Nešto strašno u njemu govorilo je danas da je oslovljavanje roditelja imenima ne samo distanca, nego i prezir. I nešto u njemu je govorilo da ili roditelji ili djeca ne pripadaju jedni drugome, u raznim smislovima
Davor je pogledao kroz prozor. Posljednji talas hladnoće i snijega ove zime, koja je, iskreno, mogla biti ozbiljnija. Ali godina je svakako bila teška. Neka zima bude šaljiva
To ne mogu biti djeca. Ne smiju se. Savršeno kite jelku. Roditelji posmatraju iz kuća. I cijela slika njega kako umire i oca kako ne dolazi prošla mu je opet u mislima
Na putu od kuće do škole, Davor je počeo da ima „onaj svoj osjećaj“. Bio je to dan kad je trebao upoznati djecu. Ime svakog djeteta, izraz lica svakog djeteta, a onda polako detalje koji čine njihov karakter
Crveni spektar mu je, dakako, bio najdraži, ali volio je sve boje. Osim crne i bijele. Uostalom, kaže učiteljica da to nisu boje, nego tonovi. Zašto bi živio boje u tonovima?
Davor je zurio u glatku porculansku površinu. Da, bijelo. Potpuno bijeli, novi život, pomislio je i pustio da mu vruća supa ugrije ždrijelo, želudac, da se slije kao utjeha u tijelo
Učitavam...