TO

Da bih napokon kazati mogao što leži u meni.

Uzviknuti: ljudi, lagao sam vas
Govoreći kako toga u meni nema,
Kada je TO stalno tamo, danju i noću,
Premda sam upravo zahvaljujući tome
Znao opisati vaše lakozapaljive gradove,
Vaše kratke ljubavi i zabave što se u prah raspadaju,
Naušnice, zrcala, spuštenu bretelu,
Scene u spavaonicama i na bojišnicama.
Pisanje je bila moja zaštitna strategija
Brisanje tragova. Jer ne može se dopadati ljudima
Onaj koji poseže za zabranjenim.
Pozivam u pomoć rijeke u kojima sam plivao, jezera
S brvnom u šašu, dolinu
U čijem ehu pjesmi se pridružuje večernje svjetlo,
I priznajem da su moje ekstatične pohvale postojanju
Mogle biti tek vježbe visokoga stila
A ispod je bilo TO, što ne pokušavam imenovati.
TO je slično misli beskućnika dok hoda po
studenome,
tuđemu gradu.
Bilo je nalik trenu kada opkoljeni Židov vidi
približavanje
teških šljemova njemačke policije.
TO je kao kada kraljević krene u grad i ugleda svijet
kakav jeste: bijeda, bolest, starenje, smrt.
TO se može usporediti i s nepomičnim licem onoga
tko je shvatio kako je ostavljen, zauvijek.
Ili s liječnikovom
presudom što se promijeniti ne može.
Budući TO znači sudar s kamenim zidom,
i shvaćanje da taj zid neće popustiti nikakvom
našemu preklinjanju.


ZABORAVI

Zaboravi patnje,

Koje si sam sebi zadao.
Zaboravi patnje,
Koje su tebi zadane.
Vode teku i teku,
Proljeća granu i nestanu,
Hodiš zemljom skoro zaboravljenom.
Ponekad čuješ daleku pjesmu.
Što to znači, tko to tamo pjeva, pitaš se?
Djetinje sunce na pomolu,
Unuk i praunuk u povoju,
Sada tebe vode uza se.
Tebi će još imena rijeka ostati.
Kako dugo mogu trajati rijeke!
Polja tvoja, nezasijana,
Gradske kule, nevjerojatne.
Ti ćeš na pragu, zanijemio, stajati.


AKO

Ako ne mogu zaslužiti Raj

(Jer, bez dvojbe, previsoki su za mene pragovi),
Htio bih u nekom kutu Čistilišta
Zaslužiti da budem oslobođen fantoma razuma,
Čiju vlast nad sobom pamtim,
Premda im vjerovao nisam.
Muke ljubomore pod njezinim prozorom
na pustoj ulici.
Iznova to prizivanje savršene ljubavi,
Nadtjelesne, gotovo nadzemaljske.
Smijati se ili plakati? Ali, u tijelu postoji
Ovo iverje uzbuđenja i bezumlja.
Kad bih mogao još vidjeti jasno,
Ne lagati nikom, ni sebi,
I dobre namjere, ako ih je bilo,
Iznijeti u svoju obranu.


MOLITVA

Skoro mi je devedeseta i još se nadam

Da ću reći, saopćiti, ispljunuti.
Ako ne pred ljudima onda pred Tobom,
Koji si me hranio medom i polenom.
Sramim se jer moram vjerovati da si me vodio
i čuvao,
Kao da kod Tebe imam osobite zasluge.
Sličan sam bio onima u logoru koji su dvije jelove
grančice
vezali u križ i spram njih mrmorili, noću
u baraci, sa prične.
Uputio sam molbu egoiste, a ti si me udostojio
ispuniti je.
Tek zato da vidim koliko bijaše nerazumna.
Ali, kada sam iz samilosti i zbog drugih
preklinjući tražio čudo,
Šutjeli su, kao uvijek, i nebo i zemlja.
Moralno sumnjiv zbog vjere u Tebe,
Divio sam se prostodušnoj upornosti nevjernika.
Kakav sam ja to plesač pred Veličajnim,
Ako sam držao da je religija dobra za slabe kao
što sam ja?
Najmanje normalan iz klase svećenika Chomskog,
Već tada sam se zagledao u duboki vrtlog sudbine.
Pet mojih osjetila sada polako zatvaraš,
I ja sam tek starac što leži u mraku.
Predan onome što me je toliko izmučilo,
Da sam trčao ravno naprijed, u sastavljanje pjesama.
Oslobodi me krivnji, istinskih i umišljenih,
Pruži mi uvjerenje da sam se trudio, Tebi u slavu
i hvalu.
U času mome samrtnom neka uz mene bude
Tvoja patnja,
Koja ne može svijet spasiti boli.

Pjesme u prijevodu Marine Trumić preuzete su iz zbirke Drugi prostor, Czesława Miłosza, u izdanju Naklade ZORO, Zagreb-Sarajevo, 05/2009.