(Osim Vukovara /prvi dio reportaže/ posjetili smo (mlađi brat i ja) u istočnoj Slavoniji još i Aljmaš, Opatovac, Tovarnik, te na putu prema Iloku Mohovo i Šarengrad. Sljedeći tekst čine crtice s tog putovanja)


Aljmaš: Kipovi i sakralne građevine na kojima se nije štedjelo

Aljmaš je selo sa 600-tinjak stanovnika na obali Dunava i na obroncima Čvorkovca, na nadmorskoj visini od 93 m (da, i ja i moj brat smo se iz auta čudili koliko „ravna“ Slavonija ima brežuljčića, uspona i silazaka na cestama). Naselje je poznato kao marijansko svetište i praktično živi od vjerskog turizma (uz ponešto poljoprivrede). Na blagdan Velike Gospe ovdje hodočasti ogroman broj vjernika i turista (dok smo ručali u jednom ogromnom i praznom aljmaškom restoranu, svjedočili smo prvim pripremama za navalu turista i posjetitelja u kolovozu). Aljmaš godišnje posjeti čak i do 100.000 ljudi. U ovom malom naselju su odmah po ulasku vidljive i nemale investicije u vjerski turizam: velika nova crkva, moderno arhitektonsko zdanje, te devet metara visoki i tonu i pol teški, u bronci izliveni kip Isusa Krista na čiju se izradu nije štedjelo. Po kipovima, spomenicima i vjerskim objektima ne zaostajemo ni za kojom državom u svijetu. Da je bar iole slična situacija i s tvornicama i poduzećima.


Opatovac: selo koje je nakratko oživio izbjeglički kamp

Pomalo zaboravljena sela istočne Slavonije našla su se u žiži dnevnog interesa prošle godine kad su mađarske žičane ograde usmjerile glavni tok Balkanske rute kroz Opatovac i Tovarnik. Tih su dana ova srijemska sela posjećivale tisuće unesrećenih ljudi s drugog kraja svijeta. Ljudi su u Opatovac dolazili izmoreni pješačenjem i gladni, a tu su ih dočekivali milosrdni Samaritanci koji su im pružili najnužniju pomoć, smještaj, ali i ljudski razgovor nakon neljudskih iskustava na granicama južnoeuropskih država. Kolika je nevolja i bijeda mnogih ljudi koji su došli do Opatovca, ali i kolika je njihova nada u novi i bolji početak, svjedoči i slučaj 105-godišnje Afganistanke koja je stigla u Opatovac: bojimo se i pomisliti što je sve nju moglo natjerati da sa 105 godina na leđima ide na drugi kraj svijeta, a divimo se pomisli da sa svojih 105 godina ta žena još uvijek ima vjeru u i spremnost na novi početak na drugom kraju svijeta.

Vozeći se cestom kroz Opatovac divimo se prekrasnim ravnicama, prošaranim šumarcima. Prolazimo i pored ostataka izbjegličkog kampa, koji se nalazio na prostoru neke ugašene tvrtke. (Kad bi vlasti ovdašnjih država smještale izbjegličke kampove u prostore ugašenih tvrtki, mogli bi smjestiti sve izbjeglice svijeta!). Opatovački su Hrvati u izbjeglicama prepoznali svoje iskustvo progona iz 1990-ih te su pokazali empatiju i ispisali jednu od najljepših priča novije povijesti odnosa Hrvatske prema ljudima drugačijih kultura i podrijetla. Tamo angažirani volonteri svjedočili su o ljudskim susretima i pričama koji će ih obilježiti za cijeli život. Volonteri su doživjeli mnogo više od onoga što su izvorno planirali. Oni koji su s izbjeglicama tih dana živjeli, razgovarali, jeli, neće ostati isti kakvi su bili. Neka od najboljih životnih iskustava dolaze iz sitnih malih susreta i razgovora s običnim ljudima iz nama potpuno nepoznatih kultura. Nakon što su vlakovi odveli izbjeglice u pravcu zapada, kampovi su ostali pusti, a Opatovac je sa svojih jedva 400 stanovnika ponovno uronio u tišinu.


Tovarnik: tužna povijest Matoševog rodnog mjesta

Drugo mjesto iz pitome srijemske ravnice koje se ljetos u jeku izbjegličke krize našlo na naslovnicama je Tovarnik. (Za Tovarnik sam dotada čuo samo u osnovnoj školi, naveden kao rodno mjesto Antuna Gustava Matoša.) U Tovarnik i obližnji Lovas dnevno je dolazilo po 5-6 tisuća izbjeglica i migranata, no užurban i dobro organiziran daljnji transport autobusima i vlakovima spriječio je preopterećenje kampova. Ipak, u Tovarniku je bilo i problema kad se oko tisuću izbjeglica zaglavilo na groblju na ničijoj zemlji između Hrvatske i Srbije, a nijedna strana ih nije htjela pustiti da prijeđu granicu. Ta situacija – ilustrirana slikama izmorenih ljudi kako spavaju na nadgrobnim pločama i na klupama pored grobova – najbolje ilustrira u kakvoj su se situaciji našli ti ljudi. Bilo je i mnogo slučajeva da izbjeglice umjesto kroz službeni prijelaz u Tovarnik ulaze preko polja, kroz kukuruzišta i to je mještane jako uplašilo, pa su djeca tih dana oklijevala ići u školu, a roditelji su protestirali.

Tovarnik, danas naselje s oko 1500 stanovnika, u 1990-ima je doživio katastrofu. Kao mjesto na graničnom prijelazu, Tovarnik je bio prvi na udaru snaga JNA, spaljen je, a svo hrvatsko stanovništvo potjerano. Novinari koji su se tada vozili po Tovarniku i okolici pisali su o poljima tužno obješenih kukuruza, te sablasnoj tišini dima i vatre u izgorjelom selu, isprekidanoj tek žurbom uplašenih ljudi koji su traktorima spašavali namještaj i domaće životinje. Vratimo li se još nekoliko desetljeća unatrag, opet ćemo naići na katastrofu Tovarnika: i u 2. svjetskom ratu je ovo naselje bilo poprište žestokih borbi i masovnih zločina, nakon čega je ostalo bez svih – dotada brojnih – stanovnika njemačke nacionalnosti. U njihove kuće je nova vlast naseljavala pravoslavne Srbe iz Like. I danas stariji mještani znaju za neke kuće ili njive u selu reći: „To je bilo švabino“.

Tovarnik je danas važan kao pogranični kolodvor na željezničkom paneuropskom koridoru X, najvažnijem hrvatskom željezničkom pravcu. Život se u Tovarnik vratio tek nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja 1997. Tada se Hrvati vraćaju, a većina Srba napušta naselje, uz iznimku manjeg broja staraca. Srbi su na odlasku kasnih 1990-ih kuće prodali Hrvatima protjeranima iz raznih krajeva Bosne. Pohvalno je spomenuti i to da se tamošnja katolička župa brine i za preostale starce Srbe pravoslavce, čija su djeca otišla u Srbiju nakon reintegracije. Većina stanovnika danas živi skromno i od poljoprivrede.


Mohovo: slamnati mamut i radost arheološkog otkrića

Ukliještena između obronaka Fruške gore i obale Dunava, na putu prema Iloku srećemo sela Mohovo i Šarengrad. Mohovo, selo sa 100 domaćinstava i jedva 300 žitelja, u pamćenju mi je ostalo po golemoj skulpturi mamuta od slame u po sela, što me odmah podsjetilo na „Wickermana“ iz kultnog istoimenog filma. No, za razliku od Wickermana i njegove uloge u žrtvovanju policajca koji je istraživao nestanak djevojčice u škotskom selu Summerisle, slamnati mamut iz Mohova ima zadatak zaintrigirati posjetitelje Iloka i Mohova za neobičnu priču o otkriću vrijednog paleontološkog lokaliteta u naselju. Sve počinje kad je 2012. mladić po imenu Goran Popović dobio zadatak iskopati jamu blizu dvorišta obiteljske kuće. Kopajući jamu, na 1,8 m dubine naletio je na kost. Pobojao se da je u pitanju ljudska kost (što ne bi bilo nemoguće, s obzirom na ratne zločine JNA u Mohovu 1990-ih), no, nakon što je očistio kost, shvatio je da se zbog oblika ne može raditi o ljudskoj kosti. Kasnije je ustanovljeno kako se radi o kosti vunastog mamuta. Kasnije su na istom lokalitetu otkriveni i ostaci kostiju vunastog nosoroga, a radi se o dvjema životinjama koje su na ovim područjima živjele davno u doba gornjeg pleistocena (nalazi su stari između 18-22 tisuće godina). Posebno bogata nalazišta ostataka tih životinja nalaze se u ili pored velikih rijeka (da li zato što su ih grabežljivci najviše lovili na pojilima ili zato što su kosti mogle najbolje ostati očuvane upravo u naplavinama rijeka?). Osim prekrasnim i ushićenja punim životnim iskustvom arheološkog otkrića, mladi Goran je nagrađen i s 2500 kuna za priču mjeseca od medija 24 sata, a o otkriću su zatim pisali i mediji iz cijele regije, Slovačke, Češke i Poljske, pa je i zaboravljeno Mohovo dobilo svojih pet minuta slave.


Šarengrad: raj na adi nasred Dunava i susjedske svađe oko međa

Nakon Mohova a prije Iloka put nas vodi u Šarengrad, selo s nešto više od 800 stanovnika na Dunavu. Važni detalji iz povijesti Šarengrada govore o važnoj promatračnici u doba Rimljana, o razaranju srednjovjekovnog posjeda od strane Tatara, o banu Morovićkom koji je sagradio utvrdu Voćin iznad sela, o templarskom samostanu iz 11. st. Ipak, za neke je najvažniji detalj iz povijesti Šarengrada ipak osnivanje Odbora HDZ-a u Šarengradu 30.12.1989., jednog od prvih odbora HDZ-a u Hrvatskoj koji je odnio uvjerljivu pobjedu na prvim višestranačkim izborima u ovom kraju. U spomen tome i osnovna škola u Šarengradu je dobila ime dr. Franje Tuđmana.

Bitnije građevine u selu su gotička crkva s velikim tornjem i samostan sv. Petra i Pavla, a u nekadašnjem Franjevačkom samostanu u Šarengradu smjestila se i zajednica Cenacolo u kojoj se liječe mnogi ovisnici od droge, alkohola i facebooka iz Hrvatske, BiH, Mađarske, Slovačke, Češke i Srbije. Mještani isprva nisu bili najsretniji što se ta zajednica smješta u Šarengrad, no ubrzo su prihvatili došljake kao novi impuls obnovi nekada imućnog naselja teško razorenog u ratu. Jedan od bivših ovisnika je nakon izlječenja ostao živjeti u Šarengradu, oženio se i dobio petero djece.

Poput Mohova, i Šarengrad je zadnjih godina doživio važno arheološko otkriće, otkriveno je avarsko groblje iz 8. st. s 30-ak kosturnih grobova bogatih brojnim prilozima o tadašnjem životu i složenim pogrebnim ritualima. Međutim, Šarengrad je danas ipak najpoznatiji po Šarengradskoj adi, dunavskom otoku na kojem se desio posljednji oružani incident između Srbije i Hrvatske 2002., kada je došlo do razmjene vatre između srbijanskih vojnika koji nisu htjeli napustiti adu i pratnje župana Vukovarsko-srijemske županije Nikole Safera. Iako su 1998. mirovnim sporazumom Baranja i Istočna Slavonija vraćene Hrvatskoj, točno utvrđivanje 145 km granične linije između Srbije i Hrvatske još uvijek su predmet spora koji će se najvjerojatnije morati rješavati međunarodnom arbitražom. Po pitanju Šarengradske ade srbijanska strana poteže argument kako je sredina Dunava prirodna i jedina realna granica između dvije države (tako, naravno, nisu mislili 1990-ih), a hrvatska strana se poziva na katastarske knjige po kojima na lijevoj obali Dunava ima 10.000 ha hrvatske zemlje (prešućujući, naravno, kako i na desnoj, hrvatskoj obali Dunava ima 3000 ha koje se u katastarskim knjigama vode kao teritorij srbijanskih općina). Dobra stara klasična ovdašnja priča o svađi susjeda oko međa i komada zemlje. Sama Šarengradska ada je prekrasan otočić s netaknutom prirodom, pun divljih svinja, jelena lopatara, čak i nekih rijetkih ptičjih vrsta kojih nema nigdje drugdje u Europi, a tu je navodno i najveće mrjestilište šarana u Europi. S druge obale Dunava u Šarengrad gledaju stanovnici Mladenova, oko 3.000 Srba izbjeglih iz Bosanske Krupe, Glamoča i Kupresa. Unatoč pograničnom sporu, stanovnici Šarengrada često prelaze u Srbiju i tamo kupuju namirnice, a stanovnici Mladenova u Hrvatsku prelaze kako bi kupili bijelu tehniku i natočili gorivo.


Ilok: svetište vina na vratima Hrvatske; podvig čika Franje Volfa

Našu ekspediciju završavamo u Iloku. Ovaj najistočniji špic kiflaste Republike Hrvatske s nekih 8.000 stanovnika prostire se na obroncima Fruške gore. Ilok je pravo pravcato svetište vina u koje hodočaste svi ljubitelji vina na svijetu. Okosnicu iločke privrede čini 15-ak malih obiteljskih vinarija smještenih u samom gradu, te jedna velika vinarija, tvrtka Iločki podrumi, najnagrađivaniji hrvatski vinski podrum, a oko grada se prostire 1.700 ha vinograda. Vina se ovdje proizvode još od ilirskog i rimskog doba, a proizvodnja ne prestaje ni za vrijeme osmanske vladavine 1526-1688, budući da su i Osmanlije prepoznali proizvodnju i prodaju iločkih vina kao dobar biznis. Inače, turski ljetopisac Evlija Čelebi opisao je Ilok kao najljepše naselje na putu Beograd-Budim. U osmansko doba Ilok je imao 200 dućana, 2 vjerske i 6 pučkih škola, kavanu i trgovački han. Do danas su očuvani vrijedni spomenici islamske kulture, turbe i hamam.

Brat i ja smo najprije posjetili stare podrume ispod srednjovjekovnog dvorca Odescalchi, jedinstveni vinski objekt za tradicionalnu proizvodnju, njegu i čuvanje vina u stoljetnim drvenim bačvama kapaciteta oko milijun litara. Od vodiča smo saznali kako je iločki kraj uvršten na europsku vinsku kartu zbog specifičnih pedoklimatskih karakteristika (tlo je lesno, idealno za vinovu lozu, a Ilok ima i najveći broj sunčanih sati u kontinentalnoj Hrvatskoj). Saznali smo od ponosnog vodiča i kako se iločki traminac pio na engleskom dvoru povodom krunidbe kraljice Elizabete II. Saznali smo i kako podrumi moraju uvoziti skupe bačve iz inozemstva jer u Slavoniji nema mladih zainteresiranih da završe bačvarski zanat i rade za podrume. Saznali smo i kako je Ilok najljepši u jesen, ali da je lijep i zimi, kad magla legne na Vinograde i lebdi nad Dunavom. (Saznali bismo i više da čitavu grupu nije smarao neki profesor kemije sa svojom neuvjerljivom pričom o tome kako se hrabro borio na slavonskom bojištu 1991.)

Nismo naravno propustili ni kušati neka vina uz koja domaćini gratis dodaju i korpicu sa slanim uštipcima. Tko god posjeti Ilok, ne smije otići a da ne kuša iločki traminac. Traminac je vino uvezeno iz Tramina, gradića u Južnom Tirolu. Radi se o aromatičnoj sorti prepoznatljivoj po intenzivnom mirisu ruže. Radi se kao suho vino, no slavu zahvaljuje slatkim vinima kasnih, izbornih i ledenih berbi. Posebno dobra vina su izborne berbe prosušenih bobica, za koje se grožđe pusti da se sasuši na trsu te se bere kad nakupi iznimne količine prirodnog šećera i kad ga napadne plemenita plijesan koja daje jedinstvene arome. Posebno vrijedna berba je traminac ledena berba iz 2007, koja je u konkurenciji 550.000 vina iz cijelog svijeta zauzela 19. mjesto.

Nakon posjete podrumima uspeli smo se na brijeg iločkog dvorca i uživali u prekrasnom pogledu na Dunav. Žao nam je samo što nismo imali vremena posjetiti vidikovac na Principovcu, ladanjsko imanje iznad Iloka s 8 km cesta i staza kroz vinograde. Iločani puno ulažu i puno nade polažu u vinski turizam i svakako bi im išlo bolje da nisu toliko prometno izolirani. Pokušalo se s gradnjom brze ceste do Iloka, ali gradnja je stala nakon asfaltiranja prvih 1,8 km, a nepoznat netko pokupio pare. Žao nam je i što nismo stigli kušati nešto od srijemske kuhinje, za koju kažu da je još žešća od slavonske, a u ponudi su: ajprem juha, ljuti čobanac, ljute kobasice s flekicama,s kupusom i satriaca – svježi sir s lukom, te taške – srijemske slatke raviole punjene pekmezom i uvaljane u mak i orahe.

Ilok je grad na granici sa Srbijom i taj granični položaj mu danas godi, no u prošlosti mu je donio dosta nesreće. Danas dosta Iločana radi u policiji i carinskoj službi na čak 4 obližnja granična prijelaza. No, u listopadu 1991. je taj granični položaj za Ilok značio da se nebranjen našao među prvima na udaru JNA. Hrvati su grad napustili sporazumno bez otpora i naselili su se uglavnom po Istri i Kvarneru, a neki su otišli i u inozemstvo. Oni koji su ostali nosili su bijele marame na rukavima, saslušavani su, mučeni i ubijani, a kuće su im označene bijelim krpama. Grad je nemilosrdno opljačkan, a postao je i omiljenim sastajalištem šešeljevaca i četnika zbog punih podruma vina. Vesela je ekipa polupala bačve iz podruma i prepekla tisuće litara vina u rakiju. Šteta bi bila i veća da nije bilo čika Franje Volfa (69), umirovljenog podrumara iločkih podruma koji je krišom zazidao dio podruma vinske arhive i tako ju sakrio od četnika. Čak je čitavu noć pokrivao zid s mahovinom kako bi prikrio da je zid friško zidan. Tako su sačuvane najvrjednije berbe iločkih vina. U predvečerje smo krenuli cestom prema Vinkovcima s Orašjem na Savi kao krajnjom destinacijom.

(Marijan Oršolić, Prometej.ba)