Izvor fotografije: skolegijum.ba, autor: Amer Tikveša

Prije nekoliko dana Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo uputilo je dopis osnovnim školama u kojem se traži da se u nastavnom procesu primjenjuje Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju. U tom dopisu ministar Kazazović naređuje da se u nastavnom procesu primjenjujuje zakonska odredba koja predviđa da se nastava i drugi oblici odgojno-obrazovnog rada izvodi samo na jednom od tri zvanična jezika konstitutivnih naroda koje Zakon definira kao bosanski jezik, hrvatski jezik ili srpski jezik. Kazazović je slavu unutar Izetbegovićeve SDA stekao nametanjem Zakona o visokom obrazovanju, kojim su dokinute institucionalna i naučna autonomija Univerziteta u Sarajevu. Prije toga proslavio se i obaranjem promjena nastavnog plana i programa iz bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika i književnosti što ih je predložila komisija koju je izabrao Aktiv nastavnika i profesora srednjih i osnovnih škola Kantona Sarajevo. Idealan šraf u provođenju Izetbegovićeve političke volje, Kazazović je najprije prihvatio prijedlog promjena pomenute komisije, a onda je promijenio mišljenje, jer je Sanjin Kodrić, SDA-ov profesor bošnjačke književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu digao halabuku u javnom prostoru tvrdeći da su tim promjenama iz lektire isključeni klasici bošnjačke i bosanske književnosti, iako je bilo jasno da nisu. Kodrić je organizirao halabuku preko Izetbegovićevog magazina Stav, Savjeta za nauku i obrazovanje SDA i Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, čija su dva člana, Muhamed Filipović i Dževad Jahić, veoma aktivni u tobožnjoj zaštiti bosanskog jezika od svih vidova njegovih imaginarnih neprijatelja, a pogotovo od nastavnika i profesora koji ga predaju u školama.

Ove činjenice pokazuju da je Kazazović najveća ministarska štetočina koju je SDA turila na vlastodržačku poziciju koja po svemu prevazilazi njegove intelektualne sposobnosti. Profesor fizičkog vaspitanja, koji se u svojoj zvaničnoj biografiji hvali da je diplomirao desetkom na fakultetu za teoriju fudbala, košarke, odbojke i drugih sportova, Kazazović je veća neznalica i štetočina čak i od Fahrudina Rizvanbegovića. Rizvanbegović je svojedobno, sjetimo se, kao SDA-ov federalni ministar za nauku i obrazovanje skupa sa hadezeovskom nacionalističkom kamarilom donio odluku o bosanskom segregacijskom modelu obrazovanja. Tom odlukom su dvije škole pod jednim krovom ozakonile diskriminaciju i segregaciju u školskom sistemu. Bio je to konačan i potpun trijumf nacionalističke ideologije u obrazovnom sistemu kojeg su kreirale HDZ i SDA u svom ubilačkom zagrljaju i od BiH načinile jedinu zemlju na svijetu čije su vlasti nametnule segregaciju u školama. Ni Radovan Karadžić u svojoj ubilačkoj ideologiji prema BiH ni u snu nije mogao poželjeti nešto bolje.

Pascal Bruckner je na jednom mjestu ustvrdio da je najveća pobjeda srpske šovinističke ideologije činjenica da je ona mržnjom zarazila bošnjački i hrvatski društveni prostor, a segregacija u obrazovnom sistemu je konačna realizacija Karadžićeve ideologije o dezintegraciji bosanskohercegovačkih društvenih vrijednosti.

Drugačije rečeno, Rizvanbegović je sa svojim hadezovskim saveznicima na kapilaran način u društvenu praksu uveo Karadžićevu želju da se sve u BiH pocijepa po nacionalnim šavovima. SDA nikad nije pokušala ispraviti Rizvanbegovićevu grešku planski, s jasno profiliranom strategijom reforme obrazovnog sistema. Nije, jer je njena vrhuška, ne računajući onaj period dok je Tihić bio na čelu te stranke, stalno željela filozofiju nacionalnih torova i getoizaciju nacionalnog identiteta, te njegovu arhaizaciju, militarizaciju i fobizaciju do kraja provesti u društvenoj praksi. Na jednoj strani, ta se stranka licemjerno poziva na ideju cjelovitosti BiH, a na drugoj, kapilarno ju cijepa iznutra. U privredi ona dijeli npr. energetski sistem na bošnjački i hrvatski, šume također, vodotokove itd., a školstvo i kulturu pretvara u nacionalnu zastavu.

Takva strategija kapilarne razgradnje BiH najpogubnije učinke ima u obrazovnom sistemu, jer se tu ideologija nacionalizma legitimira kao nauka, a potom za budućnost cementira podijeljeni sistem društvenih vrijednosti. A to znači da bošnjački, hrvatski i srpski nacionalizam preko segregacijskog modela obrazovanja izgrađuju budućnosnu podjelu zemlje kao osobenu obrazovnu nužnost.

Zato odluka ministra Kazazovića ne dolazi samo iz njegove volje. On sam ne bi smio ni pomisliti da donese takvu odluku. Kao profesor fizičkog vaspitanja, on ne može ništa, ama baš ništa, znati o lingvističkim principima prema kojima se naš policentrični zajednički jezik različito standardizira i imenuje, baš kao što ništa ne može znati o načelima interkulturnog modela obrazovanja karakterističnog za multietničke zajednice. Kazazović je, dakle, instrument, idealan da se njime manipulira u političkoj praksi. Ali, poguban instrument čije odluke proizvode katastrofalne posljedice. Njegov Zakon o visokom obrazovanju već je koštao BiH na međunarodnom planu, pa će ona biti i dalje isključivana iz evropskog obrazovnog sistema. Činjenica da je iz međunarodnih institucija takva poruka već došla odbijanjem da se državna Agencija za razvoj visokog obrazovanje primi u evropski obrazovni prostor nije zabrinula ni Kazazovića, niti bilo koga drugog u SDA. Naprotiv, ona je toj stranci dobro došla, jer njen cilj nije sekularizacija i evropeizacija Bošnjaka, nego njihova turkizacija, klerikalizacija i povratak u predmoderni oblik nacionalnog identiteta.

No, Kazazović je svojom naredbom školama da se roditelji izjasne na kojem od tri ustavom ozakonjena jezika će djeca slušati nastavu, od Sarajeva, slikovito rečeno, načinio bošnjački Široki Brijeg i indirektno legitimirao diskriminacijski model obrazovanja u Republici Srpskoj.


Pascal Bruckner je na jednom mjestu ustvrdio da je najveća pobjeda srpske šovinističke ideologije činjenica da je ona mržnjom zarazila bošnjački i hrvatski društveni prostor, a segregacija u obrazovnom sistemu je konačna realizacija Karadžićeve ideologije o dezintegraciji bosanskohercegovačkih društvenih vrijednosti.


Šta ta odluka podrazumijeva? U sarajevskim osnovnim školama će nebošnjaci biti odvojeni od Bošnjaka, pa će djeca koja se odluče za srpski odnosno hrvatski jezik biti prisiljena da imaju svoj posebni nastavni plan i program. Bit će to unutarnja podjela u školama, razdvajanje djece na nacionalnoj osnovi u okviru jedne iste škole. Sad to više nisu dvije škole pod jednim krovom, nego jedan razred podijeljen na dominantnu većinu i segregiranu manjinu. Dosadašnja praksa gdje su djeca mogla učiti sva tri standardna jezika pretvorit će se u obrazovni nacionalizam, a nastavnici bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika vjerovatno će, već prema karakteru krvnih zrnaca, morati da se odluče koji standardni jezik će predavati. Hoće li npr. nastavnik Srbin moći predavati bosanski jezik, ili će, već prema nacionalnoj pripadnosti morati da predaje isključivo srpski? Šta će biti sa onima koji se izjašnjavaju kao ostali, budući da ostalinskog jezika nema. Njih će ministar asimilirati u Bošnjake, pa će oni na osnovu jezika biti diskriminirani. Nadalje, ako će već djeca slušati nastavu na tri standardna jezika, onda će vlasti morati da obezbijede udžbenike iz svih predmeta na tim jezicima. Kako će izgledati npr. matematika na srpskom za peti razred, a kako ona na bosanskom ili hrvatskom? Hoće li naslovne stranice možda nositi i nacionalne simbole, a ne razlikovati se samo u leksici, u zbroju i zbiru, točki i tački, u spolja i izvana? Pitanje je da li će matematika na srpskom biti jednaka onoj na bosanskom i hrvatskom, a da bi se razlikovale morat će pravopisci izmisliti i nove lekseme. Tako će vjerovatno bosanska maHtematika, biti drugačija od srpske matematike, a hrvatska od obje. A hoće li pet plus pet dati isti rezultat u sve tri, gatat će se u centrali SDA.

No, šalu na stranu, pogubna Kazazovićeva odluka već se realizira. Ministar je bio hitar, rekli bi na bosanskom, i u škole poslao upitnik, a na društvenim mrežama otpočele su mrzilačke rasprave koje dirigiraju SDA-ovi botovi. Podršku im daje i Kazazović tvrdeći za TV N1 da se svega 0,28 posto stanovništva u Sarajevu na popisu iz 2013. godine izjasnilo da ne govori bosanski. Na to je računao Kazazović, na taj podatak, pa poručuje da se provođenjem njegove odluke u školama neće ništa promijeniti. Šta znači njemu tih 0,28 procenata djece, pogotovu ako nisu bošnjačka. Bivši reis, sadašnji vjerski emiritus i na prošlim izborima poraženi predsjednički kandidat, takvu nacionalističku filozofiju sažeo je u parolu: Kome ba da se prilagođavamo? Vođen tom filozofijom, Kazazović je onih 0,28 posto djece odlučio segregirati i diskriminirati, baš kako to čini bošnjačkoj djeci Dodikov režim u Republici Srspkoj. Ili kako je to obrazložila ministrica za nauku i obrazovanje Srednjobosanskog kantona: jabuke i kruške ne mogu se miješati. A potom je ista ta ministrica jednom djetetu u Jajcu poručila da ide u Banjaluku, ako hoće nastavu slušati na srpskom. Šta će Srbin u dvoetnički čistom Jajcu. Koja je razlika između te ministrice i Kazovića? Ideološki nikakva, jasno je već u startu, bez obzira što je Kazazović kruškast, a ona jabučasta.

Ali da bi se ministarska štetočina i neznalica spriječila u provođenju svojih nacionalističkih ubleha, nužna je ozbiljna društvena akcija. Već sama činjenica, s kojom se slažu i pojedini bošnjački lingvisti, poput Ismalila Palića i Hanke Vajzović, da su bosanski, hrvatski i srpski, gramatički isti jezik koji se različito standardizira i imenuje - dovoljan je razlog da se u obrazovnoj praksi provede interkulturni model obrazovanja iz oblasti humanističkih i društvenih nauka. Najjednostavnije rečeno, učenici bi učili sve tri pravopisne norme i razlike među njima, a taj model obrazovanja mogao bi u budućnosti rekonstruirati bosanskohercegovačke multietničke društvene vrijednosti i stvoriti novi model ovdašnjeg multikulturalizama. On je bosanskohercegovačka šansa za stvaranje kvalitetnog obrazovanja. Kazazovićeva odluka tu šansu ukida i pretvara Sarajevo u najgoru provinciju sa zadahom većinskog nacionalizma.

Vijeće roditelja osnovnih škola Kantona Sarajevo je odbilo da provede Kazazovićevu naredbu, a to podrazumijeva da bi roditelji trebali, u skladu sa svojim uvjerenjima, da je bojkotuju. Na taj način bi ministar i njegovi naredbodavci ostali izolirani i ne bi dobili podršku roditelja za svoje nakaradne ideološke ciljeve.

Ne dozvolimo ministru neznalici i štetočini da dodikizira i čovićizira Sarajevo, niti da ga pretvori u provinciju u kojoj će Bakirov nakaradni model politike getoizarati Bošnjake. Naše je pravo da djeci omogućimo kvalitetno obrazovanje, a ne da ih izručujemo nacionalizmu koji će ih isključiti iz evropskog prostora znanja.

(Enver Kazaz, Prometej.ba)