(Dnevnik pisan po sjećanju)

1. dio: Početak

Invazija je počela 24. u februaru i niko nije znao koliko će trajati. Prvih dana rata družio sam s Markom Vešovićem i rat u Ukrajini često bismo spomenuli. Marko, koji je dobar dio svog opusa ispisao o iskustvu života pod opsadom u Sarajevu, bio je potresen. Neman za koju je vjerovao da ju je ukrotio, sad se najednom probudila. Rat u Ukrajini često smo poredili sa ratom u Bosni. Drugačija su vremena, tehnologije su naprednije i odnosi u svijetu nisu isti pa ta dva rata možda i nisu slična onoliko koliko se meni čini. Ali u jednom su, siguran sam, identični: i u ovom ratu kao i u onom našem, očaj će najduže živjeti u majkama čiji će sinovi poginuti.

U Markovoj Poljskoj konjici ima jedna pjesma koja o tome govori.


Panj


Odmah sam ja bogami viđela da će umrijet
iako su me njegovi drugovi sokolili da neće
znala sam onaj isti minut da mu nema vijeka
A bio mi je lijep
vazda sam zbog toga i zebla pomalo
prolazim s njim ulicom a cure mi ga
sve vakozagleduju izvolte šta ste htjele
pitam ja njih a one se samo osmjehuju


Pa me tu iz komšiluka zovnuli na žalos
tu sa šestoga sprata jednoga starog ubila
granata pred toplanom i zove me ona jedna
da idemo na žalos


Ne mogu ja tamo ić kažem joj ne mogu se
ja trošit na tuđu čuvam se za svoju žalos
a eto nije ispuco ni metka nije stigo nikaka
da rečeš grijeha učiniti pogodilo ga u prvoj
akciji i ja sam odmah viđela svoje zlojutro


Ne jauče nit išta samo te vako gleda
a to mi poslije i onaj doktor veli
ti što se deru i jauču ti i ostanu živi
a ovi što šute i gledaju te volikim očima
ti su svoju nafaku potrošili


A taj dan sat pred smrt maličak je ko došo sebi
i traži ogledalo hoće da se pogleda
joj jesam blijedveli neće me vakog prepoznat
niko od raje u kafiću


A kad je umro šćela sam vriskat
da se čuje do Boga a ko da dobaci dotle
a i taj Bog sve mi se čini da se
sklonio đe se ne čuje vriska samohranica
samo što insan džaba dere grlo


Inače ja sam za održavanje groba
što da puštim da mu se ne vidi grob iz trave
ja sam čak i za sliku: tu mi leži najdraže
pa nek priča ko hoće i kolko hoće
da je to vlaški običaj


Ona jedna bila davno rastavljena s mužem
a grob mu održava
onoj drugoj čoek bio dobar ko hljeb
a na grobu mu trava do neba
time biva hoće neka svak dobro vidi
kolka je muslimanka
eto je tamo a ja znam svoje ostala sam
bez ikog svoga (ujutru ustanem a kuća
škripi od samštine) i pravo da ti rečem
ja ti više nisam ni muslimanka
ni nemuslimanka
ja sam ti sad pogledaj onaj panj onamo
pa ćeš znat odmah ko sam i šta sam


A šta ćeš
ni jedan rat nikad nije
nijednu majku
nasmijao.

*


S proljećem je rat ušao u fazu kada nam je svima postao podnošljiviji. Dugi i vrući dani, kupanja na rijekama i cvrčanje roštilja rat kao da su stišali. Negdje na istoku Evrope, rat se dešavao a da smo ga mi najednom počeli gledati kao prizor sa goblena. Da, tamo ljudi ginu, ali to je druga dimenzija, najednom manje strašna; vidljiva, ali ipak s druge strane neprobojnog stakla. U prilozima koji su dopirali do nas dok smo se kupali po plažama Jadrana, u drugom planu su protrčavale žene s kesama u rukama. Među njima sam neprestano tražio onu gospođu iz novogodišnje reportaže, koje se prve sjetim kad pomislim na vrijeme od prije rata. Ponekad mi se činilo da sam je vidio, nekad iz profila, nekad s leđa. Pokušavao sam zamisliti njen život u tom ratu; pitao sam se ima li muža ili sina - i jesu li joj još živi.

Dao sam joj i ime: Tatjana.

*

Silazi li Tatjana u večernjim satima u podrum u svojoj zgradi da bi tamo spavala? Zamišljao sam je kako nakon večernjih vijesti rasprema po stanu, u ceker stavlja najosnovnije, uzima baterijsku lampu i izlazi iz stana. Prije nego vrata zatvori, još jednom provjeri je li sve isključila i jesu li prekrivači na kaučima zategnuti. Dok ključ u bravi okreće, pomišlja na granatu koja će noćas možda pogoditi taj njen prostor i zapaliti ga.

Pođe niz stepenice prema podrumu pa se sjeti neke stvarčice koju bi za svaki slučaj mogla ponijeti sa sobom. Malo stoji, dvoumi se, pa odustane i nastavi silaziti u ponor velike zgrade.

U podrumu ode do svog mjesta, izuje papuče i legne na madrac. S tranzistora kroz šum sluša glas spikera koji izvještava s ratišta.

*

Ubrzo je bilo jasno da od blitzkriega kojeg su Rusi najavljivali neće biti ništa. Ukrajinci su pružali otpor i dali si šansu. Činilo se kao da je Ukrajini od strane vladara svijeta bila namijenjena neka druga sudbina. Ali onda su stvari promijenile i čitav zapad se počeo postrojavati iza ukrajinskog naroda.

Neki su ovaj rat poredili sa Zimskim ratom u kojem je Sovjetski savez napao Finsku. Nadmoćni Sovjeti sa Staljinom na čelu naišli su na neočekivan otpor. Finci su se odupirali nadljudskim naporima, osmišljavajući taktike ratovanja do tada nepoznate vojnoj doktrini. Postoji priča o starici koja je živjela u blizini granice sa Sovjetskim savezom. Finski vojnici su joj jedno jutro pokucali na vrata i rekli da do sutra mora napustiti kuću kako bi je zapalili i tako Rusima onemogućili da se tu sklone. (Finci su uništavali sve što se moglo uništiti kako bi neprijatelju bilo što teže preživjeti.) Ujutro, kad su se vratili, pred vratima staričine kuće bile su spakovane njene stvari. Gurnuli su vrata i ušli u kuću koja je bila raspremljena i očišćena – čak im je starica pripremila i s čim da je zapale. Vojnici su bili zbunjeni i pitali su je zašto je to učinila, zašto je kuću čistila i raspremala.

„To je moj poklon Finskoj – i mora biti besprijekoran“, rekla je.

*

Tokom ljeta je počela priča o tome kako će na zimu zavladati nestašica energije. Evropa je pozivala stanovništvo na racionalniju potrošnju energenata i tako im dala priliku da u ratu u Ukrajini učestvuju izravno. Međutim, klima uređaji su neprestano drndali i činilo se da nikome ne pada na pamet da nešto od onoga o čemu su po svojim fejzbucima pisali – i primijeni.

U jednom svom obraćanju Putin nam je poručio da ćemo se smrznuti kao vučji rep u ruskoj bajci.

*

Kao rep u ruskoj bajci – prenosili su portali Putinovu prijetnju i nama savjesnim građanima pokušavali pokvariti odmore. Vijesti smo preskakali, izbjegavajući analize rata po portalima, uzimajući od informacija tek toliko da ne pogubimo konce. Kao kad na FB naletimo na apel za pomoć nekoj bolesnoj osobi, tako smo nekako prelazili preko vijesti o ratnim strahotama u Ukrajini. Dakle, pogledali bismo i malo se kao smrkli, nabrzinu se rastužili pa preko svega, mirne savjesti, prešli.

Ponekad bi nas zasuli snimcima ili fotografijama grobova poginulih ruskih vojnika. Negdje u nekoj pustari, puno svježih humki, a na svakoj vijenac narančastog cvijeća. Tamo negdje, u šesnaestom redu žuti bager kopa nove rake, a kao da preslaguje deke historije.

Ta polja smrti su nas trebala umiriti jer su bila dokaz da Rusija u ratu gubi. Ali meni su u glavi bile one majke za koje je Vešović napisao da ih nikada ni jedan rat nije nasmijao. Negdje u ruskoj provinciji, u mraku neke male kuće, pored ikone gori svijeća. U nekakvoj fotelji sjedi majka i plače za mrtvim komadom svog mesa. Ispred je neuredno dvorište po kojem hodaju očerupane kokoške, iznad tmurno nebo u kojem podmuklo grmi. Sprema se kiša i duga jesen u Rusiji, sumorna i sva u znaku limenih sanduka.

*

Nejasno se sjećam trenutka kad su počela poskupljenja. Najprije je skočilo gorivo pa onda i sve ostalo. U seoskoj pekari su bez upozorenja cijenu hljeba podigli za 50 % i mene je to povrijedilo. Prodavačici sam vratio hljeb i s plitice uzeo svoj novac. Rekao sam joj da je to preskupo i da neću kupiti.

Gledala me je u čudu dok sam izlazio. Bio sam ljut što su se na taj korak odlučili tek tako, a ustvari me je bilo strah. Tada smo, čini mi se, svi počeli o ratu razmišljati na jedan drugi način. Sad više rat nije bio nešto što smo mogli ignorisati i dozirano uzimati sa TV ekrana.

*

Poskupila su i drva. Došla je jesen i metar je skočio na 120 KM. Tragajući za novom peći, često sam pričao s prodavačima. Govorili su mi o ponudi i potražnji. Žalili se da je na tržištu ove jeseni puno manji izbor jer svi izvoze za Njemačku koja se priprema za Putinovu zimu.

Svijet u kojem živim, od mene se udaljava.

*

Nisam bio zaboravio Tatjanu. Pitao sam se kako ona dočekuje jesen i na šta će se grijati. Hoće li i ona u svom stanu kurisati kakvu staru peć pa u nju ložiti šta stigne. Najprije nešto malo drva, a onda razvaljeni namještaj, staru obuću i knjige. Hoće li krenuti od ruskih klasika?

Naravno da neće.

*

Kiše su počele padati i raskeckale su ukrajinsku zemlju. Majke vojnika u čizme svojih sinova stavljaju najlonske vrećice i sjetuju ih da se paze. Govore im da se dobro obuku i da nikada ne skidaju podgaće. Pa ih pitaju kako je u tim tenkovima, je li bar toplo od tjesnoće?

Kad ih ispraćaju, za njima prolijevaju vodu – ili kako se već tamo gore sinovima na odlasku poželi sreću.

*

A mi smo se već odavno vratili s godišnjih odmor i uplovili u jesen. Sjeli za televizore i kompjutere pa hvatamo konce rata koji na platformama traje iz minute u minutu. Složili smo iscijepana drva i očistili peći. Još samo da zahladi, pa da potpalimo prve vatre.

Almin Kaplan, Prometej.ba