Pas Bilov i reinkarnacija zavičaja

Pioniri u Karjali/Kareliji, Eero Jărnefelt, 1900.

Govoriti o državama i teritorijama, a ne govoriti o ljudima – bolesni je poriv, morbidno je. I neljudski.

Njemu je ime Jukka, a prezime Ojala. Ili mu je, oboje, već tako bilo. Ne znam da li je još živ. Moguće je, ali ne vjerujem. Tada, kada smo razgovarali, imao je preko šezdeset. Sada bi trebao imati preko osamdeset, teških (hankala) i sumornih (ankea) godina, kako ih je pojasnio. Nemam načina da provjerim, mada bih volio znati dokle je dogurao istovremeno gurajući svoje godine i turobni život.

Jukka je bio, ili je još, Finac, državljanin Finske, živio je u Ilomantsiju, gradiću na srednjem istoku Finske, blago sjeveroistočno od Joensuua, gotovo na granici sa Rusijom, gdje smo i razgovarali. I bio je ortodoks, pravoslavac, ako je to nekome važno.

Ali Jukka nije bio rođen u današnjoj Finskoj. Rođen je u Kareliji, Karjali na finskom jeziku, pokrajini smještenoj na istočnoj granici Finske, odnosno zapadnoj granici nekadašnje i današnje Rusije. Za detaljnije razjašnjenje istorije ove oblasti, koja je zadokumentovana još od XIII vijeka podacima o stalnim vjerskim i administrativnim bitkama za ove krajeve između Švedske i Rusije, trajala je preko sedam stotina godina i okončana tek 1809. godine, mirom nakon Finskog rata sa Rusima, treba mnogo više prostora. Ali se u najkraćem može reći da je Karelija, nekada, 1617, kao i država Finska, pripadala Švedskoj, pa je dijeljena sa Rusijom, pa je, opet, pripajana Švedskoj, da bi, 1721, po Novogorodskom miru, Uudenkaupungin rauha, veći dio teritorije ove oblasti, kao i teritorija Finske, pripao Rusima. Finska je tek 06.12.1917. godine postala nezavisna država, ali ne zadugo. Tadašnji Sovjetski Savez, 1939. godine, ponovo je napao Finsku i nakon Zimskog rata (Talvi sota), Moskovskim ugovorom o miru 1940, najveći dio finske Karelije, Karjale pripojen je SSSR-u, Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika.

Kao i 1617, kada su, nakon Mirovnog ugovora iz Stolbova, veliki dijelovi ruske Karelije ustupljeni Švedskoj, i kada su stotine hiljada stanovnika tog područja prebjegli i emigrirali u Rusiju, isto, samo u suprotnom smjeru, dogodilo se i 1940, kada se preko 400.000 ljudi, gotovo cijelo stanovništvo, sada su to većinom bili Finci, moralo preseliti u Finsku. Dio istočne Karelije, krajem 1944, ponovo je pripojen Finskoj, ali se Finci nisu mogli vratiti na svoja imanja i svoje domove. Kod stalno iseljavanog stanovništva ostale su teške izbjegličke traume, posebno u područjima oko gradova, koji su trajno ostali u sastavu tadašnjeg Sovjetskog Saveza, današnje Rusije, među kojima je bio i Vyborg, Viipuri, nekadašnji glavni grad finske Karjale ili evropske Karelije.

Prebogata istorija ovog dijela Evrope učinila je puno, i previše, pa je vlastite građane selila osam puta, čak osam puta, tamo i ovamo, iz jednog kraja u drugi, pa opet tamo i nazad, i konačno ih učinila vječnim izbjeglicama bez šansi za njihov povratak u zavičaj.

U jednom od tih osam prisilnih preseljenja među izbjeglicama bio je i Jukka Ojala. Teško pristade da započne svoju turobnu izbjegličku priču, ali kada je započeo, bilo je očito da je to činio rado, izgledao je kao da se ispovijeda. Nije doslovce, ali je bilo približno:

Nje sjećam se, pričaše Jukka, ničega što bi moglo objasniti razloge zašto nam je naređeno da se svi, cijela porodica, spakujemo i spremimo za polazak. Samo se sjećam da su roditelji moga starijeg brata, mlađu sestru i mene, djeda i baku, očeve roditelje, natovarili na zaprežna kola, smjestili na mekane zavežljaje u kolima i da smo rano ujutro krenuli nekuda. Putovali smo cijeli dan i narednu noć i u sljedeće rano jutro dovezli se dovde u Ilomansi.

Ovdje sam nastavio rasti i odrastao, nastavlja Jukka, školu sam završio, oženio se, djecu podigao, prvu unučad pomilovao, život proživio i roditelje sahranio. Sve sam imao, ali mira nisam dobio. Proganjala su me sjećanja iz ranog djetinjstva, svega sam se prisjećao, sjećao sam se kuće u kojoj smo se rodili i odrastali i iz nje protjerani, sjećao se jezera u kome smo se kupali, mjesta i dječijih igara koje sam igrao sa bratom i sestrom. Vremenom, ubrzo sam silno poželio da odem tamo i nađem to mjesto, da nađem našu kuću, da zaplivam u jezeru pored kuće i da se smiren vratim ovoj novoj kući. Porodica se čudila mojoj želji, majka je uvijek šutila, a otac me odvraćao od namjere da odem u Rusiju, jer se to još nije ni moglo lako. A i ljudi su se uvijek bojali te velike snažne sile s kojom su vijekovima bili u nekom sukobu ili ratu. Rusija je za Fince uvijk bila Iso Karhu, Veliki Medvjed. Otac mi je dao sve informacije o selu, nostalgično i detaljno je opisao krajolik gdje se nalazilo malo selce s nekoliko kuća, smješteno na istočnoj obali jezera Yustozera, Юcтoзерo na ruskom jeziku.

Krajem 1963. godine, prisjećao se Jukka, Urho Kaleva Kekkonen, dugogodišnji predsjednik Finske, posjetio je Sovjetski Savez. U rezidenciji moskovskog regiona Zavidovo, ugostio ga je tadašnji svemoćni prvi sekretar Komunističke Partije Sovjetskog Saveza Nikita Sergejevič Hruščov. Satima su se, prvo, slikali pored trofeja mrtvog mrkog medvjeda kapitalca, koga je ubio strastveni lovac i predsjednik Finske Urho Kekkonen, a zatim su dugo i detaljno razgovarali i pregovarali o interesima i uspostavljanju privredne i druge saradnje dviju zemalja, koja je, usput, bila vrlo bliska i uspješna sve do pada Berlinskog zida i Sovjetskog Saveza, 9. novembra 1989. godine. Nakon tih razgovora svi su Finci, rođeni u Kareliji, Karjali, mogli posjetiti to područje i slobodno obilaziti mjesta rođenja.

Od tada je bilo prošlo dvanaest godina, odlučio sam da posjetim rodni kraj. Pripremio sam se i krenuo na put, govori Jukka. Putujući po uputama oca, uglavnom pješice, ponekada sam imao sreću da naiđu neka zaprežna kola, u njima bih s ljudima popričao i na finskom i ruskom jeziku, dobijao nove upute za nastavak puta, uljudno se opraštao na rastanku i konačno došao blizu jezera. U pustom i nenaseljenom kraju jedva sam našao jednog starijeg sagovornika i zamolio ga da me uputi do naselja u kome sam se rodio. Čovjek je bio nedruželjubiv, namrgođen, pa mi je, potpuno nezainteresovano, pokazao rukom pravac u kojem trebam ići prema jezeru i bez pozdrava otišao svojim putem. Bio je mjesec juni, toplo vrijeme, sunce je žeglo i najavljivalo dugi i vreli dan, pred skoru dolazeću dugodnevnicu u čijoj se ponoći jedva nazire podjela dana i noći, kada noćne tame nikako nema, pa svih narednih sati mogu, podvukao je Jukka, tražiti rodnu kuću. Kretao sam se oprezno po crvenoj prašini, očito, malo i rijetko korištenog javnog puta i napeto razgledao proplanke između grupisanih stabala bijelog bora i omanja polja prekrivena zelenim, još nedozrelim klasjem pšenice.

Primicao sam se jezeru, završava Jukka, ali mi ništa nije bilo jasnije, ništa nisam prepoznavao, nigdje kuće, nigdje objekta. Ni životinje ni čovjeka. Ništa. Razgledam, vrtim se u krug, vraćam unazad. Nijedna slika u vidokrugu krajolika ne znači mi ništa. Odjednom, ugledam malo uzvišenje, malo brdašce, položeno je u ravnici pored jezera, iako nevisoko, bilo je upadljivo. Stani! Stanem. Razgledaj! Razgledam. I sjetim se da smo, brat, sestra i ja, često boravili na nekom brdašcetu. Ne njemu je bio jedan veliki bor, ispod njega smo skupljali šišarke i po cijeli dan se igrali, kopajući crvenu zemlju i gradeći naše male uske i kratke puteve. Idi gore! Idem. Gazim kroz zelenu pšenicu i idem nagore na brdašce. I njegov donji dio je zaoran i obrastao pšenicom. Uđem u grmoliko rastinje, popnem se na vrh. Nema bora, ali vođen predosjećajem razgrnem granje i nadam se da ću naći neke tragove. U rastinju otkrijem panj! Ugledam plavičastu ravnu površinu panja zaostalu nakon sječe stabla bijelog bora, prečnika pedesetak centimetara. Stanem na njega kao na postolje i počnem se okretati da razgledam okolinu. Okolo su borovi, grupe velikih granatih stabala bijelog bora. Ispred njih, nanizani prema meni, izrasla su stabla breza, lišće im treperi na vjetru, povremeno prevrnuto na donju stranu svjetluca kao srebrenkasti listovi bisera, okolo svuda jednolična površina tamnozelenog nezrelog klasja pšenice. Pogledam prema jezeru i učini mi se kao da je na jednom mjestu pored obale iz zemlje izronila kuća! Haluciniram li? Vidim kuću, brvnaru od smeđih greda od tankih mladih borova, vidim kameni dimnjak na bočnom zidu ozidan vani s ložištem u kući, vidim krov od tesanih borovih daščica, vidim prozore, vrata su na drugoj strani, vidim ogradu, drva za zimu. To je to mjesto, tu je bila moja kuća! Bože, jesam li zdrav? Da ne ludim?

Spustim se s brdašceta i krenem u pravcu gdje mi se prikazala kuća, nastavlja Jukka. Teško gazim po gustoj pšenici, ne mogu da podižem noge. Vučem ih, a iza mene se diže crvena prašina. Kada sam došao do mjesta ka kome sam krenuo, uhvatila me panika, trese me groznica. Došao sam da nešto nađem, ali šta? Mora biti nešto! Gazim stabljike pšenice i nogama razbacujem zemlju. Kao kokoška, što nožnim kandžama rovi, razbacuje zemlju na sve strane i čeka crva ili glistu, i ja uporno rujem i čekam nešto. U crvenoj zemlji ugledah komadić crnog kamena, granita! Isti onaj od kojeg je bio sagrađen dimnjak. Nastavih roviti još brže i domalo ugledah još jedan, pa još jedan. Sada ih imam već pregršt. Grozničavo ih kupim, odlažem i tražim nove. To je ono što sam tražio! Našao sam dio dimnjaka, dio kuće, dio svoje prošlosti koja me godinama proganjala. U tim iščeprkanim ostacima kamena sve je bilo moje.

Oblio me je znoj, ne od vrućine, već od uzbuđenja. Nisam se okupao u jezeru. Nisam smio, onako uznemiren, utopio bih se. Smirio sam se, vratio se istim putem i zatim otputovao kući.

Ubijeđen sam da sam toga dana doživio reinkarnaciju svoga zavičaja, pa sada mogu i umrijeti, zaključio je svoju priču Jukka Ojala, moj poznanik iz Ilomantsia u Finskoj, Finac, doživotni prognanik iz Karelije, Karjale, Evropejac i Evropljanin.

Koliko li je sličnih ili istih priča u ovom modernom svijetu danas?

I meni moj zavičaj ima ljudsku širinu i toplinu, koju ja, kao i svi drugi prema svom zavičaju, osjećam u sebi i na svoj način. Kao što nema identičnih stvari, zbivanja i radnji, tako nema ni istih, identičnih ljubavi.

Moj zavičaj je i ono cijelo prostranstvo od Suhodola u Oborcima, kod Donjeg Vakufa, sela moje najbliže rodbine s očeve strane, u kome sam i ja rođen, pa do sela moje najbliže rodbine s majčine strane, u kome je rođena i odrasla moja majka. Razdaljina od jednog do drugog sela nije velika i prevaljivala se suhodolskim putem strmo niz hendek, do oba harema, pa onda nalijevo, uskom krivudavom stazom do pored ogradu lijevog harema, pa dalje krivudavim putem, sve kroz šikaru do obala Oboračke rike. U posjetu svojim prijateljima, roditeljima moje majke, očeva rodbina obično je išla pješice. Rjeđe, ili samo u posebnim prilikama, kada je bila svadba, recimo, jahali su lijepo osedlane konje. Ako je bila neka obična posjeta, ili dženaza, jahalo se na konju, na velikom, širokom i grubom drvenom samaru, sjedeći postrance.

Do odredišta, kuće u kojoj je majka rođena, trebalo je oko sat i pol normalnog pješačkog hoda, mada se ni konjima nije moglo ići mnogo brže, jer oni, koji su išli ispred i vodili konja, ili su išli iza njega, nisu mogli ići brže, a stalno trčkaranje pješaka za konjem bilo bi prenaporno, zapravo, neizdrživo. Po nepisanom, ali krutom običajnom pravilu, dedo Hajder, očev otac, uvijek je jahao konja. Na sedlu bi se dostojanstveno isprsio s pogledom naprijed, ali ako je konj bio osamaren, i on je sjedio poprečno na samaru, obješenih nogu na jednu stranu, jer je preširoki samar žuljao između butina i nije bilo ugodno jahati dugo vremena široko raskoračenih nogu, na drvenom ramu samara, namijenjenom za konjske tovare, a ne jahanje.

Nena Fata, očeva majka, iako krhka, kasnije još i oronula starica, nikada, ili ja to nikada nisam vidio, nije jahala konja. U ovom kraju, kao i mnogim krajevima šarolikog tradicionalno ukoričenog Balkana, privilegovani muževi svih slojeva, vjera i nacija su jahali, dok su žene odgajane i pripremane za jednu od mnogih kasnijih ženskih obaveza, da vode ili prate konja na kome njihov muž jaše. Da bi žena bila uspeta u sedlo ili samar konja, a muž da pješači i vodi povodac ili prati konja, morala je biti, gluho bilo, već smrtno, ali i vidno, bolesna.

U onom poretku pješaka vodiča i jahača na konju, koji su iz nekog razloga pošli u goste majčinoj familiji, negdje na sredini puta do njenog rodnog sela, jednoličnim hodom dolazilo se na desnu usputnu obalu Oboračke rike, gdje se u šumarku guste i neprohodne šikare gloga, lijeske, zakržljale bukve i graba, nalazio mali potočni mlin, dedino vlasništvo. Zapravo, mlin nikada nije bio njegovo gruntovno vlasništvo, jer to nije moglo po zakonima nijedne države u kojoj je dedo živio, a živio je u sedam država. Podsjećam se, važno je to za njegov život i živote ljudi na ovim prostorima, da je moj dedo Hajder rođen je 1892, u Otomanskom carstvu, svojoj prvoj državi, u državi, koja je, još od 1463, vladala ovim prostorima, ali je Bosna i Hercegovina, od Berlinskog kongresa, 1878. godine, bila pod upravom druge, Austrougarske carevine, pa je, nakon aneksije Bosne i Hercegovine, 1908, dedo je nastavio život u Austro-Ugarskoj, svojoj novoj, drugoj po redu, državi. U njoj je živio do povratka iz Prvog svjetskog rata, kada su ga, ne pitajući nizašta, prvo mobilisali i poslali u Prvi svjetski rat, a onda po demobilizaciji, 1918, preselili u Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca. Ubrzo, već 1929, ponovo su ga uselili u novu monarhiju, sada Kraljevinu Jugoslaviju, onda ga preselili u nezavisnu Neovisnu Državu Hrvatsku. U toj tvorevini preživio je Drugi svjetski, a svoj drugi rat, nakon čega mu je bilo svejedno u koju i kakvu će ga državu sada preseliti, useliti, iseliti i upisati. U Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji živio je do 1963, a onda su ga, već u poznim godinama, ponovo preseljavali i smjestili u njegovu sedmu državu, Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju. U njoj se dogodilo njegovo zadnje preseljenje, mlad, u svojoj 74. godini, preselio je na Ahiret.

I uvijek je koristio isti mlin, koji nikada nije mogao biti u negovom privatnom vlasništvu, pošto su voda, šuma i šumsko zemljište, kroz koje je ri(je)ka proticala, uvijek bili u državnom vlasništvu. Dedin mlin i sve oko njega, bili su državni. Mnogo godina kasnije, od dana kada je izgrađen mlin, kada je došao socijalizam, sve što je bilo državno postalo je društvena imovina, što je značilo da se ni dedin mlin, ni površina koju pokriva mlin, opet nisu mogli prodavati, niti su mogli postati privatno vlasništvo, već je sve bilo društveno, jedino je dedo imao prednost da ga koristi, da ga uživa, kako to kaže državna imovinsko-pravna terminologija.

Cijeli mlin, mala, spretno izrađena brvnara, vodeni žljeb izdubljen u desetmetarskom trupcu crnog bora, mala ustavna rampa za vodu, dva okomita vretena i dva drvena točka od grabovine sa velikim lopaticama, ispod mlina, dva drvena duboka koša za žito i četiri velika kamena točka, koji su, postavljeni dva i dva, jedan na drugom, donji statičan, a gornji pokretan i pričvršćen za rotirajući točak sa lopaticama, unutar mlina, i veliki kantar za vaganje žita i brašna, obješen o poprečnu gredu iznad vrata, godinama su mljeli i vagali razna žita i bili su dedino stvarno, priznato vlasništvo. Po onim i novim zakonima vlasnik je mogao sve to razgraditi, razvaliti, raznijeti i odnijeti kući ili napraviti mlin na nekom drugom mjestu na kome je, takođe, morao dobiti dozvolu od države, ali nikada nije mogao reći da su zemlja na kojoj je mlin, obale ri(je)ke i voda ispod mlina, njegovi. Sve države koje su bile, pa prošle u dedinom životu, svih sedam, naplaćivale su porez na osnovu katastarskih knjiga uvodeći ga, ne kao vlasnika, već kao korisnika, prvo državnog, a kasnije društvenog dobra.

Kako god bilo, mlin su zvali Hajderov, a za nas iz porodice bio je dedin mlin.

Prolazeći pored mlina u jednom ili drugom pravcu, s razlogom ili bez njega, članovi porodice obavezno su svraćali do mlina da bi od puta predahnuli ljudi i konji ili da se provjeri da li je u mlinu, i oko njega, sve na svome mjestu, da li voda dotiče kako treba, da li je drveni žljeb otvoren ili zatvoren, da li je veliki drveni točak dobro položen i stoji li uspravno, da li su kameni točkovi na mjestu, melju li uredno žito, pada li zrnevlje iz koševa u centralni otvor na rotirajućem kamenu, je li brašno sitno ili krupno samljeveno. Ako je bilo grešaka i štete to se popravljalo, pa tek onda nastavljalo putovati prema cilju tog putovanja.

Od mlina bila je utabana uska šumska konjska staza, koja se za petnaestak minuta hoda utapala u široki lokalni makadamski put, što je dalje vodio, lijevo uz, a desno niz, cijelu Oboračku riku, uglavnom kroz muslimanska sela i zaseoke, dok su po usputnim padinama i manjim strminama bila nepravilno raspoređena manja pravoslavna sela. Blatnjavi ili prašnjavi kolski putevi, zavisno od godišnjeg doba, izranjali su iz svakog sela i zaseoka povezujući ih sa glavnim makadamskim putem uz i niz ri(je)ku. Katoličkih sela u ovom kraju nikada nije bilo, a poneka katolička porodica nakratko se doseljavala sa državnim činovnikom, koji je bio ili željezničar ili šumar ili školski učitelj i odseljavala se kada je glava njihove porodice dobio novo državno rješenje za službovanje u nekom drugom mjestu.

Nazivi sela u ovom kraju izvedeni su, najčešće, iz prezimena stanovnika koji ih naseljavaju, tako da je uvijek bilo jednostavno saznati koje prezime neko nosi, ako se zna u kom selu ili zaseoku taj živi, ili se po nazivu sela moglo pretpostaviti koje prezime nosi stanovnik, pa čak i kojoj porodici pripada. Zato se momci, najčešće, nisu ženili, niti su se djevojke udavale u sela i zaseoke u kojima su rođeni, jer su suseljani najčešće bili i rodbinski međusobno povezani. Partneri za brak traženi su u susjednim, daljim ili bližim selima, očijukalo se i udvaralo na brojnim tradicionalnim, uglavnom, vjerskim teferičima i proslavama ili privatnim sijelima i prelima. Ašiklije su pendžerali noću, muški se hvalili pričama o penjanju na djevojačke prozore, krali su djevojke, djevojke su vraćale neželjene svatove i nevoljene prosce. Ali su nakon udaje, po strogim običajnim pravilima kod svih i u svakom selu, ostajale bez prava na povratak svojima, a kao udate mlade nastavljale su živiti po običajima i pravilima nove sredine, koja su, istina, bila vrlo slična, ali ma kako da su sela bila blizu, nikako nisu bila ista.

Ženidbenim miješanjem mladih nastajale su i nove čvrste rodbinske veze, koje su doprinosile sve većoj upućenosti na zajednički život ovih stanovnika, osnaživši njihovu međusobnu životnu uvezanost nastalu vijekovima ranije. Ispomagali su jedni druge u životnim teškoćama i saučestvovali u doživljenim tragedijama, pomagali su komšije u teškim poljoprivrednim radovima u rano proljeće i kasnu jesen, posebno, što se smatralo običajem i tradicijom, ali i obavezom i neporecivom zadužbinom prethodnih generacija. Kako nikada i nigdje život nije jednosmjeran i jednostran, tako nije bio ni u ovom kraju, pa uprkos upućenosti jednih na druge da sarađuju i da se međusobno ispomažu, isti život ih je učio i podsticao i na međusobni rivalitet, kako susjednih seljana pojedinačno, tako i cijelih sela ili zaselaka klektivno. Jedni drugima pripremali su bezazlene smicalice i šaljive dosjetke, pričane su istinite šaljive i izmišljane podrugljive priče o susjedima, nerijetko i rođacima, koji su, pokatkad, prerastali u svađe i sukobe i ponekada završavali bezazlenim, ali i onim teškim tučama sa stravičnim ubistvima. Razlozi i povodi bili su različiti, najčešći bezazleni, bilo da je tuča za djevojku ili tuča za učinjenu štetu na usjevima koju su počinili nečija stoka ili djeca. A i ubistva, čak i svirepa, kao i svuda na Balkanu, najčešće su se dešavala radi malo kvadrata opore zemlje ili nejasne međe, koja je trebala označaiti granicu zemljišnih posjeda između vjekovnih susjeda, nerijetko rođaka, čak i rođene braće.

Komšije Srbi, pravoslavci, i Muslimani, muslimani, u ovim selima vjekovima su izbjegavali da jedni drugima daju povod i za najmanji nesporazum, a kamoli za svađu ili sukob. Jer da nije bilo tako bilo bi nemoguće da zajedno žive sve do ovog posljednjeg tragičnog rata. Djeca su učena i pripremana da sa komšijama, posebno sa onima druge vjere, moraju živiti u slozi i paziti na njih više nego na suseljane i rođake. Muslimanska i pravoslavna sela bila su prostorno uređena i raspoređena u skladu običajima i ustaljenom načinu života i kulturološkim kriterijima oba naroda, s pisanim i nepisanim pravilima nacionalnih tradicija i religija. Sela su imala prostornu bliskost, ali su istovremeno bila raspoređena tako da se nisu međusobno doticala i nije se, uglavnom, moralo prolaziti kroz jedno selo da bi se došlo u ono sljedeće iza njega. Svako selo imalo je, uvijek loš, ali svoj, kolski izlaz na centralni makadamski put, kojim se niz Oboračku riku odlazilo i uz nju dolazilo. Religije su ispovijedane slobodno i izučavane neometano, a nacionalna tradicija se održavala i produžavala intimnim porodičnim svečanostima ili javnim odmjerenim manifestacijama, teferičima, slavama, seoskim prelima i sijelima. Svjesni prezasićenosti istorije svog i svih naroda, seljani su bili opreni i u razgovoru su pazili da se pred komšijama druge vjere i nacije često ne pominje i ne veliča istorija vlastitog naroda, a posebno su pazili da se ne vrijeđa istorija onog drugog. Kada se i analizirala bliža i dalja istorija, što su povremeno činili najstariji pojedinci ili starješine porodica, posebno pred najavu i predviđanja onih velikih svjetskih događaja, i tada su bili svjesni da su, svi oni, baš svi ovdašnji ljudi, nedorasli da nešto promijene u strašnom nadolazećem vrtlogu vremena, koje čas dođe, pa ode, pa opet dođe i ponovo ode, odnoseći sa sobom svaku ljudsku sreću i donoseći nesreću, ostavljajući materijalnu, ljudsku i duhovnu pustoš.Svako je, potom, nastavljao živiti sa svojom sudbinom, nas niko nikada nizašta nije pitao,a nama je u svakom selu i zaseoku uvijek bilo stalo samo da dišemo i živimo i preživimo sa svojim najbližima i komšijama, koje treba čuvati kao najrođenije, jer ako njegovu kuću sačuvaš danas, svoju si sačuvao sutra,govorio je moj dedo Hajder.

Nažalost, dedo nije zauvijek imao pravo. U posljednjem ratu i komšije su komšijama palili kuće, a ljudi protjerivani i ubijani da bi se nekome, ne znano kome, dokazalo da oni, vjekovne komšije, od toga dana ne mogu, niti trebaju da ne trebaju da žive zajedno. Na njegovu sreću dedo nije doživio ovaj posljednji rat, jer nije bio ni predodređen da ga doživi. Bio bi mu to treći rat u životu, a muškarcima je na ovim prostorima suđeno je da dožive dva rata.

U jednom od tih zaselaka, ispod brda zvanog Brižina, rodila se, odrasla i za udaju pripremila moja majka. (Fotografija: Fatih Hadžić)

Dok su kuće bile tamo gdje su sagrađene, u jednom od tih zaselaka, s kućama i štalama raštrkanim po gornjem dijelu poprilično strmog brijega, zvanog Brižina, do koga se od centralnog makadamskog puta moglo doći njihovim stalno prašnjavim ili blatnjavim ilovastim putem, zaseoku nazvanom po prezimenu njegovih stanovnika i najbliže rodbine moje majke, tu se rodila, tu je odrasla i za udaju spremila moja majka. Kuću i dio imanja dedo Huso, majčin otac, dijelom je naslijedio od svojih roditelja, a drugi dio je za velike pare otkupio od sestre. To je bilo neuobičajeno, jer su porodično nasljedsvo ženska čeljad tada, uglavnom, poklanjala muškim članovima porodice. Kuća je bila upadljiva i sa svih strana vidljiva, nešto zbog svoje veličine, ali više radi blještavo bijele fasade i vrlo lijepog izgleda. Bila je sagrađena sredinom devetnaestog vijeka u klasičnom otomanskom stilu gradnje. Prizemlje, magaza, čija je tadašnja i davnašnja prvobitna namjena bila držanje krupne stoke, krava, volova i konja, veličine deset sa deset metara, iz vremena mog prvog sjećanja, bila je ostava za poljoprivredne alatke, razne majstorske alate i ostava za zimnicu. Imala je četrdesetak centimetara debele zidove sazidane od pravilnih ploča ovdašnjeg kamena škriljca, za čovječiju visinu visokim stropom od tesanih hrastovih greda, dva omanja prozora s ugrađenim rešetkastim demirima i teškim hrastovim kapcima na jednoj strani i dvoja vrata na suprotnim stranama, kroz koja je mogao proći, nekada je to bilo veoma važno i životno potrebno, i najveći konj. Vrata su bila skovana od znatno lakše debele smrčeve daske, postavljena na kovački izrađenim jakim baglamama. Vrata su danju zatvarana poprečnim mandalom od grabovine, a noću su zaključavana teškim željeznim mandalom spuštanim sa sprata iznad, u kome se stanovalo. Nekadašnje jasle, u koje je davno polagano sijeno za stoku, najčešće mješavina slame i sijena, bile su skovane od smrčeve daske duž cijelog zida i nikada nisu bile otkovane, razvaljene i izbačene, jer su, nakon što je cijeli taj prostor prenamijenjen u magazu za zimnicu, i jasle bile prenamijenjene i punjene slamom, a u najoštrijim zimama korištene kao sigurna ostava za povrće i voće.

U vrijeme zimskih februarskih školskih raspusta, često sam sa svojim najmlađim daidžom krišom odlazio u magazu, gdje smo bez dozvole uzimali, bolje reći krali, hladne, sa smežguranom korom, naoko ružne, ali svježe i ukusne ustajale jabuke i meni posebno drage kruške. Ispod donjeg zida i prozorskih otvora, gledano niz strminu Brižine, do donjeg kolskog puta, bila je mala zaravan na kojoj je nekada bio đubreluk, a kasnije prostor pretvoren u omanji vrt, u kome je s proljeća uzgajano povrće svih vrsta, jer je zemljište, po cijeli dan izloženo suncu i decenijama hranjenjeno stajnjakom, davalo najbolje povrtlarske plodove. U jednom uglu daljem od vrata rastao je veliki, višedecenijski grm, trnjem prekriveni, sitnolisni šmanjak, ogrozd, s nevelikim zelenim bobicama, ljute kao čemer, ako su nezrele, i primamljivo slatkasto ljute, kada su zrele. Kako šmanjak počinje da zrije početkom jula, a zrenje traje do sredine avgusta, moji kasniji dolasci na ljetnje školske ferije sredinom jula svake godine, bili su uvijek obilježeni prvim danom berbe bobica u gustoj bodljikavoj krošnji grma i nemilosrdnim ubodima njegovih oštrih iglica po mojim nježnim, ali upornim dječačkim ručicama.

Cijeli vrtni prostor bio je oplemenjen prekrasnim crvenim mirisnim ružama, koje je nena Paša, majčina majka, zvala đulšećerke, mada je, vjerovatno, pravilno đulbešećerke. Bile su zasađene uz zid ispod prozora, oivičen dugim uskim, uvijek svježe okrečenim i lijepo poredanim komadima kamena, čije su se pažljivo uvezane grane godinama propinjale i dosegle do vrha zida. Latice cvjetova tih mirisnih ruža, đulšećerki, pažljivo su ubirane, nena ih je kiselila u staklene tegle, rjeđe, jer ih je manje bilo, i u staklene flaše, češće, jer ih je više bilo, i zatvarala kukuruzovim klipom odgovarajuće debljine omotanim bijelom čistom krpom. Tegle i flaše ostavljala je na osunčane prozore da se tečnost blago zakiseli i sve uzrije, a onda se od njih pravio himber, mirisni sok, uglavnom ili jedino, u vrijeme kada su dolazili ugledni ili posebno važni gosti.

Gornji sprat kuće, zvao se gornji boj, bio je namijenjen za boravak i stanovanje, uređen u skladu s potrebama porodice, ali prvenstveno mogućnostima vlasnika da, prvo izgradi, a kasnije, ako ima sredstava, preuređuje prostorije prema trenutnim potrebama. Raspored prostorija u ovoj kući bio je vrlo praktičan i netipičan za kuće iz tog vremena, ali je i kuća u kojoj se rodila i odrasla moja majka, imala dva ulaza i dvije verande. Jedna veranda, ona glavna, muška, imala je ulaz iz glavnog dijela dvorišta, u kome su bili svi ostali ekonomski objekti, štala, hambar za žito, čardak za sušenje klipova kukuruza, ostava za alat, kolara za smještaj drvenih kola i slično. U tom prostoru su se, obavljajući teže poslove, uglavnom kretali muški članovi domaćinsva ili su u taj dio dvorišta, avlije, ulazili nepoznati stranci. U vrijeme kada su se žene krile od pogleda nepoznatih muškaraca, ili onih koji koji nisu u krvnom srodstvu, žene su rijetko stupale u kontakte s nepoznatim strancima, a kada su to činile iz prijeke potrebe, prekrivale su glavu i lice prozirnim zarovima ili su bez kontakata iz dvorišta u kuću ulazile na ovaj ulaz. Od, kamenom popločanog ulaza, kroz teška hrastova vrata, uz borove stepenice, basamke, preko široke verande s borovim podovima, ulazilo se u centralni dio kuće u kome se nalazilo ognjište i pravilno raspoređeni ulazi u druge prostorije kuće. U dvorištu, odmah uz vrata štale i obližnjeg hambara, nalazilo se ogromno stablo višedecenijskog oraha, koji je toliko dominirao cijelim prostorom, praveći široki i duboki hlad, čija slika uvijek oživi pred očima i uvijek pri pomisli na prijeteće upozorenje starijih da se nikada ne smije zaspati u hladovini oraha, jer postoji opasnost da se dobije prehlada i od posljedica te prehlade naprasno umre.

Na suprotnoj strani od ulaza iz prve verande nalazila su se vrata i izlaz za suprotnu, drugu, žensku verandu, koja je imala i stepenice, basamke, i stepenišna izlazna vrata, što su vodila u znatno manji dio dvorišta, avlije u kome su boravile ili se družile žene, a koristile su ovaj ulaz i verandu za izlazak u izdvojeni, ženski prostor avlije. To je praktično značilo da su žene iz ove kuće, u nekadašnja vremena, znatno prije rođenja moje majke, ako im je bila namjera da izbjegnu susret sa muškim osobama ili da ih ne vide, mogle veoma brzo iz muškog dijela dvorišta, drvenim stepenicama, basamcima, kroz koji se u kuću ulazilo, ili izlazilo, mogle neviđene i neprimijećene kretati iz jednog dijela kuće ili dvorišta u drugi, željeni dio. Obje verande su bile prozračne i duž cijele vanjske bočne strane ograđene drvenom ogradom i rešetkastom gustom mrežom od lijepo obrađenih jelovih letvica, mušepcima, kroz koje se iznutra moglo vidjeti vani, a da se ne bude viđen.

Na kraju prve, velike verande, bila je abdesthana namijenjena za uzimanje abdesta, obrednog vjerskog pranja prije svakog namaza, jedne od pet obaveznih dnevnih molitvi muslimana. Bila je jednostavno, ali i praktično uređena. Podovi i svi zidovi bili su od debelih hrastovih dasaka, lijevo od ulaza bilo je, opet, od dasaka, skovano drveno postolje, kao današnji umivaonik, s otvorom za umivanje pokriven kosom daskom skovanom nadolje i ne do kraja, kako bi voda slobodno curila i padala dolje na slobodnu površinu dvorišta pored zida kuće. S desne strane bio je postavljen bakreni ibrik ili zemljani bardak stalno napunjen vodom, koju je obavezno punio posljedni korisnik abdesthane, bilo da je uzimao abdest ili se okupao. Hrabriji i izdržljiviji, ali mlađi i rijetko, u ovoj svojevrsnoj kućnoj kupaonici kupali su i u hladnijim danima, pa čak i zimskim danima. Ali kupanje zimi uglavnom se obavljalo u jednoj manjoj unutrašnjoj prostoriji, na kamenom popločanoj površini, metar sa metar, smještenoj u uglu prostorije, koja se mogla zagrijati običnom malom limenom pećicom, furunom.

Na kraju tog hodnika, nalijevo i nasuprot od abdesthane, bio je nužnik, hala, čiji je izrezani trokutasti otvor bio početak dužeg odvodnog drvenog sanduka, kanala, kao drveni kanalizacioni odvod, što je vodio u prizmu skovanu od borovih dasaka, odvedenu tridesetak metara dalje, dolje niz Brižinu, u oranicu ispod kuće, do nevelike jame u koju su se sabirale i slijevale kišnica i fekalije iz nužnika, a onda su povremeno u rano proljeće i po potrebi, odlagane na oranicu kao gnojivo. Odvod fekalija omogućavao je prirodni pad i popriličan nagib odvodnog sanduka, znatno potpomognutim stalnim spiranjem vode. Začepljenje se, ipak, povremeno dešavalo, posebno zimi, ali je uspješno i rješavano zalijevanjem većih količina vrele vode. Rijetko je bilo potrebno otkopavanje, raskivanje i direktno čišćenje kanala.

Od glavne, velike sobe za stalni boravak, ovu veliku verandu dijelio je zid u koji je bio ugrađen neprimjereno veliki stakleni otvor, ne prozor, već otvor metar sa metar i pol, čija funkcija je bila, sada mi je jasno, da danju u sobi obezbijedi više svjetlosti, a noću da lampom iz velike sobe omogući osvjetljavanje stalno prometne verande. Dva su razloga radi kojih se dobro sjećam ovog prozora, dnevnog svjetla i noćnog osvjetljenja.

Od istog autora preporučujemo tekstove: Oda pjesništvu: Rade Kvesić - moj nastavnik maternjeg jezika, Hommage malom Aylanu: brodovi, vozovi, vlakovi i pružni pragovi

Prvi je lijepo sjećanje na prekrasnog i plemenitog psa, mješanca, snježno bi(je)le duge oštre dlake po kojoj je, ikavicom rečeno, dobio ime Bilov. Sada to znam, tada nisam pojma imao, da je nevjerovatno podsjećao na bijelog pirinejskog planinskog psa, koji je vijekovima služio za čuvanje stada i imanja, ali biće vjerovatnije da je u njegovim venama teklo još malo krvi njegovih predaka i rođaka iz Tibeta i Azije, koje su na naše područje doveli Turci da im čuva stada i kuće, nazvavši ga jednostavno ovčarski pas. Mnogo je djece, nejači, prohodalo i učinilo prve korake hvatajući se za njegovu dugu dlaku, vukli su Bilova i zajedno padali na zemlju, a onda bi on, kao po naređenju, legao postrance, a djeca bi polegla na njega kao na meki bijeli vuneni dušek. Mirno bi ležao, dahčući klatio je i dalje svoj dugi rumeni jezik i gledao pametnim crvenkastim očima, čas u dijete, čas u majku ili nekog drugog odraslog što pazi da se djetetu nešto ne dogodi.

Bilov je danju i noću uredno obavljao svoju obavezu čuvara dvorišta, kuće i čeljadi, a pred spavanje, gotovo svako veče, nakon uzimanja redovnog obroka, penjao se u veliku verandu, dolazio do prozora na zidu, što dijeli veliku verandu i veliku sobu, i iz mraka gledao šta se događa u sobi. Svjetlost iz sobe obasjavala je samo njegovu veliku bijelu glavu, naprijed obješene smećkaste uši, stalno otvorena usta i veliki jezik, što se, kao donja kazaljka na satu, stalno klati na jednu, pa na drugu stranu i pametnim očima stalno je gledao u unutrašnjost sobe. Glavu je pokretao samo onda kada bi se neko pokrenuo u sobi, pratio bi ga pogledom i ako bi slučajno krenuo prema vratima za verandu, Bilov bi odskočio, otišao do vrata očekujući da se ona otvore i da, mašući repom, na verandi pozdravi pridošlicu. Gotovo sva djeca su s velikim uživanjem, samo ako smo imali priliku i ako nas stariji nisu otjerali da idemo ranije na spavanje, prilazili smo prozoru, i kroz staklo, kao, milovali Bilova, preko stakla nosili ručice s jednog kraja na drugi kraj prozora, a Bilov je to shvatao kao igru, plazio bi svoj dugi jezik, pratio naše kretnje i lizao staklo gdje se nalazila naša dječija ručica. Muškarce je zabavljala naša igra i radovao naš neopterećeni dječiji smijeh, ali su se žene ljutile, jer je sutra trebalo iznova prati prozor zaprljan našim rukama, s jedne, i jezikom Bilova, s druge strane stakla.

Ne znam, i volim što ne znam, kada, gdje i kako je Bilov umro. Nikada nikoga nisam pitao i neću pitati.

Drugi razlog radi koga se dobro sjećam ovog prozora, a i danas me podsjećanje prožima nelagodom, bilo je groblje, koje se nalazilo na vrhu Brižine, nasuprot velike verande, na čijem horizontu su se vidjeli uspravni i pognuti, stari i novi, veliki i mali nadgrobni nišani, bašluci, koji su, što sam ih više gledao, sve više podsjećali na okamenjene figure velikih i malih ljudi, sa velikim i malim glavama. Ponekada sam poželio da rešetkasti mušepci prekriju vidik prema vrhu Brižine i groblju, ali to nije bilo moguće, jer oni su zatvarali vidik samo spolja verande, kako bi se sakrilo ono što je unutra.

Veranda na suprotnoj strani kuće bila je manja, upola kraća i zvali su je ženska, a njeno glavno obilježje, pored već rečenog, bio je ugrađeni prostor kao ormar za ostavu, dolaf, u kome su odlagani, od lanenog platna tkani i vunom ispunjeni dušeci, jorgani i jastuci i sva posteljina na kojoj se spavalo. Ova veranda ostala mi je u sjećanju po toj posteljini, koja je, nakon cjelodnevnog prozračivanja, odlagana u hladovinu i usred ljeta je bila hladna, uuuuuuuuh, prehladna. Prostirana je po podu, a kada se u nju legne trebala je, činilo se nejakom djetetu, vječnost da se zagrije. Mi, djeca opirali smo se naslijeđenom pravilu da prvi i rano idemo na spavanje ili smo moljakali starije, majku posebno, da legne sa nama da zajedno ugrijemo posteljinu. I na ovoj verandi nalazio se i drveni umivaonik, abdesthana, prostor za umivanje i religiozno pranje, ali su ga nekada koristile samo žene. U ovom prostoru se i dalje umivalo, a mi, dječurlija, uobražavajući da smo odrasli i da možemo sve šta čine i odrasli, sami smo se verali do abdesthane i umivali, prali ruke, a oni malo veći, uzimali su i abdest, sve dok neko, što je bilo često, nije razbio zemljani tamnosmeđi bardak. Galama i prijetnja odraslih, a ponekada i batine, bili su sastavni dio gotovo ritualne govorne predstave tokom sakupljanja krhotina bardaka i njegove brze zamjene novim.

U sve bardake u kući ulivana je čista i svježa voda iz fučija, ovalnih drvenih posuda izrađenih istom tehnikom kao i drvena burad, s rupom odozgo da se lakše može uliti voda i rupom sa strane da se voda može lakše izlijevati, začepljene drvenim čepom, najčešće od lijeske, zapremine desetak ili dvadesetak litara. U verandi se uvijek nalazilo po nekoliko punih fučija čiste pitke vode, nalivenih na točku, vrelu, oko pola kilometra udaljenog od kuće, svakodnevno i po nekoliko puta dopremanih na samarima vlastitih konja.

Ako je bilo sreće da na visokoj Brižini nepredvidiva priroda podari podzemnu vodu, u dvorištima ovdašnjih kuća, obično u ženskom dijelu dvorišta, avlije, nalazili su se bunari. Tim zemnim darom porodica iz kuće moje majke bila je nagrađena samo u neko davno i ograničeno vrijeme, koje niko od tada živih nije zapamtio. U gospodarskom dijelu dvorišta, avlije, nasljednici su, ipak, sačuvali bunar u kome je nekada bila, pa nestala, voda, radi sigurnosti dobro su ga osigurali da neko ne nastrada u njegovoj dubini, ogradili ga, prekrili i okovali daskama, uz silnu želju i neprekinutu nadu da će se jednoga dana u njemu ponovo pojaviti voda. Za moga života to se još nije dogodilo, a bunar još postoji i čeka nestalu voda da ponovo popuni mračnu dubinu i ispuni duše nas živućih.

Od tog bunara penjalo se uz stepenike, basamke, do glavne verande, pa kroz nevelika vrata ulazilo se u centralni prostor gornjeg sprata kuće u kome je s lijeve strane, odmah uz sredinu zida glavne sobe, kamenim pločama ozidano i glinom dobro premazano ognjište, veličine metar i pol sa nepuna dva metra. Za krovne rogove krovišta iznad ognjišta bila je učvršćena verižnjača, za nju su bile pričvršćene verige, podesivi lanac sa kukom na kraju na koju se kačila drška velikog ili malog kotla u kome se kuhala voda, varilo jelo ili prokuhavalo svježe muženo mlijeko. Na ognjištu je uvijek bilo nekoliko sadžaka, kružnih kovački izrađenih željeznih prstenova različitih veličina, postavljenih kao tronožac, ispod kojih se žaračem, mašama, stavljala žeravica, a na njih različite posude od keramike, alumijuma ili bakra za kuhanje i pripremu jela. Visoki čađavi crni krov bio je od drvene smrčeve šindre iz čijih otvora su uvijek šikljali oblaci sivog ili crnog dima sa ognjišta.

Od jednog do drugog kraja Balkana i u različitim istorijskim periodima ognjište i sadžak imali su razna magijska tumačenje i pridavala im se, sadžaku posebno, svakakva magijska moć. U selima, koja su predmet ove priče, čim su počinjale padati prve kapi kiše ili je počela grmljavina, naročito ljeti, sa ognjišta uziman je najveći sadžak i prevrtan s nogarima nagore, ostavljan je u dvorište, avliju, podalje od kuće, kako bi se kuća zaštitila od paljevine munje. Taj tradicionalni ritual naučili si i najmlađi, pa nije ni bilo potrebno upozorenje starijih da to učine, već su djeca samoinicijativno na ognjištu birala najveći sadžak, teško ga nosila, čak i vukla po podu, pa niz stepenice, te ako je već počela padati kiša, prokisla ili okisla, do kože, tresući se od studrni, brrrrrrr, brrrrrrrr, odnosila ga što dalje od kuće. Tadašnji stanovnici nisu mogli imati racionalno objašnjenje ovog rituala, jer su bili ubijeđeni da je to mističan način da se nadnaravne sile odobrovolje da čuvaju kuću od munja i paljevine, ali racionalno tumačenje ukazuje na genijalnost naših predaka koji su iskustveno spoznali da metal, postavljen van kuće, privlači munje i da su vrhovi nogara njihovi metalni vrhovi, koji privlače munje, njihove udare i pražnjenje u dvorištu, čime se čuva kuća i okućnica. Još jedan predmet, mašice, ne maše, već mašice, za nošenje žeravice bile su, takođe, obavezna alatka na ognjištu, koje su u mnogim selima imale istu ulogu ritualnog zaštitnika od munje, pa su ih ukućani odvojeno, ili zajedno sa sadžakom, iznosili iz kuće u dvorište, avliju.

Pored ognjišta, kao obavezan dio kućnog namještaja, u kući o kojoj sada govorim bilo ih je tri, uvijek su se nalazili jednostavni niski drveni tronošci za sjedenje. Ukoliko je pored ogništa sjedilo više osoba, razgovornika ili saradnika na nekom poslu, iz soba su donošene male i niske, od dasaka jednostavno skovane klupice, skemlije, šćemlije. Kako su skemlije bile sastavni dio sobnog namještaja, obavezno su, od ognjišta, gdje su privremeno korištene, vraćane u sobu iz koje su uzete, zapravo, vraćane na dalje korištenje članovima porodice koji su ih svojatali i raspoznavali po obliku, veličini, visini, izrezu u sredini, boji daske ili vrsti drveta. Ovi mali dijelovi namještaja za sjedenje bili su kao kraljevski tronovi na kojima su sjedili pripovjedači i pričali duge priče iz dnevnih događanja ili prošlih vremena.

A nasred ognjišta bila su dva saća, veći i manji s jasnom namjenom da se koriste u različito vrijeme i različitim potrebama za količinama hrane i obroka. Majka nikada nije volila sač, uvijek je bio težak i za muškarce, žene pogotovo. Ali je tradicija učinila da mi Balkanci, svi, imamo genetski usađeno sjećanje na određeni i prepoznatljivi okus hrane ispod sača, radi čega se sač i zadržao kao obavezan rekvizit za pripremu hrane svih vrsta i od svih sastojaka i kod svih balkanskih naroda. I do danas je ostao nezamjenjiv u ritualima prehrane i preživljavanja.

Zapravo, sač je nezaobilazan u životima nas Balkanaca. Ali sač je potisnuti i skriveni dio naših balkanskih identiteta.

Nena, majčina majka, do smrti je pripremala, podizala, premještala i nosala sačeve. Umrla je ne prestajući da sjedi pored ognjišta, ložeći vatru, prateći kuhanje hrane i pazeći da jelo, najčešće pita, ispod sača ne zagori. Dočekivala je gladne i ispraćala site. Pri tome nije nikada prestajala pušiti cigarete žestoke Drave, koje je kupovao sin joj Rasim...

Ništa od toga više nema. Sve je nestalo, sve je spaljeno u posljednjem ratu. Stojim na mjestu u avliji gdje smo ostavljali sadžak iz ognjišta da spasimo kuću od paljevine munjom. Do tada nikada, ni u jednom ratu i sukobu, nije spaljena ni kuća, ni hambar, ni štala, ni daska okovanog bezvodnog bunara. Vijekovima su paljevinu sprječavali sadžaci, ljudi ili Sudbina. A u ovom ratu u jednom danu popalili su ih neljudi i u bijeg natjerali sve žive, koji nisu imali vremena ni da pokopaju nepokopane mrtve.

A onda se promijeniše vrijeme i događaji i stvari se okrenuše u korist onih prvih popaljenih i izbjeglih. Ne mogaše se oni vratiti u svoje popaljene kuće, ali su se vratili u susjedna sela. Sada su se oni uselili u kuće svojih komšija, koji su sada postali izbjegli. Povratnici, dakle, nekadašnji izbjegli, vratiše se kući, ali pošto nema njihove spaljene kuće, oni se useliše u kuće svojih komšija, koji su sada, da ponovimo, novoizbjegli. Prvi izgonitelji postadoše posljednji izgonjeni.

Prostor nije postao pust, ali je postao opustošen. Materijalno, ali i duhovno. Nestadoše odavde svi Srbi i ostadoše samo Bošnjaci. Više se ovdje ne pjevaju drugačije pjesme, ne igraju se više neka kola, a seoska sijela i njihovi sadržaji postali su jednoobrazni. Ovdje je tako, negdje drugo je potpuno drugačije. Tamo negdje ostali su samo Srbi ili onamo negdje samo Hrvati. Kako gdje. Očistiše se područja od drugih i drugačijih, tada. Sada, u zadnje vrijeme, kao bumerang nespretnom lovcu vrati se drugima namijenjena sudbina, pa sada svako čisti svoje područje. I niko nigdje ne šalje nikuda one druge i drugačije, jer ih više i nema. Sada šalju i ispraćaju samo svoje, čak i rođenu djecu, da grade prijateljske, ali, ipak, tuđe zemlje. Kao poslušnici izvršavaju zadatak im dovršetka vlastitog kraja, nakon čega ih neće imati ko ni sahraniti.

Moj daidža Rasim vratio se i uselio u kuću komšije Janka, mislim da se tako zvao, koji je krajem rata sa porodicom pobjegao neznano kuda, svojim, a čija se kuća jasno vidi sa Brižine i od bunara u avliji, na drugom brdu, tamo iza rijeke. U Jankovoj kući, tuđoj kući, daidža Rasim je u toku rata doselio, iz koje je Janko sa porodicom pobjegao. U toj kući daidža je živio sa svojom porodicom, tu je onemoćao i zasjeo u invalidska kolica, oslijepio je gledajući preko puta ka Brižini i svojoj kući, koje više nije bilo. Dok je imalo vidio, razaznavao je samo veliki orah koji, velikim čudom, niko nije posjekao.

Opet se promijeni vrijeme, promijeni se vlast i zato se promijeni vrijeme. Svi i svako morade se vratiti na svoje. I svi dođoše ili se vratiše na svoje. Janko odluči da vrati kuću i dođe da preuzme svoje. Porodica daidže Rasima sada morade na svoje. On nije dočekao da ga odnesu na zgarište njegove kuće i da onako slijep barem opipa zgarište i ostatke kuće. Ali sahranjen je u mezarju na Brižini, pored svojih oca i majke, mojih dede i nene. Jedan daidžin sin vrati se na svoje i napravi novu, malu i lijepu kućicu. Velika mu više ne treba, jer u njoj neće biti puno djece.

Stojim nasred avlije, kao nekada Jukka Ojala, Finac, na onom svom brežuljku. Gledam i tražim tragove popaljene starine. Ne mogu da se snađem. Promijenilo se sve, nema ograde, perde, nema verandi, nema bunara, nema štale. Samo stoji veliki orah kome lišće treperi na toplom zraku. Gledam prema groblju, jasno se vidi. Povlačim se natraške da dođem do mjesta odakle se iz kuće, iz sobe, preko prozora i kroz mušepke, preko glave našeg Bilova, što čuči na verandi ispred prozora, vidi jasnije. Razaznajem svaki bašluk u mezarju.

Odjednom, dobio sam potpunu sliku krajolika iz onih dana ranog djetinjstva. Sada mi se pred očima jasno ukazuje gdje je i šta je bilo! U sjećanje se vraća veranda i kuća; krećem se lagano dvorištem i nalazim tragove starih temelja, djelimično obuhvaćene temeljima novoizgrađene i manje kuće; tražim ostatke bunara i nalazim ih na mjestu gdje je bio; pričinja mi se štala na drugoj strani dvorišta i ispred nje kao da vidim mirnu kobilu Zeku i silnog i opasnog sina joj Šarca, koji je, sigurno, dobio ime po Šarcu Kraljevića Marka, sa stalno načuljenim, ušima, uvijek spreman da ugrize; vidim hambar za žito; orah još gordo stoji, deblji i snažniji, mami i prijeti svojom hladovinom; nasred avlije vidim našeg psa Bilova, leži...

Doživljavam li i ja reinkarnaciju zavičaja! Sličnu onoj o kojoj je pričao Jukka Ojala. Isto nam se dogodilo! Njemu gore u dalekoj Finskoj, meni ovdje u njemu dalekoj zaravni navrh Brižine iznad Oboračke rike. Poželih da se meni, i svima nama, svakome svoj, vrate zavičaji. Pa da poslije lične katarze iz nekog razloga doživimo reinkarnaciju.

Jesam li poludio? Ludim li? Ili su poludili neki drugi, jer „dođe neko ludo vreme kada zaćutaše i oni koji su mnogo pričali“, zapisa Marko Ugarković. A on je Beograđanin.

Za Prometej.ba