Kao tema ove kolumne, na red je odavno došao Bora Đorđević. Zbog neredovnog njenog pisanja, tema je dočekala pogodan trenutak, dodjelu Velike nagrade Ivo Andrić tom autoru.

Radi se o nagradi koju dodjeljuje Kusturicin Andrićev institut. I ovo je već treći put da to radi. Međutim, tek sad se buka digla jer se, tobože, dodjelom nagrade Čorbi kompromituje Andrićevo ime i dušebrižnici se pitaju šta bi Andrić na to rekao te otrcano konstatiraju da se okreće u grobu.

Od rata naovamo s Andrićem gotovo da se ništa drugo i ne radi nego ga se kompromituje. Kusturica je jedan od onih koji su od Andrića napravili deponiju za smeće srpskog nacionalizma i trebat će decenije da se to breme skine s imena najvećeg jugoslovenskog književnika. Hrvatski, bošnjački i albanski nacionalizam također se svojski trude da urnišu Andrića, ali srpski se razlikuje po tom što on to isto radi, ali ne tako što ga neargumentovano blati, već tobož ga afirmirajući i dajući građu ovim drugima za blaćenje.


Preporučujemo ostale tekstove u ovoj rubrici:
O pjesmi Divlji badem Đorđa Balaševića; O šalu od svile Darka Rundeka; O Zabranjenom pušenju

Ukratko, Veliku nagradu Ivo Andrić ne zaslužuje niko jer kao takva, pod okriljem Kusturicinog instituta, ona je, ustvari, poniženje za svakog autora, pa i za Boru Čorbu.

Kritika moralista, umjesto da fokus stavi na nagradu, svela se na ponižavanje Đorđevića. Standardna, priglupa priča koja se lijepi na književnike više nego na bilo koga drugog. On je četnik i pijanac, samim tim ni pjesme mu ne valjaju, otprilike to je to što se na društvenim mrežama i u medijima moglo pročitati o nagradi s pozicija kritičara srpskog nacionalizma.

No, činjenice su na drugoj strani. Jugoslovenska rock scena bila bi neprocjenjivo siromašnija bez Riblje čorbe, dok nedostatak Đorđevića među četnicima i pijancima ne bi bio ni primijećen. Naime, ovih drugih ima na pasja preskakala, a kvalitetnih rockera, pogotovo onih čiji tekstovi prelaze granicu „tekstopisanja“ i ulaze u poeziju i nema baš dovoljno. A Bora Đorđević je upravo od tih.

U ovoj kolumni bavim se uglazbljenim tekstovima, pa neću analizirati zbirku zbog koje je Čorba dobio nagradu.

Analizirat ću pjesmu Na zapadu ništa novo objavljenu na albumu Mrtva priroda 1981. godine.

Kritičar pesnika javno vređa,
Samoubica se ubio s leđa,
U Africi opet državni udar,
Umorni Turčin izazvo sudar…

Ref.
Biće bolje, neko viče,
Na papiru mrtvo slovo,
Na istoku stare priče,
Na zapadu ništa novo.


Gole su lutke s naslovnih strana,
Još jedna pobeda Partizana,
Moju zaradu drugi troše,
Vreme bez promene, uglavnom loše…

Ref.

U bolnici pacovi pojeli bebe,
Ubio prvo ženu pa sebe,
Dinar i dalje u lakom padu,
Bacili bombe na ambasadu…

Ref.

Veliki uporno zezaju male,
Za ideale ginu budale,
Fabrike truju okolinu,
Kreteni dižu bune i ginu.

Jedan od značajnijih teoretičara kulture Jurij Lotman za kulturu je, između ostalog, rekao da je ona autokomunikacija čovječanstva. Dakle, komunikacija čovječanstva sa samim sobom. Najprepoznatljiviji kanal te komunikacije su mediji. Kroz njih čovječanstvo vodi unutrašnji monolog. Bora Đorđević je u spomenutoj pjesmi to sveo na novinske naslove. Do kraja banalizovan, na tri riječi sveden, ionako banalan sadržaj. Ni tada, u vrijeme izlaska albuma, kao ni danas, ne treba više za spoznaju slike svijeta o samom sebi – red senzacionalizma, red politike, vremenska prognoza, seks, sport.

Praveći pjesmu od novinskih naslova, Čorba se služi interdiskurzivnošću. On pretapa poetski i novinski diskurs pri čemu se pokazuje moć poetskog da apsorbira bilo koji tip diskursa. Novinski naslovi su doslovno postali poezija, dok obrnut slučaj nije moguć. Nije tu samo stvar u ritmu, rimi, podijeljenosti teksta na stihove i strofe, već i u drugim njegovim obilježjima, kao što je figurativnost izraza i smisao koji iz tog proističe.

Naprimjer, stih “Vreme bez promene, uglavnom loše” je ironija. On se može shvatiti i doslovno, kao naslov za vremensku prognozu. Međutim, pravo značenje je, kako to ironija i zahtijeva, prikriveno, suprotno doslovnom. Ovdje se misli na vrijeme kao na vremenski period, kao, naprimjer, u frazi “Dobra, stara vremena”.

Isti je slučaj i sa stihom “Na istoku stare priče”. Jedna od prvih asocijacija koje izaziva “Istok”, u smislu geografskog područja i naroda koji ga nastanjuju, jesu drevne priče. Međutim, stih treba shvatiti u političkom kontekstu u kojem se također na istoku odvijaju “stare priče”, stalni sukobi oko ničega i oko svega među zemljama i narodima istoka.

Osim novinskih, tu je i jedan književni naslov, Na zapadu ništa novo Ericha Marie Remarquea. Time se ostvaruje intertekstualna poveznica sa samim djelom, ali i onim na šta djelo upućuje. Prije svega na rat kao na ključnu odrednicu 20. vijeka na zapadu, zatim na pacifizam koji knjiga propagira, na nacizam kao ideologiju koja je knjigu zabranila, itd. Sve to je prisutno i upečatljivo na tom zapadu i u vrijeme nastanka Čorbine pjesme, dakle ništa novo. Poslije Remarquea, o zapadu se, u vrijeme nastanka ove pjesme, po autorovom shvatanju, nije imalo šta novo reći.

Ključni stih, onaj koji se pamti nezavisno od pjesme i za kojeg znaju i oni koji pjesmu nisu ni čuli je “Za ideale ginu budale”. Zbog tog stiha je grupa Riblja Čorba bila kritikovana u komunizmu s političkih pozicija. Socijalistička Jugoslavija je težila idealu besklasnog društva čemu je sve, formalno, bilo podređeno. Naravno, iznevjeravanja tog ideala su bila vidljiva svakodnevno i to su nerijetko činili oni koji su ideal besklasnosti najgorljivije propagirali. Oni koji su se istinski žrtvovali za ostvarenje tog ideala ispadali su budale. Stih se, jasno, može odnositi na bilo koji ideal, jer je svaki laž za naivne, sredstvo političke manipulacije. Međutim, jugoslovenski slušalac nije tada, i to je normalno, istinitost stiha samjeravao s idealom Amerike kao zemlje snova, nego sa svojim kontekstom. Danas ga samjerava s idealima nacionalistički koncipiranih država nastalih, a suštinski nestalih, raspadom Jugoslavije. Dakle, taj stih je postao svevremena poruka koju ograničava jezik, a koja bi vrijedila i na svim meridijanima zemaljske kugle ako bi na svakom od njih živio poneko ko bi taj stih mogao razumjeti.

Ono što je, također, važno za ovu pjesmu je to što je jedna od onih na kojima se može opipljivo mjeriti kreativni potencijal autocenzure.

Cijela pjesma je data kroz novinske naslove da bi se kao uopšteni novinski naslov cenzorima prodala i njena glavna poruka. To je ono čime se od kritika branio i sam autor u to vrijeme – pa to su obični novinski naslovi.

Na zapadu ništa novo nije jedina pjesma na osnovu koje možemo govoriti o Bori Đorđeviću kao pjesniku, tu je i cijeli niz drugih kao što su Dobro jutro, Lutka sa naslovne strane, Ravnodušan prema plaču, itd. No, da se vratim na početak teksta i završim u tom tonu. Problem te poezije je što je suviše kontaminirana ličnošću pjesnika od koje je treba spašavati. Po tom Đorđević nije izuzetak. Cijeli je niz politički, ideološki i moralno problematičnih pisaca čiji se literarni kvalitet zbog toga nastoji osporiti. (I ne samo pisaca.) Međutim, na kvalitetu se kad-tad polome zubi pa se onda pomirljivo kaže – dobar je pisac, ali je loš čovjek. Ono po čemu je Đorđević izuzetak i zbog čega njegovi kritičari neće dobaciti ni dotle jest što je on, prije svega, muzičar i što je u našoj javnosti, u najvećoj mjeri zahvaljujući inertnoj i pretežno diskvalificirajućoj književnoj kritici mogućnost poezije u uglazbljenim stihovima dokinuta. Nažalost, jer koliko god da su na našem jeziku maksimalni pjesnički dometi napisani, isto toliko su i ispjevani.

Autor: Amer Tikveša, Prometej.ba