Ilustracija: RUBY AITKEN / THE ATLANTIC

Prethodno: Svijet se i dalje vrti

Početkom sedmice zovem bricu Sekija. Sve brijačnice već sedmicama zatvorene, pa da dođe kući da me ošiša.

Seki je zapravo Sejo, moj zémo iz Jablanice. Upoznali smo se još dok je u holu lokalnog tržnog centra imao šatorčić/frizerski salončić. Tada čak još nije imao dozvolu rada u Holandiji. Kako je samo to “izmajmunisao”? Što ti je hercegovačka domišljatost!

On me je šišao i kad sam tek izašao iz bolnice, i bio skoro nepokretan. Bila je to čudna situacija. Dođe ti čovjek u kuću na tvoj poziv, donese punu kesu voća, uredno odradi posao i još neće da naplati! Neka svoga…

Seki je u međuvremenu postao ugledan, pravi kapper (brico). Ima zgodan salon u blizini najveće vjetrenjače u Arnhemu. I moji momci, kojima frizura nije k’o meni – zadnja rupa na svirali, idu kod njega na šišanje. A to već nešto govori…

Danas mene i Najmlađeg šiša vani, u vrtu. Moje sijedo perje frca na sve strane! Poslije se opet natežemo oko plaćanja. Na jedvite jade primi jednu šuškavu u džep. O drugoj ni da čuje. Eno je, ostade na stolu, k’o mrtva ptičica.


* * *

Ovih dana mi stiže masa porukica i šala u vezi s pandemijom. Većinom su to bezvezne šale i teorije zavjere. No, ima i interesantnih stvarčica. Tako mi prijatelj šalje link na intervju Srećka Horvata s jednim od vodećih lijevih filozofa i lingvista današnjice, Noamom Čomskim.

Glavna tema je korona, ali se Čomski ne može otresti svoje omiljene teme, kritike neoliberalnog kapitalizma. Poput Bila Gejtsa, i on smatra da se na virus reagovalo prekasno: “Znalo se već duže vremena da ovakva pandemija može da se desi, i znalo se da će to biti pandemija koronavirusa, modifikacija onoga što smo videli sa SARS-om. Mogli su da rade na vakcinama, da razvijaju zaštitu od potencijalne pandemije, i sa manjim modifikacijama već danas bismo imali vakcinu”, kaže Čomski. “Ali mnogo je veći profit u pravljenju nove kreme za telo nego u pronalaženju vakcine. Neoliberalna kuga je sve blokirala.”

Slučajno ili ne, baš jutros u dnevnim novinama čitam da su još u februaru, na zahtjev kineske vlade, iz Holandije prema Dalekom istoku odletjela dva aviona sa zaštitnim maskama i drugom opremom za zaštitu od virusa. A sad se naša vlada ubi da, za skupe pare, iste nabavi širom svijeta! U kampanju se uključio i kralj Willem Alexander. Zove poznanike, plavu krv i moćne poslovne partnere i moli ih da ne šalju baš sve preko okeana…

Čomski ovdje govori o kratkovitosti, pohlepi, slijepoj želji za profitom. Nada se da bi nas kriza mogla natjerati “…da razmislimo o tome kakav svijet želimo.”

Sličnu nadu ponavlja i kolumnista sajta correspondent.nl, tvrdeći da je ovo idealna prilika da se napokon riješimo ideje o neprestanom ekonomskom rastu i založimo za fundamentalno drugačije vrijednosti, zasnovane na ekonomskoj uravnoteženosti i životu u skladu s prirodom…

Dajbože ‘ćeri da te aga uzme… A ja nešto mislim: čim sve ovo prođe, masa će – naravno, navođena i podsticana Glavnim Igračima – odmah opet krenuti u grabež. Treba nadoknaditi propušteno. Ah, “propušteno”…

Da čovjek išta uči od sopstvenih grešaka, ovaj svijet bi odavno bio Eden.


* * *

I dok u Holandiji traje mrtva trka s vremenom u vezi s dovoljnim brojem kreveta na odjelima za intenzivnu njegu, iz domovine stižu tužne vijesti. Takva je ona o smrti uglednog sarajevskog epidemiologa, doktora Šefika Pašagića. Pošto je o tom tragičnom slučaju, prema kome su Mešina Tvrđava i Kafkin Zamak priče za malu djecu, već mnogo pisano i govoreno, ovdje bih samo da dometnem još nešto iz rubrike “Crna hronika”.

Naime, prijatelji iz Konjica mi javljaju da nisu zadovoljni ponašanjem ljekara i medicinskog osoblja tamošnje Opšte bolnice. “Zabarikadirali se u tu ustanovu i nikud ne mrdaju”, veli mi jedan od njih. Drugačije se izražavaju o lokalnom Domu zdravlja (poliklinika) i glavnoj osobi kad je borba protiv korone u pitanju, epidemiologinji prim. dr. Armini (Armici) Lazarević. Ona je supruga od korone nedavno preminulog Zorana Lazarevića, o kome sam već pisao u ovim dnevnicima.

Elem, dr. Lazarevićeva ovih dana, u izjavi za Radio Konjic hvali ponašanje građana, ali i teško optužuje kolege iz Opšte bolnice: nepripremljenost, pasivnost, nehaj, olako slanje lakših i srednje teških bolesnika u bolnicu u Mostaru… Otvoreno, oštro i, čini mi se, veoma iskreno.

Dugo ne živim u Konjicu, pa mi je teško da govorim o stvarima koje nedovoljno poznajem. Ali ako je i samo mali dio ovoga što gospođa Lazarević tvrdi istina – a očito je da je vrlo svjesno i odlučno ušla u ovaj konflikt – onda se neki konjički ljekari moraju pogledati u ogledalo i zapitati: “Zašta sam ja, zapravo, ljekar? Da nosim bijeli mantil i paradiram sa stetoskopom, ili da i u najtežim okolnostima pomažem bolesnicima?“

Lijepo je paradirati i uživati ugled okoline, ali svako zna: na muci se poznaju junaci.


* * *

Nova eskapada američkog predsjednika: ukinuo čovjek novčanu pomoć SAD-a Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji! Tip je stvarno nevjerovatan. Čak i da je svjesno birao pogrešan tajming, ne bi ga bolje odabrao! U momentu kad se čitav svijet bori protiv neviđene nemani, on “zavrće slavinu” važnom odjelu UN-a zaduženom za zdravstvo.

U isto vrijeme iz njegove zemlje stižu alarmantne vijesti. Broj umrlih od korone već se mjeri desetinama, a oboljelih stotinama hiljada građana. Upadljivo mnogo preminulih su “obojeni” Amerikanci. Stručnjaci upućuju na značajnu razliku u ekonomskoj moći njih i bijelih Amerikanaca. Zbog toga ovi prvi često imaju slabu, ili čak nikakvu zdravstvenu pomoć. Pa naravno, kad je krelac od Obama care napravio bauk! Nisu čak rijetki ni slučajevi odbijanja tamnoputih pacijenata na odjelima za intenzivnu njegu, pa i kad tamo ima praznih kreveta! Provjerena vijest je i da neke bolnice u (bogatom) Menhetnu odbijaju pomoći onima u (siromašnom) Bruklinu.

Zaista mi nije jasno zašto toliko ljudi žudi za životom u SAD-u.


* * *

No, i mi u Evropi imamo problema sa socijalnom pomoći. Tako se mafija u Italiji i u ovom korona-haosu odlično snašla. U nedostatku efikasne državne pomoći, ona na jugu Apeninskog poluostrva uskače i sirotinji djeli svakovrsnu pomoć. A zna se da kod Gomore & Co. ništa nije slučajno. Još manje - besplatno. Stvar je tim opasnija što, dok se evropski kravataši u Briselu još natežu oko vrste i količine pomoći evropskome jugu, mafiozi svoju pomoć u hrani i malim kreditima šire ka sjeveru zemlje.

Nemojmo se, dakle, iznenaditi ako uskoro budemo imali još korumpiraniju, sicilijanskiju Italiju!


* * *

Svako zlo za neko dobro. Imam puno vremena za sebe, pa puno čitam, pišem, šetam - i slušam stare longplejke!

U pauzama srčem kafu na ljuljašci u vrtu. Škiljim, i tek katkad ustanem da trgnem koji žuti cvijet maslačka, dok još nije rasuo opasnu bijelu “prhut” da mi uništava travu.

Ovo mjesto, dobro osunčano a zaštićeno od vjetra, s vremenom je doista postalo moja stvar u Holandiji. Tu najviše sjedim, i uživam za lijepa vremena. Iznad glave nebo, gugut golubova i gusta hrastova krošnja, a iza - grobići našeg cuke Bele, i mačka Bilija. Oni mi čuvaju leđa.

U raznim fazama života sam imao razna svoja mjesta. Dugo su to bili jedna vodenica i stari, napušteni ribnjak na Boračkom jezeru. Tamo sam nekad, ljeti, učio i spremao ispite. Kasnije to bješe jedna skrovita, kôsa livadica na Vrtaljici, iznad roditeljske kuće. Opet kasnije, već kad sam se odselio vani i kući dolazio samo na odmor, to je postala terasica u Suhom dolu s pogledom na vječno bijele vrhove Prenja. Samo što su mi nju katkad znale ukakati lastavice, koje bjehu svile gnijezdo na malom lusteru. No, kako reče dobri Ćamil Sijarić: kuću kućom čine lastavice. Loš je znak ako čovjek rasturi ptičije gnijezdo…

A sad je to dakle, u ovom životu u karantini, ovaj šarmantno zapušteni stražnji vrt.

Lijepo se ponekad i ovako osvrnuti na neumitni tok vremena…


* * *

Uskrsna nedjelja. Sve tiho i pusto, ali nam se barem vrijeme nasmješilo. Sunce, zelenilo, ulica puna behara. Prosto da čovjek zaboravi šta ga je snašlo.

No, ima još jedan razlog za radost. Poslije pune četiri sedmice nam u posjetu dolazi unučica! Doduše, u njenom malom životu to je mrva, sekundica. A u našima – more vremena!

Upravo sam ja, najugroženija kategorija, insistirao na njenom dolasku. Kontam, držaću se na propisanoj udaljenosti i valjda će biti sve u redu.

I evo je, stvarno je tu. Jurca naokolo kao preporođena! A još jutros je kod drugih ome i ope – holandska baka i djed – u njihovom vrtu tražila obojena jaja! Samo što ih je oma kupila u marketu, a ovdje ih baka sama farbala.

I dok naša Nailica klopa jaja – dijete, da kucnem u drvo, ima energije i apetita za dvojicu! – ja se opet u mislima vraćam u prošlost, na one konjičke uskršnje i vaskršnje nedjelje kad bi njen ćaća, tada dječak od 4-5 godina, uzimao mlađeg brata za ruku, dohvatio praznu košaricu, pa bi njih dvojica krenuli s kraja na kraj ulice. Od vrata do vrata. Nisu vam oni, naravno, imali pojma o katolicima, pravoslavcima i muslimanima. Pa ipak su od skoro svih komšija dobijali jaja! “Kako ću djecu vratiti s praga prazne košarice? Šta ona znaju ko je koje vjere?!”

Tako moja majka, a tako i većina ostalih komšija.


* * *

Kasno naveče na tv-u gledam doktora i pisca Gora Kačikijana. Rođeni Armenac, kao dijete s roditeljima došao u Holandiju. Sa strašću govori o borbi koju on i kolege vode s opakim virusom. Posebno mu je teško, veli, što im pacijenti katkad dođu s veoma blagim simptomima, a onda im se stanje naglo pogorša. Neki brzo i umru. Doktor Kačikijan kaže da su još juče, nemajući vremena ni da se propisno zaštite, on i njegove kolege rizikovali vlastite živote da spasu jednog takvog pacijenta.

Dok ovo govori, mladom doktoru na licu visi tužni smješak. Oči mu naglo sijevnu kad priča o svojoj vjeri, i plemenitom pozivu ljekara. Kaže da ponekom pacijentu, ne gledajući na njegovo ili njeno porijeklo, ostavi papirić s citatom iz Svete knjige. Uvjeren je da, pored vrhunske medicinske njege, i jaka pozitivna energija može pomoći da se čovjek iskobelja iz čeličnih klješta Gospođice K.

Tako to govori da mu, iako ateista, smjesta vjerujem. “Ovako se ponaša pravi ljekar”, pomislim, i zadovoljan krenem “u krpe”.

Goran Sarić, Prometej.ba