James Kenneth Galbraith (1952) profesor je na Univerzitetu u Teksasu i jedan od najpoznatijih suvremenih heterodoksnih ekonomista. Također, istraživač je na Levy ekonomskom institutu i Bard Collegeu. Studirao je na Harvardu i Yaleu (na kojemu je doktorirao). Bio je savjetnik Berniea Sandersa u prethodnoj američkoj predsjedničkoj kampanji. Autor je više knjiga od kojih valja izdvojiti 2012. objavljenu Inequality and Instability, The Predator State (2008) i Inequality and Industrial Change (2001) u koautorstvu. Kritičar je Washingtonskog konsenzusa i politike slobodnog tržišta nudeći zauzvrat postkejnzijanska rješenja.


Darko Vujica, Prometej.ba: Mjere štednje kao pokušaj fiskalne konsolidacije na europskoj periferiji su propale. One ne samo da nisu pomogle fiskalnoj konsolidaciji, niti su povećale kapacitet država za otplaćivanje dugova nego su, naprotiv, samo ukopale zadužene zemlje na pozicijama niskih stopa ekonomskog rasta i visokih stopa nezaposlenosti. Koju politiku suprotstaviti nasuprot dominirajuće politike mjera štednje u Europskoj uniji?

James K. Galbraith: Svrha samih mjera štednje nikada nije ni bila da proizvede rast već da (barem u početku) sredstva premjesti iz sfere rasta na otplatu duga i, u konačnici, da obore vrijednost materijalnih dobara (nekretnine, poslovna imovina, franšize, stambeni prostori) i učini ih dostupnim vjerovnicima po jako jeftinim cijenama. To je kristalno jasno iz iskustva Grčke. Da bi Europa povratila stabilnost i prosperitet treba sveobuhvatnu reformu ekonomskih ideja, politike i institucija. Tu bih ukazao na važnost Europskog New Deala po prijedlogu paneuropskog pokreta za demokratizaciju Europe – DiEM25.


Iskustvo dvadesetog stoljeća nam je pokazalo da je moguće postojanje društava koja nastoje da zadovoljavaju osnovne potrebe najvećeg mogućeg broja svojih stanovnika (socijalne države). Međutim, isto to iskustvo pokazalo nam je da je rasturanje takvih država u interesu krupnog kapitala i vladajuće klase. Kako bismo osigurali da velferizam budućnosti ne bude razmontiran na način na koji se to desilo od vladavine Margaret Tatcher i Ronalda Reagana do danas? Da li je velferizam dvadeset i prvog stoljeća uopće moguć?

Vjerujem da se osnovne institucije socijaldemokracije, socijalnog osiguranja i socijalne države mogu očuvati i ojačati u dvadeset i prvom stoljeću. Najvažniji korak ka tome bi bio da shvatimo kako te institucije nisu luksuz koji postoji samo u bogatim državama. One su stvorene kao protuotrov dubokoj krizi kapitalizma u dvadesetom stoljeću, a uspjele su spriječiti tu krizu za sedam ili osam desetljeća. Povratak krizne ekonomije je rezultat napada na socijalnu državu, ne obratno.


Kako komentirate fenomen Lexita? U posljednje vrijeme velik dio ljevičara skeptičan je spram reformacije Europske unije te zagovara njeno napuštanje argumentirajući kako je Europska unija neoliberalni projekt koji nije moguće reformirati. Šta mislite o tome?

Europska unija je zaslužila određeni stupanj skepticizma. Ali oni koji zagovaraju Lexit moraju argumentirati da bi njihova alternativa bila bolja. Vrlo malo je razloga da se vjeruje u to. Iskustva Jugoslavije i SSSR-a pokazuju da mogu postojati ogromni troškovi razbijanja ekonomskih unija – što se u krajnjoj instanci pokazalo čak (ili možda posebno) neučinkovito.


Koja je razlika između periferije Europske unije koja ima monetarnu suverenost i one koje nema?

Zemlje koje se nalaze izvan eurozone (poput Poljske) imaju određene benefite od toga, ali nisu zaobišle zamku mjera štednje i nemaju političku nezavisnost, što je vama na Balkanu dobro poznato. Zbog toga je potrebno provesti učinkovitu promjenu u centru, ne samo na periferiji.


Bili ste jedno vrijeme savjetnik Janisa Varufakisa dok je ovaj bio član Sirizine vlade. Kako iz današnje perspektive gledate na kompletan proces pregovora Grčke sa vjerovnicima? Mislite li da je moglo i trebalo biti drugačije?

Tu sam bio više kao prijatelj Janisa Varufakisa nego kao savjetnik. Savjetnik je malo prejak izraz, ne smatram svoju ulogu toliko važnom. I da, pregovori su mogli i trebali biti drugačiji. Grčka vlada je trebala biti više ujedinjena iza pozicije kojom se predstavila javnosti i glasačima. Također, bilo je potrebno da zemlje partneri Grčke i njeni dužnosnici koji su (malo) suosjećali sa Grčkom pokažu više kičme.


Kako gledate na razvoj ljevice u Americi? Hoće li njena glavna linija ići preko outsider kandidata, kakav je na posljednjim izborima bio Sanders koji će se boriti za nominaciju kroz Demokratsku stranku ili će ključna snaga dolaziti sa vanparlamentarnog terena (DSA, ISO...)?

Postoji velika potreba za dubokom reformacijom Demokratske stranke; potrebno je uspostavljanje političke baze ukorijenjene u širokoj koaliciji s američkim građanima te razbijanje toksične ovisnosti o velikim novcima koja karakterizira tu stranku još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Vjerujem da će Bernie Sanders ostati vodeća figura u ovim nastojanjima; njegov uspjeh na duže staze neće se ogledati u onome što bi za njega osobno možda i bio uspjeh – možda postane predsjednik 2020. – nego u tome da u stranku dovede novu generaciju aktivista sa novim vodstvom.


Što je sa američkim dolarom? Kakva je njegova budućnost?

U osamdesetim godinama prošlog stoljeća, jedan član američkog Kongresa prenio mi je od svog starijeg kolege izjavu da je „mnogo članova Kongresa otišlo u grobove čekajući da Claude Pepper ode u svoj“. Isto bi se moglo reći za ekonomiste i američki dolar. Međutim, naravno, na kraju je Pepper otišao u grob.

Ili, da kažem na drugačiji način, Bismarck je primijetio da „svemoguća providnost“ brine o budalama, pijanicama i Sjedinjenim Američkim Državama. Istina, ali će možda jednog dana i ona nestati…

Razgovarao: Darko Vujica

Prometej.ba, 04.9.2017.