Pjesnički rad Leopardija (1798-1837) nije opsežan, ali svjetsku je slavu stekao u prvom redu po svojim pjesmama. U njegovim stihovima očituje se sav jad čovjeka fizički debilnog, a umno prerano sazreloga, pod tiranijom oca i malograđanske sredine, u kojoj je odrastao. Jasna je njegova čežnja za jednostavnim užicima, koji su mu bili nedostupni, premda na dohvatu svim prosječnim ljudima; to se kod Leopardija sublimira u težnji za slavom na literarnom polju, koju je sigurno i brzo postigao.

Često se inspirirajući klasičnim motivima, Leopardi odabire onakve gdje će naći lik ili situaciju koja odgovara njegovoj intimnoj boli, ostajući uvijek posvema ličan, čak i kada prividno odlazi u opće teme. Osamljene osobe, osamljene životinje, osamljene biljke teme su koje se često pojavljuju kod Leopardija. Osnovna tema je život, cjelovito sagledan u blagoj tuzi i jasno ocrtan na pozadini beskonačnosti i smrti; mjesec se uvijek iznova javlja kao amblem vječnosti, vječnog promatranja.

NOĆNA PJESMA JEDNOG PASTIRA LUTAOCA U AZIJI

Što radiš, mjeseče, ti, na nebu, što radiš, ti, na nebu
reci mi, šutljivi mjeseče?
Uvečer se pojaviš
i prostore promatraš; zatim počineš.
Zar još ti nije dosta
nanovo prelazit vječne putove?
Zar još ne izbjegavaš, zar ti je još drago
gledati ove doline?
Nalik je tvom životu
život pastirov. Iziđe
u ranu zoru. Kreće krda poljima
i vidi stada, izvore
i trave; poslije umoran predvečerje počine.
Drugom se nikad ne nada.
Reci mi, mjeseče, što vrijedi
pastiru njegov život,
vaš život vama? Reci, kamo smjera
to kratko moje lutanje,
tok tvoje besmrtne putanje?
Starčić sijed i slabašan, polu
odjeven i bos,
na leđima noseć vrlo težak svežanj,
po brdu i po dolu,
po oštrom kamenju i pijesku visova,
kroz grmlje, na vjetru, u oluji, kad žeže čas,
i kad zaledeni,
trči, trči, zadahtan,
prelazi potoke, bare,
padne, ustane, i sve se više žuri
bez odmora i okrepe,
odrpan, krvav, dok napokon ne stigne
tamo gdje bijaše upravljen
put njegov i toliki trud:
ponor grozan, bezmjeran
gdje on, strmoglaviv se, sve zaboravi.
Luno djevičanska,
takav je život smrtnika.
Čovjek se s mukom rađa,
i čim se rodi, u smrtnoj je opasnosti.
Bol i patnja su prvo
što osjeti; već u samom početku
mati i otac tješe ga
što rođen je, a poslije dok raste,
oboje mu pomažu i prate ga
uvijek tako dalje riječima i djelom;
nastoje da ga ohrabre
i da mu pruže utjehu
zbog ljudskog stanja; drugu, miliju
dužnost ispunit ne mogu
roditelji prema svojem porodu.
Al' zašto dat na svjetlost,
zašto u život upravit onog, što poslije zbog njeg tješit treba?
Ako je život nesreća,
zašto je podnosimo?
Netaknuti mjeseče,
takvo je stanje smrtnika.
Ali ti smrtan nisi
i možda malo mariš za moje riječi.
Ipak, ti samotni, vječni putniče,
što zamišljen si tako, ti možda shvaćaš
ovo zemaljsko življenje,
što su naše patnje i uzdisaji,
što je ovo umiranje; ovo posljednje
blijeđenje lica,
i nestanak sa zemlje rastanak
od svakog dragog društva, na koje se svikosmo.
Ti zacijelo razumiješ
uzroke stvari i vidiš plod jutra
i večeri i nijemog
beskonačnog hoda vremena. Ti znaš,
ti izvjesno, kojoj slatkoj ljubavi
svojoj se smiješi proljeće,
kome koristi žega, i što pribavlja
zima sa svojim ledom.
Tisuću stvari ti znaš, tisuću otkrivaš,
koje su skrite prostom pastiru.
Često kad te gledam,
kako stojiš nijem nad pustom ravni,
što u ovom krugu dalekom graniči s nebom,
il' kad s mojim stadom
slijediš me uporedo putujući;
i kada gledam na nebu, kako plamte zvijezde,
u sebi misleć kažem:
čemu tolike luči?
što radi bezmjerni zrak? i onaj duboki
beskraj vedri, što znači ova beskonačna
samoća? a ja što sam? Tako se
razgovaram sa sobom; i boravište
golemo i krasno,
porodica bez broja i bez mjere,
i tolike službe, tolika gibanja
svake nebeske, svake zemaljske stvari,
u neprestanoj vrtnji,
da se opet vrate otkud su pokrenute –
pogodit ne znam čemu su,
nikakav plod. Al' ti bez sumnje,
mjeseče besmrtno mladi, sve znadeš.
Ja ovo znam i ćutim, da će od vječnog kruženja,
od moga krhkog bića,
neko dobro ili zadovoljstvo
imati možda drugi; za me je život zlo.
O stado moje, što počivaš, blaženo ti,
jer svoju bijedu držim, ne poznaš.
Koliko ti zavidim!
Ne samo, što si gotovo
oslobođeno od jada,
što svaki napor i štetu,
svaki strah krajnji zaboraviš odmah;
no više, što nikada ne osjećaš dosade.
Kad ti u sjeni ležiš, na travama,
mirno si i zadovoljno
i velik dio godine
bez dosade prevedeš u tom stanju.
I ja također na travu sjednem, u sjenu,
i smutnja mi neka
obuzme dah, ko da mene nešto podbada,
tako da, sjedeć, dalje sam nego ikad
od tog da nađem mir il' mjesto,
a ipak ništa ne žudim
i dosad nemam razloga da plačem.
Što uživaš ti il' kol'ko
već ne znam reći, al' sretno si, a ja
uživam tako malo,
stado moje, i ne tužim se samo na to.
Kad bi govorit znalo, ja bih pito: reci
zašto u lagodnosti lijepoj
dokona ležeć, svaka se
životinja zadovolji,
a mene, kad se odmaram, obuzme čama?
Možda, da imam krila,
da poletim ka oblacima
i prebrajam jednu po jednu zvijezde,
il' ko grom da lutam od vrhunca do vrhunca,
bio bih sretniji, drago moje stado,
bio bi sretniji, moj mjeseče sjajni.
Il' možda je u zabludi,
gledajući sudbu drugih, moja misao;
možda ma u kom obliku
il' stanju bio, na logoru il' u kolijevci,
koban je dan rođenja onom, koji se rodi.


Pjesma u prijevodu Frane Alfirevića preuzeta je iz zbirke 100 najvećih djela svjetske književnosti, ur. Antuna Šoljana u izdanju nakladne kuće Stvarnost, Zagreb, 1969.