GLASOVI JADNIH LJUDI


Na dan kraja sveta

*

Pčela kruži oko cveta dragoljuba,
Ribar blistavu mrežu popravlja,
U moru skaču blistavi delfini,
vrapci čavrljaju u detelini
i zmija ima zlatnu kožu, kao što valja.

*

Na dan kraja sveta
Poljem idu žene pod suncobranima,
Na rubu travnjaka pijanac spava,
Na ulici viče prodavac variva,
I čamac sa žutim jedrom ostrvu se približava.
U vazduhu traju zvuci violine
I noć se zvezdana otvara.

*

A oni što čekali su munje i gromove,
Razočarani su.
A oni što čekali su anđeoske trube i horove
Ne veruju da to već počinje.
Dok sunce i mesec na nebu stoje,
Dok bumbari posećuju ruže svoje,
Dok se rađaju rumena deca,
Niko ne zna da to već počinje.

*

Samo sedi starac što bio bi prorok,
Ali prorok nije jer brižljivo mora raditi,
Paradajz privezujući govori:
Drugog kraja sveta neće biti.



Jadni pesnik

*
Prvi pokret je pevanje,
Slobodni glas koji ispunjava gore i doline.
Prvi pokret je radost,
Ali ona biva oduzeta.
*
I kad su godine promenile krv,
A hiljadu sistema planetnih rodilo se i ugaslo u telu,
Ja pesnik podmukli i gnevni,
Sedim zlobno stisnutih očiju,
I odmeravajući u ruci pero
Smišljam osvetu.
*
Stavljam pero, i ono pušta pupoljke i lišće, prekriva se cvetom,
A miris tog drveta je bestidan, jer tamo na realnoj zemlji
Takvo drveće ne raste i miris njegov je
Kao uvreda naneta ljudima što pate.
*
Jedni se kriju u očajanju koje je slatko
Kao jaki duvan, kao čaša vutke ispijena u času pogubljenja.
Drugi imaju nadu glupih, ružičastu kao erotski san.
*
Treći nalaze mir u idolopoklonstvu pred otadžbinom,
Koje može trajati dugo,
Mada ne mnogo duže, no što još traje devetnaesti vek.
*
Ali meni je data cinična nada,
Jer otkad otvorih oči, nisam video ništa sem požara i klanja,
Sem krivdi, poniženje i smešne sramote uobražnjaka.
Data mi je nada da ću se osvetiti drugima i sebi samom,
Jer sam bio taj, koji je znao
I nikakve koristi za sebe iz tog nije izvukao.


Građaninova pesma

*
Kamen sa dna koji je video isušivanje mora
I milion belih riba što su skakale u mukama –
Ja, bedni čovek, vidim mnoštvo belih ogoljenih naroda
Bez slobode. Vidim krabu koja se njihovim telom hrani.
*
Video sam pad država i propast naroda,
Bekstvo kraljeva i careva, moć tirana.
Mogu da kažem sada, u ovom času,
Da ipak postojim, iako sve gine,
Da bolji je živ pas nego crknut lav,
Kao što kaže Pismo.

*

Ja, bedni čovek, sedeći na hladnoj stolici, stisnutih očiju
Uzdišem i mislim o zvezdanom nebu,
O neeuklidskom prostoru, o amebi što pupi,
O visokim termitskim kupama.

*

Kad hodam, ja sam u snu, kad zaspim događa mi se java,
Trčim gonjen i obliven znojem,
Na trgovima gradova, koje odnosi jarko rumenilo,
Pod mramornim ostacima razorenih kapija,
Trgujem vutkom i zlatom.

*

A bivao sam već mnogo puta tako blizu,
Sezao sam u srž metala, u duh zemlje i ognja, i vode,
I nepoznato je otkrivalo lice,
Kao što se otkriva spokojna noć, odlsikana u potoku.
I pozdravljali su me ogledalski vrtovi sa bakarnim lišćem,
Koji se gase kad ih obuhvatiš.

*
I blizu, odmah ispred prozora, oranžarija cvijeća,
Gde su mali gundelj i pauk ravni sa planetom,
Gde se kao Saturn usijava lutajući atom
A odmah tu žetoci prinose ustima hladni žban
U žarkom letu.
*
To sam hteo i ništa više. U starosti
Kao stari Gete da stanem pred lice zemlje
I da je prepoznam, i da je pomirim
Sa delom, podignutim kao šumsko utvrđenje
Nad rekom promenljivih svjetlosti i kratkotrajnih senki.
*
To sam hteo i ništa više. I ko je
Kriv. Ko je učinio da mi je oduzeta
Mladost i zrele godine, da su mi moje najlepše
Godine začinjene strahom? Ko,
Ah, ko je kriv, ko je kriv, o Bože?
*
I mogu da mislim samo o zvezdanom nebu,
O visokim kupama termita.

Iz knjige Czesław Miłosz: Spasenje, IRO Veselin Masleša, OO Izdavačka djelatnost, Sarajevo, 1982, str. 47-51