(Pismo Nine Kirsanove, privatna arhiva porodice Ćurić)

Piše: Jovana Milosavljević, Prometej.ba

Od iste autorice: Jubilej Sarajevskog baleta

U protekloj umjetničkoj sezoni 2020/2021, Balet Narodnog pozorišta Sarajevo obilježio je sedamdeset godina postojanja. Sedma dekada Baleta srela se s velikim jubilejom i pravom kulturnom svetkovinom: stogodišnjicom Narodnog pozorišta Sarajevo 1921- 2021. U vremenu neizvjesne pandemijske svakodnevnice nije zahvalno pričati o umjetnosti i umjetnicima. Ipak, u tim pričama su svjedočanstva koja pomažu da se sačuvaju podaci o istorijskom kontinuitetu i ljudskom djelovanju.

Ova priča je počela mojim interesovanjem za prvu cjelovečernju predstavu Sarajevskog baleta Žetvu, kompozitora Borisa Papandopula i koreografkinje Nine Kirsanove, premijerno izvedene 25. 5. 1950. godine. S njom, u moj život, ušao je jedan skoro nepoznat svijet koji se još uvijek slaže u sve bogatiju i zanimljiviju sliku umjetničkog kolektiva čija sam članica. Kroz protekle dvije godine vrijeme mi je bilo ispunjeno potragom za davnim baletskim djelom kojim je Balet Narodnog pozorišta ozvaničio početak svog profesionalnog života. Saznanja o počecima Sarajevskog baleta i svemu što je ta umjetnost bila, dojmila su me se na posebno lijep način: kao književno ili filmsko remek-djelo koje intenzivno plijeni pažnju i kojem se čovjek rado vraća.

„Za 25 godina balet Sarajevske opere razvio se u prvoklasan baletski ansambl koji zaslužno zauzima jedno od vodećih mesta u Jugoslaviji.“ (Iz pisma Nine Kirsanove Slavku Pervanu)

Gledam pismo baletske umjetnice Nine Kirsanove: jarko žuti listovi ispisani crnom tintom koja je nakon četrdeset šest godina malo izblijedila pa se na mahove čini tamno plavom. To Kirsanova 3. 3. 1975. godine piše svom kolegi, umjetniku i tadašnjem šefu Baleta Slavku Pervanu. Uz pismo prilaže osvrt na Žetvu, koji je uprava Pozorišta tražila povodom proslave dvadeset pet godina Sarajevskog baleta 1950-1975. U tom osvrtu, između ostalog, stoji:

„Balet Žetva postao je u saradnji kompozitora Borisa Papandopula i mene u Opatiji. Dok je on svirao, ja sam govorila, pričajući mu na šta me upravo navodi njegova muzika. Malo po malo ocrtavao se libreto - ponekad pričajući, kao i pokretima tela, tražila sam od kompozitora tu ili onu sekvencu, npr.: 64 takta u 6/8 ili 32 takta u 2/4 i tome slično. Nalazili smo tako u zajedničkom radu i lajtmotive baleta npr: rad - žetva, kao i za dve glavne ženske i dve muške uloge.“

I zaista, gledajući u stare memljive fotografije, slušajući i čitajući ono što je ostalo dostupno, stičem dojam da je poduhvat postavke baleta Žetva bio zahtjevan, s visokim profesionalnim očekivanjima i zadacima. Svjetska premijera baleta s tri čina, u trajanju od skoro puna tri sata! Hrabra baletska ideja puna rizika.

(Žetva, B. Papandopulo, arhiv Narodnog pozorišta Sarajevo)


Žetva tematizira situacije života na selu. Bazirana je na stilizovanom muzičko-plesnom naslijeđu folklorne tradicije, dok je u drugom činu baleta zastupljena klasična igra na vrhovima prstiju. Sadržavala je mnoge solističke i ansambl uloge: Velika/Alanka i Vizija Alanke, Dejan, Skitnica, Vesna i Vizija Vesne, pastir, djevojke s krčazima, kosci, Tunjoš - kapetan krijumčarskog broda, krijumčari, itd. Skitnica, glavna muška uloga, dodijeljena je Franji Horvatu. Jitka Ivelja igrala je Veliku/Alanku i Viziju Alanke, a Srećko Ćurić tumačio je lik Dejana. Prisjećajući se premijerne izvedbe Žetve Lila Fehimović u razgovoru sa Srećkom Ćurićem, konstatuje:

„(...) Tada je na plakatima pored imena Jitke Ivelje masnim slovima pisalo i Srećkovo ime. Nekako olako pređe preko tog detalja i shvatismo da on to namjerno izbjegava da govori o sebi.“

Srećko je rekao:

„Nisam lažno skroman, ali ja doista nerado govorim o sebi, pogotovo ne o sebi iz vremena kada je Balet prolazio svoj ᾿hod po mukama᾿, kada su u odnosu na onaj nezaboravni kolektivni duh, zanos i želju da se istraje i uspije, zasluge pojedinca, ili bar moja, bile manje važne. Rekao bih samo to da svoj prvi hljeb nisam zaradio na baletskoj sceni, već kao 14-godišnji šumski radnik, i ne sluteći da ću šest godina kasnije, pred radoznalim očima gledališta i u pravim baletskim patikama (do tada smo igrali u fiskulturnim koje je pravio pozorišni obućar) solistički zaigrati u Žetvi, a dvije godine ranije zajedno sa Ibrom Paralovićem, Fehimom Babićem i Urošom Kravljačom (danas glumac Kamernog teatra) i Mariom Bazinom u jednom divertismanu.“ (Bez zanosa ni baleta nema, Oslobođenje 21. 3. 1975.)

U znak sjećanja na Srećka Ćurića i kolege koje su činile prvu postavu ansambla Sarajevskog baleta, navodim premijernu podjelu svih uloga u Žetvi po redoslijedu radnje baleta: Pastir: Ferdo Imamović; Prve djevojke s krčagom: Neda Pavela, Dragica Elez, Desa Tišma, Tilda Tudaković, Sofija Cvijanović i Inge Jakić; Druge djevojke sa krčagom: Ksenija Duplančić, Teri Likar, Mesuda Riđešić, Šahzija Rašidagić, Vera Vasiljević i Desa Binder; Velika: Jitka Ivelja; Dejan: Srećko Ćurić; Kosci: Ibro Paralović, Muris Muftić, Mario Bazina, Fehim Babić, Zijo Karadža, Ibrahim Zildžo, Ljubo Matković i Hasan Haverić; Skitnica: Franjo Horvat , Vesna i Vizija Vesnina: Helena Uhlik-Horvat; Komšinice: Ksenija Duplančić, Tilda Tudaković, Nena Petrović i Sofija Cvijanović; Alanka i Vizija Alanke: Jitka Ivelja; Tunjoš: Ibro Paralović; Krijumčari: Muris Muftić, Srećko Ćurić, Mario Bazina, Fehim Babić, Enver Salihbegović, Ibrahim Zildžo, Ljubo Matković i Hasan Haverić; Dvije djevojke: Dragica Elez i Neda Pavela; Dva momka: Fehim Babić i Mario Bazina; Seoski muzikanti: Mustafa Hrnjičević, Vuk Krnjević i Asim Bukva; Momak: Muris Muftić; Kum: Enver Salihbegović; Svadbeno kolo: ansambl baleta.


Od Srećka do Dobrice

Srećko Ćurić rođen je 17. 11. 1930. godine u bosanskom gradiću Vitezu. U riječima malobrojnih kolega koje danas pamte Srećka čuje se iskrenost i toplina davnih sjećanja. Govoreći o radu na predstavi Žetva, Nina Kirsanova je izdvojila Srećka Ćurića zbog njegove lijepe scenske pojave, talenta i muzikalnosti. Važio je za vrlo korektnog i profesionalnog kolegu, dobrog čovjeka i umjetnika kojeg je publika voljela gledati. Od svojih najranijih profesionalnih dana 1948. godine pa do kraja života Srećko Ćurić je bio učesnik pozorišnog života. Kao član Sarajevskog baleta penzionisan je 7. 4. 1979. godine. Od njegovih značajnijih uloga u premijernim postavkama baleta izdvajaju se: Dejan (Žetva), Florestan (Karneval), Rob (Šeherezada), solo mazurka i solo čardaš (Kopelija), Kolovođa (Ohridska legenda), Paris (Romeo i Julija), Učitelj plesa (Pepeljuga), Španski kralj (Abraksas) itd. Prvak Sarajevskog baleta Antun Marinić o Ćuriću je zapisao:

„Baletski igrač, solista i korepetitor baleta. Jedan od najstarijih i najzaslužnijih članova kolektiva Sarajevskog baleta. Član je Narodnog pozorišta Sarajevo od 1948. Učestvovao u formiranju baletnog ansambla i prvih cjelovečernjih baleta: Žetva, Karneval, Licitarsko srce itd. Kao solist Ćurić je pružio niz studiozno ostvarenih partija, a kao epizodist nezamjenjiv je. Veoma seriozan korepetitor u radu sa baletskim horom; organizator i višegodišnji funkcioner baleta; asistent koreografa u nizu baletnih predstava: Žar ptica i Rapsodija u plavom (2. XII 1963.), Zlatna ribica (12. IV 1964.), Bahčisarajska fontana (1. XI 1964.), Na lijepom plavom Dunavu i dr.“ („Narodno pozorište Sarajevo 1921-1971“, ur. Vlajko Ubavić i Josip Lešić.)

Srećko Ćurić preminuo je 8. 3. 2000. godine u Sarajevu.

(Srećko Ćurić, privatna arhiva porodice Ćurić)


O prošlosti Sarajevskog baleta saznavala sam i kroz razgovore sa starijim kolegama, umjetnicima koji su svojim angažmanom dugo vremena Balet činili prepoznatljivim i respektabilnim. Tako sam upoznala danas najstariju članicu Sarajevskog baleta Dobrilu (Simjanović) Divljan. Gospođu Dobrilu davno su prozvali Dobrica, pa je pod tim imenom službeno zapisana u svim programima i pozorišnim knjigama. Dobrica ima 87 godina, penzionerskim životom živi sama u Sarajevu. Njene kolege kažu da je bila nepogrešiva glasnogovornica Sarajevskog baleta, osoba koja je moralnim kvalitetima uvijek nenametljivo i ispravno zastupala interese struke i umjetničkog kolektiva. Dobrica je bila učenica Edvarda Veniera u Muzičkoj školi u Sarajevu. Kao dvanaestogodišnjakinja, učestvovala je 1946. godine u prvoj cjelovečernjoj predstavi Sarajevske opere Prodana nevjesta. Puno godina kasnije baletska umjetnica Ubavka Milanković - Janjić je o Dobrili Divljan napisala:

„(...) Vrsna balerina, zaokruženog znanja, solidne scenske kulture i tehnike, postaje ubrzo istaknuti i zapaženi član Baleta i dobiva odgovorne umjetničke zadatke u ansamblu i solističke epizode.“ („Narodno pozorište Sarajevo 1921-1971“, ur. Vlajko Ubavić i Josip Lešić.)

Danas, Dobrici je teško da se sjeti kada je posljednji put ušla u Pozorište u kojem je provela radni vijek pa i život. Ne zbog toga što je sjećanje ne služi, već zato što su nekada znameniti umjetnici i zaslužni predstavnici profesije danas izloženi opštoj zanemarenosti i zaboravu. Kroz razgovore i slušanje Dobričinih priča postalo mi je jasno kako je živjela ono što je voljela: baletsku umjetnost. Uljudnost me je suzdržavala u zapitkivanju, a ponekad i nije potrebno sve pitati i reći, jer prešućeno govori samo za sebe. U izgovorenim sjećanjima nalaze se sjeta i smotrenost koje zaslužuju poštovanje.

Dobrica se često sjeti svog dragog kolege i životnog učitelja Franje Horvata, s kojim je jako voljela raditi i kojem kako kaže niko nije mogao biti ni do maloga prsta. Pola u šali, pola u zbilji znao bi joj reći: „Dobrice, ti nisi za pozorište, jer se ne znaš gurati“. Sigurna sam da je Franjo Horvat znao da se dame i umjetnice ne guraju nigdje, kamoli u pozorištu.

(Sarajevski balet, M. de Falla Trorogi Šešir, privatna arhiva porodice Butorac-Pešut)


Simboli Sarajevskog baleta

Ubavka Milanković - Janjić i Franjo Horvat bili su izvrsne umjetničke ličnosti koje su svojim pedagoškim, koreografskim i organizaciono - upravljačkim angažmanom zaslužne za razvoj i napredak Sarajevskog baleta. Svoje uspomene o njima evocirali su njihovi učenici i kolege, učesnici zlatne epohe Sarajevskog baleta, primabalerina Emina Kamberović i baletski prvak i nekadašnji šef Baleta Nedžad Potogija:

Emina Kamberović govorila je energično:

„U baletskoj profesiji neophodno je stalno učiti, znatiželjno otkrivati i tražiti nove izazove. Proces saznanja i rada za igrače nikada nije konačan. Tome me je na početku karijere naučila moja Ubavka, žena koja je imala veliko stručno umijeće. Znale smo se i sukobiti zarad usvajanja baletskog zadatka i postizanja rezultata. Iako je bilo davno i danas se dobro sjećam mnogih proba koje sam imala sa Ubavkom. Franjo Horvat je čovjek kojeg pamtim samo po dobru. Horvat je bio kadar činiti čudesa. Njegova postavka Romea i Julije za mene je i dan-danas najbolja verzija tog baleta. Romeo i Julija Franje Horvata čarobno je jednostavan balet, neraskidivo ujedinjen sa muzikom Prokofjeva i sa svime što je ključno za Šekspirovu tragičnu dramu prenesenu u baletsko djelo. S njom smo imali veliki uspjeh gdje god smo je igrali: Italija 1962. i 1965. godine, Egipat 1965. i 1966. godine, Rumunija 1968. godine, Alžir 1970. godine, Tunis 1971. godine... Kao pedagog i koreograf Horvat je uvijek tražio i pronalazio motive koji nas pokreću u radu. Majstorski je znao unaprijediti igračke kvalitete i kod svakoga posebno potaknuti ono u čemu je dobar. Franjo Horvat je vjerovao svojim igračima. Kroz ove razgovore prisjećam se mnogih divnih i kvalitetnih ljudi koji su bili okupljeni oko baletske umjetnosti i Sarajevskog baleta. Iako mnogo godina nisam prisutna u Sarajevu, moje srce je uvijek uz Sarajevski balet.“

(Ubavka Milanković - Janjić, B. V. Asafjev Bahčisarajska fontana, izvor: „Narodno pozorište Sarajevo 1921-1971“)


Nedžad Potogija pričao je sa osmijehom na licu:

„Ušao sam u pozorište kao dječarac sa devet godina, te davne 1952. godine. Bili smo djeca pozorišta. Kada smo stasali u profesionalce družili smo se mnogo, najviše po mnogobrojnim turnejama koje su nekada trajale toliko dugo da zaboravimo koliko smo daleko od svojih i Sarajeva. Pozorište nam je bilo druga, a često i prva kuća. To je zaista bilo posebno lijepo vrijeme koje se živo održalo u mojim sjećanjima. Na spomen Ubavke Milanković i Franje Horvata i danas moram ustati, jer je riječ o dvojcu koji je vrijedan svakog poštovanja. Ubavka mi je bila kao druga majka. Veliki stručnjak baletske pedagogije i vrsna umjetnica. Maksimalno nam je pomagala u svakom aspektu rada na ulozi. Zaista je važno ko i kako radi sa baletskim igračima. Rezultate tog rada gledamo na sceni, u predstavama i umjetničkim ostvarenjima. Franjo Horvat, moj nekadašnji učitelj, bio je čovjek koji je izgradio Sarajevski balet. Zaslužan je za velika postignuća u struci, i djelovao je za opšte dobro Baleta. Tako talentiran, marljiv i predan svom poslu Franjo Horvat je dugi niz godina predstavljao spiritus movens Sarajevskog baleta.“

(Jitka Ivelja i Franjo Horvat, R. Schuman Karneval, izvor: „Narodno pozorište Sarajevo 1921-1971“)


Bez Franje Horvata Sarajevski balet možda bi ostao uskraćen za nezaboravnu umjetničku graciju, Katarinu Kocku. Primabalerina Sarajevskog baleta, gospođa Katarina se prisjetila:

„Tih davnih pedesetih godina do nas u Sloveniji se pročula vijest o baletu Ohridska legenda Franje Horvata te da će uprava pokušati dovesti Horvata u Maribor. Kada se to dogodilo, gospodin Horvat je postavio svoj balet na mariborskoj sceni. Mene je vrbovao i tako sam došla u Sarajevo. Horvat je posjedovao neiscrpnu energiju kojom je održao Sarajevski balet i vodio ga dugo i uspješno. I pored toga, uprava Pozorišta je konstantno radila na poboljšanju uvjeta u kojima bismo se što bolje mogli baviti svojom umjetnošću. Upravnik Vlajko Ubavić je bio jedan od tih ljudi koji su mnogo dobrih stvari učinili za pozorišne djelatnike. Svi su bili istrajno angažirani da teatar opstane. Ali generalno, ljudi su tada željeli teatar i imali potrebu dolaziti na naše predstave. Bilo je to jako plodno vrijeme umjetnosti i teatra. Koliko pamtim, nikada nije bilo lagano. Za mene je kristalno jasno da se balet ne može izbrisati iz teatra. Ali ja sam svoje odigrala i završila. Mi smo napravili nešto, sada je vaše vrijeme.“

(Katarina Kocka i Antun Marinić, S. S. Prkofiev Romeo i Julija, izvor: „Narodno pozorište Sarajevo 1921-1971“)


O službi i družbi

Slavko Pervan, prvak Sarajevskog baleta, koreograf i nekadašnji šef Baleta od 1975. do 1977. i od 1980. do 1982. godine, prisjeća se da nije uvijek bilo lako iako su postojali dobro utemeljeni standardi.

„U vrijeme kada sam djelovao Sarajevski balet je bio respektabilan baletski kolektiv. Brojio je minimalno četrdeset pet igrača, u određenim fazama i više, uz desetine igračkih potpora iz baletnog studija. Mnogo se radilo, a na probama smo uvijek imali humora i zabave. U procesu rada bilo je i nesuglasica koje su nas obavezivale da iskažemo različita mišljenja i profesionalne stavove. Postojao je kontinuitet koji je podrazumijevao kvalitet i održavanje nivoa nacionalnog baleta. Ulagali smo velike napore kako bi što bolje njegovali leksiku klasičnog baleta, ali smo razvijali i moderni izraz. Ponosan sam na Sarajevski balet i zadovoljan, jer sam u njemu napravio mnoge praizvedbe baleta koje su gradile profil i smjer jedinog profesionalnog baleta u zemlji. Baletski poziv je strahovito težak, traži kompletnog čovjeka, iscrpljuje i zahtijeva konstantan rad na sebi. Kvalitetnog baleta teško može biti bez konkurencije, a najizazovniji baletski zadaci su u natjecanju sa samim sobom i sa boljim, izvrsnijim. Baletska umjetnost je u neraskidivoj vezi s muzikom, a ta je veza za mene uvijek predstavljala susret baleta i muzike na nebesima. Takav uzvišen spoj i sklad dvije umjetnosti me inspirirao u radu i vodio u sfere koje su izvan svega običnog. U baletu se mora puno učiti, istraživati, čitati i neprestano raditi. Treba uskladiti želje i mogućnosti a raditi u najboljem interesu struke. Podjednako je važno odgajati publiku i voditi klasifikaciju baletske umjetnosti kroz repertoar, stručnu literaturu i baletsku kritiku. Danas je u Sarajevskom baletu drugačija i kompleksnija situacija i ne mogu reći ništa drugo osim da mi je žao što je Sarajevski balet postao skučen i zatvoren.“

(Katarina Kocka, Slavko Pervan, Srećko Ćurić i Antun Marinić, privatna arhiva porodice Ćurić)


Nedžad Potogija navodi primjer iz svog iskustva rukovođenja Baletom u periodu od 1988. do 1995. godine:

„Radeći posao šefa Sarajevskog baleta uvidio sam da je taj posao donekle sličan poslu vatrogasca. Potrebno je stalno gasiti požare. Bilo je evidentno da tih godina kadrovski nismo stajali dobro. Radili smo dugo i uporno, korak po korak i na kraju smo uspjeli ojačati ansambl, dovesti dobre soliste i prvake te postati balet koji broji šezdeset umjetnika. Nije potrajalo dugo, jer je ubrzo počeo rat. Ali činjenica je: bez ozbiljne i jake potpore u matičnoj kući i van nje, Sarajevski balet ne bi bilo moguće upotpuniti i ojačati. Za taj ozbiljan i kompleksan zadatak, kao šef Baleta, imao sam punu podršku tadašnjih upravnika, prvo Ivana Fogla, potom Miroslava Avrama, svih relevantnih organa i kulturnih institucija. Radili smo na tome da se baletu pomogne. Jedino se tako moglo uspjeti.“

(Emina Kamberović i Nedžad Potogija, C. Pugni Esmeralda, izvor: „Narodno pozorište Sarajevo 1921-1971“)


Solistica Sarajevskog baleta u penziji Bahrija Bihorac dodaje:

„Sarajevski balet je ostvarivao zapažene uspehe u zemlji i svetu. Mnogi od njih se odnose i na vreme pre mog stupanja u angažman. Došla sam iz Beograda davne 1963. godine i danas sa zadovoljstvom pamtim atmosferu koju smo imali u Baletu, mnogobrojne turneje i gostovanja pred inostranom i domaćom publikom. Bilo je važno gostovati i na domaćim scenama, da ljudi u manjim i većim sredinama imaju priliku pogledati celovečernju baletsku predstavu, a da ne moraju dolaziti u Sarajevo. Dobijali smo odlične kritike i igrali predstave koje su uvek bile posećene. Sarajevski balet je decenijama imao kadrovski dobro osposobljen ansambl. Postojala je mlada, srednja i starija generacija baletskog ansambla, što danas nažalost nije slučaj. Bez obzira što smo bili jako bliski i složni unutar kolektiva, uvek smo imali međusobno uvažavanje i poštovanje u radu. Sada, posle skoro šezdeset godina rada u struci, iako poslednje dve godine ne odlazim u pozorište i ne radim sa ansamblom, uvek sam uz Sarajevski balet. Što narod kaže, svak' svoje zna, pa tako i ja znam da mi puno znači što danas postoje mlađe kolege koje me nazovu da upitaju kako sam i treba li mi nešto.“

(Bahrija Bihorac i Gradimir Pankov, W. Ekg Hoan od Zarise, izvor: „Narodno pozorište Sarajevo 1921-1971“)


Mircea Hurdubae, prvak Sarajevskog baleta, koji je svoj umjetnički angažman u pozorištu završio 2001. godine, konstatuje:

„Naša profesija je profesija mladosti i psihofizičke vitalnosti. Treba biti svjestan kada više ne možeš davati svoj maksimum u radu i na vrijeme se rastati sa scenom i plesnom karijerom. Mi smo bili talentirani i željni rada, pa smo koristili svoj mladenački potencijal u najbolje svrhe, a kako smo imali dobro stručno vođstvo, mogli smo se profesionalno razvijati i postizati zapažene rezultate. U periodu kada sam najviše plesao, ansambl je brojao preko pedeset članova, pa smo održavali bogat i zahtjevan repertoar. Družbe uz službu nije manjkalo. Zabave nakon predstava, posebno nakon premijera su bile pravi slavljenički trenuci u bifeu Narodnog pozorišta. Sve se orilo od pjesme, igre i smijeha. Kolege iz Opere i Drame su uvijek bile na tim slavljima. Vlajko Ubavić je bio upravnik koji je dolazio na svaku premijeru i pomno pratio rad svih umjetničkih ansambala kao i sve što se u kući događalo. Ubavić je bio gospodin starog kova koji se brinuo o uposlenicima i veoma cijenio umjetnički rad. Ukratko, bilo je pravo zadovoljstvo biti umjetnik Sarajevskog baleta.“

(Emina Kamberović i Mircea Hurdubae, Z. Hristić Adam i Eva, izvor: „Sarajevski balet 1950 - 1990“)


Zahvala

U pribavljanju materijala za tekstove o Žetvi uvjerila sam se koliko je zahtjevan posao pronalaženja podataka i sadržaja istorijata baleta, te važne umjetničke oblasti, koja je dijelom najveće pozorišne institucije u Bosni i Hercegovini. Ovom prilikom, na moju žalost, nisam uspjela doći do Suade Kavazović - Mušović i Muhameda Imanića, značajnih umjetnika Sarajevskog baleta, koji su u njegovoj istoriji ostavili vrijedan umjetnički trag.

Na kraju ovog putovanja kroz baletsko vrijeme izražavam iskrenu zahvalnost poštovanim kolegama i njihovoj dobroj volji za razgovore i sjećanja. Veliko hvala upućujem i ljudima koji su, iza kulisa, pomogli ovoj priči da bude ispričana.