Dok se avion spuštao kroz prozorčić sam promatrao osvijetljeni Kigali. Pitanja su se uz prisutnost pozitivne nervoze redala jedna za drugim. Možda više tada nego u danima prije polaska. Gromoglasnim pljeskom putnika, kao valjda znakom zahvalnosti i podrške pilotima koji su upravljali avionom za vrijeme šestosatne vožnje od Istanbula, prekinuto je moje razmišljanje. Došao je trenutak ulaska u Ruandu, u zemlju koja će me sljedeća dva mjeseca neodoljivo podsjećati na moju Bosnu.


Geografski okvir

Ruanda se danas svrstava u istočnu Afriku premda geografski pripada središnjoj Africi. Na istoku graniči s Tanzanijom, na zapadu s Demokratskom republikom Kongo, na sjeveru s Ugandom, na jugu s Burundijem. Površina zemlje iznosi 26.338 kilometara kvadratnih, od čega 5.3 % spada na vodenu površinu, a 94.7 % na kopnenu. To je zemlja sa mnogo brežuljaka, brda i planina, po čemu je između ostalog slična Bosni. Epitet zemlja tisuću brežuljaka u potpunosti je opravdan.

Geografska karta Ruande (izvor: Google)

Najviša ruandska planina je Kasimbi, koja je dio planinskog lanca smještenog u pravcu sjever-jug, koji razdvaja slijevove Konga i Nila. Sami izvor Nila je priča za sebe. Pored postojećih teorija o izvoru Nila u susjednoj Ugandi i Burundiju pojavila se i teorija o izvoru Nila u Ruandi. Naime, prije nekoliko godina skupina pustolova okupljenih u ekspediciju Ascend the Nile porijeklom iz Velike Britanije i Novog Zelanda provela je tri mjeseca na Nilu i unatoč svim poteškoćama i nedaćama prošla je cijelim tokom rijeke, od ušća do izvora. Oni su, kako tvrde, izračunali da je Nil 107 kilometara duži nego što se do tad smatralo. Naš domaćin na ove tvrdnje o izvoru Nila u Ruandi odgovara da je izvor Nila u Bosni i Hercegovini. Zašto? – Protumačite sami!

Na krajnjem sjeverozapadu Ruande nalazi se gorje Virunga gdje je smješten Volcanoes National Park. Ovo područje obuhvaća pet ugašenih vulkana: Bisoke, Gahinga, Karisimbi, Muhabura i Sabyinyo. Ono je i prirodno stanište ugroženim ruandskim gorilama. U podnožju tih vulkanskih brda smještena su jezera, od kojih je najveće Kivu, a koje čini dio prirodne granica s DR Kongo. Područje je bogato vazdazelenom i bambusovom šumom, kao i mnoštvom pašnjaka i voćnih nasada.

Ruanda u Africi (izvor: Google)


Povijesne specifičnosti

Ruanda je danas domovina triju plemena: Twa (Batwa), Tutsi i Hutu. Prema popisu stanovništva iz 2002. godine ukupan broj stanovnika iznosio je 8.128.553 stanovnika. Od toga 1% čine pripadnici Twa plemena, 14% Tutsi i 84% Hutui. Ta tri plemena pored određenih sličnosti krase i razlike. Osim po nekim fizičkim osobinama (visina tijela, oblik lica, put...) razlikuju se i u načinu životu. Pripadnici Twa plemena tradicionalno se bave lovom i lončarstvom, pripadnici Tutsi plemena stočarstvom, a pripadnici Hutu plemena poljodjelstvom.

Ruanda je imala burnu prošlost, osobito onu kolonijalnu. Twa je najstarije ruandsko pleme. Nekad u prvom tisućljeću doseljavaju se Hutui, i to najvjerojatnije iz kongoanskih šuma, koji potiskuju pripadnike Twa plemena, a u periodu od 14. do 16. stoljeća i Tutsi iz sjevernijih područja, koji potiskuju Hutue. Budući da je broj pripadnika Twa plemena gotovo zanemariv, budućnost Ruande u narednim razdobljima kreirat će Tutsi i Hutui. Sustav koji je u to doba vladao bio je više klasne nego etničke naravi. Načelno su Tutsi bili bogatiji, a Hutui siromašniji. U takvom sustavu Tutsi koji bi osiromašio mogao je postati Hutu, a Hutu koji bi se obogatio mogao je postati Tutsi.

Glavni grad Ruande - Kigali

Ruanda je najprije bila pod kolonijalnom vlašću Njemačke dvadeset godina (1895-1915), a zatim pod kolonijalnom vlašću Belgije četrdeset sedam godina (1915-1962). Preuzevši vlast u Ruandi, Njemačka je preuzela i postojeći sustav uprave. Oslanjala se na strukturu kraljevstva Tutsija i njima podređenih Hutua. Kada se usporedi s belgijanskom, njemačka vlast nije bila toliko stroga i izravna. Po svršetku Prvog svjetskog rata Njemačka se povlači, a na vlast dolazi Belgija. Od samih početaka svoga kolonijalnog upravljanja Belgijanci su na jedan posve otvoren način različito tretirali Tutsije i Hutue. Kako bi još više učvrstili svoju vlast, Tutsije su smatrali vrjednijima od Hutua i postavili su ih za svoje posrednike te im dali brojne pogodnosti koje Hutui nisu imali. Time se stvaralo nezadovoljstvo, a s nezadovoljstvom dolaze podjele koje su zahvaljujući takvom stanju sve više jačale, doživljavale svoje vrhunce i nažalost opstale i do danas. Nakon Drugog svjetskog rata Ruanda je ostala pod upravom Belgije, ali ovaj put kao mandatarno područje Ujedinjenih naroda (UN-a). U tom su periodu Hutui, zahvaljući reformskim procesima, dobili jednaka prava kao Tutsi. Sve je više bilo izvjesno da je kolonijalizmu odzvonilo. Ruanda je postala neovisna država 1962. godine, a na vlast su došli Hutui. Sukobi i progoni Tutsija od strane Hutua bili su karakteristika prvih mjeseci neovisnosti. Vojnim udarom 1973. godine uveden je jednostranački sustav. Pokušaj rušenja ruandske vlade na čelu s Hutuima dogodio se 1990. godine od strane Ruandskog patriotskog fronta (RPF-a), koji su sredinom osamdesetih osnovali prognani Tutsi u Ugandi. Vrhunac napetosti koja je narednih mjeseci i godina sve više rasla događa se u travnju 1994. godine kada je srušen zrakoplov predsjednika. To je bio neposredan povod za masakrisanje Tutsija i svih koji su imali bilo kakve veze s njima. Komadanjem mačetama, sakaćenjem tijela, bombardiranjem, potapanjem i brojnim drugim načinima mučenja izvršen je jedan od najvećih genocida dvadesetog stoljeća. Međutim, Tutsije uskoro oružjem potpomaže Amerika i tad se sve okreće u njihovu korist. Zahvaljujući oružju, iako manjina, postaju nadmoćniji i dolaze na vlast. U osvetničkom žaru rade Hutuima isto ono što su Hutui radili njima. U ubojstvima su ih i nadmašili, čak za nekoliko puta.

Dio Kigalija

Dio ruandskog krajolika koji u velikoj mjeri podsjeća na bosanskohercegovački

Jezero Kivu

Danas – dvadesetak godina nakon rata – u Ruandi načelno vlada mir. Češće se zbog pomirenja spominje pojam Ruanđanin nego Tutsi ili Hutu. Međutim, i dalje je prisutna diktatura, vladaju samo jedni – manjinski Tutsi, a većinski Hutui su u skoro svakom pogledu zakinuti i minorizirani. Do kad će se održati ovakvo stanje? Hoće li se Hutui pobuniti, hoće li ruandsko bure baruta eksplodirati, ostaje upitno. Nadat se da će i jednima i drugima, i Tutsima i Hutuima, povijest postati učiteljicom života.


A svijet je šutio i šuti!

Kada se iz naše bosanskohercegovačke stvarnosti promatra dvadeseto stoljeće, najčešće mu se pridodaje epitet stoljeće ratova, a pri tom se prvenstveno misli na Prvi i Drugi svjetski rat te na posljednji rat u BiH (1992-1995). Malo tko zna za rat u Ruandi, koji se dogodio u isto vrijeme kao i kod nas. Trajao je samo tri mjeseca tokom kojih je počinjen strašan genocid u kojem je život izgubilo između 800 tisuća i milijun ljudi.

Groblje ubijenih u memorijalnom centru u Kigaliju

Brojne kritike zbog genocida u Ruandi pale su na račun UN-a. Povelja UN-a u svome prvome članu donosi ciljeve organizacije, a to su: čuvanje međunarodnog mira i sigurnosti te miroljubivo rješavanje međudržavnih sporova u skladu s načelima međunarodnog prava, te razvijanje prijateljskih odnosa među narodima koje temelji na načelu jednakosti svih naroda, poticanje međunarodnog, ekonomskog, kulturnog te socijalnog djelovanja s ciljem stvaranja zajedničkih interesa zbog čega će teže dolaziti do konflikata. Svakom je jasno da u ruandskom slučaju ništa od ovog nije provedeno. Nije uopće vladao interes za Ruandu i zaustavljanje genocida u njoj. Štoviše, u vrijeme najžešćih sukoba donesena je odluka o smanjenju broja mirovnih trupa. Stručnjaci tvrde da se s 5000 trupa sukob mogao zaustaviti, a ovako s 270 nije bilo moguće. Mnoge države, a među njima i Belgija koja je iskorištavala Ruandu, nisu pokazale interes za sprječavanje sukoba.

Izložene lubanje zajedno s predmetima koji su kod žrtava pronađeni

Također su izloženi i dijelovi kosti ubijenih


Kako shvatiti neshvatljivo?

Najveći broj stanovnika u Ruandi su kršćani: ima 48% katolika i 44% protestanata. Muslimana je tek 5%. Ostatak čine pripadnici tradicionalne vjere, ali i pripadnici različitih sekti kojih je sve više. Zahvaljujući brojnim nedaćama Ruanda je u vremenu poslije rata postala plodno područje za njihovo širenje.

Prvi katolički misionari dolaze u Ruandu 1900. godine. Oni su se svojim radom istaknuli na brojnim poljima. Pored pastoralnog rada osobito su aktivni i u humanitarnom. Grade škole, pomažu njihovo unaprjeđenje, grade ambulante i liječe, podučavaju ljude poljoprivrednoj proizvodnji, unaprjeđuju infrastrukturu za bolje funkcioniranje društvene zajednice, rade na pomirenju među ljudima i izgradnji boljih i kvalitetnijih odnosa – što je zacijelo jedna od najvažnijih stvari. Oni ljudima ne daju ribu. Uče ih i dalje će ih učiti kako da ribu upecaju sami. Unatoč tomu što se 99.9% Ruanđana izjašnjava vjernicima i unatoč radu misionara i njihovu stoljetnom vjerskom odgoju, u 1994. godini događa se genocid. Nameće se pitanje kako shvatiti tako strašno ubijanje među plemenima koja govore istim jezikom, koja su se jednim dijelom i krvno povezala i koja pripadaju gotovo istoj vjerskoj skupini?! Kako shvatiti neshvatljivo?


Afrička Bosna

Ruanda ima i brojnih sličnosti s Bosnom i Hercegovinom, a osobito s Bosnom. Pored već spomenutih geografskih sličnosti (brda, planine, jezera, dva slijeva...) spomenut ću još neke koje se odnose na društveno-političko stanje. U Ruandi postoje tri plemena, baš kao što u Bosni i Hercegovini postoje tri konstitutivna naroda. U Ruandi je buktio rat u isto vrijeme kad i kod nas, s tim što je ovaj u Ruandi trajao mnogo kraće, ali s mnogo težim posljedicama. Ako se uzme u obzir činjenica da je u Ruandi ubijeno najmanje 800.000 ljudi, u ratu koji je trajao stotinjak dana, zaključuje se da je dnevno stradavalo 8000 ljudi. To je više od stotinu Srebrenica! Strašna je pomisao da se to uistinu dogodilo. I u Ruandi, baš kao i u Bosni i Hercegovini, postoji nekoliko različitih povijesti. Svako pleme, odnosno svaki narod piše svoju vlastitu povijest. Razlika je u tome što kod nas u različitim dijelovima zemlje sve povijesti dolaze do izražaja, a u Ruandi samo jedna. Budući da je diktatorska, vlast u Ruandi piše povijest sukladno svojim političkim interesima. Zbog svih, manjih ili većih sličnosti, Ruandu se može metaforički nazvati afričkom Bosnom.


Spomenik apsurdu

Prigodom jednog od mojih odlazaka u Kigali, posjetio sam Kigali Genocide Memorial Centre. Nažalost, taj je Centar svjedok društvenog apsurda – nejednakosti, nepravednosti i diskriminacije. U njemu je prikazano samo pola istine, a i ta je polovica u mnogim segmentima nerealna. Zločini drugih su apsolutizirani, a vlastiti se zločini ne priznavaju. Hutui su prikazani kao potpuni krivci, a Tutsi kao potpune žrtve. U prostranu kompleksu nalaze se brojni sadržaji. Dvorište zauzimaju grobovi ubijenih i zid s njihovim imenima, kao i spomen-vrt. Unutrašnjost zgrade Centra proteže se na nekoliko etaža. Obilazak najprije počinje kratkim filmom. Potom slijede fotografski prikazi na zidovima popraćeni tekstom na ikinyarwandi, engleskom i francuskom. Prikazana je ukratko povijest Ruande, s posebnim osvrtom na genocid iz 1994. godine. Potom slijedi izložba predmeta korištenih u ratu, a onda i dijelova ljudskih tijela, lubanje i kosti. Na sljedećim se katovima nastavljaju izložbe fotografija izmasakrirane djece. Ovakav jednostrani memorijalni centar želi manipulirati neupućenim masama. Oni koji su ga dali izgraditi ne shvaćaju da će se krenuti naprijed tek onda kada jedni drugima pogledaju u lice, kada budu spremni sami sebi, a onda i drugima priznati da nema potpuna krivca ili potpuna pravednika. Bez više uzajamna poštivanja, uvažavanja, dijaloga uzaludni su memorijalni centri. U protivnom oni služe samo kao predulaznica u nove sukobe.

Pri kraju obilaska došao sam do jedne sobe u kojoj se nalaze prikazi genocidā dvadesetog stoljeća iz cijeloga svijeta. Tu je bila i karta naše domovine i fotografije nekih poznatih lica, ratnih zločinaca, zajedno s fotografijama ratom pogođenih Sarajeva i Srebrenice.

Karta država bivše Jugoslavije u memorijalnom centru

Karta Bosne i Hercegovine u memorijalnom centru

Neka poznata lica

Ekološka osviještenost

Postoji nešto s čim se Ruanda posebno može pohvaliti, a to je ekološka osviještenost. Ona se ogleda na mnogim područjima. Posebno se to primijeti u odnosu na susjedne zemlje. Putujući nekoliko puta iz Ruande prema Ugandi i obratno, zamijetio sam ogroman kontrast u čistoći. Dok se uz ugandske ceste nalaze gomile smeća, uz ruandske mu nema ni traga. Od 2008. godine zabranjene su plastične vrećice. Na granici se prtljaga strogo pregledava i u koga se nađe plastična vrećica platit će kaznu. Svake posljednje subote u mjesecu građani se okupljaju na zajednički rad, koji je često i ekološke naravi. Oni uređuju okoliš, čiste ulice, sade drveće... Zahvaljući svemu tomu, Kigali se počeo smatrati najčišćim gradom u Africi. O ekologiji mnogo možemo naučiti od njih.

Plod ekološke osviještenosti - najčišći grad u Africi (izvor: opusteno.rs)

Fontana u centru grada

Aerodrom u Kigaliju

Na odlasku iz afričke Bosne pozdravljam se s braćom franjevcima i ostalim ljudima s kojima sam proveo ovo ljeto. Bacam posljednji pogled na okolinu i koračam prema avionu. Pun dojmova sjedam na svoje mjesto i čekam polijetanje. I ovaj put mi pogled leti na prozorčić i osvijetljeni Kigali. Sretan što sam bio ovdje, sad bez ikakve nervoze, s osmijehom na licu, tonem u san zahvalan što sam imao prilike biti dionikom jednog zanimljivog svijeta, koji nas sve obvezuje.

Tekst i fotografije: Antonio Baketarić

U prvom članku Iz srca 'crnog kontinenta' Antonio nas kroz tekst i fotografije vodi kroz nacionalni park Queen Elizabeth u Ugandi