Sklon se otalen ubiće te – govori Mara unuku Brani dok ovaj ispred TV ekrana kofol prijeti kaubojima riješenim da ubiju sve pred sobom.

U takvim je scenama ležala moja želja za druženjem s Branom. Pod izgovorom da se idem igrati ili raditi zadaću s njim, išao sam svjedočiti babinim nesporazumima sa stvarnošću.

- Oj đevojko, nesrećnice, đe su tvoje jaranice, ooooj. Sve su mi se poudale, a ja osta' tebi, brale, ooooj – zapjevala bi iz čista mira. Ne samo tu, nego i druge pjesme koje su meni sve sličile jedna drugoj kao jaje jajetu. Pjesme sa mnogo oj. Ova je, ipak, bila najzanimljivija, jer nakon nje bi uslijedio kratki monolog o nesretnom djevojaštvu: A ja ti svog pokojnog Borisava nikad volila nisam. Ja sam šćela Jusufa, a nisu mi dali, đeš za Turčina vikali. I dogovorimo se ja i on đe ću ga čekat kad on krene od ovaca da se nađemo pa ćemo zajedno, ja l' u goru, ja l' u vodu. I čekala ja do pred mrak dok nije naišo jedan iz njegova sela i zapodjeno razgovor. Ja ga pitala šta ima u njih, a on kaže tuga, umro im mlad momak čuvajuć ovce. Nije ga bilo da se vrati, načuli bili da bi mogo pobjeć s nekom vlajnjom i dali se u potragu. Da je bogdom pobjego, veli meni on.

Ako nije pjevala, onda je gledala TV, povremeno komentarišući. Bila je idealan gledalac. Doživljavala je likove s TV-a kao da se direktno njoj obraćaju. I ne samo likove. Jednom, gledajući kako negdje pada kiša, rekla je: Znala sam ja da će vrijeme promijenit, već tri dana ima kako je mene u koljenima ušćaklo i ne pušća.

Ili se molila Bogu, tako iskreno i zaneseno da i ti poželiš da se moliš s njom kad ti se svi drugi ne bi smijali, kao što se smiju njoj. K'o top gluha, možda je mislila da i Bog slabo čuje, pa bi, s odmicanjem molitve, pojačavala glas, koji je bio uhu ugodan, ali svakom na smetnji. Uvijek je nekom bilo nešto preče od slušanja njenih molitvi. Šuti, baba, učim – vikao je Brano gurajući joj knjigu pred oči. Majko, Bog te jebo, da ga ima uz'o bi te do sad – drala se na nju nevjesta, onako preko igala kojima se sama sa sobom mačevala heklajući kobajagi nešto. Tiše stara – širio je ruke njen sin i kolačio oči – ima nas još osim Boga, moramo i mi živit – pijuckajući šljivu i mezeteći sve što na TV-u serviraju. Jedino unuka Rada, vječito sa slušalicama u ušima, nije govorila ništa.

***

Jednu noć, probudilo me zvono. Tata je otvorio vrata. Čuo sam Gruju, Braninog starog:

- Puštaj nas, ako Boga znaš, majka zaključala vrata i ostavila ključ u bravi. Ne čuje da zvonimo, kokad je gluha.

Uđoše, on, Brano i žena mu Dana. Dana je mami pričala gdje su bili, ja i Brano smo se igrali, a Grujo je svako malo išao da lupa i zvoni babi. Prekidali smo igru da bi išli s njim i pomagali mu u stvaranju buke, što nam inače nije bilo dopušteno. Pravi doživljaj je bio kad je provalio vrata. Poklekla su u trenu kad je baba u molitvi izgovorila:

- I otvoriše se rajska vrata.

- Jebem ti Boga i rajskim vratima nek mi se otvaraju moja – bio je Grujin komentar koji će se dugo prepričavati po komšiluku.

***

Rat me nakratko razdvojio od babe. Od Brane mnogo duže. Kretao sam s mamom u izbjeglištvo. Nisam se stigao s njim ni pozdraviti. On je spavao. Grujo nam je pomogao da u gepek poprtljamo stvari, a Dana, uplakana, mahala nam je s balkona. Vratili smo se nakon dva mjeseca. Komšiluk se uveliko izmijenio. Reći će mi da to fale Srbi. Tad sam saznao i da je Brano Srbin i svi njegovi, također, jer Srbi rađaju Srbe i žive u srpskim kućama i stanovima sa srpskim ukućanima.

Brano je dio ljetnog raspusta uvijek provodio u Srbiji, kod maminih. Tamo je s mamom i sestrom u ratu i otišao. Grujo se ubrzo pridružio njima. Došao je jednog jutra, pričao je tata, i rekao da mora ići.

- Ti znaš da sam ja težak srčani bolesnik. Neće ovo skoro stat, već nema lijekova, ja moram ić – rekao je mom ocu.

- Dobro, moj Grujo. Kako ćeš, puca se?

- Ne beri brige – reče i ode.

Baba je ostala tu sa kćerkom Desom koja joj je došla u posjetu na dan prije sarajevskih barikada. Kad su Sarajevo zabarakadirali, ona se više nije mogla ni znala vratiti, a zbog majke, koju nije imala s kim ostaviti, nije ni htjela.

Upoznali smo je po povratku iz izbjeglištva. Mama je željela da se održi komšijski red i otišla je kod babe i Dese da im kaže da će im biti kako i nama bude. Ja sam otišao s njom, iz istih onih razloga zbog kojih sam se družio s Branom.

- Jeste to s planine, moja Hato? – Obradovala se baba. – Viđoste li moje? Kaće oni amo?

Mi smo se smijali, a Desa ju je što je brže mogla ušutkala.

- Brzo, baba. Nemoj se sekirat, dobro su – odgovorila je mama i dala do znanja Desi da ne treba da se brine zbog babinih verbalnih izleta.

Srbi su napuštali grad odlazeći u planinski predio. Babine su riječi mogle biti protumačene na način da su i njeni tamo, odakle se na grad puca. Međutim, od svega što je baba pouzdano znala jest da je rat, a ostalo je sve bila njena imaginacija bazirana na sjećanju na Drugi svjetski. Tad su njeni bili po šumama i gorama. Bila je strina narodnog heroja Mirka Kestendžića, kurirka njegove čete. Zbog toga je poslije rata primala boračku penziju. To su bili njeni i među njih je i nas brojala. Čak i kad joj ono što vidi nije išlo u prilog. Naprimjer, sve ljude u maskirnoj uniformi smatrala je „Švabama“. Iako je i moju braću viđala u istoj uniformi, ona ih je uporno smatrala ilegalcima, partizanima, mladim komunistima...

- Adise, sine, de među omladinom rastrubi da se smrzavam. Bilje drveta nemam da se ogrijem, a Švabe razvoze li razvoze našu šumu, nalet hin bilo – govorila je jednom bratu.

- Samire, sine, otkako je ovo nastalo ja pemzije primila nisam. Poguraj neđe da mi se neoklen da. Ja sam Mirkova strina...

Nije joj, međutim, osim nas nekoliko komšija, niko nikad ništa dao. A mi smo davali hranu ili drva, toliko da sebe ne oštetimo, što je bilo malo.

Konzerve ribe s etiketom na kojoj je pisalo Albatros i crtežom te ptice niko nije jeo. Davali smo ih babi. Ne kao što se daje životinji ono što niko drugi neće, već što je to voljela. Njoj je bilo otupilo i čulo mirisa jer oni koji su ga probali kažu da nije toliko neukusan koliko smrdi. Njegov smrad je tjerao i mačke.

- Ja ribu nikad nisam volila. Zbog kosti. E kako je ova ljepa, moja Hato, što mi je ti doneseš. Nijedne košćice u njoj...

Baba konzerviranu hranu nije jela, a da jest, sigurno bi se i prije susrela s ribom bez kostiju. Ovako, trebala je dočekati rat i humanitranu pomoć pa da i to čudo vidi. I uvijek tada, kad se babi prenese Albatros ili nešto drugo za jelo, što je mogla i voljela jesti, ali skromno i što nikad niko mimo ratnih okolnosti ne bi jeo, počinjala je njena priča o hrani.

- Eto, moja Hato, ti mi od svoje sjerotinje prebaciš zalogaj, a ova moja Desa mene se ne sjeti, a sve odnese onom svom zagondžiji. Moji Grujo i Dana su štedljivi bili, ostavili su kad su kretali ovaj špajz pun svega. Brašna je bilo da vojsku na'raniš. Jabuka, paprika, ulja, šećera... Ali kako joj se onaj njen počeo dovlačit, sve je počelo nestajat.

Taj Desin je ustvari bila komšinica Safija. Baba ju je poznavala i prije rata, ali ju je nekako iz svijesti izgubila. Živjela je u istoj ulici. Radila je one poslove koje su isključivo muškarci radili, kakvo je, naprimjer, cijepanje drva. Bila je jedina žena ribolovac. Na njoj je uvijek bila trenerka a kosu je šišala kratko. Pušila je škiju i pila rakiju. Sve to učinilo ju je u babinoj glavi muškarcem. A dolazila je da pomogne. Skupljala je drva. Grane koje obore nevrijeme i geleri. Kad nema nevremena i granatiranja išla je i u šumu da usječe. Poslije je to krčmila za hranu i cigare. Pomagala je onima za koje je znala da nemaju pa bi ponekad Desi donijela vreću drva a tad bi je ova svratila kod sebe, najčešće samo na razgovor, jer je malo toga bilo za ponuditi gostima.

Džaba je bilo objašnjavati da to nije nikakav ljubavnik, da bi špajz muhe ispraznile koliko dugo rat traje, Safka se jednostavno morala pred babom skinuti da je razuvjeri u svoju muškost. I nakon toga nastavila je s kuknjavom, ali nije više za svoju nesreću krivila Desu i njena navodna švaleranja već nebrigu države prema njoj - Mirkovoj strini.

- Jebo te Mirko, Bože me oprosti, rekla je jednom Desa. – Nije ovo to vrijeme, majko. Danas Mirko ne valja.

Krstila se baba na te njene riječi, a Mirkova bista, u centru grada, stajala je već dugo obezglavljena. Na njenom postolju, oko zvijezde petokrake, zelenim sprejom docrtan je bio polumjesec. Baba to nije znala jer nije nigdje izlazila. Nije znala ni za pokušaje njenog istjerivanja iz stana.

Život je bio bezvrijedan, uzimao ga je onaj ko je htio i kome je htio s malim šansama da za to ikom odgovara. Uzeti sve onima koji su stari i nemoćni, još u manjini, bilo je najlakše. Desa i baba bile su višestruko ugrožene – žene, stare, bolesne, uz to Srpkinje čija je sva rodbina tamo negdje na srpskoj strani. - Možda i pucaju na nas – znalo se čuti. Kad za njih sazna neko kome su Srbi tamo negdje sve pobili ili ga protjerali, eto ti ga njima na vrata da ih tjera iz stana. U početku ih je spašavala sreća da je neko od moje braće bio u stanu. Čula bi se lupnjava i galama: Otvaraj, provaliću! Majku ti četničku, otvaraj!

Neki od braće izlazio bi tad da riješi stvar:

- Šta je problem, ljudino?

- Čiji je ovo stan?

- Moj.

- Meni rekli da su tu Srbi.

- Imaju tu dvije starice, neće još dugo bit, meni ostavile stan.

Na kraju smo se dosjetili da skinemo ime s vrata i napišemo: ZAUZETO – ČETVRTI KORPUS ARMIJE RBiH. Komšije su bile solidarne, nisu htjele odavati tajnu. Zezali smo se na taj račun. Ako babe i Dese nema, onda bismo se pitali gdje nam je Četvrti korpus. Kad ih čujemo da izlaze iz stana ili silaze u podrum, govorili bismo: Stiže Četvrti korpus.

A silazile su rijetko. Teško je babu bilo pomjeriti iz stana, jedva se kretala. I kćerka joj već bila starica i slabog zdravlja, teško ju je mogla čuvati prilikom silaska niz stepenice. Jednom su granate padale po ulici. Baba je sjedila na balkonu kad je granata udarila u zgradu od koje ju je samo cesta dijelila. Zgradi je nedostajala fasada. Rat je prekinuo završetak izgradnje. Granata je cigle u koje je udarila pretvorila u oblak prašine koji je babu obojio u narandžasto. Kad se pojavila u podrumu, a svi smo dole bili prije nje, uglas smo povikali: Šta bi? Željni smijeha i sretni što je živa.

- Šta ću vam rijet? Sjedim na balkonu kad odje'nom svu me neka svjetlos' zasu. I neka ruka mi se maličak ukaza. Pušćala se ja nek me nosi i vakat mi je. Kad se ona svjetlos' raziđe, vidim ja mene moja Desa vuče. E vesela mi bila što me ne pušća – okrenu se baba prema zadihanoj i raščupanoj kćerki koja se i sama s nama poče smijati.

Pred sami kraj rata neka nevidljiva ruka ju je odvela kroz rajska vrata. Mama je pogledala kroz prozor i rekla: - Ovo je, boga mi, baba umrla, nema ko drugi.

Svi smo se sjatili na prozoru i vidjeli ispred haustora crnu Volgu, vozilo gradskog pokopnog preduzeća.

***

Nekoliko mjeseci nakon njene smrti nastupio je mir. Desa je sve više vremena provodila u Sarajevu u administrativnoj bici da vrati stan u koji su se bile uselile izbjeglice. Vratila ga je, prodala i otišla sinu u Njemačku. Na babin stan stavila je ponovo ime svog brata u koji će se i on vratiti sa suprugom i Branom. Rada se udala u Srbiji, gdje je i ostala. Nastavili smo s druženjem. Prvi susret zbog dugog neviđanja i emocija ostao je najjasniji u sjećanju. Nakon plača, smijeha, psovanja rata, tata je upitao Gruju:

- Kako si, boga ti, iziš'o iz grada?

- Lako. Doš'o sam na punkt Armije prema srpskim položajima. Pitali su me đe ću. Ja sam rek'o u Srbiju, ženi i djeci. Oni su rekli da sam četnik, da ću k'o i svi da pucam odozgo. Jednog od njih sam pomalo znao. Rek'o sam im da me on zna, može potvrdit da sam bolestan čovjek, da nisam vojno sposoban, izvadio sam i nalaze da vide. Ovaj najglasniji je rek'o kako on nije doktor, ne trebaju njemu nalazi, a onaj moj je dig'o rampu i samo pokaz'o rukom da prođem. Ja sam proš'o. Mislio sam da će bit metak s leđa, ali, k'o što vidiš, nije. Tamo su me dočekali k'o da sam špijun. Jedva sam ih razuvjerio da nisam. Pustili me, nisu me ubili, šta ja znam kako, nemojte me sad i vi zajebavat. Iš'o sam na procjenu vojne sposobnosti, kad su vidili da nisam za vojsku pustili me da idem u Srbiju i to ti je to.

Nisu dugo ostali u gradu. Brano nije mogao naći nikakav posao, Dana se nije mogla vratiti na stari, a Grujo više i nije bio ni za kakvog posla. Prodali su sve što su imali i krenuli nazad, u mjesto izbjeglištva. Opet je Grujo zadnji otišao. Usput se okretao i zastajao. Nije mahao iako smo ga pogledom ispraćali. Komšija koji ga je sreo na stanici kaže da je Grujo kao dijete plakao kad je ušao u autobus. Nakon dvije sedmice obavijestili su nas da je umro. Na godišnjicu njegove smrti umrla mu je i žena, sluđena. Tog dana jedino što je rekla bilo je:

- Ne misli se on, Boga mi, vraćat.

To mi je pričao Brano preko Facebooka. Ponekad tako oživljavamo uspomene. Profil mu, osim njegovih, ispunjavaju fotografije panorame našeg grada. Spojive s njim samo još u virtualnom svijetu.

Autor: Amer Tikveša