Davor se osjećao kao da se vozi kroz stranu zemlju. Da, donekle je prepoznavao krajolike, ali se nije sjećao da su bili baš tu gdje se on zaputio. Kroz prozor autobusa, gledao je uredno podšišano rastinje, razgranata stabla. Nije bilo otpada, prljavštine, odbačenih stvari. Jer, ipak je to ono čega najviše vidi kroz prozor autobusa, dok se vozi kroz svoju zemlju. No, nema veze. Započinje novi život, zašto onda i krajolik ne bi bio sasvim nov? Možda se sve to njemu samo čini, možda ga je odluka da se zauvijek preseli iz grada i postane seoski učitelj naučila da vidi samo lijepo u stvarima i u bićima. Kako god bilo, putovanje je bilo jako dugo, i Davor je jedva čekao da stigne u selo i malo se odmori. U ponedjeljak, nova školska godina, ili za njega, nova životna godina. I kakva god ona bila, Davor je siguran, bit će bolja od cijelog života kojeg je ostavio za sobom.

Autobus se zaustavio na stanici, beton je bio svježe opran i još uvijek mokar. Oko ograde bili su posađeni grmovi ruža, sređeni, ali bez cvjetova. S velikog stabla vjetar je trgao žute listove koji su se lijepili za asfalt. Bio je jedini koji je izišao iz autobusa.

- Gospodine Davore! – punašan čovjek s bradom uputio se prema njemu, sigurno, kao da ga poznaje cijeli život, pružio mu je ruku. Stisak mu je bio skoro neugodno čvrst, ali osmijeh kao iz reklame za Andol 100. – Pripremili smo sve za vas, Gospođa Demira je spremila vaš sprat, imat ćete i radnu sobu. Kuća je u najljepšem dijelu sela, vidi se i rijeka s balkona. Usput, ja sam Mehmed.

Mehmed je hodao užurbano i Davor je nastojao da ga prati. Usput je gledao kuće, savršene fasade, vrtove. Skoro ispred svake kuće neko je stajao i mahao mu. Vidio je puno djece, kojoj će vjerovatno biti učitelj, pomislio je. Ali djeca nisu mahala. Stajala su kraj svojih roditelja, baka i djedova, tetki i stričeva, s rukama niz tijelo, ozbiljna, i zurila u njega. To mu se učinilo čudnim. Zašto djeca ne mašu? Zašto odrasli mašu?

Otvorili su kapiju i ušli u veliku baštu s česmom. Gospođa Demira, kako je zaključio Davor, stajala je na vratima i, naravno, mahnula.

- Učitelju Davore! Kako mi je drago što ćete živjeti baš kod mene. Sve za vas je spremno. Hoćete li prvo pogledati sprat, ili biste radije jeli? Jeste li gladni.

- Ne... ne. Radije bih se raspremio i malo odspavao, ako je to uredu s vama.

- Kako god vi želite, kako god želite – žena srednjih godina, vitkog tijela i crne kose do struka, okrenula se na peti i pokazala prema kuhinji – Kuhinja je tamo, jelo ću držati toplim, tako da možete večerati kad se odmorite.

- Hvala.

Davor se popeo uz stepenice do svog sprata. Iznenadio se kad je vidio kako je sve blještavo bijelo. Bijeli ćilim, bijeli sto, bijeli kauč, bijela posteljina, bijele zavjese. Upalio je svjetlo u kupatilu. Blještalo je bijelo. Ne sjeća se da je ikad vidio takvu seosku kuću.

Spustio je torbu pokraj bijelog ormara. Razmišljao je neko vrijeme, a onda odlučio da je raspakira kad odspava. Istuširao se, i potražio pidžamu u torbi. Neko vrijeme je preturao, ali je nije mogao naći. Zatim je bacio pogled na krevet i vidio izloženu bijelu pidžamu. Neko je vrijeme zbunjeno gledao u nju, slegnuo ramenima i obukao je. Otišao je do prozora. Zaista, pravo u daljini svjetlucala je rijeka. Lijevo, iza kuća, vidjelo se groblje s bijelim nišanima i križevima. Djevojčica s pletenom korpom prolazila je pored kuće, ozbiljna, i pogledala u njegovom pravcu. Davor je podigao ruku i mahnuo. Djevojčica je na tren stala, i dalje ozbiljna, maknula kosu s lica, zatim odlučnim korakom nastavila dalje.

Davor je uzdahnuo, oči su ga jako pekle. Zašto djeca ne mašu? Razmišljat će kasnije. Sada mora spavati. Posteljina i pidžama mirisale su isto. Na svježe zimsko jutro, tako mu se učinilo. Nije znao da postelja može tako mirisati. I krevet je bio udoban kao oblak. Doduše, sad bi njemu svaki bio kao oblak, jer je kod kuće spavao na starom dušeku, na podu. Neka neko vrijeme sve bude mirišljavo i bijelo, razmišljao je dok je tonuo u san. Kao prazan bijeli papir, što mu je sad itekako potrebno. Da zaboravi sve što je ostavio za sobom, da zaboravi sebe kojeg je ostavio i kojeg je prezirao. Komšije koje mu nisu mahale niti se pozdravljale. Da za sobom ostavi svu samoću, i da dođe među ljude koji će ga, možda, promijeniti.

Spavao je dugo i probudio se predvečer. Osjetio je kako mu glad štipa želudac. Umio se, izvadio iz torbe ogrtač, i sišao niz stepenice.

U trpezariji, Demira je sjedila za stolom pred špilom karata, dlanova oslonjenih na sto. Zurila je u špil karata, ozbiljna.

- Dobro veče – rekao je Davor, blago se nasmiješivši.

- Dobro veče, učitelju, mora da ste ogladnjeli. Jeste se naspavali? – brzina kojom je žena promijenila izraz lica od kameno ozbiljnog do srdačnog i nasmijanog, zaprepastila ga je. – Izvolite sjednite, večera je topla, sad ću vas poslužiti.

- Hoćete i vi jesti? – upitao je.

- Ja sam jela danas. Inače ne večeram – popravila je suknju i stegnula šakama svoj uski struk, kao da pokazuje rezultate nevečeranja.

Demira je stavila pred Davora dva bijela tanjira, jedan plitki i na njemu duboki. Davor je zurio u glatku porculansku površinu. Da, bijelo. Potpuno bijeli, novi život, pomislio je i pustio da mu vruća supa ugrije ždrijelo, želudac, da se slije kao utjeha u tijelo.

Nastavit će se...

Dijala Hasanbegović, Prometej.ba