Pristajući da svoju svijest i svoju ljudsku slobodu podrede ropstvu nekim (pseudo)metafizičkim idejama, potčinjavajući ih nekim imaginarnim konceptima koji se ponekad temelje na nečemu što je neka vjerska ideologija razvijala stoljećima i stoljećima unatrag u prošlosti, pojedini ljudi zapadaju u (su)mrak uma i taj mrak šire dalje svojim mračnim i mračnjačkim djelovanjem. To se generalno ogleda u stavu tih ljudi (ako i ne iskazanom eksplicite, onda zasigurno implicitno pretpostavljanim) da je čovjek manje važan, a da su na prvom mjestu neki zamišljeni principi, da je tzv. religija vrhovna vrijednost i da čovjek postoji radi nje a ne ona radi čovjeka, te da je svatko vrijedan samo onoliko koliko je u službi promicanja i širenja svoje sekte.

Na specifičan se način mračnjaštvo i propovijedanje opskurnih ideja, antiljudskih i antihumanističkih, ogleda u stavu vjerskih robova i mračnjaka spram 'mješovitih' brakova (sam prefiks mješoviti, toliko degutantan,vjerojatno je također njihov proizvod, ali zbog opće prihvaćenosti i prepoznatljivosti onoga što se pod tim pojmom upotrebljava, prisiljeni smo koristiti ga). Za tu klasu ljudi pojam ljubavi ne postoji, ne postoji nešto što se zove integritet i dostojanstvo svake osobe, da ne govorimo o slobodi: za njih postoji samo jedan etablirani monolitni pseudovjerski ideološki poredak, jedan kolektiv koji svoje kolektivne sektaške interese naziva božjom voljom, i zadaća svakoga koji rođenjem postaje članom toga kolektiva jest da održava taj poredak, da mu cilj i svrha života bude da služi svome izmišljenom bogu i njegovoj još izmišljenijoj volji.

Hercegovački klerik Miljenko Stojić nedavno je našao zamjerku jednom ministru u vladi Republike Hrvatske u činjenici da mu je žena srpske nacionalnosti. To bi valjda, čitamo između redova, trebalo da devalvira vrijednost tog ministra i učini ga nerelevantnim za bilo šta. To je samo jedan primjer, najsvježiji, a ima ih na tisuće. Možda su najdalje u svojoj mračnosti i opskurnosti dogurali takozvani muslimanski intelektualci: Mustafa Spahić, Džemaludin Latić, Džemaludin Šestić, Esad Duraković, Enes Karić. Ono što su oni nekada govorili i pisali možete pročitati klikom na ovaj link Muslimanski intelektualci o mješovitim brakovima. To je, vjerojatno, najužasniji proizvod jednog mračnog uma koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim i neužasnutim. Nitko od njih nije demantirao do danas ono što je tada pisao, tako da ne treba sumnjati da su im stavovi ostali isti, iako su nove okolnosti od nekih od njih napravili zvijezde sekularne scene. Izdvojimo jednu rečenicu Mustafe Spahića koja oslikava razmjere i narav tog užasa: 'Mada su nam svima ova silovanja teška, nepodnošljiva i neoprostiva, ona su sa stajališta islama lakša i bezbolnija od mješovitih brakova, djece i prijateljstva iz njih. Najteži je grijeh što smo mi te mješovite brakove prihvaćali kao nešto normalno, prirodno i bezgrešno.'

Koji je dakle cilj čovjekova života, da bude slobodno biće koje će živjeti u ljubavi ili da bude rob koji će vječito živjeti u strahu? Zar će netko normalan biti toliko nenormalan da svoj život podredi mišljenju ovakvih mračnjaka i njihovih mračnih neljudskih ideologija?

Ovdje se neizbježno postavlja pitanje, na kojoj se razini dešava srodstvo između ljudi. Postoji li duhovno srodstvo, srodstvo među ljudima na osnovu dijeljenja istog sistema vrijednosti, na osnovu nečega što zovemo ljudskost, ili postoji isključivo plemenski ili pasminski pogled na čovjeka i njegov život s drugim ljudima. Mustafa Spahić zastupa tu pasminsku i plemensku viziju kada kaže: Islam poznaje tri oblika bratstva (to je najvažnije bratstvo), po krvno biološkom srodstvu i po mlijeku. Mustafa je samo svoj stav eksplicitno izrekao, ali taj princip prećutno podrazumijevaju svi vjerski ili nacionalni mračnjaci, te u daljem slijedu on postaje organski dio 'običnog čovjeka', nečega što se podrazumijeva i što se ne dovodi u sumnju kao takvo. Upravo od tih 'običnih ljudi', recimo konkretno kršćana, mogu se čuti rečenice tipa: Hrvati imaju svoju vjeru, Srbi imaju svoju vjeru. Čak ni univerzalizam svetog Pavla i njegova poslanica Galaćanima, niti činjenica da ti kršćani tobože vjeruju da je Bog stvorio čovjeka i da smo pred Bogom svi ravnopravni, bili kršćani, budisti ili ateisti, (a pogotovo obzirom na pripadnost nekakvim nacijama koje su ništa drugo doli artificijelne tvorevine kojima već dolazi polako kraj), nije u mogućnosti da rasvijetli mrak i tamu svijesti, da uvede svijetla u naš zamračeni pseudovjerski um. Čuvanje rodovstva i etničke čistoće stavlja se svakom pojedincu kao najpreča zadaća, ali usprkos tome postoje, hvala Bogu, oni koji ne pristaju da budu robovi nikoga i ničega, pogotovo vjerskih mračnjaka i njihovih anakronih ideja, koji žive u slobodi a ne u strahu od strašnih sila s onoga svijeta.

Prometej.ba/Franjo Šarčević, 2012.


Povezano: Jedino su višepripadni identiteti oni koji nisu ubilački