Prije nekoliko mjeseci, na preporuku alumnistica i alumnista, a nakon ispunjavanja jednostavne aplikacije, dobio sam potvrdu da sam primljen na učešće u ovogodišnjoj ljetnoj akademiji WEASA, koja se svake godine održava u Natolin kampusu u Varšavi, glavnom gradu Poljske.

Tako sam sredinom jula, na veoma intenzivnoj ali odlično organizovanoj akademiji u Varšavi, tokom deset dana od eksperata, aktivista, bivših i sadašnjih političara i diplomata, učio i diskutovao na teme ruske agresije na Ukrajinu, EU integracija zemalja Istočnog partnerstva i Zapadnog Balkana, medijske pismenosti i borbe protiv dezinformacija, građanskog novinarstva i nadzora koji se vrši nad nama.

Nekoliko mjeseci poslije, sad već kao alumnisti WEASA-e, pružena mi je prilika da sredinom novembra posjetim WEASA-ine partnerske organizacije u drugim državama, u kojima su zaposleni članice i članovi mreže, drugi alumnisti i alumnistkinje, a sve u cilju boljeg međusobnog upoznavanja. Na moju sreću, spremnost da me ugoste, da održimo sastanke i (ne)formalne razgovore, su izrazili Gruzijski institut za politiku (eng. Georgian Institute of Politics - GIP) i Evropsko-gruzijski institut (eng. Europe-Georgia Institute - EGI).

Kako u Gruziji ranije nisam boravio, te kako Gruzija nije - složićete se - lokacija na koju možemo otići kad god to poželimo, ovim putem ću prekršiti jedan od savjeta za mladog pisca Danila Kiša, te napisati reportažu o zemlji u kojoj sam nekoliko dana boravio kao turist. Pošto sam na ovom putu napravio dosta fotografija, ne želeći da tekst preopteretim sadržajem, samo će se neke naći ovdje. Više njih možete pronaći u fotogaleriji objavljenoj na ovom portalu.


Pala m(a)gła do pola Sarajeva

Dan prije polaska, pogledao sam kroz prozor, i kako od smoga nisam uspijevao vidjeti zgradu prekoputa moje, sjetio sam se teksta Andreja Nikolaidisa i pomislio, pala Mgła do pola Sarajeva. Pomislio sam da bi se, ako smog ostane do sutra, termin leta - koji je već jednom pomjeran - mogao opet pomjeriti.

*

Došao je dan leta, 9. novembar. Historijski, ovaj dan je poznat po rođenju ruskog književnika Ivana Turgenjeva, Kristalnoj noći, ukidanju zabrane prelaska iz istočnog u zapadni dio Njemačke i rušenju Berlinskog zida, rušenjem Starog mosta od strane HVO-a nakon višednevnog granatiranja, prvoj posjeti predsjednika PLO-a Jasera Arafata Izraelu, te smrti južnoafričke pjevačice i svjetskog simbola borbe protiv aparthejda Mirijam Makebe.

Nakon doručka i još jedne provjere jesu li sve stvari i pasoš tu, odlazim na aerodrom. Brza provjera na jednom od punktova, gdje me uljudna gospođa napominje da kupim putno-zdravstveno osiguranje, što i činim online dok pijem kafu. Poslije ispijanja kafe krećem na sigurnosnu kontrolu, koju brzo prolazim, jer sam odlučio otići ranije, dok nije gužva, i sjediti kod gatea sa kojeg će započeti moj put, prvo do Istanbula. Na pasoškoj kontroli, nakon što je utvrdio gdje idem, i uz pogrešno izgovoreno ime grada kao Tibilisi, gospodin na pasoškoj kontroli uz smiješak priča kako je imao priliku jednom posjetiti grad, kaže da je drugačije i želi mi sretan put.

Iako na ovaj put idem sam, od čitalačkog štiva kao obaveznog dijela stvari za put, sa mnom su ovaj put knjige Igora Mandića, Predraga Matvejevića i Viktora Šklovskog, koje sam kupio prije nekih mjesec dana pri kratkom boravku u Zagrebu. Odlučujem se za izvanredno zanimljivu i korisnu “Tehniku spisateljskog zanata” Viktora Šklovskog, sjedam, počinjem čitati i čekam.

Let, predviđen za 13:05, se pomjera. Umjesto da poletimo u navedeno vrijeme, avion tek sad stiže, i počinje se formirati red za kontrolu karata i ulazak. Kako ostavljam knjigu u ruksak, i stajem u red, počinjem gledati ima li poznatih lica, jer nekoga uvijek sretnem na aerodromu, ali ovaj put nema nikoga. Dok sunce probija kroz stakla aerodroma, pomislim da sam zaboravio ponijeti sunčane naočale, a u glavi mi odjekuju stihovi benda Kanda, Kodža, Nebojša (KKN): jer mi smo sada slobodni, pogled podigni, ti letiš sam.

Po ulasku u avion uvijek se sjetim Grega Graffina kako u knjizi “Population Wars: A New Perspective on Competition and Coexistence” opisuje avione kao rasadnike bakterija i virusa, stoga obavezno stavljam medicinsku masku preko lica. Mojim postupkom sam naročito sretan kada oko sebe vidim muškarce koji iz pandemije nisu naučili ništa, pa i dalje kišu u svoje dlanove, a poslije toga tim (neočišćenim) dlanovima diraju svoje lice, nos, sjedišta u avionu, mobitel.

Konačno polijećemo oko 13:45 i u Istanbul stižemo za sat i po, ili dva, ne znam tačno. Avion je bio pun, sunce me pržilo u glavu kroz prozor iza mene, ljudi su bili glasni, ali uz pomoć čepića za uši sam uspio nastaviti čitanje knjige Šklovskog, pa čak i nakratko odspavati.

Po dolasku u Istanbul, prolazak kroz kontrolu, provjera aerodroma, njegovih kapaciteta i ponude, te traženje nečega za pojesti. Već je između 17 i 18 sati, a do leta za Tbilisi ću čekati još šest sati. Moj princip je taj, da ako moram jesti na aerodromu, nikada ne jedem u nekom od korporativnih lanaca, pa se tako mogu pohvaliti da nikad nisam jeo u Subwayu niti pio kafu u Starbucksu. Uvijek probam naći nešto drugačije, po prilici lokalno, jer se korporativni produkti nabrojani iznad mogu naći uvijek i svuda. To uspijevam i ovaj put: ručam u nekom meni nepoznatom restoranu, a odličnu kafu pijem u kafeu pored gatea, gdje me je uslužio očigledno umoran i iscrpljen, ali unatoč tome nasmijan konobar sa kojim sam razmijenio nekoliko riječi.

Na bilo kojem aerodromu u Istanbulu, vjerujem da znate ako ste bili, možete vidjeti presjek čitavog svijeta, rekao bih. Mnoštvo različitih jezika, etnija, letova za čitav svijet, i naravno, puno muškaraca sa presađenom kosom i/ili bradom.

Negdje oko 22 sata osjetim da sam umoran i iako uz sebe imam knjige, mobitel i dostupan internet, nadam se da će narednih sat i po proći brzo. Taman što sam kompletirao knjigu sa početka teksta, oko 23:30 se konačno ukrcavam u avion za Tbilisi i ni ne shvatajući to prije ulaska, dobijam mjesto pored prozora. Naravno, nije mi ovo bitno da bih mogao gledati, jer ne mislim gledati. Trebam spavati. Moram spavati. Kako sam ovo pomislio, u glavi su počeli odjekivati stihovi benda Pasi: ručice sata, sad su sve tiše, i skoro da ih i ne čujem više, prestaje mantrično disanje sata, eto me konačno i san hvata…

Uspijevam zaspati, i nakon dva sata leta, uz vremensku razliku, nešto poslije 3 ujutro slijećemo na aerodrom u Tbilisi. Sa aerodroma me taksi vozi do hotela, koji je - bez da sam prethodno znao i provjerio - skoro u centru grada. Dok sam se raspremio i legao spavati, bilo je između 4 i pola 5. No, konačno sam tu, pomislio sam, i zaspao.

Nešto što sam pročitao prije nekoliko godina se pokazalo veoma tačnim: Ako provedete negdje jedan dan, možete napisati knjigu. Ako ostanete mjesec dana, možete napisati esej, a poslije godinu dana možda jedan pristojan novinski članak. Ako ostanete na nekom mjestu deset godina, ne možete napisati ni riječi.

Oko 10 sati ujutro doručkujem, ali se poslije doručka vraćam u sobu na još sat-dva kako bih se odmorio i skupio snagu. Naime, taj dan sam slobodan, bez ikakvih radnih obaveza, i planiram uraditi ono što inače radim u gradovima koje posjećujem prvi put: izgubiti se. Jednostavno izaći napolje i hodati gradom, bez ikakvog plana i cilja.

Kada sam nakon neka dva sata izašao vani, prvo što sam osjetio je svjež zrak. Nakon smogom zagađenog Sarajeva, divno je bilo osjetiti svjež zrak. Bio je radni dan (četvrtak, 10. 11.) ali su ulice bile pune auta, a Rustaveli avenija na kojoj sam se našao, puna ljudi. Rustaveli avenija me je, radi količine auta, buke i mirisa prisutnih podsjetila na Atinu i Solun. Nastavio sam hodati ovom avenijom, ali u smjeru, ispostaviće se, suprotnom od centra grada. Samo u nekoliko stotina metara, nailazim na nekoliko štandova sa knjigama, ili sa ljudima koji knjige jednostavno spuste na stepenice neke zgrade, institucije, na potporne zidiće i prodaju ih. Ovo ću kasnije viđati posvuda tokom mog boravka. Također, kao što sam u nekoliko minuta mogao primijetiti, ulice su nažalost pune prosjaka i beskućnika. Iz Rustaveli avenije nastavljam na ulicu Petra Melikishvilija, kojom dolazim do spomenika Tarasu Shevchenku, kod kojeg, nažalost, zatičem još jednog prosjaka. Jedna od strelica na putokazu koji stoji pored mi pokazuje smjer ka Trgu heroja, pa se odlučujem zaputiti tamo. Prvo nailazim na zgradu Državnog univerziteta u Tbilisiju, a onda se ulicom Varasziskhevi spuštam ka Trgu heroja. Kako je ovaj trg u centru jednog velikog kružnog toka, između hodanja trotoarom uz magistralu ili hodanja kroz podvožnjak, odlučio sam se za ovo drugo, i to je bio odličan izbor. Podvožnjak kojim sam prošao, je pun (političkih) murala, grafita, naljepnica, tagova. Nakon “izlaska” na površinu, razgledam masivni spomenik na Trgu heroja, a zatim Avenijom kraljice Tamare nastavljam hodati ka lijevoj obali rijeke. Dolazim do Mosta kraljice Tamare i na mostu ostajem nekoliko minuta, gledajući prvenstveno neki (post)moderni brutalizam oličen u stambenom kompleksu imena King David Residences. Onda prelazim na lijevu stranu rijeke i nastavljam hodati uzvodno. I na ovoj strani sam na zgradama opazio nekoliko lijepih murala, prije nego što sam se našao ispred stadiona “Boris Paichadze Dinamo Arena”. Prekoputa stadiona opažam dosta zelenila, čini mi se da vidim neki veći park. Kako je dotad već prošlo sat i po da hodam bez prestanka, odlučio sam ući, provjeriti o čemu se radi i usput vidjeti da li mogu kupiti kafu, sjesti i odmoriti se. Park imenom Musthaid Garden je zapravo zabavni park, u kojem se nalazi restoran, snack bar, pozorište na otvorenom. No, unatoč tome što je bio lijep dan i veoma toplo, kako je kraj sezone, unutra zatičem desetak radnika koji obavljaju završne poslove kako bi “zatvorili” park do nove sezone. Srećom, radio je snack bar u kojem sam zatekao ljubaznu gospođu s kojom sam, unatoč mom nepoznavanju gruzijskog i ruskog, i njenom nepoznavanju engleskog, uspio iskomunicirati kakvu kafu i sa koliko šećera želim. Na klupi sam sjedio nešto manje od pola sata, popio kafu, konektovao se na otvorenu i besplatnu Wi-Fi mrežu, odmorio se i nastavio kretanje uzvodno.

Nakon otprilike kilometar, primjećujem učestalije pojavljivanje automehaničarskih radnji, dosta parkiranih automobila u okolini tih radnji, i umazanih automehaničara. Shvatio sam da sam vjerovatno daleko od centra, i u glavi mi je bljesnula slika iz 2018. godine, kada sam se u Istanbulu našao u istom takvom okruženju.

Onda, skrenuvši u uličicu koja vodi prema obali rijeke, uz cestu viđam mnoštvo radnika u grupicama, koji sjede na klupama ili jednostavno na trotoaru, sa torbama i koferima pored njih. U početku mi nije bilo jasno da li je to neka “divlja” stanica za javni prevoz, pa sam odlučio proći pored njih i pogledati. U tom trenutku, dvojica od njih su me pitala nešto na gruzijskom, ali sam se na engleskom izvinio, rekavši da ne razumijem. No, kad sam fino uočio da pored njih stoje radne mašine i alat, shvatio sam da oni tu sjede, nudeći svoj zanat i usluge. Zamolio sam ih za fotografiju, što su dopustili. Nakon toga, skoro sat vremena (nekih 3,5 kilometara) hodam nizvodno, od mosta Vakhusthi Bagrationi, do Saarbrücken trga. U ovoj šetnji uz obalu rijeke, primjećujem nešto grozno, nešto što me podsjeća na Sarajevo: nisam vidio nijednu kantu za smeće. Pored ove sličnosti, tu je još jedna grozna stvar. Mnoštvo je auta, rekao bih previše, kao i u Sarajevu, i u većini se - kako je ovo grozno! - vozi po jedna osoba. Iako je u blizini spomenik Velikom biciklu (Big Bicycle Monument), nisam primijetio bicikliste, korištenje električnih romobila, niti neki drugi oblik prevoza. Prelazeći Saarbrücken most, na desnoj strani rijeke sam primijetio skate park, pa odlučujem sići i provjeriti ga. U malom kafeu pored skate parka, uzimam još jednu kafu i sjedam na klupu. Kako je vrijeme lijepo i sunčano, skate park je pun mlađih i starijih skejtera, kao i roditelja sa djecom. Posmatrajući skejtere i ispijajući kafu, na klupi ostajem nekih pola sata, i onda krećem dalje. Prolazim pored statue Giorgia Lenidzea, kroz park “9. april”, pored Nacionalne galerije i izbijam na Rustaveli aveniju prekoputa masivne zgrade parlamenta Gruzije. Do hotelske sobe opet nailazim na mnoštvo štandova sa knjigama.

Nakon nekoliko sati odmora, izlazim van kako bih večerao, obišao centar i iskusio noćni život ovog grada. Iako je radni dan, restorani su puni oko 7-8 navečer, pa tako, kako nisam imao rezervaciju, ne uspijevam naći mjesto za sjesti u restoranima koje su mi lokalci preporučili. Odlučim da ću se zaputiti prema Trgu slobode i nadam se da ću već nešto naći usput za pojesti. Oko pola 10 navečer (napominjem još jednom, četvrtak je), u blizini metro stanice i tržnog centra kod Trga slobode nalazi se mnoštvo ljudi: ulični prodavci, muzičari, prosjaci, pa čak i štand na kojem se prodaje svježa espresso kafa.

Nakon Trga slobode “upadam” u uličice i kvart koji me podsjećaju na beogradsku Skadarliju. Veoma ugodna atmosfera ispunjava ove uličice, sa muzičarima u baštama kafića i restorana koji sviraju uživo, dok vas konobari dozivaju da se pridružite. Hodajući u pravcu Mosta mira, na nekih 10 metara ispred mene vidim odvaljene dijelove fasade obližnje zgrade. Iako sam to primijetio, to nije spriječilo gospodina na ulici da me zaustavi, pokaže mi dio zgrade odakle se to odvalilo, i upozori me da zaobiđem, u slučaju da se otpadanje dijelova nastavi.

Nakon ove geste, koja me je stvarno prijatno iznenadila, iz nekog obližnjeg bara čujem jazz muziku, i odmah mijenjam svoju putanju u pravcu iz kojeg dolazi muzika. Ulazim u “Konka Station”, pitam za mjesto za jednu osobu, ljubazna konobarica mi ustupa stol tačno ispred benda, plaćam ulaz nekih 3.5 eura, sjedam i naručujem pivo. Ovdje provodim nekoliko sati, dok svirka ne završi, i onda odlazim na spavanje.

Već sam spomenuo išarani podvožnjak, no kao što ne mogu dovoljno naglasiti gostoljubivost, ljubaznost i to koliko su građanke i građani Tbilisija dobri domaćini, tako ne mogu ni dovoljno naglasiti kako je svaki zid išaran (političkim) porukama, svaki stub izlijepljen (političkim) naljepnicama, između ostalog i onima podršci ženama Irana, Ukrajini, protiv Rusije (ali i rusofobije), i mnogim drugim. Ovu činjenicu sam (opet?) opazio drugog dana, kao i to da je dosta pasa lutalica, da nećete tako često naići na pješački prelaz, već ćete na drugu stranu ulice prelaziti kroz podvožnjak, i da je skoro svako drugo auto Toyota, najčešće model Prius.

Ovo zapažam dok odlazim u prostorije Gruzijskog instituta za politiku (GIP), među kojima, kao što sam već spomenuo, ima alumnistkinja i alumnista WEASA mreže, a kako bih se upoznao sa njihovim radom, društvenim i političkim stanjem u Gruziji, uticajem Rusije, stanju integracija u Evropsku Uniju.

U GIP-u me dočekuje Nino, koja tu radi kao istraživačica, a pored rada u GIP-u, Nino predaje i na univerzitetu. Od Nine i njenog kolege u dva sata (ne)formalnog razgovora saznajem veoma mnogo o samom GIP-u, kao i o stanju u Gruziji.

GIP je neprofitna, nestranačka, istraživačka i analitička organizacija sa sjedištem u Tbilisiju, osnovana početkom 2011. godine. GIP nastoji da ojača organizacionu kičmu demokratskih institucija i promoviše dobro upravljanje i razvoj kroz istraživanje politika i zagovaranje u Gruziji. GIP također podstiče učešće javnosti u projektima izgradnje civilnog društva i demokratskim procesima. Organizacija je brzo postala glavni centar za stipendije i inovacije u politici, ne samo za Gruziju, već i šire. GIP se izdvaja kroz relevantna, pronicljiva istraživanja, širok domet i uticaj u javnosti; te inovacije u političkim diskursima i političkim razgovorima. Četiri su glavna smjera GIP-a: demokratizacija (vesternizacija), regionalna politika, vanjska politika, te sigurnost i odbrana.

Glavni produkti GIP-a su naučne publikacije te edukacije, debate i diskusije sa (političkim) liderima u Gruziji. Zbog svog rada, navikli smo na to i u Bosni i Hercegovini, lijepe im se razne etikete i stereotipi, pa su često označeni kao soroševci i slično.

No, pozitivno me iznenadilo da je GIP popularan među mladima i studentima i to da je civilno društvo u Gruziji snažno.

Kao i u Bosni i Hercegovini, iz GIP-a mi pojašnjavanju da je sistem u Gruziji visoko polarizovan, te da je i ovdje visoko obrazovanje glavna tema. Unatoč uspješno završenom Bolonjskom procesu, nedostaje studentskih kampusa, a i finansiranje univerziteta se mora updateovati, kao i proces zapošljavanja. Također, i u Gruziji je bilo puno privatnih univerziteta, koji su dobijali licencu, i koju su radi većih plata odvlačili kvalitetne kadrove sa državnih, javno finansiranih univerziteta.

Kada smo već kod finansiranja, ni sam GIP nema finansiranja od strane državnog univerziteta, već sami nalaze sredstva, većinom od stranih investitora i fondova, aplicirajući na projekte.

Ono što nisam znao, a što izdvajam iz ovog sastanka i razgovora je to da je procenat eurooptimizma među građankama_građanima veoma visok, negdje između 75-80%; da je, iako još uvijek postoje napadi na liberalne novinare, LGBTIQ zajednica prihvaćena sve više (u poređenju sa otporom i homofobijom od prije 10 godina), te da, od okupacije Abhazije i Južne Osetije od strane Rusije nakon rata 2008. godine, građanke i građani Gruzije ne mogu više nikako ući u ova okupirana područja. Nakon ugodnog i informativnog razgovora, iz GIP-a odlazim sa mnoštvom publikacija, za čije će čitanje trebati neko vrijeme.

Nakon posjete GIP-u, odlazim ka Evropsko-gruzijskom institutu (EGI). Ako bih rekao da je osoblje GIP-a “starije” dobi, u EGI-ju me dočekuju mlađe osobe, sa kojima također provodim preko dva sata.

Kao i GIP, EGI je nezavisna organizacija civilnog društva u Gruziji posvećena jačanju temelja gruzijske demokratije i odbrani zapadnih težnji Gruzije, osnovana 2015. godine. Misija EGI-ja je unapređenje demokratije, vladavine prava u Gruziji i na Kavkazu te osnaživanje nove generacije lidera da se pronađu rješenja koja su neophodna za razvoj Gruzije i uspješnu zajedničku budućnost Kavkaza. Fokus njihovog rada i kampanja su ljudska prava, izgradnja mira, promocija dobrog upravljanja i podrška uključivanju mladih u demokratske procese.

Kao osoblje GIP-a, i osoblje EGI-ja mi je ponovilo da je civilno društvo u Gruziji snažno.

Razgovarajući o uticaju Rusije na Kavkazu i Balkanu, fact-checkingu u doba pandemije i naročito od početka ruske agresije na Ukrajinu, upoznao sam se sa radom projekata i platformi kao što su Myth Detector, Myth Detector Lab i FactCheck, što je najsličnije bh. fact-checking platformama Istinomjer i Raskrinkavanje.

Moji domaćini su imali dosta pitanja o Bosni i Hercegovini, Balkanu, socijalističkoj Jugoslaviji, odnosima sa Sovjetskim Savezom tad i Rusijom sad, uticaju Rusije u BiH i na Balkanu, te smo se neformalno zadržali i više nego što smo trebali, a da to uopšte nismo primijetili. Potrudio sam se da na postavljena pitanja odgovorim najbolje što mogu, sa što više znanja i informacija.


Ulaze u pub Makedonac, Gruzijac i Bosanac

Naravno, nakon formalnog dijela, došlo je vrijeme za neformalno druženje sa domaćinima. Tako, nakon dva-tri sata odmora, naše druženje nastavljamo u restoranu u blizini centra, uz odlična gruzijska (tradicionalna) jela; “obični” i adžarijski kačapuri, khinkali, lobiani.

Oko ponoći, kako je i restoran pri zatvaranju, napuštamo objekat. No, prije nego smo nastavili, ispred restorana se dešava jedan emotivan trenutak. Građanin Rusije, stanovnik Moskve koji je nakon početka agresije na Ukrajinu pobjegao u Gruziju, a kojeg smo upoznali u restoranu i s njim razmijenili par riječi, se pozdravlja sa nama, grli nas i zahvaljuje. Iznenađeni, pitamo ga zašto nam se zahvaljuje, ne shvatajući da smo uradili nešto vrijedno zahvale, na šta on odgovara da mu je drago vidjeti da nismo rusofobi, da ga ne osuđujemo samo zato jer je Rus, jer on ne podržava Putina ni agresiju na Ukrajinu.

Nakon ovog trenutka, pozdravljamo se s njim i nastavljamo dalje.

Odlazimo u mjesto imena “Wine Factory”, koje stvarno jeste bila fabrika vina, otvorena krajem 19. stoljeća. Od 2017. godine ovo mjesto je multifunkcionalni gradski prostor. "Fabrika vina" je ogroman projekat koji nudi veliki izbor, od buvljaka, kina na otvorenom, restorana, barova i kafića, poslovnih prostora, izložbenog prostora, koncept prodavnica sa proizvodima gruzijskih dizajnera. Makedonac, Gruzijac i Bosanac ulaze u jedan od pubova gdje piju chachu i nekoliko domaćih piva, a pri ovome izlasku, od prijatelja Giorgija otkrivam da većina gruzijskih pubova hranu služi i do 3 ujutro, dok sama mjesta rade i do 5-6 ujutro.

Treći dan počinjem doručkom, a nakon doručka se, preko Mosta mira, namjeravam zaputiti ka žičari koja će me odvesti na brdo Mtatsminda. Dan je odličan, vrijeme je lijepo, pa se kod Saarbrücken mosta spuštam na obalu rijeke, opet prolazim pored skate parka i nastavljam hodati ka Mostu mira. Kada sam stigao do žičare, red je bio toliki da sam pomislio odustati i okrenuti se. No, vidio sam da ide brzo, pa sam stao u red i sačekao. Dolazim na punkt i govorim da želim povratnu kartu. Ljubazna gospođa me pita imam li Metro karticu i nakon što odgovorim da nemam, ona mi fino objasni da trebam kupiti dopunjivu metro karticu koja košta dva lara (2 GEL) i da će me iznos povratne karte za žičaru koštati pet lara (5 GEL), što znači ukupno sedam lara (7 GEL). Sve ukupno, sa dopunjivom karticom i povratnom kartom, ovo košta nekih pet konvertibilnih maraka (5 KM). Da sam već imao ovu karticu, samo bih morao platiti cijenu povratne karte, koja iznosi oko 3,5 KM. Podsjećam, cijena povratne karte na sarajevskoj žičari je 6 KM - za osobe sa prebivalištem u BiH. Ukoliko nemate prebivalište u BiH, cijena povratne karte je puno skuplja i iznosi 20 KM.

Za nekih 4-5 minuta vožnje stiže se na brdo Mtatsminda, sa kojeg se vidi cijeli Tbilisi. Gore vas dočekaju ulični svirači, štandovi sa hranom, kafom i suvenirima. Na brdu se nalazi Botanički vrt, tvrđava Narikala, i 20 metara visoka aluminijska skulptura Majke Gruzije (Kartlis Deda) podignuta 1958. godine, koja budno motri na Tbilisi. I ovdje, kao i u gradu i na obali rijeke, zatičem (političke) poruke išarane na zidovima, kao i mnoštvo naljepnica na okolnim stubovima. Nakon kratke šetnje, uzimam kafu i sjedam odmoriti nekih 45 minuta, uživajući u pogledu na grad i lijepom, sunčanom vremenu. Zatim odlazim do tvrđave Narikale, i obilazim neke dijelove, ne zadržavajući se dugo unutar samog kompleksa ali i velikog broja ljudi koji su već bili tu. Mogu samo reći da je lijepo, vrijedno posjetiti i da za dublje istraživanje same tvrđave treba izdvojiti malo više vremena. Sada nisam mogao ni fizički, niti sam imao vremena, pa sam sjeo u žičaru i spustio se nazad. Šetnju ovaj put nisam nastavio uz obalu rijeke, već kroz stari grad, gdje nailazim i na neobični, poznati krivi toranj Tbilisija, zapravo toranj sa satom, podignut uz lutkarsko pozorište. Naravno, još grafita, išaranih zidova i izlijepljenih stubova. Usput nailazim na odličnu shawarmu, i onda odlazim nazad u sobu.

Nakon nekoliko sati odmora, izlazim u centar, nemajući tačno određenu lokaciju na koju bih se zaputio. Lutajući oko Trga slobode, nađem se u ulici Mihaila Ljermontova, u kojoj čujem muziku uživo kako dopire iz nekog bara. Još par metara hoda, i nađem se ispred “Bunker bara”, mjesta koje mi je ranije izletilo među Google rezultatima, ali koje nisam zabilježio sebi, jer ništa nije bilo zakazano u terminu mog boravka. Sada, na tabli ispred, kredom napisano vidim da se radi o nekom ad-hoc organizovanom jam sessionu, gdje su svi dobrodošli da se uključe u svirku, a ulaz je besplatan. Ulazim, smještam se i tu provodim neka 3-4 sata. Odlazim nakon toga u sobu, jer za nekoliko sati krećem nazad.

Nakon tri-četiri sata sna, budim se, odjavljujem, i zovem taksi. Vozač stiže veoma brzo i za nekih 20-30 minuta smo na aerodromu. Cijena prevoza do aerodroma je oko 15 KM. Povratak u Sarajevo ide istom rutom kao i odlazak. Let za Istanbul tokom kojeg spavam, doručak te nekoliko sati čekanja, ispijanja čaja i kafe, i čitanja na istanbulskom aerodromu; i oko jedan poslijepodne, let za Sarajevo.

Već sam se na ovom letu osjetio slab i malaksao, pa sam popio još jedan čaj. Nakon što sam došao u stan, odspavao sam nekoliko sati, nadajući se da sam samo umoran i da me neće uhvatiti prehlada i/ili gripa, ali nažalost ipak jeste.

Tako ovaj izvještaj/reportažu pišem pod blagom temperaturom, dok kašljem i kišem (nije covid!), ali mislim da je vrijedilo na nekoliko dana biti - uslovno rečeno - kavkaski zarobljenik.

Možda će vas ovaj tekst od nekoliko stranica umoriti ili ga nećete uopšte pročitati kada vidite njegovu dužinu, ali na ovih nekoliko stranica sam iznio samo dio sveukupnog doživljaja. Iako sam već ranije rekao da bih nakon nekoliko provedenih dana mogao napisati knjigu, ipak sam ovdje izostavio navesti još par opažanja, među kojima izdvajam ono o tome koliko je grad siguran, do te mjere da lokalci ne zaključavaju auta, a ni sam se nisam ni u jednom trenutku osjetio nesigurnim.

Svima koji_e su stigli do kraja teksta, preporučujem topli gradi Tbilisi, a svima koje_e su pomogli_e da se ovaj put realizuje, te doprinijeli sveukupnoj atmosferi i tome da sve prođe uredu, naročito ljubaznim, prijatnim i izuzetnim domaćinima, veliko hvala!

Autor: Minel Abaz, Prometej.ba

Ovaj članak je realizovan uz finansijsku podršku Varšavske euroatlantske ljetne akademije (WEASA) u okviru inicijative Peer-to-Peer Professional Meetings dizajnirane za WEASA alumniste. WEASA je godišnja ljetna škola za profesionalce srednjeg nivoa karijere iz zemalja Istočnog partnerstva, Zapadnog Balkana i Poljske. WEASA se provodi u partnerstvu sa Evropskim koledžem u Natolinu, German Marshall Fonda Sjedinjenih Država (GMF), Poljsko-američkom fondacijom za slobodu (PAFF).