Dragan Markovina (Mostar, 1981), povjesničar je, publicist i političar sa adresom u Splitu. Doktorirao je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Bio je predavač na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Žestoki je kritičar hrvatskog nacionalizma. Autor je knjiga „Jugoslavenstvo poslije svega“, „Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja“, „Povijest poraženih“, „Tišina poraženog grada“, „Doba kontrarevolucije“ objavljena 2017., a upravo mu je objavljena zbirka priča „Usamljena djeca juga“.


Darko Vujica, Prometej.ba: Gdje leže korijeni hrvatskog nacionalizma?

Dragan Markovina: Hrvatski nacionalizam živi od stereotipa, kao i svaki drugi. Ono što je njegova novovjeka specifičnost je uvjerenje koje je prodao Tuđman o „tisućljetnom snu“ i kretanju ka nezavisnoj državi, o istovjetnosti pojma Hrvat – katolik, i naravno, mitskom neprijateljstvu prema ideji jugoslavenske zajednice. Potom i prema Srbima u Hrvatskoj. Međutim, problem je u tome što ta vrsta nacionalizma koja je pobijedila na kraju nije ni po jednoj osnovi tradicionalni hrvatski nacionalizam. Ako ćemo pratiti dvije linije hrvatskog nacionalizma, jedna bi bila pravaška (HSP), a druga koja je kasnije došla i završila kao domobranska, bila je HSS-ovska. One su naravno u sukobu i posve drugačije gledaju na neke stvari, ali ni jedna ni druga ne uključuje ove elemente nacionalizma koji danas imamo. Antu Starčevića Tuđman je čak proglasio najvećim hrvatskim velikanom dodijelivši mu najveću novčanicu od 1000 kuna. Tuđmanova ideologija, na koju se kasnije naslonio Milan Bandić, sublimirana je u pozitivnim elementima radićevstva, starčevićevštine i hrvatskog antifašizma. Starčević je u puno svojih spisa pisao kako mrzi Srbe – izvodio je da su „Servi“ – „sluge“. Bio je to jedan šovinistički, rasistički šablon. Ali je bio po svemu drugome liberalan i izrazito antiklerikalan. Druga linija hrvatskog nacionalizma ide linijom braće Radić koja nije usmjerena na mržnju prema Srbima niti apriori prema nekoj jugoslavenskoj ideji, ali je usmjerena na stvaranje nekakve seljačke hrvatske nacije, u koju im se zanimljivo nikako nije ideološki uklapala Dalmacija, o čemu sjajno piše Ivo Žanić u ‘Jezičnoj republici’, opet je izrazito antiklerikalna. Iako je bio vjernik, Radić je prezirao kler. Potom dolazi Pavelić koji ujedinjuje ta dva nacionalizma. Tu je mržnja prema Srbima i Židovima manifestirana u genocidu i apsolutno je vezan uz Crkvu. Naravno, bio je potpuno antijugoslavenski nastrojen. Pavelićeva ideja nije zaživjela, ona je poražena od Hrvata najprije. Onda imamo Tuđmana. Kad se posljedice njegove vladavine stave na papir, on je prvi uspio ostvariti vlastiti naum o tome kako „Srbe treba svesti na razuman broj od 3 %“. Ostalo ih je doduše malo manje od 5 %, ali to ne mijenja bitnije ovaj zaključak. Ustavom je zabranio ponovno udruživanje sa drugim bivšim jugoslavenskim državama i identificirao je hrvatstvo sa katolicizmom i Crkvom, što ni Starčević ni Radić nisu zagovarali. I konačna posljedica Tuđmanove vladavine bila je ostvarivanje ovih ideja, onoga što je prije njega jedini sublimirao Pavelić. Tuđman je na kraju očistio tu ideju od antisemitizma, iako su „Bespuća povijesne zbiljnosti“, kao i „Usudbene povjesnice“ izrazito antisemitistički tekst. Znajući da je to nedozvoljivo u civiliziranom svijetu, maknuo je to – iako je i tu znao ponekad izletiti. Kod njega je itekako bilo pavelićeviskih elemenata nacionalizma. I to je ta pobjednička linija u Hrvatskoj – ono što većina misli.


Franjo Tuđman je jednom kazao kako nezavisne Hrvatske ne bi bilo bez rata – samim tim i žrtve. To me je podsjetilo na Borisa Budena koji je u „Barikadama“ kazao kako žrtva tako mora biti dva puta žrtvovana – najprije kao žrtva koja je imala stvarnu tragediju, a drugi put i simbolički – kada se žrtvi kaže da je ona bila vrijedna žrtve kako bi se njena potisnuta istina i stvarna tragedija mogle zaboraviti.

Tuđman je imao onaj famozni govor na Grobničkom polju iznad Rijeke gdje je rekao da je u ovom kraju puno ljudi dalo život za Hrvatsku i da je on jako sretan zbog toga. Tako da je to točno. To je bio njegov stav. Na izborima 2000., održanim neposredno nakon njegove smrti, na HDZ-ovim plakatima bio je on s djetetom koje drži u rukama i natpisom „sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto“. Sama ideja da je vrijedno ginuti za domovinu ili državu je i danas u temelju HDZ-a. To nam govori o strašnoj zapuštenosti tih ljudi i jednoj vrlo zloćudnoj naravi HDZ-a.


Šta je po vašem mišljenju dovelo Tuđmana na vlast 1990.?

On je izgledao puno uvjerljivije nacionalistima da će im donijeti nezavisnu državu (nego recimo Savka Dabčević Kučar), makar o tome još nije bilo riječi. Govorilo se o konfederaciji. Međutim, trebamo se vratiti na realne rezultate izbora. Tuđman je nastao kao reakcija na srpski nacionalizam. Bio je reaktivan. Međutim, on ne bi dobio da nije bilo tragičnog promašaja SDP-a i izbornog zakona koji je tada postojao. HDZ je dobio nešto više od 40% glasova a imao je dvije trećine mandata u saboru. Dakle, sa nešto više od trećine, dobio je dvije trećine mjesta u saboru. Zašto? Jer je SDP donio „većinski izborni zakon“. To je zakon koji je donio Smiljko Sokol na prijedlog Ivice Račana. Da nije bilo tog zakona, HDZ bi morao s nekim koalirati. Da se to dogodilo, mi bismo imali jednu sasvim drugačiju društvenu atmosferu. Ili se moglo dogoditi da SDP koalira sa nekim drugim i oformi vladu. U svakom slučaju, Partija je donijela zakon koji je HDZ-u išao na ruku. Vjerojatno im je osnovna ideja bila u tome da HDZ neće stići osnovati po svim mjestima svoje ogranke te da će oni kao partija koja ima infrastrukturu u cijeloj državi dobiti većinu.

I pored toga, ja mislim da je Savez komunista bio uvelike odgovoran za ono što se desilo u devedesetima. Dosta ljudi iz SKH je prešao u HDZ. Potom, Hrvatsko proljeće nije bio pokret ustaša i neoustaša nego nacionalista iz partije. Miko Tripalo nije bio nacionalist, ali cijeli taj ambijent je bio nacionalistički. Ti ljudi su bili u partiji, i to na vrlo visokim pozicijama. Tu imamo partiju koja je bila avangardna partija između dva rata, u kojoj su bili najugledniji intelektualci. I to je partija čiji su ljudi bili spremni ginuti za svoje ideale (možemo raspravljati o tome jesu li ti ideali bili ispravni ili ne, po meni ih je većina bila ispravna). I onda se dopusti da se ta elitna avangardistička radnička partija pretvori u birokratsku masu. Ta partija je generirala oportunizam i učlanjivanje u partiju da bi netko imao ugodniji život. Druga stvar, ta partija je legitimirala nacionalizam kao bitno pitanje – iako je to pitanje bilo riješeno na adekvatan način federativnom državom. I nakon što se to napravilo, cijelih 45 godina umjesto da se bavila avangardom, vukla neke nove ideje i išla u smjeru progresivnog društva, čitavo vrijeme smo imali raspravu o nacionalnom pitanju. Također, Savez komunista je cijelu drugu generaciju jugoslavenske djece i alternativnih ljevičara držao kao disidente – ne kao disidente koji su bili u zatvoru, ali su imali određenih problema. Dovoljno vam je pogledati primjere Džonija Štulića, feralovaca i ostalih sličnih njima. Umjesto da to bude nova generacija koja će voditi državu i društvo, pa i tu partiju, oni su se ponašali prema tim ljudima kao prema disidentima. I to je bio problem. Usprkos tome što su imali kompletnu državnu vlast, na kraju se desio raspad i tome je Savez komunista dobrano kumovao.


Volio bih da nešto kažemo i o Novoj ljevici čiji ste predsjednik. Prije svega, zanima me ekonomska politika partije. U čemu se ona ogleda? Koji su najvažnije stvari koje nam možete reći o ekonomskoj politici Nove ljevice?

Ono što smo mi posljednje donijeli u programskom letku koji je nedavno izašao je zalaganje za demokratski socijalizam. Krajnja naša instanca je socijalizam, ali kapitalizam se ne može prevazići preko noći. Mi trebamo vidjeti s čim država trenutno raspolaže. Država trenutno može riješiti stambeno i egzistencijalno pitanje prekarnih radnika. Osim poticane stanogradnje koja je bila za neke ljude koji su ispunjavali određene kvote – država mora planski početi zbrinjavati ljude na jedan duži period – da imaju gdje živjeti. To je problem koji se tek sad naslućuje koji do sada nitko nije ozbiljno otvarao jer zahvaljujući socijalističkoj stanogradnji, ta bomba još nije eksplodirala. To konkretno znači da država može i mora aktivirati ogromne resurse koje sama ima – gradovi i države su vlasnici ogromnog broja nekretnina. Također, višak novca kojeg ima mora distribuirati na način da dâ u zakup na 50 godina stan za nekakav simboličan iznos – to ne mora ići u trajno vlasništvo, ali ti ljudi moraju imati krov nad glavom. Država ima toliko novaca da bi to subvencionirala. Ako država ima pola milijarde eura da kupi ratne avione, ima i za zbrinjavanje ljudi bez stanova.

Što se tiče radnog zakonodavstva, ja mislim da je tu cijela histerija protiv „uhljeba“ i javnog sektora generirana da bi je naivniji dio javnosti prihvatio kao ideal. Zašto? Zato što unatoč svoj razgradnji socijalne države u Hrvatskoj i dalje ljudi koji rade u javnom sektoru imaju određenu vrstu sindikalne zaštite. Osnovni elementi socijalističkog zakonodavstva su se sačuvali u javnom sektoru. Ljudi koji rade u privatnom sektoru ne mogu o tome ni sanjati. I nije stvar u tome da radnike iz javnog sektora dovedemo na razinu ovih u privatnom, nego obratno. Ljudi u privatnom sektoru moraju imati radnička prava kao i ljudi iz javnog sektora. Kako to napraviti? To ne mogu oni sami jer je se nemoguće praktično ozbiljno sindikalno organizirati u privatnim firmama (posebno velikim firmama). Ono što mislim da je najbitnije je da se riješi status prekarnih radnika. Budući da idemo ka tome da polovina društva radi prekarno. Pogotovo jer će mladi ljudi raditi u takvom radnom odnosu pri čemu ne mogu ni na koji način planirati svoju budućnost. Kao takvi, oni nemaju ni minimum egzistencijalne sigurnosti.

Ono što je također bitno je zaštita javnih resursa i prostora koji su privatizirani potpuno. Prava borba za takvo što je na obali. Na obali se konstantno događa otimačina. Sada je „Uljanik“ stradao. „Dalmacijavino“ je stradalo i otjerano u stečaj jer je imalo 410 milijuna kuna duga, a bilo je dužno samo državi. Onda se desilo da država nije željela otpisati dugove vlastitoj firmi koja ima zdravu situaciju da može pozitivno poslovati. Zašto? Da bi ih izbacili iz zgrade „Dalmacijavina“ u splitskoj luci. Cijela je situacija takva da je privatni interes potpuno nadređen javnom i protiv je interesa zajednice. Mislim da je bitka za javne prostore zapravo sljedeća klasna bitka u javnom prostoru u Hrvatskoj.


Od osamostaljenja Hrvatske svjedoci smo golemog utjecaja Katoličke crkve u javnom prostoru u Hrvatskoj. S tim u vezi vas želim pitati kakav je vaš stav prema velikoj ulozi klera u hrvatskom društvu?

Ja mislim da je to duboko štetno. Uloga klera u društvu i politici je štetočinska i vrlo je planski proizvedena. Proizvedena je ciljano s ideološkim planom odgajanja novih generacija. Na taj način se želi stvoriti katoliciziranog „pravog“ Hrvata koji ne propituje, koji vjeruje u to što mu se zadaje u školi. Ono što jest činjenica je to da se takav proces uvijek uruši sam od sebe. Ta priča već postaje pomalo isprazna i djeci i svima ostalima. Ona će se urušiti. Međutim, dok se ona uruši, odošmo mi s ovoga svijeta… Mi ćemo to vjerojatno jedva dočekati kao starci. Mislim da vjeronauk nema šta raditi u školama, posebno s obzirom na to što je veliki broj crkava izgrađen u zadnjih 27 godina uz obrazloženje da „nisu građene u socijalizmu“. Fizičkog prostora za održavanje vjeronauka, dakle, ima. Mislim da Katoličko-bogoslovni fakultet nema šta raditi u sklopu javnog sveučilišta jer to nije znanost nego „nauka o vjerovanju“ i to je u izravnom sukobu s idejom znanosti i sumnje. Mislim da država nema šta financirati privatno katoličko sveučilište s javnim novcima, čemu smo bili nedavno svjedoci. I mislim da se sve to skupa neće promijeniti niti malo dok na vlast ne dođe opcija koja otvoreno zagovara sekularnu državu, a to svakako nije SDP, jer u dva mandata na vlasti ovu temu nije niti u raspravi otvorio. Prema tome, nama ne preostaje ništa drugo nego da se borimo.


Jedan od dominantnih mitova u javnom prostoru u Hrvatskoj je onaj o banu Jelačiću. Poznato je, između ostaloga kako je kao sluga bečkog dvora išao gušiti progresivnu revoluciju iz oktobra 1848. u Budimpešti. Možete li nam iz pozicije povjesničara reći nešto više o tome mitu?

Mit o banu Jelačiću je najbesmisleniji mit nacionalističke Hrvatske. Potpuna je glupost glorificirati bana Jelačića. To čovjek koji je po svemu bio jedna nevažna ličnost. Bio je carski vojnik sa činom kojega glorificiraju jer je gušio tu famoznu revoluciju iz 1848. u Mađarskoj i zato jer je pod njegovim vodstvom formalnih titula on „ujedinio hrvatske zemlje“. Naprosto ih nije ujedinio nego je u njegovoj osobi bio guverner za Dalmaciju, ban za Hrvatsku itd. Te zemlje nisu ujedinjene ni na koji način što je jedna osoba bila na čelu svih njih jedno vrijeme. Najsmješnije od svega je što mu pripisuju ukidanje kmetstva. A stvar je vrlo jednostavna. Dok se u Beču i Budimpešti događa ozbiljna revolucija, natjeravši cara u egzil i na koncu na abdikaciju, u Zagrebu se okupio „zbor građana“ koji je sastavio nekakav popis želja, probranih među onima iz Beča, među kojima je bilo ukidanje kmetstva. Taj zahtjev je zbog općeg stanja morao biti usvojen, što se i dogodilo. Čak i kad bismo zanemarili nasilje Jelačićevoj trupa u Mađarskoj, mit o velikom nacionalnom vođi banu Jelačiću je najsmješniji od svih hrvatskih mitova. Stoga je posebno tragično, a o tome je pisao baš Buden, da je novi uspon nacionalizma simbolički začet povratkom imena Trga bana Jelačića, i to ne samo zbog toga, nego i zbog obezvrijeđivanja ideje republike, koja je uklonjena kao nevažna.

Razgovarao: Darko Vujica, Prometej.ba

Pratite Prometej.ba na facebooku: www.facebook.com/prometej.ba