Prvi dio: „Putovanje na kraj svijeta“

Bolivija koju gledam kroz prozor autobusa u mojim mislima prije svega budi sliku trećeg svijeta. Nekih dva sata nakon granice prolazimo kroz prva naselja te se ispred nas prostire krajolik sličan onome koji sam u jednom od prethodnih tekstova opisao za Peru: prostrana visoravan, ogromne planine, smeđa, suha i neplodna zemlja, kuće bez fasade. Dok se pitam kako i od čega ljudi ovdje žive, ambijent u kojem se nalazim me podsjeća na mjesto radnje romana 'Brončana rasa', koju je 1919. godine bolivijski pisac Alcides Arguedas pretvorio u preteču indigenizma u latinoameričkoj književnosti. Arguedas naspram pitanja društvenog i socijalnog razvoja Bolivije zauzima stav 'radikalnog pesimizma', te njegov roman prije svega postaje realizam nesreće i neimaštine. U njemu jedan od likova, inače pripadnik naroda Aymara, zaključuje kako je „naša sudbina da patimo.“ Zanimljivo je primijetiti kako, pored ljudskog zla, pisac u djelu optužuje i samu prirodu kao krivca za ogromnu nesreću ovog naroda, jer na njega nemilosrdno baca suše i oluje, te tako glad i bijedu.

Arguedas je u to vrijeme bio jedan od mnogih koji nisu predviđali svijetlu budućnost zemlje koja je 1825. godine barem nominalno zakoračila u svoju demokratsku povijest. Unutar ove kuće demokracije, tijekom historije svoje će mjesto pronaći pripadnici 36 različitih etničkih grupa. Oni će zajedno, netko više a netko manje, stvarati društvenu organizaciju unutar koje će se isprepletati, sarađivati i sukobljavati domorodci i Europejci, seljaci i zemljoposjednici, radnici i industrijalisti, žene i muškarci, te mnoge druge grupe koje će unutar okvira Bolivije pokušati ispričati svoju priču.

Oko 13 sati, kada stižemo na periferiju La Paza, ambijent koji nas okružuje se djelomično mijenja. Pokraj puta sada gledamo sve veći broj novoizgrađenih kuća s raskošnim fasadama koje su ukrašene detaljima domorodačke kulture. O ovom fenomenu ne znam puno, ali s Maretom komentiram kako našim očima vjerojatno gledamo novu klasu domorodaca-biznismena, koja se digla na društvenoj ljestvici nakon dolaska na vlast Eve Moralesa i 'Pokreta za socijalizam' u 2006. godini (MAS – Movimiento al Socialismo). Devet godina prije našeg dolaska Evo Morales, vođa sindikata skupljača lista koke iz naroda Aymara, postao je prvi domorodački predsjednik u povijesti zemlje u kojoj većinu stanovništva čine domorodci. MAS je osnovan u vrijeme političkih previranja neoliberalnih vlada tijekom desetljeća koje je iza sebe ostavilo dvije važne narodne pobune: 'Rat za vodu' (2000) i 'Rat za plin' (2003). Prvi se desio nakon što je kanadska kompanija Bechtel zabranila mještanima grada Cochabambe da skupljaju kišnicu za vlastite potrebe budući da je i to, osim rijeka i podzemnih voda, također smatrala privatnim vlasništvom. Ovaj ustanak je prikazan u filmu 'Čak i kiša', u kojem glavnu ulogu igra poznati meksički glumac Gael García Bernal.

Slika zgrade Casa de la Democracia (Kuća demokracije) u samom centru La Paza, koja je 1979. postala sjedište Partije Nacionalne Akcije, koju je osnovao i vodio bivši diktator Hugo Banzer. Kao jedna od prvih demolirana je za vrijeme protesta 2003. godine

U vrijeme univerziteta bio sam jako intrigiran idejom o promjeni povijesnog ciklusa u Boliviji, te sam dolazak na vlast predstavnika domorodačkog naroda smatrao nekom vrstom istorijske pravde. Prije svega, pravedniji ekonomski razvoj, društveni poredak s humanijim licem, mogućnost plurinacionalne države, te briga o prirodi, su bile ideje koje je MAS nudio unutar svoje ideologije te koje su mom umu bile jako drage. Kao mladi marksistički orijentirani ljudi, Mare i ja smo se nadali kako je MAS uspio otvoriti jedan novi prostor, ako ne baš za restauraciju demokracije - koje ionako nikada nije ni bilo - onda barem za uspostavljanje nečeg boljeg od onoga što mu je prethodilo. S ovim mislima stižemo na autobuski kolodvor u La Pazu oko 15 sati, te put do našeg hostela pronalazimo sat kasnije. Nakon što se raspremimo i tuširamo hladnom vodom, idemo vani nešto pojesti. Ostatak večeri kratko upoznajemo prve dijelove grada te se u sobu vraćamo malo nakon zalaska sunca.

Četvrti dan puta krećemo u neplansku šetnju gradom te oko 10 sati dolazimo do Bazilike Sv. Franje. Ova građevina datira iz davnih vremena te je njen posjed s jedne strane ograničen rijekom Choqueyapu, koja je nekada služila kao granica između dijela grada gdje su živjeli Španci te onoga koji su naseljavali domorodci. Osim povijesne, bazilika priča i priču današnjice, te je na njenoj fasadi sada plakat koji najavljuje dolazak Pape Franje u posjetu Boliviji. Pogled prema plakatu jasno odaje spoj tradicije latinoameričkog ljevičarskog katoličanstva s novom domorodačkom politikom, te na njemu čitamo: „Pravda, jednakost i društveno uključivanje.“ U svjetskim medijima ova posjeta najviše će ostati upamćena po neobičnom poklonu koji je Franji dao predsjednik Morales. Taj dan Papa će u svoje ruke primiti relikviju koja u jedno spaja srp i križ, te će mediji, zbog očite sličnosti između križa i čekića, ovaj poklon nazvati „komunistički križ.“ Manje zabilježen događaj bit će posjeta Pape Franje El Altu (špa. Visokom gradu), gradu-predgrađu koji se istovremeno spaja te dijeli od La Paza putem planina koje okružuju prijestolnicu. U El Altu živi ogroman broj pripadnika naroda Aymara te se ovo mjesto smatra jednim od najbitnijih uporišta nove vlade. U isto vrijeme, gradom kruže priče kako tamo žive i trgovci kokainom.

Pripreme za dan nezavisnosti u La Pazu

Oko podne, nakon gubljenja po raznim ulicama te posjete jednom muzeju, dolazimo do spomenika Simona Bolivara, najslavnijeg vođe latinoameričke borbe za nezavisnost. Bolivar je bio promotor ideje Velike Kolumbije te je umjesto puno malih državica sanjao Latinsku Ameriku koja bi ujedinjena mogla parirati Europi i susjedu sa sjevera. Danas, Bolivar i Bolivija ostali su samo ideje, te ime vojskovođe sada služi za ideološki konstrukt nove vlade koja se, kao i mnoge druge na kontinentu, tih godina proglasila njegovom nasljednicom, obećavajući ispuniti san o stvarnom oslobođenja kontinenta od historijske opresije. Oko 14 sati ručamo na pijaci te oko 16 stižemo do glavnog gradskog trga. Tu sjedamo na klupu ispod krošnje drveta te odmaramo u hladu okruženi zgradama državnih institucija. Na onoj koja pripada vladi sada osim Simona Bolivara vidimo i portrete domorodačkih heroja Tupaca Katarija i Bartoline Sise – muža i žene iz naroda Aymara koji su 1781. šest mjeseci pod opsadom držali La Paz. Dok pri povratku prema hostelu razmišljamo kako Bartolina u ovom kontekstu možda služi i za neki tip indigenističkog feminizma, u jednoj od ulica nailazimo na objekt 'Nacionalne konfederacije domorodačkih žena seljanki iz Bolivije' koja nosi njeno ime.

Stadion Hernando Siles i grad La Paz u podnožju Illimania

Peti dan putovanja idemo laganijim ritmom. Ustajemo do 10, doručkujemo na tržnici do 12, te poslije u gradskoj kavani na trgu odmaramo uz čaj od kokinog lista. Usput prelistavamo novine Promjena (špa. Cambio), čija današnja naslovnica nosi vijest jako sugestivnog karaktera: „Amerika prati politiku Bolivije te traži sporazume s Kubom i Iranom.“ Ovo pridodajemo općem ushićenju koji se tih dana proširilo gradom povodom Državnih praznika (špa. Fiestas patrias), tjedna tokom kojega se u svim zemljama Latinske Amerike slavi nezavisnost.

Poslije kafića šetnju nastavljamo pješke do naselja Miraflores, u kojem se nalazi nogometni stadion Hernando Siles. Ovo fudbalsko gnijezdo predstavlja izazov za bilo koju reprezentaciju čiji igrači nisu navikli na trčanje po visinama, pa je tako na njemu čak i moćna Argentina izgubila sa 6:1. Godine 2007. FIFA je zabranila igranje međunarodnih utakmica na nadmorskoj visini većoj od 2,500 m, ali je ubrzo, uz određene uvjete i smjernice za budućnost, izdala posebnu iznimku za Hernanda Silesa. Kako bismo dobili savršen pogled na stadion, penjemo se u naselja smještena na brdima iznad Mirafloresa, odakle sada gledamo kako se iznad građevine i grada polako uzdiže, kao njihov vječni čuvar i zaštitnik, planina Illimani.

Dan završavamo posjetom El Altu, gradu koji se nalazi 500 metara iznad La Paza. Tamo stižemo žičarom koja je najvidljiviji materijalni prikaz napretka koji je u grad donijela nova vlada. Ovu žičaru sačinjenu od 26 stanica i 10 linija 2014. godine je izgradila Austrijska transportna kompanija Doppelmayr. Nakon istovremeno zastrašujuće i predivne vožnje u visine, u El Altuse zadržavamo kratko, te se, iz možda neutemeljenog straha, nakon izviđanja brzo spuštamo u La Paz. Tu na stanici čekamo polazak autobusa za Sucre programiranog za 22 sata, koji ovaj put polazi na vrijeme.

Nastavit će se. U trećem dijelu: Bijeli grad

Igor Stipić, Prometej.ba