Možda najbolji opis Sarajevo Film Festivala koji mi se urezao u glavu je onaj Nenada Veličkovića, napisan prije 10 godina. Opisujući ovu fasadu, odlično će Veličković poentirati na kraju svog teksta da “ispod festivalske nežne kožice nema nezaposlenosti, korupcije, ksenofobije, fašizma. U festivalskoj opni miriše puder, dekantira se vino, krše se kritičarska koplja iznad slamčica pobijenih u ledene koktele. Kad prsne, ko ostane, magarac!”. Stoga svake godine - iako sam ljubitelj filmova - probam ne ostati, te izbjeći ovu fasadu i grad Sarajevo tokom tih nekoliko dana. Nekako slučajno ove godine sam, a da nisam ni znao kad je SFF, odmor isplanirao nekoliko mjeseci ranije i nakon što sam odgledao film o Emeriku Blumu, ispalio se iz grada i države.

Lijepo je bilo na odmoru. Muzeji, punk svirke, kupanje na Dunavu, piće i hrana, druženje sa voljenim osobama, dobrim drugaricama i drugovima. I roman Devet Andreja Nikolaidisa. Na svijetu, uprkos svemu, postoji i ljepota.

Po povratku u Sarajevo me dočekala vijest o ukidanju N1 kanala. Nije mi bilo jasno, gdje se ukinuo, kada i zašto. Vijest od 1. 9. kaže ovako:

“Stotine hiljada gledatelja, koji su N1 proteklih godina pratili na platformi BH Telecoma Moja TV, od ponoći su ostali bez signala N1 jer uprava BH Telecoma nije promijenila odluku da uoči početka izborne kampanje u BiH ugasi signal međunarodne informativne televizije, najgledanijeg kablovskog kanala u Bosni i Hercegovini.”

Navodno su pretplatnici BH Telecoma dali masovnu podršku programu N1, a vlasnička struktura je poručila da ove reakcije navodno “pokazuju da ova televizija ima ogromnu podršku i popularnost kod gledatelja i ukupne javnosti u Bosni i Hercegovini zbog objektivnog izvještavanja”. Nešto nisam primijetio tu masovnu podršku, ali prvo što mi je palo na pamet je tekst napisan u martu 2021. godine, u kojem se pitam šta će nas uništiti, ono što mrzimo ili ono što volimo, te ko je bio upravu, Orwell ili Huxley. Zaključujući da je Huxley bio upravu, napisao sam tada, a isto je primjenjivo i sada:

“Bitno je da nam ovo pokazuje da ćemo se možda izboriti sa tiranijom, ali ne i sa čovjekovim gotovo nepresušnim apetitom za zabavom. I da će nas uništiti ono što volimo (u ovom slučaju televizija i sport) prije nego ono što mrzimo (represija, policija, zabrane). (...) Možda nam to pomogne da shvatimo zašto je veći bunt izazvalo ukidanje sportskih kanala (ponavljam, 12.000 građana se organizovalo u Facebook grupi!) nego sva sranja u 2020. godini: pandemija, zdravstvena kriza, otkazi (hiljade ljudi u Bosni i Hercegovini je ostalo bez posla prošle godine), niske plate, loše lokalne sredine, uništavanje prirodnog okoliša, rijeka i parkova, fašizacija i klerikalizacija društva, zagađen zrak i prljave rijeke, koruptivne i kriminalne afere. Kažem možda, jer je poražavajuće da se ogroman broj ljudi organizuje i izvrši pritisak zbog televizijskog kanala, a ne zbog svega drugog iznad nabrojanog. To puno govori o nama, našim prioritetima i nivou (ne)zainteresovanosti.”

Kad ugasi se svjetlo i stiša se galama - da se sjetim zgodno stihova benda POPIK - i ona SFFa i ona oko N1, počinje mjesec dana psihološkog terora, neinventivnosti, mediokriteta i njihovih fotošopiranih faca te iluzija o boljoj budućnosti. Predizborna kampanja. Ja vjerujem da se izborima nešto i može promijeniti kada postoji stvarna alternativa za koju se može glasati - kao što sam podržao Možemo! u Hrvatskoj - ali smatram da u Bosni i Hercegovini takav politički subjekt zasad ne postoji. Zato od 2010. godine ne glasam. Kao i u slučaju francuskih izbora bez izbora, radije bih da ne.

Mislim da sam naučio na svojoj grešci i od tada se držim mudrosti Georgea Carlina, koji je rekao: “Ne glasam, na dan izbora ostajem kući. Čvrsto vjerujem da ako glasate, nemate pravo da se žalite. Neki ljudi vole da izvrnu to, pa kažu Ako ne glasaš, nemaš pravo da se žališ, ali gdje je logika u tome? Ako glasate i izaberete nepoštene, nekompetentne političare, oni dođu na funkciju i zajebu sve, vi ste odgovorni za ono što su uradili, glasali ste za njih. Vi ste izazvali problem, nemate pravo da se žalite, ali s druge strane, ja koji nisam glasao - čak nisam napustio kuću na dan izbora - nisam ni na koji način odgovoran za to što su ti političari učinili i imam sva prava da se žalim na nered koji ste vi stvorili.”

"Evo vama despoti i zločinci. To nikada nije bilo i nikada neće biti moje" (Foto: FB Benjamina Karić rođ. Londrc)

Od tada se žalim na nered za koji glasate i stvarate. Onaj SDA-ov, NiP-ov, HDZ-ov, Četvorke dan poslije lokalnih izbora 2020. godine, pa opet u februaru 2021. godine, nekih mjesec dana prije nego ova koalicija postane Trojka. Nered SDP-a BiH u junu ove godine i na koncu jedan čitav nered okupljen na protestima krajem jula ove godine. Čak i na novi nered koji se pojavio na bh. političkoj sceni, a za koji ćete možda glasati: na nove stranke starih, istrošenih lica koji nam se sada prodaju kao zelene stranke.

Kao Igor Mandić, ja ne služim. Ne pravim kompromis sa zlom, niti najmanji. Jer i najmanji kompromis sa zlom - a nema malih - vodi u propast.

Da pogura ovu propast, kao da izbori nisu dovoljni, došao je turski predsjednik Erdoğan. Njegova posjeta u početku izborne kampanje znači podršku Sinu u njegovoj kandidaturi za člana Predsjedništva BiH, ali usput i pridobijanje poena za sebe, jer i u Turskoj sljedeće godine slijede izbori, a država je u ozbiljnoj ekonomskoj krizi, sa inflacijom oko 80%. Ova posjeta evroazijskog despota i zločinca ne znači samo njegovo putovanje kroz prostor, nego i kroz vrijeme. Erdoğan svojom posjetom BiH nagovještava crnu budućnost Bosni i Hercegovini, onakvu kakva je sadašnjost u Turskoj.

Koja je po(r)uka teksta, zapitaćete se? Nema je. Pošto je politika čuvar sistema u kojem može biti promijenjeno sve osim temeljnog dužničko-povjerilačkog odnosa - dakle ništa, stvari će ostati iste. Ja neću, a vi i dalje glasajte. Samo imajte na umu, kako je rečeno u romanu Devet, “istinski zrela demokratija je tek ona u kojoj građani na odgovorne javne funkcije biraju isključivo osobe sklone suicidu.”

Što se mene tiče: evo vama SFF, televizija i (sportski) kanali, predizborna kampanja i glasanje, evroazijski despoti i zločinci. To nikada nije bilo i nikada neće biti moje. Ne. Meni to ne treba. Moji su muzeji, punk svirke, kupanje na Dunavu, piće i hrana, druženje sa voljenim osobama, dobrim drugaricama i drugovima. I romani Andreja Nikolaidisa.

Minel Abaz, Prometej.ba