prevela s mađarskoga Xenia Detoni; Fraktura, Zaprešić, 2004.

Roman „Kadiš za nerođeno dijete“ židovsko-mađarski je pisac Imre Kertész (rođen u Budimpešti 1929., gdje je 2016. i preminuo), objavio 1990. godine, nakon već objavljenih romana „Besudbinstvo“ (1975.) i „Fijasko“ (1988.). Godine 2003. uslijedio je roman „Likvidacija“, a uz romane, Kertész, kojemu je godine 2002. dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, objavio je i nekoliko nezaobilaznih knjiga eseja – „Holokaust i kultura“ (1993.), „Trenutak tišine dok streljački vod puni puške“ (1998.), i „Prognani jezik“ (2001.). Po svojoj književno-filozofskoj vrijednosti iznimno su važni i dnevnički zapisi ovoga autora, sakupljeni u knjizi pod naslovom „Dnevnik s galije“ (1992.), knjiga pripovjedaka „Engleska zastava“ (1991.), kao i memoarsko-autopoetička knjiga razgovora „Dosje K.“ (2006.).

Blistavost sveukupnog književnog djela Imre Kertésza na najvjerodostojniji način spram književnosti kao umjetnosti obilježava kraj 20. stoljeća. Doduše, čini se kao da je još uvijek na djelu ona vrst percepcije koja smeta ovakvome doživljaju kod šire čitateljske publike, kojoj su često nametnute pojednostavljene, generalizirane slike, pa tako i slika djela ovoga velikog umjetnika, koja se čita isključivo u ključu teme koju njegova djela, promatrajući ih izvana, obrađuju. Istina je, to je uistinu velika tema – tema uništenja evropskog židovstva, i ona, kako zamjećuje Kerteszov suvremenik, mađarski pisac Peter Nádas, „ne spada u one priče i teme koje se mogu raspraviti u utorak, i u srijedu staviti ad acta. To ne zastarijeva.“

Međutim, ova tema istovremeno sužava recepcijsko polje Kertészova spisateljstva, jer ono, baveći se konkretnim povodima, dobacuje čitatelja uvijek dalje od mjesta na kojemu se prividno, unutar teksta zatekao. Kertészovo filozofično-poetično pisanje sposobno je čitatelja, istovremeno uvijek držeći se i konkretnih činjenica, na jedan način „izbaciti iz vremena“, na onu čistinu gdje je pojedinac sam sa svojom sudbinom, ostavljen od predaka, domovine, povijesti, naslijeđa, prepušten „moralnome zakonu u sebi i zvjezdanome nebu nad sobom“… Iz razloga jer su njegovi tekstovi sposobni zahvatiti dublje, i uvijek, čini se „s onu stranu stvari i pogleda“, više, konzistentnije i kvalitetnije, na način impresivan ne samo po svojoj misaonosti, već i po jezično stilskome umijeću, Kertész ostavlja snažan znamen u suvremenoj povijesti književnosti, dostojan velikih predaka i učitelja.

Iskustvo preživljavanja zatočeništva koncentracionog logora Auschwitz, potom i Buchenwald, gdje je deportiran kao 14-godišnji dječak, oblikovalo je životno iskustvo Imre Kertésza, potom i njegovu prozu i esejistiku. Ono ga je, prije svega, rano usmjerilo prema egzistencijalističkome pismu – spoznaji apsurda, i težnji da se ono strahotno, neobjašnjivo, za što nije moguće pronaći racionalnih spona, premosti kroz i uz pomoć rada – umjetničkog i prevoditeljskog. Od 1948. do 1951. godine Kertész je radio kao novinar, a potom kao neovisni pisac i prevoditelj (s njemačkog je na mađarski jezik prevodio Nietzschea, Hofmannsthala, Schnitzlera, Freuda, Wittgensteina…). Suočivši se, po svršetku Drugog svjetskog rata, s ideologijom mađarskog komunizma i represijama koje su dolazile od strane tadašnje vlasti, Kertész zaključuje u jednome eseju kako „totalitarna povijest našega stoljeća zahtijeva od nas svu našu egzistenciju, a nakon što smo je bez ostatka izručili, ostavlja nas na cjedilu… Čovjek našega doba prolazi svojom sudbinom tako da ga povijest lišava njegove samosvojne osobnosti“.

Vlastito ga je iskustvo poučilo stajalištu i mišljenju unutar kojega određenim povijestima i takozvanim povijesnim posebnostima ne daje suviše mnogo prostora, odredivši se kao onaj koji specifičnost povijesti vidi samo u onome što je njegova vlastita pripovijest, ono što se, od svega što se događalo, događalo njemu samome. Zgrožen čovjekovim lakim prihvaćanjem, navikavanjem na strah, na pomirenje sa neprihvatljivim činjenicama, na dosadu i odmahivanje rukom na ono protiv čega bi se trebao pobuniti, Kertész ironično zaključuje kako je „dokazano da je ubojstvo kao oblik života doista forma koja može opstati, stoga ga je i moguće institucionalizirati. Možda je svrha čovjekova ovozemaljskoga postojanja uništenje Zemlje, života“, kazat će u svom eseju „Nesretno XX stoljeće“.

Imre Kertész je, poput Jeana Améryja „u prisili i nemogućnosti da bude Židov“, holokaust ispravno vidio kao općesvjetski problem koji je do tada važeće filozofske, antropološke, etičke, povijesne i pravne principe doveo u pitanje. Svoja djela nije dopuštao svrstavati u takozvanu „književnost holokausta“, jer se iskustvo logora ne da obuhvatiti književnim djelom, a od pisca koji se prihvati takve teme zahtijevao je nove mogućnosti jezičnog i stilskog oblikovanja, u radikalnom otklonu od konvencionalnoga. To je primijenio već u svome prvome romanu, „Besudbinstvo“, kojega su izdavači dugo odbijali, a javnost po objavljivanju 1975. godine, prešutjela. U romanu „Kadiš za nerođeno dijete“ Kertész je stilski otišao još mnogo dalje, naslanjajući se na pravac kojega je svojim djelima u modernoj prozi obilježio Thomas Bernhard, i ekskluzivnim, virtuoznim jezičnim pristupom i formom uspio ostvariti vrhunske prozne domete, koji nisu ostali bez zahvalne, gotovo pa euforične reakcije kod čitateljski zahtjevnije publike, sklone prozi koja od čitatelja traži angažman.


Za Prometej.ba u rubrici Ljudi i knjige piše hrvatska književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Preporučujemo i tekstove o Heinrichu Böllu, Isaku Babelju, Virginiji Woolf, Vladimiru Nabokovu, Gajti Gazdanovu, Pierreu Hadotu, Marguerite Yourcenar, Robertu Musilu, Gitti Sereny, Walteru Benjaminu, Josephu Rothu, Sándoru Máraiu, Andréu Gideu, Albertu Camusu, Lavu N. Tolstoju, Primu Leviju, Andréu Malrauxu, Samuelu Beckettu, Josephu Conradu i Ernstu Jüngeru


„Kadiš za nerođeno dijete“ neka je vrst molitve, ispovijesti, rekapitulacije, samoanalize, pa je, u skladu s time, pisan u modusu, formi intenzivnog monologa, unutar kojega junak romana, nazvan kao B., pisac i prevoditelj, biva, jednim naoko običnim pitanjem, porinut. On se, jednim dijelom tog intelektualnog veleslaloma koji, prije svega, drži do estetskih postulata, gdje se rječit i živ, plamteći jezik kao kroz kakvu vrućicu – no logičnu, organiziranu i svrsishodnu, slijeva niz meandre jednoga uma, na jedan način obraća i svome nikada rođenome djetetu, a to se obraćanje kasnije preusmjerava prema bivšoj supruzi. Tema uskraćivanja samome sebi vlastita djeteta u pripovjedaču otvara prostore boli i rasapa, no istovremeno i potrebu da se otvori, suoči sa svime što tu bol proizvodi. Ova intencija tvori ovaj umjetnički tekst, unutar čijega se prostora pripovjedač suočava sa brojnim nemanima, demonima vlastita življenja, ali i zajedničke, ljudske povijesti, povijesti mađarskoga židovstva, povijesti življenja pod represivnim, totalitarnim ideologijama, sve vješto prožeto slikama čovjekove intime i slikama „javnih“ prostora, ulica i arhitekture prijeratne i poslijeratne Budimpešte, grada čijim je urbanitetom, kao diskretnom pozadinskom slikovnom tintom, natopljeno pismo Imre Kertésza.

Pripovjedač pripovijedajući opetuje sva ona iskustva koja su bol odluke da si uskrati dijete proizvela, koja su utjecala na to da se ta odluka unutar njega sedimentira, da on vlastitu nesposobnost za život, ili za uobičajenu građansku egzistenciju, kakva podrazumijeva kompromise, moguće i viđenje sebe u liku oca – roditelja (Kertész je tek pred konac života od sebe odmaknuo Gideovu krilaticu „Obitelji, sve vas prezirem!“), učini plodonosnom kroz spisateljsko-prevoditeljski rad.

Misaonost ovoga romana jest misaonost uzbibanog, nadraženog uma koji djeluje u takozvanoj „groznici promišljanja“, u namjeri da se suoči sa nedovoljno razjašnjenim pitanjima. Kertész pokazuje unutarnje slike određenih, „presudnih po egzistenciju“ noći, onakvih kakve poznaje svaki život, kakve od čovjeka traže jasno postavljanje spram stvari, na jedan način i odgovore. Ovaj roman jest jedna takva noć – noć potrage za znanjem. Jer, kako kaže u jednom svom eseju, „Jedino znanje može čovjeka uzdići iznad povijesti, u obespokojavajuće doba totalitarne povijesti koja nas lišava svake nade znanje je jedini dostojanstveni uzmak, znanje je jedino dobro.“).

Prvi dio romana donosi svojevrsnu raspravu nad ili o vlastitom židovstvu (Kertész će u autopoetičkoj knjizi razgovora „Dosje K.“ na ovu temu kazati: „Mene je holokaust učinio Židovom, što je već nova pojava u Evropi. Ja jedva da bih mogao raspravljati o židovskoj metafizici, židovskoj kulturi ili židovskoj literaturi, jer ih ne poznajem. U tom smislu ja doista nisam Židov. No, ako te odvedu u Auschwitz, ili te promoviraju u prvooptuženika nekog oglednog procesa, tada ta činjenica više ne zanima nikoga…“). No odnos junaka Kertészova romana prema vlastitome židovstvu je, jasno, kompleksan, on ga zapravo, kao i sam autor, prihvaća, no spram njega istovremeno, unatoč tegobnim iskustvima koja mu je takvo porijeklo priuštilo, gaji jednu vrst zdravog, autoironijskog odmaka. U „Kadišu za nerođeno dijete“ pripovjedač B. beskompromisno, bez podilaženja mogućim olakšavajućim interpretacijama, pokazuje tegobno građen intelektualan stav o vlastitome židovstvu.

Drugi se dio romana s društvenih perspektiva okreće intimnijima – no svakako, i dalje gonjen jednakim problemom i motivima, junak analizira vlastiti neuspio brak, kao i djetinjstvo, odrastanje u nesretnim obiteljskim okolnostima ili u internatu. Kertészovo pismo u cijelosti, pa tako i pismo ovoga romana, odlikuje živ, radoznao, otvoren, nepristran pogled na pitanja koja izranjaju neposredno iz iskustva holokausta, i koja su, osobito stoga jer su usko vezana uz tragedije i stradanja, podložna mnogovrsnim zlouporabama, trgovinom ljudskom patnjom i boli, kakve često mogu dolaziti s onih strana koje, deklarativno, stoje na mjestu odbrane čovječnosti. Tim više njegovo pismo ima osobitu vrijednost i cijenu, jer, sačuvano od mnogih manipulacija, neprestance ispravlja putove takozvanih „krivih“ ili prigodnih tumačenja i interpretacija, moralističkih i drugih sudova kakvi na tihi način dohranjuju mržnju i netrpeljivost, ostajući pritom čvrsto na obrani istine pojedinca, gologa ljudskoga iskustva, lišenoga dodatnih povijesnih, religijskih, mitoloških interpretacija kakve uvijek idu u korist samo pokoravanju ljudske slobode, autentičnosti i cjelovitosti individue, pa potom i individualnih identiteta, skrojenih uvijek od kontradiktornih, naoko nespojivih činjenica.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba