: Jebiga, i Edo i ja nismo mainstream i naša publika nije mainstream i logično je da veliki dio naše publike razmišlja kao mi i da je političan. Ja bih htio mainstream kolegama da poručim ovom prilikom (smijeh) da je na njima ukoliko se sa nama slažu, da je na njima. Ja nemam ništa protiv nikoga, ja imam prijatelja sa svih mogućih strana, i sa mainstreama. Na njima je da se oni izjasne. E sad, oni ne žele da gube publiku. U tome je problem, isto kao sa političkim partijama, isto k’o sa ljevičarskim političkim partijama. Đe si ti ljevičarska politička partija kada zažmiriš za vrijeme parade kao la la la ništa se ne dešava. Nisi ti ljevičarska politička partija, ne da nisi, izgubićeš izbore i treba da izgubiš izbore zbog toga.
Što se tiče mainstreama, dobro bi bilo kada bi se oni s nama uključili i to je jako dobra ideja. Možda je to nešto što bi mogli zajedno da napravimo, možda ti i ja da napravimo jedan apel, možda i sa Edom, i svim našim mainstream prijateljima. Jer njihova se pika više nego naša, oni dolaze do srednjih ljudi koje muzika i ne zanima. Mi ne dopiremo do tih ljudi.


Imaću u vidu za sljedeće neke akcije da sklopim apel, da pošaljem tebi i Edi pa da počnemo?

Gino: Ajde! Vrlo rado! Antinacionalizam, LGBT, ono što se dešava kod nas, ljudska prava. Hajmo malo vi, ja ne znam ko je sada glavni tamo, današnje Bajage. Ko su današnje Bajage? E ti, što su današnje Bajage, hajmo jel’ se vi slažete s nama, hajmo postaviti malo pitanje. S kim se slažeš? S nama ili s njima? To je cancel,ja to znam, međutim nije to cancel “hajmo ga sad odjebat”.


Hajmo da smo načisto.

Gino: Da smo načisto, jeste. E to bi promijenilo dosta toga, jer oni dopiru do njih.


Recimo da smo imali takav apel umjetnika i muzičara sa prostora Jugoslavije za solidarnost sa Ukrajinom. Nebitno je možda, mala kap je u moru ali puno bi značilo za ovaj prostor, za neku katarzu.

Gino: Da. Mnoge stvari mi možemo napraviti boljima. I govoreći o cancel culture, ona nema lošu ideju da se sve stvari nazivaju pravim imenima i da se niko ne uvrijedi. Super, ne vrijeđaj nikoga, svi imaju pravo na život. To je svaka čast i to treba. To svakom treba. Međutim način na koji se to radi je siledžijski, ponekad jednostavno ne dozvoljava ljudima da uzmu vrijeme i razmisle o tome. Eto čak možda i oni ljudi koji bi došli na tvoju stranu se sad boje da dođu na tvoju stranu.


Da, hoće li te silovat’, nominalno mislim.

Gino: Jeste, priče ti si jednom rek’o ovo, ti si jednom rekao ono.


I nema te.

Gino: I nema te. Ko kaže da je to neko nešto rek’o. Hajmo sad zaprave. Kadija te tuži, kadija ti sudi, u tome je problem. To je problem kod nas, kod ljevice i inače. Ja ću sad napisati o tebi ovo-ono i to je amin. A nije, on je samo izbacio određenu tezu. A na kraju krajeva zašto se mi ne bismo promijenili? Dajmo ljudima šansu da progledaju. Zbog čega ne bi, zbog čega osujetit’ namjere svih ljudi koji žele da se promijene?

Evo recimo ja sam na krivoj strani i ja hoću sad da se promijenim. E jebiga, ne mogu sad jer ovi znaju šta sam ja uradio ranije i gotovo. Sad sam ja ostao ovdje do kraja života. Isključivost je vrlo, vrlo fašistički sistem. Mi ne smijemo postati oni, mi ne smijemo babi i dedi uništiti pekaru i slastičarnu zato što neće da naprave tortu za LGBT vjenčanje. Baba i deda će umrijeti sutra/prekosutra, bolan pusti ih da umru u svom neznanju. Zašto mi da uništavamo živote ljudi kao oni? Neću da budem kao oni! A što se tiče mainstream ljudi, ne znam ko su današnje Bajage i današnje Brene, ali oni bi trebali da to rade.


Kad si spomenuo da se stvari trebaju nazvati svojim imenom i da se niko ne smije uvrijediti, hoću da se dotaknem pristojnosti kao takve. Nameće nam se pristojnost kao nemoj psovat, ne valja. Traže se eufemizmi ako se psuje u tekstu ili na javnim nastupima, brisanje, prepravljanje. Iako je nauka rekla da su psovke zapravo znak više inteligencije, ne manje. Ti si jednom prilikom izjavio “ja nisam najpristojniji čovjek kad mi se nešto ne sviđa”. Koliko je ovo zapravo bitno kod umjetnika i muzičara? To slobodno izražavanje, psovanje i nazivanje stvari pravim imenom, čak i ako će se neko uvrijediti. Recimo ti si rekao maloprije, iako živiš u SAD-u, “Amerikanci su glupi k’o kurac” jer si tamo već od ’96. Koliko je važno da muzičari, umjetnici, pisci sami sebe ne cenzurišu?

Gino: Vrlo je važno jer tako se samo možeš izraziti. To je bit tvoga izražavanja. Ja ne psujem sada nešto kočijaški.


Naravno, ne da namjerno psuješ.

Gino: Ti si me pitao o ljevičarima i lijevom biračkom tijelu. Onda sam ja skontao jooj jebo te stvarno su glupi k’o kurac. I maltene to baš nisu ni Amerikanci. Recimo lijevo biračko tijelo je glupo k’o kurac. Lijevo biračko tijelo zbog toga što nisu ujedinjeni i što ustvari ne vole jedni druge. Ne mogu da nađu snage u sebi da prihvate jedni druge. Ali moraju biti tu zbog toga što će ih ovi drugi ubit’ (smijeh).


Nevolja opet (smijeh).

Gino: Nevolja ih zbližila. Nemoj samo staviti naslov “Amerikanci su glupi” (smijeh).


Neću ne brini (smijeh). Neću ići na clickbait. U spotu za pjesmu Mirakula Fantastika, vidi se da čitaš knjige Marxa i Engelsa, a u tekstu pjesme se spominje utopija, što se često pripisuje kao uzrok pada real-socijalističkih sistema. Znaš reći će “ma bio je previše utopistički”. Gdje vidiš marksizam danas, uopšte ideje marksizma, anarhizma? Koliko su bitni i koliko su nam aktuelni? Pošto živimo u doba distopije, da li je baš utopija jedino što nas može spasiti iz govana u kojima smo danas?

Gino: To je vrlo jednostavan odgovor. Sve je utopija. Sve oko nas je utopija. Pozabavićemo se time.

Što se tiče pjesme, sama pjesma je nastala kao moja reakcija na sve ove ljude koji govore joj jebo te, čovjek hoće da se ubije poslije tvojih pjesama, samo crnjaci. Pa šta ću vam ja, vi ste napravili ovu planetu Zemlju, ja sam samo socijalni komentator. Ja se ne kandidujem za izbore, ja samo pišem ono što vidim. A hoćete li jednu utopističku? Hoćete? Nema problema. Nostalgija je stvarno zadnja stvar koju želim da radim u životu. Ali to je jedna pjesma hajmo sad pričat o nekim čudima koja se neće desiti, a koja bih ja volio da se dese. E o tome je pjesma. Čitanje Marxa i Engelsa je više politički vezano za utopiju. Prvo, da li smo mi imali šansu da bude išta drugo nego utopija. Sve je utopija, demokratija je utopija. Pogledaj ovdje, ko ima više para pobijedi ili ko više prepadne ove druge ljude pobijedi (smijeh). Nema nikakve veze sa pravom demokratijom, ono što je Perikle nekada govorio jedna osoba jedan glas. Anarhizam je isto tako utopija, jer sad u ovom momentu autoriteti trebaju ako ništa da bi ljude natjerali na ponašanje, da ljudi ne bi ubijali jedni druge bez bojazni da će im se išta desiti ako im se ne sviđaju. Za sve je potreban nivo svijesti, o tome govorim, i mi ga nemamo. Prema tome, sve je utopija, sve je san i ako već sanjamo, moj san o anarhiji je ljepši od drugih snova. To je to. Sve su snovi, e sad čiji je san ljepši i hajmo krenuti ka ostvarivanju tog sna. Jer ovo su sve ostvarivanja nekih snova koji se nisu obistinili. Svako društvo u kojem ne postoji primjena sile kao monopol fizičke sile za ostvarenje tog sistema je utopija jer jedino fašizam nije utopija. Oni apsolutno ne kriju, mi kad vam dođemo, jebali smo vam svima majku (smijeh).


On je distopija par excellence (smijeh).

Gino: Oni su distopija totalna. Marx je govorio o tome da kapitalisti nikada neće dragom voljom to uraditi, već da će kapitalizam pojesti samog sebe što se sad ustvari i dešava i da će sve postati jedna velika korporacija. Prema tome da, sve je utopija, sve dok postoji monopol fizičke sile.


Sad idemo na drugu pjesmu. U pjesmi Da Ye poručuješ “Bliži mi se 45 a ja tek poludio”. To je bilo prije 15 godina, zar ne? Kod nas je, ne znam kako je u SAD-u, uvriježeno to mišljenje, ja bih rekao glupa mudrost, da s godinama moraš odrasti, uozbiljiti se, smiriti. Evo ja sam u 30-ima i stalno imam taj neki pritisak. Od posla, porodice, društva, medija - uozbiljiti se, oženiti, dobiti porodicu - a ja ništa od toga. Valjda to i znači postati konzervativan, pratiti tradiciju, religiju, imati stalan posao, a ja isto ništa od toga. Kod nas se ljudi i dalje drže toga, ljudi koje sam poznavao od 15. godine života, sad ih ne prepoznajem. Ljudi koji su svirali, kad te sretnu na ulici govore “Aaa zar si još u toj furci? Zar je to još furka? Zar još ideš na svirke i koncerte? Zar još pišeš? Zar još ideš na proteste?” ili tome slično. Možeš li ovo iskomentarisati, koliko ti je ovo bitno?

Gino: Linijom manjeg otpora sa svijetom. Što bi rekla moja majka Haj’ sa svijetom… Moja mama je mene uvijek zvala Mimo svijet, onda sam ja skont’o da mi to zvuči k’o hrvatsko ime. To je moje hrvatsko ime, Mimo Svijet Jevđević.

Lakše je sa svijetom, lakše je u grupi, lakše je u toru, lakše je biti dio nečega nego biti samostalni kreativac. A isto tako što se tiče smirivanja, meni to sve smrdi na smrt da ti pravo kažem (smijeh). Što se bližiš onom danu sve si sporiji i sporiji, jebi ga.


Hoćeš znači reći da si ti sve življi i življi?

Gino: E jebi ga, ne dam. Ne dam. Meni to smiri se, smrdi na ono neka, nemaš još puno. Pa mislim, ako već nemam još puno, onda se neću smirivat’ i šta?! Nema to meni smisla nikakvog. Naravno svi postaju konzervativniji. Ljudi se žene zato što im je vrijeme a ne zato što su zaljubljeni u nekoga, što je glupo. Nisam ja osoba da dajem savjete poslije tri braka, ali eto svaki put kad sam se oženio, bio sam zaljubljen u osobu sa kojom sam se oženio.


Radimo intervju za portal Prometej. Našao sam informaciju da ti također radiš na operi koja ima veze, ne sa portalom, ali sa Prometejom i Zeusom. Možeš li ovo pojasniti, približiti čitaocima o čemu se radi i dokle si sa projektom? Da li je ovo bilo prije pandemije pa je pandemija prekinula stvari, pa se sad nastavlja?

Gino: Nije, mi smo završili. Ja sam to završio za vrijeme pandemije. Mislim, završio sam muziku i priču. Šta će se dalje desiti, sve zavisi od produkcijskih elemenata. Da mi je dva miliona dolara, postavio bih to sutra, međutim treba mi još dva miliona dolara i sve će biti uredu.

Odigrano je prvih pola sata na jednom festivalu i bilo je stvarno dobro, čisto da vidim da li ja to treba da radim ili ne. To je bilo prije jedno 3-4 godine. Odmah godinu prije COVID-a. Za vrijeme COVID-a sam završio priču i muziku. U ovom momentu se stvarno (uzdah), ono što sam ja zamislio ne može jeftino postaviti, nema šanse. Zato sada, ovdje sredstava nema. U New Yorku ima i radi se na tome. Isto tako se radi na nekoj ekranizaciji svega toga jer je to mnogo lakša varijanta. Da opera prvo bude ekranizovana pa onda sve ostalo. O čemu se radi: o vjekovnoj borbi Zeusa i Prometeja, o dobrobiti čovječanstva. Kao što znamo Prometej je napravio ljude i Zemlju, a Zeus želi da mu služe. Što znači, između konformizma i želje za napretkom. U mojoj priči Prometej šalje svoje agente na planetu Zemlju i onda ih Zeus skonta i sprži, na lomaču razapne. Isto tako poneki mu promakne. Kroz život jednog agenta Nikole Tesle kojeg je Prometej sakrio tamo đe je bog kornere izvodio (smijeh) da ga ovaj ne bi skontao. Ovaj ga naravno skontao. Imamo agente Zeusove, od oca preko Edisona i ostalih koji su tu. U principu je antička priča, ali u periodu od 1856. do 1943. godine. I ustvari da se vidi da zlo jeste crno ali da li je dobro bijelo? Ne znamo. Kompletna priča o Prometeju je veoma pozitivna do momenta kad skontamo da se on ustvari žrtvovao za dobrobit čovječanstva i sad hoće da se svi ostali žrtvuju za tu istu dobrobit i da hoće da svi budu sprženi, da svima glave budu odsječene, eto čisto onako simbolike radi. Koliko je pošteno tražiti od mladih ljudi da uzmu oružje u ruke za tvoje ciljeve, u tome je bit. A već sam rek’o šta mislim o tome.


Kao što znaš ove i prethodne godine su nas napustili Marko Brecelj, Igor Mandić, Želimir Altarac Čičak i mnogi drugi. Pošto si poznavao neke od njih, možda i sve njih, koliko je njihova smrt gubitak tebi lično, a koliko za naša društva? Hoće li se osjetiti ovo u društvenom i političkom polju? Vidiš li ikakve nove ličnosti i ljude koji će nastaviti tamo gdje su ovi stali? Recimo u stilu Mandića kao oštrog pisca, Brecelja kao jednog odličnog zajebanta. Oni su počeli svoju borbu u socijalističkoj Jugoslaviji kao neka vrsta disidenata, a nastavili su to u državama nastalim raspadom Jugoslavije. Ima li ikakve nade, novih ljudi ili će smrt ove generacije biti smrt svega dobrog što je nastalo za vrijeme socijalističke Jugoslavije?

Gino: Volim odmah da reagujem na negativne stvari, opišem ih, ali u nekom globalnom razmišljanju se trudim da gledam malo optimističnije na svijet. Puno ih je otišlo, previše, i ne znam šta da ti kažem, kolika je ta praznina u mom srcu što njih nema i kolika je ustvari praznina još veća u našem društvu što njih nema. U mom srcu će uvijek biti praznina (uzdah). Kad se sjetim priča s Markom zadnjih par puta, nema tu puno optimizma i Marko je govorio da ga najviše boli to što ljude boli kurac. To su Markove riječi. Ja sam sad bio u Kopru, radim s tim klincima koje je Marko trenirao. Divni su klinci, dobri su, vidi se da je on to odgojio. Ja ne vjerujem da ćemo ugasiti ono što su oni radili, ali da postoji opasnost, postoji. Postoji opasnost od politike i od tog mainstreama. To me malo brine, da to što su oni radili ne prestane da zanima ljude. Da konformizam ne preuzme. Znaš ono da auto, telefon, brod, ne postanu preokupacije koje su važnije od ljudske slobode. Mi možemo pričati o mnogim stvarima i izražavati se na različite načine o tim istim stvarima, međutim mi pričamo o slobodi. Većina stvari o kojima smo pričali ovdje je sloboda. Sloboda za onoga koji dolazi, za onoga koji odlazi, za onoga koji nije svjestan svojih grešaka, sloboda da se popraviš, sloboda da budeš bolji, sloboda da ne budeš osuđivan odmah iste sekunde, sloboda u svakom smislu riječi. To je ono za što su se svi ovi ljudi, koji su nas ostavili, borili i to je ono što je bilo važnije za njih od materijalnog kvaliteta njihovog ličnog života. Mislim, ako prihvatim da je to to i da nema više takvih ljudi, šta ja onda radim? Onda odoh na balkon, leći s cukom i jesti, taman sam za penziju. Evidentno nisam za penzije, tako da ja ne mogu prihvatiti to i ne želim da prihvatim. Dođem u Sarajevo i pitaju me ljudi jel’ ti se promijenilo? Prvo nemam pojma, svako pet minuta sam tu, otkud ja znam jel’ se promijenilo? A drugo, neću da prihvatim da se promijenilo ba, šta se promijenilo! Mislim jes', pričali smo ja i ti o tome da se promijenilo, a hajmo uzeti stvari u svoje ruke pa ga promijenit’ nazad. Uvijek je bilo padova i uspona, i što ne bi ovo shvatili kao jedan pad morala, pa će doćibolje vrijeme.


Rekao bih da je sarajevska alt i underground scena slaba i nikakva, takoreći nepostojeća. Punk bendova skoro da nema, kao ni hardcore i ska bendova. Ne znam koliko ti uspiješ pratiti, ali osim nekoliko starih bendova koji se pojave tu i tamo, veoma je malo novih bendova koji aktivno rade i proizvode sadržaj, više je tezgaroških bendova i trap cajki. Da li je onda bio upravu Karim Zaimović, kada je u izvještaju sa koncerta Rock Under The Siege napisao: “Sarajevski rock ovakav kakav je viđen na Sloginom stageu je najiskrenija stvar dugo vremena unatrag. Samo je potrebno biti svjestan te činjenice prije nego se u grad vrate Dino Merlin i njemu slični. U tom trenutku prestaje istorija i počinje njeno falsifikovanje”?

Gino: Karim je moj drug. Bio je upravu. Ja neću da pričam o Merlinima, jebo to. Vi pričajte o Merlinima, jer vas jebe, mene ne jebe. Ja sam se toga u životu spasio, i ne želim nikad više u životu toga da se sjetim. Možete se i vi spasiti, samo pritisnite dugme. Mi smo u Sarajevu, kad je bio rat, imali neki naboj neuništivosti. Jednostavno smrt nije bila opcija na bilo koji način, pa čak i ako te ubiju. Taj Rock under the Siege je u principu bio to. Mislim da je i Kosa bila to. Nismo mi svirali za to da bi zabavljali raju, nego da bi ostali normalni. Ja danas sviram da bih ostao normalan. Ja se nisam smirio da bih ostao normalan. I sad ovo što s tobom pričam je da bih ja ostao normalan. Ono kao u avionu, ako ne staviš sebi prvo masku, ne možeš ni djetetu stavit’ masku. Prvo mi moramo progledati pa onda možemo reći ljudima da progledaju. Odnosno, ne moramo ništa, mi kad progledamo, šanse su da su mnogi već progledali oko nas, pa se trebamo udružiti i uključiti ljude. Uključenje ljudi koji ne misle kao mi je vrlo bitna stvar. Nema nas dovoljno. Ima nas možda dovoljno, ali nemamo sredstva javnog informisanja. Još uvijek kad je nešto u Avazu, to se pročita prije tvog portala. Nama trebaju oni. Mi moramo napraviti skok prema masi i ne smijemo osuditi tu masu prije nego što nam se priključe. Neće ti niko doći ako mu kažeš ti si šupak, ho’š doć’ na moju stranu. Ko kad meni dođu ljudi ja ne slušam vašu vrstu muzike. Što pričaš sa mnom, što si doš’o, što si doš’o da pričaš sa mnom ako ne slušaš?! Koja je to vrsta muzike, haj ti meni reci još neki bend koji svira tu vrstu muzike?! Mi govorimo o prosperitetu čovječanstva danas, o prosperitetu društva, ne govorimo o tebi, konju! Mene su moji ljudi sa invaliditetom spasili tog razmišljanja. Ja se sjećam, uvijek svaki moj intervju je bio kako da ja sad sebe opišem i kako da što bolji utisak o sebi ostavim. Kakve to veze ima ba? Kakve imaš ti veze sa svijetom? Ti si nikakav u odnosu na svijet. Da se vratim na… sad sam se iznervir’o. Da, moj Karim. Mi smo u ratu to radili da bismo mi ostali normalni, mi smo Kosu radili da bismo mi ostali normalni a ne da bi balone u svijet slali. Ne shvataju to ljudi. Najbolji derneci su bili u ratu (smijeh). Konformizam se vratio, ja sam vjerov’o da neće. Ja sam kont’o da je to gotovo sve, da se ti neće vratiti u Sarajevo, a jesu. Vidiš Karim je mnogo mlađi od mene, pet-šest godina, ali on je to shvatio tada.


Opšti izbori u BiH će se održati u oktobru mjesecu ove godine. To da neko ne glasa smatram normalnim pravom i izborom, kao što nikome ne treba osporavati to što glasaju. Jednostavno kad ne vidim da imam za koga glasati, ne glasam. Trenutno u Sarajevu postoji koalicija Trojka, za koju ja nisam glasao jer je dio te koalicije stranka Narod i Pravda koja je konzervativna desničarska stranka, izrasla iz SDA. I onda mene ljudi smatraju dijelom problema što ne glasam za tu stranku i tu koaliciju ili za SDP. Ja im kažem, učen primjerom George Carlina, jebiga vi ste problem, vi ste izglasali i izabrali nekompetentne ljude, kriminalce, lažove, oportuniste, beskičmenjake, a oni mene optužuju. Možemo li o ovome kratko? Kakva su tvoja razmišljanja oko izbora u BiH i šta poručuješ ljudima? Glasati, bojkotovati ili organizovati se i boriti? I da li očekuješ ikakvu bolju budućnost u BiH ili budućnosti - kao što su rekli Sex Pistolsi - jednostavno nema?

Gino: Naravno da očekujem i mora biti to tako i moramo očekivati. Šta ću jebo te, samoubistvo nije opcija, prema tome očekujem bolju budućnost. Da li će lako bit’ doć’ do nje, kad će ona doć’, to su totalno druga pitanja. Kad sam rekao, ljudi koji ne glasaju, prevashodno sam mislio na ljude ovdje u Americi jer ovdje znaju za šta glasaju. Tamo kod nas više ne znaš za šta glasaš. U principu tamo kod nas stvar je u tome ko će doći i ko će uzeti pare kad dođe. Što se tiče politike, mislim da politika ne postoji tamo kod nas. Ja bih uvijek samo za lijeve glas’o i samo za antinacionalne. Jedini razlog što ja tamo ne bih glasao bi bio taj da su svi na neki način nacionalni i da ti moraš da imaš lakmus papir pitanja koja moraš zadovoljiti da bi dobio ikakvo biračko tijelo. Bez obzira jesi li Bošnjak, Hrvat, Srbin, ti moraš imati svoje mišljenje o Srebrenici, moraš imati mišljenje o pitanju genocida, moraš imati svoje mišljenje o Oluji, moraš imati svoje mišljenje o ovome o onome da bi uopšte krenuo sa svim. To ti je početna stanica. Ta početna stanica te odmah osuđuje da te dvije trećine ljudi ne jebu. To je istorija, mi svi znamo šta se desilo. To se neće zaboraviti, neće se ni oprostiti umnogome. Ali nije politika, politika je nešto drugo. Politika ne postoji kod nas. Šta bih ja volio i za koju političku partiju bih ja glasao sada u BiH, jeste ako bi postojala jedna politička partija koja će imati samo tri programa: ekonomija, infrastruktura i kultura. Za sva ostala pitanja: Jesi li ovo? Znaš li ovo? Šta misliš o Dodiku? Lalalala. Šta misliš o Bakiru? Lalalala. Šta misliš o onom trećem? Lalalala.

Ništa, ja sam ovdje da pričam o ekonomiji, o infrastrukturi i kulturi. O ekonomiji, znači turizam, gdje ćemo, šta ćemo razvijat’, kako ćemo to napravit’? O infrastrukturi, gdje će ti putevi, kad će se više završit? Treba mi dva i po sata sad do Mostara, trebalo bi mi 25 minuta, zašto? Te stvari i kultura. Da ulažemo u kulturu i fiskulturu (smijeh). Partija sa takva tri programa bez ikakvog reagovanja na išta drugo, da istorija jednostavno ne postoji.


A ekologija?

Gino: Ekologija nije političko mišljenje nego neminovnost. Desna strana želi ekologiju da napravi centralnim objektom devalvacije ljevice jer im je tako najlakše da kažu ljudima uništiće vam vaše fabrike u kojima radite da bi napravili one gluposti sa nekakvom energijom koja ustvari ne postoji još uvijek. Pravo perfidan način. Međutim ako bismo ekologiju shvatili kao neminovnost, sve što radimo mora imati tendenciju ka zdravijem i zelenijem načinu razmišljanja. Ne bi toliko upadali u oči niti bi toliko razloga imali desničari da ekologiju koriste kao oružje protiv samih nas. Jer činjenica je jedna, mi u svakoj sferi svoga postojanja i rada moramo biti ekološki svjesni jer to je možda jedini aspekt čovječanstva koji je nepromjenjiv. Sve ostalo možemo popraviti, ali planeta na kojoj živimo je jedna i ako je useremo jao ti ga nama.

Možda iz ekološkog pokreta nastane takva jedna partija kojoj bi se ja priključio. Za koju bih ja ne samo glasao nego se priključio i radio za nju. Zato što čim počnemo pričati o istoriji, gotovo, nema unifikacije. Želimo li unificiranu BiH, moramo se prvo složiti o nekim stvarima. A to su stvari o kojima se možemo složiti odmah, iste sekunde, svi. Zaštita kulture, ekonomija i infrastruktura pod naravno ekološkim, modernim uvjetima.


I bolja budućnost.

Gino: Pa to je to u cilju (smijeh) bolje budućnosti. To je to.


Prijavljuješ li se za glasanje iz inostranstva ili ne?

Gino: Ma prijavim se, ja odem glasat’. Ponekad mislim k’o i ti, što ja ovo radim, to nema nikakvog smisla i tako dalje, al’ eto. Mama me naučila da uradim svoj dio posla, a onda poslije vidi šta će biti (smijeh).


A dobro, mislim da van glasanja radiš ogroman dio posla. Ne treba upast’ u tu mantru, samo glas a ti ‘vamo radiš milion drugih stvari.

Gino: Ja se trudim da bilo šta što mi radimo napravi svijet malo boljim. I naše društvo tamo malo boljim. I odmah da kažem, ne samo ja, nego i moj bend kompletan. Ne bih ja bio apsolutno ništa bez njih.

Treba nas više, mora nas biti više. Jer premalo nas je, a premalo nas je možda samo zato što mi želimo biti elitistični. Moja filozofija je delete the elite. Jer jebe nas to. Konzervativce jebe to što su siledžije i što ih se ljudi boje fizički. A nas jebe to što se odnosimo arogantno prema ostatku svijeta. Pa ne mora svako biti na istom razvojnom nivou. Zašto me sa visine gleda? Gledanje s visine na ostatak svijeta mi se gadi kod nas.

Razgovarao: Minel Abaz, Prometej.ba