Travnik je grad o kojem je riječima satkana hronika, grad o kojem se pročulo u tuđem svijetu i kojeg će ljudi koji cijene te satkane riječi vezivati najjačom vezom za Ivu Andrića. Baš u toj varošici od svega nekoliko ulica i uličica se rodio Nobelovac.

Svoj rodni grad veličao je pišući o njemu kao o varoši koja nije stvorena za običan život i svakidašnje događaje. Ponekad, dok šetam tom varoši tražim najmanji znak kao podsjetnik da je tu rođen Nobelovac i tražim nesvakidašnje događaje. Sve što mogu uočiti je takozvana Rodna kuća Ive Andrića koja se nalazi u blizini centra grada. Zašto je Andrićeva rodna kuća proglašena tamo gdje on nije rođen? Zar je zaista nedopustivo da nobelovac bude rođen u malom mjestu Dolac nadomak grada? Možda je to tako iz prostog razloga što se u kući nobelovca u gradu može otvoriti pivnica dok je to na selu u brdu ipak malo teže... Moglo bi se pretpostaviti da gradske vlasti nisu željele marginalizirati spomen na najvećeg rođenog u ovom gradu smjestivši njegovu kolijevku u Dolac, ali znamo li da gradska biblioteka ima službeni naziv Gradska biblioteka Travnik, posumnjat ćemo u takvu nezlonamjernost. Ali nekada nije bilo tako, nekada je tu jasno i čitko stajalo njegovo ime. To nekada bilo je onda kada je Travnik imao čistu savjest, bližu i dalju budućnost. Dio grada koji ipak čuva uspomenu na našeg velikana je sprat kuće poznat kao Spomen muzej književnog nobelovca Ive Andrića i njemu zaista treba odati zasluženo priznanje.

Oktobar je jedini mjesec kad ovaj grad iskoči iz svoje kolotečine i obraduje rijetkim nesvakidašnjim događajem karakterističnim za ambijente malih mrtvih bosanskih sredina. Oktobri su u Travniku posebniji od trzaja života u drugim sredinama jer tada se Travničani nakratko zadiče Andrićevom priznanju veze sa rodnim gradom. Velika manjina varošana tada uvidi vrijednost činjenice da je Andrić upravo ovdje prvi put ugledao svijet. Tih trenutaka koji bljesnu kao upaljena svijeća u mračnoj sobi učini mi se da ima nade, da ima onih kojima je stalo da se hronika ne pretvori u pepeo. To su oni koji su u stalnoj borbi sa onima koji su od inspirativnog grada napravili grad "brzih fakulteta", grad čijim ulicama šetaju studenti koji su tu došli po akcijskim cijenama kupiti znanje. Andrićeva rodna kuća, i ona za koju zna manji broj ljudi, i ona koja je uključena u turističku ponudu grada, postaju nebitne svršetkom događaja upriličenih u njegovo ime. Ostatak godine o Travniku se pričaju pošalice inspirisane fakultetima a ne citati i opisi iz djela najpreciznijeg pisca. S krajem oktobra Travnik zaboravlja svoju varošnost i nastavlja biti grad povoljnih fakulteta, skupih stanarina čije cijene rastu po mjeri studenata koji dolaze od tamo odakle su nekada dolazili veziri neobičnih sklonosti, studenti koji nikada neće naći poveznicu između Travnika u kojem žive i Travnika o kojem je Andrić pisao. A možda im to i ne treba, oni će dobiti ono po što su i došli - kartu za obećano zaposlenje, a mi ćemo im to dati, povoljno. Priča je to koja isključuje Andrića i u koju je on neuklopiv.

Andriću, žao mi je što ovo sve više jeste grad običnih ljudi i običnih događaja, žao mi je što ćemo tvoje ime sahraniti isto onako kako smo nekad sahranili Vezirovog slona, žao mi je što nas vidim među onima na koje si mislio kad si napisao: "Nigde kletve i žalbe, sašaptavanja i planovi ne ostaju dugo na samim rečima, a ponajmanje u Bosni. Dugo vremena izgleda sve to prazno i uzaludno; samo reči i reči i nemoćna odmahivanja rukom i poigravanja mišića na vilicama od nevidljivo stegnutih zuba. Pa ipak, jednog dana, niko ne zna ni otkud ni kako, sve se to zgusne, uobliči i postane delo. Dečaci ili mladi i nepromišljeni ljudi redovno su prvi koji nađu snage i domišljatosti i počnu da ostvaruju žalbe i nemoćne pretnje starijih."

Mišići na vilicama poigravaju i na gladnim licima, licima koja ne vide sutra a kamoli bolje sutra; i tužna lica nižu kletve, sašaptavaju se, kuju planove o osveti... a sve to u krivom smjeru.

Autorica: Zemka Šušić