Ovom pričom počinje novi ciklus priča Dijale Hasanbegović, priče o evidenciji otpisanih, ljudima koji su odabrali sreću nauštrb konvencija. Jer samo svoj život živimo.

„Ovdje sam samo na kontroli. Mislim, inače se osjećam odlično, doktor je htio da uradim neke snimke, pa sam ih uradila. Ali nisam se osjećala bolje u životu!“

Lejla je pričala ženi u čekaonici psihijatrijske ordinacije skoro se ne gaseći, dok ju je ova pomno slušala. Kose sasvim svijene u klupko, u koju je utakla ljubičastu četku i ostavila tako da stoji. Imala je taj blaženi osmijeh kojem je Lejla vjerovala. Zaista ju je razumjela. Zaista je vjerovala da joj nikad bolje u životu nije bilo. Za razliku od doktora. Koji je mislio, bio uvjeren, da činjenica da Lejli nikad nije bilo bolje jeste, zapravo, simptom. Ok, imao je i nekih naučnih, radioloških, neuropsihijatrijskih sumnji, ali evo ona je to sredila, dobit će potvrdu da joj nikad nije bilo bolje u životu, i otići kući.

Jer, napominjala je povremeno Lejla svojoj drugarici u čekaonici sa ljubičastom četkom u glavi, loše je bilo. Ostala je bez posla, pa to nije bila katastrofa, osim što njen bivši nije smatrao „rad na sebi“ radom, i otišao. I otac i majka umrli su jedno za drugim. Mislim, umrli su blizu jedno za drugim, ali Lejla je bila i čvrsto uvjerena da je jedno umrlo od tuge za drugim. 50 godina braka, prije to nije shvatala, ali sad, kad se osjeća bolje nego ikad u životu, shvata.

Bio je taj jedan momenat, kad je dobila SMS od majke da izgleda ima rak, i kad joj je šef rekao da će njen rad biti posve dovoljan od kuće, i da ne mora da dolazi u firmu baš svaki dan. Vidjela je jasno. Zlatni šljem nad svojom glavom.

Ne, ozbiljno, nije metafora, vidjela je zlatni šljem. I s njime na glavi je došla kući, pozdravila bezrazložno obradovanog psa, nazvala majku da je utješi, za muža je nije bilo briga gdje je. Sjela je na krevet, i nasmijala se. Ne histerično, ne previpe glasno. Prosto, nasmijala se kao dijete. Meko, toplo, sa zadahom mlijeka. I legla sa svojim šljemom od zlata spavati.

I spavala je kao dijete, da, uvjeravala je ona ženu sa ljubičastom četkom u glavi. Onako kako samo djeca mogu spavati. I sa radovanjem i s bezbrižnošću. I sa jedvačekanjem i odgađanjem. Lejla nikad nije tako spavala u životu.

I nastavilo se. Život se raspadao, život je spadao kao požutjelo lišće. Lejla je ostala u prošlosti, kako su godine prolazile, nije više znala je li prošlo pet, šest, sedamnaest godina, nije važno.

„Onda sam načinila grešku“, rekla je Lejla svojoj novoj prijateljici. „Rekla sam da imam taj zlatni šljem na glavi prijatelju iz djetinjstva. Isprva je bio zbunjen, ali onda sam vidjela da shvata da sam poludjela. Ono što nije shvatao, je da nikad nisam bila sretnija otkako sam luda. Mislim, oni kažu luda. Možda imam i nekakav tumor. Ali šta, šta bih ja bez tog tumora i ludila, recite vi meni. Stvarnost? Imala bih stvarnost. Stvarnost je precijenjena i mučna. I sad treba otići da dobijem tretman i dijagnozu, za stvarnost, ne hvala“, Lejla je mislila na ljubičastu četku koju joj je prijateljica ponudila, ali i na uklanjanje šljema.

Bolničar je izišao i prozvao Lejlu, ona je mahnula svojoj novoj prijateljici, koja je pokazala da joj čuva palčeve. Ostala je u ordinaciji tek desetak minuta, izišla mirna, ali odlučna. Bacila je hrpu papira i par kutija lijekova u kantu za smeće.

„Kažu da moj zlatni šljem može biti tumor, ali ne znaju gdje. Ne znam ni ja“, obratila se svojoj sapatnici koja ju je pomno slušala. „Ali šta god da je, ja nikad u životu sretnija nisam bila.“

Široko se osmijehnula Lejlina nova prijateljica i ponovo joj ponudila četku. Lejla ju je zgrabila kao štafetu, onda se malo smirila, nasmijala, i rekla: „Sretno.“

Dijala Hasanbegović, Prometej.ba