Davor je imao pet godina i dalje se toga jasno sjeća, iako je imao jako visoku temperaturu. A otkako je dobio misterioznu, možda dragu, a možda bizarnu, a možda čak i prijeteću poruku, potpisanu sa „OTAC“, nije mogao prestati da misli o tome.

Bio je 31. decembar i neuobičajeno toplo vrijeme. Majka Snježa ga je stoga obukla malo laganije. Sunce je sijalo kao novogodišnja jelka. Djeca su trčala dvorištem. Svi su jeli istu stvar: domaći hljeb sa komšinicinim domaćim pekmezom. Jedino je Davor dobio svoju krišku u čudnom bakrenom tanjiru, na koju se uhvatilo malo zelenila. Snježa je o tome pričala cijeli život.

Komšija je popravljao krov, i nakon toga napravio sijelo. Ne, ne taj komšija čija je žena servirala Davoru krišku kruha u bakrenoj zelenoj posudi. Drugi, daleko. Bilo je podne kad je Davor dobio visoku temperaturu. Snježa je zvala i zvala svoga muža, ali on je govorio, dobro natankan maksuzijom i mezom, da se djeca razbolijevaju, i da mu da paracetamol. Temperatura nije spadala. U svojoj agoniji, Davor je mislio kako otac ne misli na njega. Bio je i u pravu, ali nije znao zašto. Uvijek je imao osjećaj da nije sin kojeg je otac želio. S pet godina. Dobro, zaboga, lakirao je nokte prijateljicinim lakom, ali pet mu je godina. Osjećao je očev nedolazak kao sve ili ništa. Ili nećeš lakirati nokte ili te nema. To je vjerovatno bila halucinacija, ali nije prestajao vjerovati u nju.

Sati su prolazili, Snježa je zvala, otac se zapio i rekao da paniči. Davor je već počeo sanjati da umire. Nije tu plijesan igrala nikakvu ulogu. Sanjao je da umire jer otac ne dolazi. I ne dolazi. I skoro je ponoć.

Snježa, žena s mnogo ideja koje nije imala prilike da provede, nazvala je svog brata u gradu. Rekla je o čemu se radi. Davorov ujak, Aco, živio je reklo bi se alternativan život. U garsonjeri, bez žene, ali s mnogo žena, imao je vespu i šporet. Rekao je da dolazi odmah, na vespi, da vodi Davora na hitnu.

Davor se ne sjeća vožnje vespom, ali se sjeća da je prije nego što je sjela na vespu, majka nazvala oca, a on rekao: Aco će to srediti, on je tip za paniku.

Davor je jedva preživio trovanje, i nije ga nikad zaboravio. Mislim, oca. „Ono njegovo“ kako je otac nazivao, bilo je hipohondrija, ružičaste košulje, lakiranje noktiju i Dvojni C, njegov omiljeni sok. Imao je osjećaj da on ne želi da postoji ako je takav. Iako to otac vjerovatno nije želio, to iz njega nikad nije izišlo.

I tog dana, 31. decembra u selu bogu iza nogu, u koje je premješten jer „nije odgovarajući“, na sred trga sijala je zlatna jelka. Baš kao što je sijalo onaj dan u njegovoj glavi. Djeca su je kitila. Ali odjednom je osjetio da to nisu djeca. To ne mogu biti djeca. Ne smiju se. Savršeno kite jelku. Roditelji posmatraju iz kuća. I cijela slika njega kako umire i oca kako ne dolazi prošla mu je opet u mislima.

„UČITELJU, DOBRO UPOZNAJTE DJECU. DJECA SE VOLE, ILI NESTANU. OTAC“

I da, poruka je prijeteća. Siguran je.

Nastavit će se...

Autorica: Dijala Hasanbegović, Prometej.ba