Melanholija koja nastupa na jesen (ne da sam razočaran u rezultate izbora, sve je kako sam i pretpostavio da će biti, dakle isto), promjena vremena - koje je prije ovog miholjskog ljeta bilo kišno i sivo - te približavanje zime su logičan slijed da bih upalio slušati jedan od najboljih bendova iz Srbije, bend Kanda, Kodža i Nebojša (KKN). Nakon slušanja albuma “Prekidi stvarnosti” (najbolji album u Srbiji u izboru internet magazina Popboks), “Deveti život” i kompilacijskog albuma “Popis” objavljenog 2020. godine”, na telefonu me iznenađuje notifikacija koja me obavještava da je upravo izašao novi album ovog sastava naziva “Beton”, pod izdavačkom kućom Mascom Records.

Iako je naslovni singl izašao već prije nekoliko mjeseci, nekako mi je prošao neopaženo do trenutka izlaska kompletnog albuma. Ali otkako sam putem notifikacije obaviješten o ovome albumu, on se na mojoj listi vrti već danima. Tako sa sigurnošću znam da će on završiti na listi najboljih izdanja koju kompiliram krajem godine za Izvan Svake Kontrole (ISK).

Zašto, šta je toliko novo i dobro na ovome albumu KKN-a? Pojednostavljeno rečeno, ništa nije novo, ali je sve odlično. Petorka sa vokalom Oliverom Nektarijevićem Olijem na čelu kao da je poslušala Ivu Andrića iz posthumno objavljene zbirke aforizama “Znakovi pored puta” u kojoj nas Andrić savjetuje da spas od određenog stanja koje nas muči i postaje neizdržljivo, nije u tome da stojimo u mjesto i bježimo natrag, već u tome da idemo naprijed i tjeranje do vrhunca, do apsurda, do kraja dok ne dotaknemo dno. “Pretjerati, znači isplivati na površinu, osloboditi se”.

U svih devet (post)pandemijskih pjesama, KKN su ostali svoji, stilski, muzički i lirički. Ostali su umjetnici, hroničari vremena u kojem živimo, naročito ulica Beograda, samo što je ovaj put - moram primijetiti - opisivanje sveukupne stvarnosti, ljubavi, nadanja te političke poruke pojačano upravo pandemijskim iskustvom u posljednje dvije i po godine. Ovo pak nije utjecalo na to da se umjetnost stvaranja i izvođenja/sviranja može čuti u svakoj pjesmi, niti na izvrsnu produkciju i kvalitet zvuka, naročito bubnja i bass gitare.

Sve iznad navedeno se čuje već na naslovnoj ne toliko brzoj, ali snažnoj pjesmi “Beton”, u kojem, kako i kaže u tekstu, vokal Oliver Nektarijević Oli probija zvučni zid i razbija metak čelom.

Tempo malo usporava na sljedećoj pjesmi naziva “Atonius Block”. Da, dobro ste čuli i pročitali. Nije Antonius Block i nije film Sedmi pečat, već KKN i “Atonius Block”. Ukoliko je ova greška u nazivu namjerna, a vjerujem da jeste, ni to nije ništa čudno. Bend se i ranije, 2014. godine, poigrao riječima kada su album nazvali “Volja za noć” referišući se na Nietzschea i njegovu Volju za moć.

Pjesma govori o smrti, ali sa odličnom energijom te odličnim gitarskim rifom i bubnjem. Ova pjesma me je podsjetila na drugu pjesmu drugog benda: na “Mene više nema”, benda Gužva u 16-ercu. E sad, jedno razmišljanje naglas, naročito zbog stiha u kojem Oli kaže “krug se polako zatvara”: ova pjesma je ono iznad pomenuto, produkt jednog vremena u kojem smo bili, a koje je, nadam se, iza nas.

Nasuprot tempu, ali i tematici prethodne pjesme, sljedeća pjesma, “Ostajem živ” počinje brže i jače, a i samim naslovom Oli kao da odgovara (sebi?) na prethodnu pjesmu i tekst iste. Iako zna da je smrt sastavni dio života, iako se krug polako zatvara, te iako u ovoj pjesmi potvrđuje da je “sve prolazno” on, nekako mladalački, djetinjasto, a najiskrenije i najslobodnije poručuje da unatoč svemu ostaje živ i da je “dobar osećaj dok hodamo”. Ova pjesma je oda slobodi i bezbrižnosti.

Slijedi pjesma “Muzika, mir i ljubav” koja ima drugačiji vibe i energiju od prethodne pjesme, a po samom naslovu je jasno šta će biti centralna tema teksta ove pjesme. Pozadinski, back vokali koji su prisutni do početka pjevanja također nagovještavaju ovo.

Iako mi ova pjesma nije jedna od boljih sa ovog albuma, ima jedan odličan stih, koji vjerujem opisuje Beograd, ali je podjednako primjenjiv i na Sarajevo, a koji kaže: “Panika u parku droga / nadiši se smoga / s verom u boga / i suzavca o istom trošku / i batina na svakom ćošku”.

“Odnose me” je možda “najsporija” pjesma na albumu “Beton”, ali ništa manje vrijedna i moćna. Za one koji poznaju Olija kao hroničara i komentatora ulica Beograda i/ili umjetnika melanholičnih tekstova, ovih skoro pet minuta čiste umjetnosti u obliku balade će biti savršenstvo.

Ni pjesma “Tamo gdje je sunčano” mi subjektivno nije jedna od najdražih pjesama iako je odlična autobiografska pjesma a usput i najslušanija sa ovog albuma na platformi Spotify. Na ovoj pjesmi je Olijev vokal možda najbolje došao do izražaja kao i gitarske solaže.

Sljedeća pjesma, “Preživeti u smrti” ima odličan početak i uvod na bubnju i gitari, ali neki back vokali koji se pojavljuju prije samog pjevanja mi se nisu svidjeli u pjesmi. Već sam joj bio predvidio minus, a onda Oli počinje sa pjevanjem. Ozbiljan tekst, ozbiljan Olijev glas, i osjećaj kao da slušam - Caneta i Partibrejkerse.

Opet snažno u predzadnjoj pjesmi “Tu i tamo, tamo, tamo”. Oli poručuje da ga se shvati ozbiljno kada kaže da je stvarno živ, jer zna da nije svako živ. Ovo je poručeno ozbiljnim tonom, odličnim rifovima i ritmom bubnja. Pored toga, snažna, motivirajuća poruka kroz cijeli tekst, što je čini jednom od najboljih, ako ne i najboljom pjesmom na albumu.

Posljednja, pjesma “Sad mi je dobro” nas opet “spušta” u sporiji tempo, a već prvi rifovi gitare poručuju melanholiju i pomirenje, gašenje. Ipak, šta je lijepo kod ovakvih pjesama i melanholije je to da ona ne nudi najgore niti baca u očaj, već izvlači iz osobe ono najbolje, kao i u ovom slučaju.

Ovakvo umjetničko stvaralaštvo, kakvo je album “Beton” nam daje iluziju da ne živimo uzalud, bez smisla, te da u svom životu ostvarujemo nešto suštinsko. Ako već lično ne stvaramo i ostvarujemo, ostvaruje neko drugi, i mi imamo priliku uživati u tome.

Krajem 2020. godine Oli je izjavio da će u knockdown u slučaju da dođe do novog lockdowna, no srećom to se nije desilo. Stanje i prostor u kojem živimo su stalna “inspiracija” Oliju i čitavom KKN-u, pa je album “Beton” zapravo još jedan knockdown r’n’r sceni i svima nama.

On je umjetničko djelo koje nije muzika prošlosti, ni muzika budućnosti, već muzika sadašnjosti. I to je ono najbitnije. Album “Beton” je baš beton.

Minel Abaz, Prometej.ba