Ova godina nije mogla lošije početi za doktora Dragana Čovića i njegovu stožernu stranku. Uvidjevši da je nedavni diplomatski pohod hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović doživio potpuni debakl u Ankari, indisponiranog Čovića je sustigla još jedna grozna vijest koje se najviše pribojavao, a to je najava predsjednika DF-a Željka Komšića da će se ponovo kandidirati za člana Predsjedništva BiH.

Komšićeva najava ga je vjerovatno mnogo dublje potresla od činjenice da se Kolinda preko Erdogana nije uspjela izboriti za HDZ-ov prijedlog izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH na kojem se uporno insistira. Da se kod Čovića itekako uvukla nervoza, pokazuje jedna mala informacija iz anonimnog izvora koja je prešućena u medijima. Gostujući na televiziji N1, Čović je ljutito prekinuo intervju kada je upitan o logorašima Heliodroma koji su tokom rata bili na prinudnom radu u mostarskom Sokolu na čijem se čelu tada nalazio Čović. Pitanje je koliko će Čović vješto kriti svoje nezadovoljstvo budući da su realne šanse za usvajanje HDZ-ovog prijedloga sve manje kako se oktobar približava, a za Komšićevu kandidaturu sve izvjesnije!?


Nije dobro

Zato zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda PSBiH Bariša Čolak dobro zna o čemu govori kada naglašava da nije problem u samom Komšiću, nego u Izbornom zakonu BiH koji građanima dozvoljava da izaberu bilo kojeg kandidata za člana Predsjedništva BiH, bez obzira na njegovu vjersku ili etničku pripadnost. Što i jeste jedna od odlika parlamentarne demokratije; da svi mogu birati i da svi mogu biti birani. Usvajanjem HDZ-ovog prijedloga ustoličilo bi se etničko glasanje koje bi zabetoniralo ionako duboke etničke podjele u FBiH, dok bi HDZ samo potvrdio svoju suverenu vladavinu unutar hrvatskog političkog spektra (unutar ili van HNS-a) s obzirom da trenutno ne postoji stranka s hrvatskim prefiksom koja bi joj ozbiljnije parirala. HDZ BiH faktički ostvario skoro potpunu kontrolu nad većinom Hrvata u BiH.

Nekadašnji istaknuti član SDP-a BiH i bivši poslanik u Narodnoj skupštini RS-a Slobodan Popović u razgovoru za Prometej.ba podsjeća da nigdje u Ustavu ili Izbornom zakonu BiH nije definisano da Bošnjaci i Hrvati u FBiH moraju birati isključivo pripradnike svoga naroda za člana Predsjedništva BiH.

“Ustav i Izborni zakon BiH diskriminiraju one koji ne pripadaju konstitutivnim narodima što jasno piše u odluci Suda za ljudska prava u Strazburu. Presudom ovog suda osporena je i odredba po kojoj Srbi ne mogu biti kandidovani i birani u FBiH, a Bošnjaci i Hrvati u RS-u. Odluka Suda za ljudska prava u Strazburu u svim ovim slučajevima jasno kaže da je građanin, a ne kolektivitet u temeljima svakog normalnog društva”, pojašnjava Popović.

On ističe da je Komšićeva kandidatura, formalno gledajući, sasvim legitimna i da njegovu kandidaturu niko nema pravo osporavati. Druga stvar je, smatra Popović, što njegova kandidatura nosi izvjesnu političku težinu.

“Ako ljevica već dugo najavljuje zajednički nastup na izborima u oktobru, onda bi kandidatura za bilo kojeg člana Predsjedništva BiH trebala biti stvar političkog dogovora stranaka koje čine takozvani lijevi građanski blok.Ovako, kao da se želi iznuditi kandidatura stavljanjem pred svršen čin ostale članice građanskog bloka, što nije dobro”, smatra Popović, ističući da bi bilo mnogo logičnije kada bi se o svim kandidaturama prvenstveno raspravljalo u okviru lijevog bloka i da se nakon njihove procjene na listi nađu oni kandidati koji imaju najveće šanse za pobijedu.


Demografske okolnosti

Na prvi pogled, dalo bi se zaključiti da je panika u redovima HDZ-a sasvim razumljiva jer je jasno da bi Komšić u tom slučaju pomeo Čovića u utrci za člana predsjedništva zahvaljujući glasovima Bošnjaka. Međutim, samo na prvi pogled. Zapravo, utrka između njih dvojice na predstojećim izborima mogla bi biti vrlo tijesna i neizvjesna do samog kraja.

Komšić računa na glasove onih Bošnjaka koji nisu dio tvrdokornog, uhljebljenog glasačkog tijela SDA i koji, po pravilu, ne daju svoj glas nacionalističkim i retrogradnim političkim opcijama. Problem je što su se demografske okolnosti drastično promijenile od kada je Komšić zadnji put izabran na ovu funkciju 2006. odnosno 2010. godine. U proteklih dvanaestak godina je na hiljade, ako ne i desetine hiljada takvih bh. građana, zauvijek napustilo BiH trbuhom za kruhom, razočarani ovdašnjim nakaradnim politikama koje im ništa, osim jada i čemera, nisu ponudile. Veliki broj tih ljudi je naivno vjerovao u tobožnju Komšićevu probosansku, državničku i ‘socijaldemokratsku’ politiku koja bi napokon pokrenula stvari s mrtve tačke, te donijela nešto konkretno i konstruktivno za sve narode u BiH. Ruku na srce, sve i da je Komšić pokušao nešto učiniti, treba biti realan i priznati da su ovlasti Predsjedništva BiH ograničene i uglavnom se svode na protokolarno definisanje vanjske politike države i komandovanje Oružanim snagama BiH. Stvarna moć se ipak crpi iz centrala vladajućih stranaka koje putem tri stuba vlasti na svim nivoima kroje društvo po svojoj mjeri. Mada, postoji izvjestan dio i desno orijetiranog bošnjačkog tijela koji je svjesno davao svoj glas Komšiću samo kako bi HDZ-ov kandidat ne bi zauzeo predsjedničku fotelju i kako bi time ‘majorizirali’ Hrvate.

Iako ima vjernu izbornu bazu, sa identičnim demografskim problemom mogao bi se suočiti i HDZ jer bh. Hrvati zahvaljujući hrvatskim putovnicama glavom bez obzira bježe iz bosanske prokletije u kojoj ne vide ama baš nikakvu pespektivu. Iseljavanje je posebno izraženo u Posavini, srednjoj Bosni i Kantonu 10 u kojima Čovićev HDZ suvereno vlada već više 20 godina. Masovni egzodus Hrvata ka zapadnoj Evropi dovoljno govori da ih jednostavno više ne interesuje ni treći entitet, ni Izborni zakon, ni HDZ, ni konstitutivnost, već briga za vlastitu egzistenciju.

Popović naglašava da aktuelne demografske promjene nisu beznačajne za cjelokupno društvo i državu, te da one mogu umanjiti šanse kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva. On podsjeća da je većina bh. Hrvata još uvijek desno orijentirana što pokazuju rezultati izbora u kantonima s hrvatskom većinom u kojima se lijeve i građanske stranke pojavljuju kao endemska vrsta.

“Jedino kandidati hrvatskih nacionalnih stranaka mogu biti gubitnici procesa iseljavanja, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da svi Hrvati imaju dvojno državljanstvo i Hrvatski pasoš što im omogućuje mnogo lakši i brži odlazak u zemlje EU i ostatka svijeta”, mišljenja je Popović.

Da bi moglo nedostajati glasova Hrvata može se iščitati iz izjave hrvatskog premijera Andreja Plenkovića koji je povodom 28. godišnjice osnivanja splitskog HDZ-a pozvao sve Hrvate sa dvojnim državljanstvom da zbiju redove i glasaju na oktobarskim izborima.

“Veliki broj naših ljudi porijeklom iz BiH živi u Hrvatskoj. Svi vi koji imate uvjete ili dvojno državljanstvo sudjelujte na izborima u BiH 2018. i pomozite legitimnom predstavljanju hrvatskog naroda u institucijama BiH. To govorim s punim uvjerenjem jer je sudbina hrvatskog naroda u BiH jedno od ključnih strateških pitanja za hrvatsku državu, za našu politiku i naše vrijednosti”, kazao je Plenković u izjavi za medije, očito zabrinut da bi HDZ mogao ostati bez pozicije u Predsjedništvu BiH.


Bezidejni ljudi

Jadna je takozvana ‘ljevica’ ako ne može ponuditi ništa bolje od potrošenog Komšića i njemu sličnih. To je samo pokazatelj da bezidejni ljudi, koji vode današnje socijaldemokratske stranke, nemaju kvalitetna kadrovska rješenja, niti adekvatne strateške programe kojima će odgovoriti na brojne izazove i goruće probleme koji se gomilaju u BiH. Jasno je da te osobe nemaju ni malo hrabrosti, želje, a kamo li političkog kapaciteta i kredibiliteta da se suoče s našom stvarnošću.

Vodeći ljudi ljevice i njihovi mladi kadrovi koji jedva čekaju da se uhljebe, svjesno su se uključili u politički život kako bi izgradili vlastite karijere i ostvarili svoje uskogrudne i partikularne interese. Zato sada lagodno žive i glume salonske ljevičare. Na tome se zdušno mogu zahvaliti svom mentoru Zlatku Lagumdžiji koji im je dao hljeb u ruke. Bez njega, većina njih danas bi bila niko i ništa. Vjerovatno dio tužne statistike ogromnog broja nezaposlenih na zavodu za zapošljavanje.

Nema hajra za ljevicu sve dok mediokriteti vode glavnu riječ u stranačkim organima. Sve dok se ne pojavi snaga koja će se suprotstaviti krupnom kapitalu i zalagati za prava radnika, za intervencionizam države u privredi pogotovo kada nastupe ekonomske krize, za zaštitu domaće poljoprivrede od uvoznih lobija, za obuzdavanje privatnog bankarskog sektora i divljanja kamatnih stopa, za reviziju pljačkaške privatizacije i oduzimanje nelegalno stečene imovine, za veće plate i socijalna davanja, za kvalitetno javno zdravstvo i stabilan penzioni fond, te za zaustavljanje vanjskog i unutrašnjeg duga kojim sve više tonemo u dužničko ropstvo. A svi ovi problemi su samo vrh ledenog brijega sa kojima će neka vlast morati kad-tad suočiti!*

Naš sagovornik kaže da je javnost svjesna da razlika između vlasti i opozicije postoji samo na papiru i da je isključivi cilj jednih i drugih osvajanje vlasti koju bi podijelili kao ratni plijen pri čemu građani na kraju budu kolateralna šteta.

“Dovoljno je pogledati gdje smo danas, a svi su imali prilike da budu i vlast i opozicija. Očito je da su potrebni novi ljudi, nove face. Oni koji hoće, imaju znanje i poštene namjere. Da budem jasan, samo novi ljudi bez hipoteka i putera na glavi mogu ovo društvo izvesti na zelenu granu da konačno. Ne mogu isti godinama imati pravo na šansu koju svaki put iskoriste na štetu društva”, kaže Popović, dodajući da neće biti napretka sve dok je vlast sama sebi svrha.

Samo ljudi i stranke, smatra Popović, koje su istinski spremne da promijene postojeći sistem, mogu donijeti napredak.

“Javni interes, javne pare i javna dobra, koji su vlasništvo svih građana, a oni koji ih ‘otmu’ iz ruku plemenskih poglavica, nacionalnih partijskih elita i oligarhija mogu otvoriti procese zaustavljanja propadanja. Bez ovog sve iluzije kako su promjene moguće treba sahraniti. Građani moraju biti oni koji će takve ljude pronaći na listama. Sve dok ih ne pronađu, moraju birati i mijenjati one koji su ih slagali, jer ovo do sada je sigurna i izvjesna propast. Nakon isteka prve godine mandata ako izabrani slažu kao do sada, treba ih mijenjati na vandrednim izborima ne čekajući četiri godine. To jedemokratsko pravo građana, koje im ni Ustav ni Zakon nema pravo oduzeti”, zaključuje Popović.

Edin Redžić, Prometej.ba

(15.1.2018.)