Da je Prometej imao fotografski aparat, sasvim sigurno bi ovjekovječio svoga čovjeka od gline. No, kako doprinos Prometeja fenomenu fotografije ipak ne bi u potpunosti izostao, pobrinuće se Prometej kojeg upravo čitate, uvodeći rubriku "Fotografija". Ovo je drugi prilog.


Pasaž. Kao kulturni, historijski i sociološki fenomen, besmrtnim ga je učinio Walter Benjamin (1892-1940), njemačko-židovski filozof, pisac i esejista u svom (nikada završenom) djelu "Das Passagen-Werk", ili "The Arcades Project".

Šta je pasaž? U svom prvobitnom značenju, ovaj termin predstavlja pješački prolaz, tj. galeriju, otvorenu na dvije strane, sa krovnom konstrukcijom od čelika i stakla. Obično povezuje dvije paralelne ulice i sastoji se od dva niza prodavaonica i drugih komercijalnih sadržaja - kafea, restorana, frizerskih salona, ali i hotela, bordela, kazališta.

U engleskom jeziku ovaj pojam je poznat kao "Arcades", u francuskom je to "Passages", u njemačkom pak "Passagen".

Historija bilježi da je prvi izgrađeni pasaž pariški "Passage des Panoramas", otvoren 1800. godine za vrijeme konzulske službe Napoleona Bonapartea. Još uvijek je u funkciji. Nakon Pariza, koncept pasaža proširio se mnogo dalje od Francuske, tako da od sredine 19. stoljeća širom Europe nalazimo izuzetne primjere ovog fenomena. Vrhunac izgradnje desiće se između 1820. i 1850. godine, kada postaju nezaobilazan dio društvenog života.

Benjamin pasaže naziva "najvažnijom arhitekturom 19. stoljeća".

Pasaž je grad u malom. Prolaznicima nudi mnogo više od same mogućnosti kupovine i konzumiranja usluga. On je ujedno i sklonište od buke, kiše, snijega, magle, smoga. Ugodan način za skratiti put između dvije ulice. Niti prisutnost teatara u prvim izgrađenim pasažima u Parizu nije slučajna - prije je to nova forma spektakla građenog upravo za pasaž.

Šetaču se u izlozima pasaža nudi cijeli jedan svijet, a tipični sadržaji kao što su tradicionalni kafei, antivarnice, knjižare, i sl. zadržali su se od nastanka prvih pasaža pa sve do današnjeg dana. Šetanje, lutanje bez cilja, gledanje izloga, promatranje gradskih prizora i ulica – postali su gotovo pa umjetnička forma koja svoje ime „flanerie“ duguje francuskom jeziku, od čega je izvedena i imenica „flaneur“, što bi u slobodnom prijevodu značilo gradskog lutalicu. Flanera, dakako, ne smijemo reducirati na pojam besciljnog šetača – on je kritičan i kompetentan gledalac u živom uličnom teatru. Ova pojava i otkrivanje ove forme koincidiraju sa pojavom prvih pasaža kao urbanog prostora. Pasaži daju obol gradskom lutanju, a „flaneur“-u nude prostor u kojem on otkriva najtananije strukture velegradskog života.

I upravo to je ono što čini da se kroz cijelu historiju pasaža na njih može gledati kao na prostor kulturne ambivalencije izražen kroz dva lica – sa jedne strane to je historijski objekat, a sa druge hram komoditeta i gradske utopije sa svim svojim sadržajima koji proviruju kroz ljupke izloge.

Pasaži su jedinstveni i stoga što nisu nastali kao planirana arhitektonska aktivnost, nego su organski evoluirali iz želje vlasnika malih radnji da svoje dijelove ulica stave pod šešir željezno-staklenih krovnih konstrukcija.

U vrijeme svoje pojave, situirane u 19. stoljeće, pasaži su jasno reflektirali ideje i vizije društvenih vizionara toga doba, koji su se u svojim promišljanjima uhvatili u koštac sa sve primjetnijim međusobnim otuđenjem tadašnjeg društva. Stoga pasaži pokazuju i svoje utopističko lice, jasno prepoznatljivo u kontrastu bučne i prljave spoljašnosti, naspam bajkovitog paralelnog svijeta oivičenog staklom i čelikom njihovih krovova. Činjenica da pasaži nemaju spoljašnost, nego je njihov cijeli svijet situiran u zatvorenom prostoru, osvjetljenom kroz staklene i vitražne svodove, je zapravo sama po sebi koherentni faktor ljudskog zbližavanja i deotuđenja.

Pasaži nisu predstavljali hramove konzumerističke i propagandno-marketinške kulture poput današnjih šoping-centara, nego upravo obrnuto: predstavljali su tadašnju kulturu, koja je svoj pojavni oblik dobila u vidu komercijalnih sadržaja koji su se nudili pod krovovima pasaža.

Pasaž je u svojoj suštini proizvod moderniteta. U njemu i nadrealizam pronalazi svoj mizanscen. Aragon u jednom od svojih najranijih tekstova, Le Paysan de Paris, integrira pasaže u područje promišljanja nadrealista. Benjamin će ustvrditi: “Nadrealizam je rođen u pasažu. Otac mu je dadaizam, majka pasaž. Dadaizam je bio već star kad su se upoznali.“

Tematiziranje sociologije pasaža sezalo je čak tako daleko da su pojedini mislioci tog doba, poput C. Fouriera, pasaže smatrali inspirativnim za gradnju budućih velikih gradova nove ljudske civilizacije.

Jonas Geist, njemački arhitekta i istoričar, u svome 1969. godine objavljenom djelu “Passagen. Ein Bautyp des 19. Jahrhunderts” uspio je dokumentirati 273 pasaža od Atene do Zagreba, od Newcastlea do Napulja. Nazvao ih je mješavinom bazara, kafana i bordela, panoramom i panonptikumom, društvenim mjestom susreta, umjetnim svijetom, unutrašnjim Orijentom.

I u našem bližem susjedstvu nalazi se izvanredan, k tome sačuvan i u funkciji, primjerak ove jedinstvene arhitektonske forme. Zagrebački Oktogon izgrađen je u periodu 1898.-1900. kao dio zgrade Prve hrvatske štedionice, a prema nacrtu arhitekta Josipa pl. Vancaša. Tipološki spada u pasaže sa dva ulaza; u biti je to trgovački prolaz s trgovinama, u sredini kojeg je osmerokutna troetažna dvorana natkrivena kupolom od vitraža po kojoj je i dobio ime

Nino Berbić u svom dugogodišnjem fotografskom istraživanju sačuvanih i dostupnih pasaža traga za ostacima ovoga fascinantnog historijskog, kulturnog i sociološkog fenomena, ali ih istovremeno kontekstualizira i u aktuelnom trenutku pokušavajući im odrediti ulogu i svrhu u današnjem globaliziranom gradu.

Nino Berbić, Prometej.ba