Dosadašnji tekstovi na ovu temu:

Ernad Osmić: Bora Dylan u Andrićgradu

Amer Tikveša: O poeziji Bore Đorđevića

Davor Beganović o Bori Đorđeviću: Maligni stihoklepac

*

Smatram bespredmetnim poricati bilo koju od kvalifikacija koje je Davor Beganović iznio o Bori Đorđeviću. Nadam se da Beganović nije pomislio kako mislim da nečega što on spominje nema u Đorđevićevim pjesmama ili da je Đorđević neko koga u moralnom smislu smatram besprijekornim. Međutim, ne nadam se da drugi neće to pomisliti kad pročitaju Beganovićev tekst pa imam potrebu da se složim s njim.

Da, četništvo i rakijski kazan jesu nešto što mu se ne može osporiti. To je ono što se moglo, nimalo dvosmisleno, pročitati i u mom prvom tekstu, pa ne znam otkud potreba za reakcijom. Možda je prezir prema tom čovjeku toliki da nikakva razložna argumentacija tu ne može pomoći, što me ne bi iznenadilo s obirom na količinu izljeva gluposti koje je Čorba napravio kroz decenije svoga rada.

Bez obzira na to, ja ne mogu gledati na te stvari kao na inspirativna uporišta njegove cjelokupne poezije. Moralisanje te vrste mi je upravo s moralnog aspekta postalo problematično jer polazi od pretpostavke da se sve može i treba samjeravati kroz šablon trenutno vladajućeg ćudoređa. Gubi se tako distanca između književog kritičara i partijskog (ne nužno komunističkog) komesara. S moralno superiorne pozicije se kroz svoje ideološko sito prosijavaju lik i djelo, a onda se i ono što je prosijano prospe ako je u situ previše taloga ostalo.

U reakcijama koje su se ticale Kusturicine nagrade koju je ovaj dao Đorđeviću taj je pristup bio glavni. Problematizacija same nagrade je preskočena. Kao što sam već rekao, bilo je dovoljno problematizirati etičku dimenziju Đorđevićeve ličnosti da bi se njegovim pjesmama porekao literarni kvalitet.

Nagradu je pored Đorđevića dobio i kineski pisac Yu Hua. Ako je Đorđević ne zaslužuje, da li je zaslužuje Yu Hua? Da li je nagrada kredibilnija ako je dobije moralno, politički i ideološki nekompromitovan pisac, uz to kvalitetan? Moje mišljenje je da tu nagradu ne može iz kala Andrićgrada izvući niko i da je ona ustvari jedna od kompromitirajućih stvari za autore koji je dobiju. Dakle, još jedna kompromitacija i za Boru. Slično tome pristupu, Đorđeviću pristupa i Beganović dajući svemu izvjesnu auru akademizma pa ko biva sad je s najveće instance ovjereno da u Borinoj poeziji literarnog kvaliteta nema, a razlog je isti, četništvo, rakijski kazan, to što je Slovence nazivao bečkim konjušarima iako je od njih honorare uzimao (uzima i danas) i naveo je, doduše, po meni jednu jako bitnu stvar koja zaslužuje poseban tekst a to je mizoginija u Čorbinim pjesmama. Na nju ću se, nažalost, ovog puta moći samo kratko osvrnuti.

Taj paradoks, kritike autora, a ne nagrade, te insistiranje na ličnosti, a ne na poeziji, bila je glavna stvar na koju sam želio skrenuti pažnju u prvom dijelu svog teksta povodom kojeg Beganović piše svoj. Inače, tekst je objavljen u rubrici Pop poezija. Radi se o kolumni čiji je povod nastanka bila dodjela Nobelove nagrade Bobu Dylanu i kontroverze koje je ta nagrada izazvala. Cilj je propitati može li se govoriti o poeziji kad je riječ o ex-Yu muzicu, u najvećoj mjeri, dakle ne isključivo rocku.

Tu su, prije teksta o Čorbi, objavljena još tri, od kojih bi, prema Beganovićevim kriterijima, mogao proći samo jedan, vjerovatno onaj o Rundeku. Prvi je o Balaševiću kojeg bi se zbog stava prema Albancima također moglo ispisati iz pjesnika, a slažući se s Jergovićem Beganović ga je već odredio kao stihoklepca.

Drugi je o Zabranjenom pušenju, šta tek tu reći? Autor manjeg dijela pjesama je Nele Karajlić, srpski nacionalist koji po vlastitom priznanju sredovječnost provodi u ruralnim dijelovima Srbije uz rakijski kazan (što Beganović spočitava Čorbi) a da ne govorimo o idealiziranju kriminalnih karaktera te o mizoginiji u njihovim pjesmama.

Treći je Rundek, pretpostavljam i za Beganovića nimalo problematičan.

I četvrti je evo Čorba.

Peti će biti Arsen, da najavim i da odmah pitam mogu li, ima li tu išta problematično?

Čorbin tekst kojim se bavim je Na zapadu ništa novo, iz 1981., dakle jako je važan taj vremenski kontekst. U tom periodu ne možemo govoriti o alkoholizmu (bar ne kao ovisnosti) i četništvu u Čorbinim pjesmama.

Preko svega čime pokušavam dokazati literarni kvalitet te pjesme Beganović prelazi olako.

Spomenem interdiskurzivnost, Beganović kaže četnik.

Spomenem intertekstualnost, Beganović kaže pijanac.

Spomenem ironiju, Beganović kaže mizoginija u drugim pjesmama.

Jasno je, naime, da ćemo teško na zelenu granu jer unatoč tome što unaprijed potpisujem sve što Beganović kaže, on ima potrebu da to dodatno doznači bez želje da ulazi u demontažu literarnog kvaliteta Đorđevićeve poezije.

Četništvo i alkohol mi se više gadi i spominjati, evo i ja sam se tu „doznačio“. Hajde da vidimo mizoginiju na koju u svom tekstu nisam obratio pažnju, a i kako bih kad nje u pjesmi koju sam analizirao i nema?

Ali, prije toga, da skrenem pažnju na jedan problem kod ideološkog čitanja književnih tekstova u čiju sam zamku i sam nerijetko upadao a to je najsličnije retroaktivnom mormonskom krštenju, o kojem Kiš piše. Radi se, ukratko, o tom da mormoni krste one koji se nisu mogli susresti s njihovom religijom jer su prije „otkrovenja“ umrli. Dakle, nisu mogli postati mormoni za života.

Svu tu kritiku, uključujući i ovaj Beganovićev tekst, ali i neke svoje, kakve na sreću više ne pišem, zovem mormonskom kritikom. Radi se o ideologiji koja graniči s religijskom dogmom. Ide se u prošlost kad svijest o nečemu što se kritikuje nije postojala. Definitivno se Pepeljuga može „poderati“ ako se čita u feminističkom ključu, ali cilj, po meni, ne bi trebao biti bajku proglasiti mizoginom, nego pokazati nedostatak svijesti o mizoginiji. Tu se pokazuje razlika između emancipatornog i diktatorskog djelovanja ideologije.

Beganović nam otkriva mizoginiju kod Bore Đorđevića. Ma ajde? Cjelokupan rock and roll je predominantno muška, predominantno bjelačka priča, s mizoginijom, pa i homofobijom, kao vidljivo prisutnom konstantnom u svim periodima njegovog postojanja. Da ga spalimo?

Međutim, s optužbama za mizoginiju treba biti pažljiv. Primjenjiva na sve, postaje prazna. Prijeti opasnost da joj se desi isto što i sa riječju fašizam. Oslobođeni svake odgovornosti za njegovu upotrebu ljudi su njom fašizirali sve oko sebe i učinili nas neosjetljivim za ozbiljnost tog fenomena kad se pojavi u istinskom obliku.

S mizoginijom stvari idu u tom pravcu. Od prvotnog značenja, mržnje prema ženama, ona se proširila na mnogo šta – od upotrebe stereotipa i predrasuda koji se odnose na žene, preko objektifikacije ženskog tijela, do ponižavanja, odbojnosti i nepovjerenja prema ženama. Javnost je koliko-toliko upoznata s osnovnim značenjem riječi, ali s ostalim konceptima naknadno upisivanim u pojam i nije. Kako se radi o preširoko shvaćenim konceptima, danas je mnogo lakše nabrojati šta nije nego šta jest mizoginija a svaki pokušaj problematizacije samog pojma ili pojmova u njega upisanih ponese stigmu relativizacije mizoginije te onaj koji problematizuje rizikuje da i sam bude proglašen mizoginim.

Beganović, izgleda, koncept mizoginije najšire moguće uzima i onda udara po Bori, a to sve u dvije-tri rečenice, na brzinu, da to djeluje kao nešto sveprisutno u njegovim pjesmama. Da, upotreba riječi „žensko“ u stihu „opet me je žensko napravilo volom“ jest mizoginija, što Beganović tačno primjećuje. Međutim, on tu svrstava i pjesmu Lutka sa naslovne strane koju sam ja u svom tekstu samo naslovom istakao kao jednu od onih vrijednih pažnje u tekstualnom smislu. Čitao sam je upravo u kontra ključu, kao kritiku objektifikacije ženskih tijela koju radi modna industrija i kritiku proizvodnje pristanka kod jednog dijela žena na taj tretman. Ali, eto, nemam ništa protiv da bude po Beganovićevom... Lakše mi je otpisati jednu Borinu pjesmu nego na sebe navući stigmu mizoginiste čak i da sam u pravu. To je taj problem s mizoginijom što ona može biti doslovno sve.

Recimo, istoimena pjesma Zabranjenog pušenja može se bez problema okarakterizirati kao mizogina. Lirski subjekt u njoj likuje nad neuspjehom djevojke u koju je bio zaljubljen jer je željela u foto modele, „i gola si se slikala, vele“, a „završila“ je u sedreničkom granapu gdje je lokalni dripci pitaju: „lutko, pošto je pašteta“.

On ne vidi socijalni problem s njenim htijenjem da bude foto model niti sa „slikanjem golog tijela“, ima lični, jer to je indeks pripadnosti većem društvenom sloju od njegovog. Problematičnije je raditi u granapu jer time postaje jedna „od njih“. Dakle, objektifikacija tijela kao vid uzdizanja žene na društvenoj ljestvici jest mizoginija. No ona Čorbina lutka…, a da, odrekao sam je se, zarad mira u kući.

Kad tako široko shvatamo mizoginiju, onda i Dylana, kojeg Beganović spominje kao neosporno kvalitetnog pjesnika, sa čim se, da ne bude zabune, slažem, možemo posmatrati kao još jednog ostarjelog, bijelog, bogatog laureata Nobelove nagrade. I nije da nema takvih čitanja, ali ona su meni jednaka onima koji Dylanu zamjeraju židovstvo te tome pripisuju njegov uspjeh. Dakle, loša i nikakva čitanja, jer gotovo nijedno od njih se ne bavi kvalitetom poezije, a kad se to desi, to je ovlaš, jer poezija uostalom i nije bitna, kao bijel, muškarac, te i te vjerske pripadnosti on bi bio proglašen najboljim u bilo čemu, on je privilegovan po sebi.

Ali hajde da u Beganovićevom ključu predočim mizoginiju kod Dylana.

I just can’t fit
Yes, I believe it’s time for us to quit
But when we meet again
Introduced as friends
Please don’t let on that you knew me when
I was hungry and it was your world
Ah, you fake just like a woman, yes, you do
You make love just like a woman, yes, you do
Then you ache just like a woman
But you break just like a little girl

Just Like a Woman – Bob Dylan

Ili jedna od čuvenijih Dylanovih pjesama Like a Rolling Stone. Koja je suštinska razlika po pitanju percepcije žene u toj i u Čorbinoj pjesmi Lutka s naslovne strane? Btw, Like a Rolling Stone mi je jedan od najkvaliitetnijih otpjevanih Dylanovih tekstova.

Jedan od najvećih Dylanovih hitova je It Ain’t Me Babe. Šta je to nego gomila stereoripa o tom kakvog muškarca želi hipotetička, univerzalna žena?

I'm not the one you need
You say you're lookin' for someone
Who's never weak but always strong
To protect you an' defend you
Whether you are right or wrong
Someone to open each and every door
But it ain't me, babe
No, no, no, it ain't me, babe
It ain't me you're lookin' for, babe.

(…)

You say you're lookin' for someone
Who will promise never to part
Someone to close his eyes for you
Someone to close his heart
Someone who will die for you an' more
But it ain't me, babe

(…)

You say you're looking for someone
Who'll pick you up each time you fall
To gather flowers constantly
An' to come each time you call
A lover for your life an' nothing more
But it ain't me, babe

Dylan je, također, neizostavan dio američke muzičke, duboko patrijarhalne folk kulture.

No, da ne duljim o njemu jer to i nije samo njegova specifičnost – od Elvisa, Beatlesa, Rolling Stonesa do ne znam više koga u rock and rollu mizoginija je, što pogrešno što ispravno shvaćena, prisutna, s njom i najtvrđi patrijarhat.

Danas bi, nema sumnje, za svaku moralnu osudu bilo pisati mizogino na način kako je to radio Dylan ili kod nas brojni autori, pa i Štulić (Fa, fa, la, si, mi, ti, fa, la, ti), kojem Beganović ne poriče literarnu vrijednost, uključujući i Čorbu, međutim, nekom to zamjerati, a nekom ne je licemjerno. Pogotovo u vremenu kad takav način kritičke recepcije književnih djela nije bio ni m od mainstreama. Ne znam niti za jedan književnokritički ili tekst muzičkog kritičara iz tog vremena koji bi u tom pravcu djelovao emancipatorno na rock stvaraoce u Jugoslaviji.

Kad je riječ o početku osamdesetih u Jugoslaviji, ili još ranije kad je riječ o rocku na zapadu, najviše što možemo reći jest da je po pitanju roda, spola i seksualnosti većina autora bila mainstream, potpuno u skladu sa shvatanjima sredina iz kojih potiču, i sami indoktrinirani društvenom mizoginijom koju su pretačući u stihove manje ili više uspješno reproducirali. I to nije karakteristično, bar kad je riječ o našem jeziku, samo za rock poeziju, nego gotovo i za cjelokupnu književnost. Od Njegoša preko Andrića do Džamonje. S tim, što kod književnika možemo govoriti i o proizvodnji a ne samo reproduciranju mizoginije.

Ono što mi Beganović s pravom zamjera jest nebavljenje ritmom, rimom i metrom u analiziranoj pjesmi. Razlog je što bih morao ući u odnos teksta s muzikom gdje se zarad muzike odstupa od određenih versifikacijskih načela što bi iziskivalo poseban tekst, ali ću svakako to uraditi u zbirnom, dorađenom izdanju svojih tekstova iz kolumne Pop poezija.

Također, Beganović mi zamjera i jednu nepreciznost u izrazu koju ovom prilikom želim pojasniti: „'Novinski naslovi su doslovno postali poezija, dok obrnut slučaj nije moguć'. Na stranu pitanje zašto obrnut slučaj nije moguć: poezija, zasigurno, može biti pretočena u novinski naslov.“ Očigledno mu pitanje nije bilo „na stranu“, jer na njega odgovara. Da, od stihova pjesama može nastati novinski naslov, nije stvar u tome. Novinarstvo ne može apsorbirati poetski diskurs a da ostane novinarstvo s preciznošću, nedvosmislenošću izraza, namijenjeno najširim masama s ciljem njihovog objektivnog informiranja, itd.

Beganovićevu reakciju sam pročitao s izuzetnim uvažavanjem autora, kako ću i nastaviti pratiti njegov rad i, u prvi mah, pomislio sam da možda ništa ne odgovaram. Međutim, unatoč mojoj ogradi i uvažavanju netrpeljivosti mnogo ljudi spram autora zbog njegovih političkih stavova, ipak se desio taj obrat, kao da na te stavove gledam blagonaklono i kao da sam pjesme Riblje čorbe u cijelosti proglasio vrhunskom poezijom. Nije tako, radi se o jednoj pjesmi koju smatram poetski uspjelom a koju sam analizirao, i ima još nekoliko Čorbinih pjesama koje smatram takvim, ali ih nisam u spomenutom tekstu analizirao.

Bez obzira na mogući Beganovićev, ali i druge odgovore, dalje se na ovaj slučaj neću osvrtati ali ću eventualne konstruktivn zamjerke uvažiti u vidu dorade teksta.

Amer Tikveša, Prometej.ba