U jučerašnjoj emisiji „Nedjeljom u dva“ gostovao je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakir Izetbegović. Iako sam na drugom kraju političkog spektra od Bakira Izetbegovića i njegove mu braće sa desnice, ovaj tekst neće biti kritika ni komentar njegovog nastupa u navedenoj emisiji. Ovaj tekst je kritika uredništvu emisije „Nedjeljom u dva“ i njihovog sagovornika u jednom od priloga koji se puštaju u emisiji, a to je Marijan Knezović.

Pitate se sad ko je Marijan Knezović? Ako već ranije niste čuli za njega upoznajmo se sa likom i djelom istog.

Dvadesetjednogodišnji Marijan Knezović je bloger, „aktivista“ i „društveni analitičar“ iz Posušja, trenutno nastanjen u Zagrebu, gdje studira na Ekonomskom fakultetu.
Za sebe kaže da je mrzitelj nepravde, zagovornik slobode, idealista i ideološki opredjeljeni neokonzervativac. Komentare mrzitelja nepravde i zagovornika slobode često možete pročitati na desničarskim portalima ili emisijama kao Bujica, voditelja i neonaciste Velimira Bujanca. Njegov aktivizam je obilježen upozoravanjem na položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini te predan rad u okviru društvenoga aktivizma kako bi poboljšao njihov položaj, pa se često taj i takav „aktivizam“ podudari sa političkim programom i ideologijom HDZ-a, a u nekim slučajevima i ideogijom desnije (ekstremnije) od HDZ-ove. Najneomiljenija pojava u društvu mu je šutnja, posebice šutnja o stvarima o kojima treba najviše govoriti, pa i Marijan, kao i Haris Zahiragić - sarajevski mu brat-po-ideologiji, govori o svemu i svačemu, često nejasno i ulazeći u teorije zavjere. Govori kako postoji strah u Sarajevu od korjenitih promjena u Bosni i Hercegovini, kako je treći entitet nužan, kako je Sarajevo mali Beograd (?!) a Mostar hrvatski, a osuđeni ratni zločinac Slobodan Praljak „veličina, humanist i vođa vojske koja nas je obranila od ISIL-a“.

Teško da nekoga ko slavi ratne zločince i njihova djela kao veličinu i humanizam možemo smatrati aktivistom, mrziteljem nepravde i zagovornikom slobode.
Više kao militantnim zagovornikom određene ideologije – jer on svoj partikularizam univerzalizira kao neupitni standard – što je prema Sarah Brouillette funkcija svake ideologije.

A taj (ideološki) partikularizam se iskazao i u emisiji „Nedjeljom u dva“.
Postavljajući pitanje Bakiru Izetbegoviću, kaže:

„Hrvate se u BiH često optužuje za fašizam, pogotovo iz Sarajeva, no zanimljivo je kako je upravo stranka Bakira Izetbegovića, SDA podržala promjenu naziva škole u Sarajevu po Mustafi Busuladžiću, čovjeku koji je notorni antisemit i šovinist iz Drugog svjetskog rata. Reagirao je Izrael, reagiralo je nekoliko evro-parlamentaraca, nekoliko nevladinih organizacija, a Izetbegovićev ministar Kazazović kaže kako je sve u skladu sa zakonom.“

Da, nažalost je tačno da je SDA sa svojim koalicionim partnerima podržala imenovanje osnovne škole po antisemiti i ustaškom saradniku Mustafi Busuladžiću. Prije Izraela su reagovali i Jevrejska zajednica u BiH, poslanici Naše Stranke, SDP-a i Demokratske Fronte, a također i mnogi intelektualci i pisci. Naravno da se svako od nas svakodnevno treba boriti protiv fašizma i fašizacije društva, javnog prostora i imenovanja obrazovnih ustanova po raznim zločincima, no ukazujući na fašizaciju u Sarajevu kroz imenovanje škole po Mustafi Busuladžiću, a ne videći mnoštvo Busuladžića u sredini iz koje dolazi, tu zakazuje Marijanov „aktivizam“ i borba za slobodu.

Ne vidi Marijan ili svjesno zaboravlja odluku Općinskog vijeća (zapadnog) Mostara (tj. dijelova grada pod kontrolom HVO-a) iz februara/veljače 1995. godine o preimenovanju ulica i trgova. Ovim administrativnim postupkom zapadni dijelovi grada su “kroatizovani”, preimenovani su i putni pravci čiji su nazivi bili etnički neodređenog, kolokvijalnog i lokalnog karaktera, izbrisano je socijalističko nasljeđe, prominentni Bošnjaci i Srbi, ali i Hrvati poput Matije Gupca i Vladimira Nazora. Kako navodi Srđan Radović [1], u zapadnom dijelu Mostara se desio i parcijalni transfer topografske mape iz željenog centra (Zagreb) na nacionalnu periferiju, sa ciljem ideološkog povezivanja i simboličkog obilježavanja navodno legitimne i autohtone nacionalne teritorije u gradskom prostoru preko sistema odonima, pa su tako i ulice u Mostaru dobili kardinal Stepinac, Bruno Bušić, dr. Ante Starčević, gradovi Vukovar i Dubrovnik, matica Hrvatska, Blajburške žrtve.

Najzabrinjavajuća stvar u ovim promjenama je ta da su neke ulice dobile nazive po kontroverznim ličnostima iz prošlosti – tj. po znanim ustašama iz Drugog svjetskog rata: Dr. Mile Budak, Vokić i Lorković, Župan Đuro Spužević, Rafael Boban, Jure Francetić. Za razliku od Republike Hrvatske, u kojoj su ovi nazivi stavljeni tokom 1990-ih, pa uklonjeni do polovine 2004. godine, u Mostaru se to nije desilo. Te godine (2004) u Mostaru dolazi do oktroisanja novog Statuta grada Mostara od strane tadašnjeg visokog predstavnika, i formiranja višenacionalne komisije sa zadatkom revizije i novih imenovanja ulica u gradu, a sa prvenstvenim ciljem uklanjanja uličnih naziva fašističkih ličnosti.
No, to se do danas nije desilo.[2] Ali to izgleda ne zabrinjava mladog Marijana. Kao što ga ni ne zabrinjavaju sve češći i agresivniji napadi na Partizansko groblje u Mostaru i njegove posjetioce.
Slijep je i na sve učestalije ustaške povike na fudbalskim stadionima i na sve češće grafite sa ustaškim parolama, kao i na brisanje/skidanje ćirilice duž puteva u Hercegovini.
Izgleda da je za Marijana fašizam problem samo ako je negdje drugo, dok je lokalni fašizam prihvatljiv i treba se prešutjeti.

Ako bismo Marijana nazvali mlađom verzijom Nine Raspudića, onda kao ni Raspudiću „slutim da nije jednostavno nositi toliko mnoštvo u sebi, no mora biti da je još teže izdavati se za nezavisnoga mislioca dok šljakaš u tri smjene (televizija-crkva-novine) kao dio intelektualne posluge vladajućeg aparata.“ [3] I umjesto što se bavi prozivanjem Sarajeva, SDA, i prozivanjem Mesića, Josipovića, Vesne Pusić pa i voditelja Stankovića za izdajnike hrvatskog naroda – bolje bi bilo da se prisjeti riječi kontroverznog hrvatskog pisca Ante Brune Bušića (po kojem je nazvana ulica u Mostaru i osnovna škola u Posušju):
„Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tad će biti najveće i nerješivo pitanje - kako nas tada spasiti od nas samih?!"

Pa svoj bijes usmjeri tamo gdje treba – na „svoje“. Koji već dvadeset godina uništavaju hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Samo tako će biti onaj izvor energije i potencijal promjene u društvu koji će izvući Hrvate iz političke izolacije u Bosni i Hercegovini.

Autor: Minel Abaz, Prometej.ba


[1] Radović, Srđan: Grad kao tekst, 2013: 173-174

[2] Palmberger, Monika: Renaiming of Public Space: A Policy of Exclusion in Bosnia and Herzegovina, MMG Working Paper 12-02, 2012: 12-13

[3] Ivančić, Viktor: Zašto je glup? Portal Novosti, 12. ožujka 2016. https://www.portalnovosti.com/zato-je-glup