„Kako izmjeriti nečiju volju za životom?“ pita se Cory (Jeremy Renner), kauboj lovac koji živi između snijega i tišine stalne zime ruralnog Wyominga. Wind River (dobio ime po istoimenom indijanskom rezervatu) je mjesto gdje biva pronađeno, i to desetak kilometara od igdje ičega, bosonogo i smrznuto tijelo mlade Indijanke Natalie (Kelsey Asbille). Uz pomoć FBI agentice Jane Banner (Elizabeth Olsen), Cory pokušava otkriti od čega/koga je nesretna djevojka bježala (ponavljam, desetak kilometara bosa na minus tko zna koliko, i sve to u nigdjezemlju).

Wind River je napeti triler, prožet nasiljem, ali i dobronamjeran od samog opuštajećeg početka pa sve do uzbudljive završnice. Napisao ga je i režirao Taylor Sheridan, koji je također napisao i scenarije za Sicario, te Hell or High Water.

Međutim, za jedan film čija je naslovnica označena kao projekt brige za silovanja i kolonijalnu nepravdu koje su Indijanci pretrpjeli, previše se bavi uplitanjem bijelaca u svakodnevni život „američkih domorodaca“. Mnogo je učinkovitije ne forsirati toliko, te skrenuti pažnju na egzistencijalna pitanja, umjesto na politička, kao što su tuga, gorčina te izolirana stvarnost smrznutog Wyomingova krajolika.

Film možda i nije toliko umjetničko dostignuće, ali postavlja jako bitna pitanja, te navodi na razmišljanje. Naglašavam još jedanput, desetak kilometara bosonoga po snijegu, na -20, i sve to nakon višestrukog silovanja…

Drugo važno, u isto vrijeme i povezano, pitanje – ustvari činjenica, otkriva nam se na samom kraju:

„Dok se statistički podaci o nestalim osobama sastavljaju za svaku drugu demografsku skupinu, ista ne postoji u slučaju Indijanki. Nitko ne zna koliko ih je nestalo.“

Preveo i prilagodio:

Krešo Ban

Izvor:

theguardian.com