30. septembra na web stranici Prometeja izašao je intervju sa Ginom Bananom, poznatim alternativnim muzičarom i aktivistom koji živi u Americi, čiji mi je naslov odmah privukao pažnju. Ovako glasi: “Mislim da tamo kod nas ne postoji politika”.

Najprije želim čestitati uredniku Prometeja ili pak novinaru koji je vodio intervju - oni su iz rečenog tokom intervjua izvukli baš ovu rečenicu za naslov. Ona je jako važna. S druge strane, želim čestitati i Ginu Banani - pogodio je u središte aktuelnih događanja u BiH. Moja je nakana da spomenuti nedostatak politike kod nas detaljnije prodiskutujem te da pogledamo u interpretaciju takvog Ginovog primjećivanja. Iako i sam mislim kako u BiH zaista ne postoji politika u modernom smislu riječi, sumnjam da se moja interpretacija potpuno poklapa sa Ginovom. U najmanju ruku želim ponuditi širu elaboraciju. Kako god, da još jednom ponovim, bitno je ovo što je Gino rekao, veoma bitno.

Evo dijela intervjua u kojem se konkretno spominje nedostatak politike:

“Kad sam rekao, ljudi koji ne glasaju, prevashodno sam mislio na ljude ovdje u Americi jer ovdje znaju za šta glasaju. Tamo kod nas više ne znaš za šta glasaš. U principu tamo kod nas stvar je u tome ko će doći i ko će uzeti pare kad dođe. Što se tiče politike, mislim da politika ne postoji tamo kod nas. Ja bih uvijek samo za lijeve glas’o i samo za antinacionalne. Jedini razlog što ja tamo ne bih glasao bi bio taj da su svi na neki način nacionalni i da ti moraš da imaš lakmus papir pitanja koja moraš zadovoljiti da bi dobio ikakvo biračko tijelo. Bez obzira jesi li Bošnjak, Hrvat, Srbin, ti moraš imati svoje mišljenje o Srebrenici, moraš imati mišljenje o pitanju genocida, moraš imati svoje mišljenje o Oluji, moraš imati svoje mišljenje o ovome o onome da bi uopšte krenuo sa svim. To ti je početna stanica. Ta početna stanica te odmah osuđuje da te dvije trećine ljudi ne jebu. To je istorija, mi svi znamo šta se desilo. To se neće zaboraviti, neće se ni oprostiti umnogome. Ali nije politika, politika je nešto drugo. Politika ne postoji kod nas. Šta bih ja volio i za koju političku partiju bih ja glasao sada u BiH, jeste ako bi postojala jedna politička partija koja će imati samo tri programa: ekonomija, infrastruktura i kultura. Za sva ostala pitanja: Jesi li ovo? Znaš li ovo? Šta misliš o Dodiku? Lalalala. Šta misliš o Bakiru? Lalalala. Šta misliš o onom trećem? Lalalala.

Ništa, ja sam ovdje da pričam o ekonomiji, o infrastrukturi i kulturi. O ekonomiji, znači turizam, gdje ćemo, šta ćemo razvijat’, kako ćemo to napravit’? O infrastrukturi, gdje će ti putevi, kad će se više završit? Treba mi dva i po sata sad do Mostara, trebalo bi mi 25 minuta, zašto? Te stvari i kultura. Da ulažemo u kulturu i fiskulturu (smijeh). Partija sa takva tri programa bez ikakvog reagovanja na išta drugo, da istorija jednostavno ne postoji. (Boldiranje F.Č.)

Najprije treba reći da, koliko god se mi trudili da istaknemo značaj “nedostatka politike” kod nas, takva priča lako može odvesti u pogrešnom pravcu. U sljedećem smislu riječi – očigledni je kliše kako je kod nas sve loše i naopako (“ovakva zemlja ne postoji nigdje na svijetu”), pa eto ne postoji ni prava politika. Ali to nije ono što je Gino htio reći, štaviše, on govori o konkretnom nepostojanju politike. O čemu se tu radi?

Na početku odgovora na novinarsko pitanje, vršeći usporedbu s Amerikom, Gino kaže kako ljudi tamo znaju zašto glasaju. Ipak, on u tom dijelu ne objašnjava šta to tačno znači pa ću ja probati odgovoriti u njegovo ime. Radi se o postojanju konkretnih i vjerodostojnih obećanja stranaka prije izbora koja se tiču specifičnih aspekata života ljudi (ekonomija, zdravstvo, putevi...). Mislim da Gino ne bi imao primjedbu na ovakvu ekstenziju njegove misli.

E sad, problem je u tome što ni ovakav odgovor nije dovoljan, potrebna su daljnja pojašnjenja.

Šta takva obećanja znače i kakav bi trebao biti njihov sadržaj? Kako bi to trebalo izgledati u BiH? To nikako nisu “programi” koje naše partije vole da prave i promovišu. Takvi su programi u principu najčešće spiskovi želja u kojima se iznose mnoge adolescentske sklonosti kreatora. Oni nemaju nikakve veze s realnošću, najprije finansijskom realnošću. Pravo političko obećanje je ono koje je prije izbora iskomunicirano sa zainteresovanim i bitnim grupama društva i odnosi se na konkretne stvari koje partije mogu uraditi za njih jednom kada dođu na vlast. Naravno, kao reciprocitetna mjera, očekuje se javna podrška tih grupa strankama s kojima su se dogovorile, podrška koja će učiniti stranke popularnima i konsekventno pobjednicima na izborima.

Šta tačno znači nešto obećati predstavnicima različitih grupa? Znači najprije da političke stranke i konkretni ljudi moraju znati šta mogu učiniti ako dođu na vlast. To podrazumijeva ozbiljan uvid u finansijske, organizacijske i ljudske potencijale specifičnih ministarstava kao i u opštu klimu i situaciju. Ko može raspolagati s takvim znanjima i vještinama? Samo ljudi koji imaju dodir s postojećim ministarstvima te posjeduju relavantno iskustvo i znanje; ljudi koji su postigli uspjeh upravo u tim poljima. Ići u političku borbu bez takvih ljudi je isto kao ići u boj bez oficira.

Ono što realno danas “kod nas” imamo – programe i obećanja stvorena u stranačkim prostorijama od strane nekolicine “eksperata” koji kasnije nemaju nikakvu odgovornost – ne znači ništa. (Svakako se obilato koriste copy/paste opcijama.) Samo iskomunicirana i detaljna obećanja predstavnicima civilnog društva (dakle tematski zainteresovanim organizacijama) ispunjavaju svoju svrhu. Dakle, osnovni inputi dolaze od tih grupa a stranke su više sjecišta interesa nego njihovi kreatori. Čak i osnovna, mada u stvarnosti više ne tako bitna dihotomija našeg vremena, lijevo/desno, je uslovljena karakterom grupa glasača koje podržavaju specifične stranke. Usuđujem se reći da karakter stranaka bez karaktera glasača, odnosno najvećih grupa, ne postoji sam po sebi bez obzira na specifične identitete političara. Zaboravimo emancipatorske ideje prošlosti i funkcionisanja partija kao crkava. One to nisu niti mogu biti po osnovnoj realnosti višestranačja i tržišta.

Stranke kod nas nažalost najviše liče na nevladine organizacije (čije bi zahtjeve samo trebale upiti u sebe) u smislu jednostavnosti njihovih opredjeljenja i tematskih cjelina koje zastupaju. Najčešće se radi o zajedničkim identitetskim odrednicama bitnih članova na osnovu kojih se stvara kohezija. (Dakle, nisu samo nacionalne stranke primarno identitetski obilježene.) Ali, kako Gino reče za politiku isto tvrdim ovdje za stranke – (prave) stranke kod nas ne postoje. U tom smislu, nije nimalo čudno da se u bošnjačko/bosanskom političkom prostoru stvorilo desetak relevantnih stranaka s obzirom da se umanjila mogućnost majorizacije ili diskriminacije Bošnjaka/Bosanaca od strane većih grupa sa strane. (Mnogi tvrde da opasnost postoji i dalje, ali ih upravo fenomen realnosti višestranačja među Bošnjacima/Bosancima demantuje.) Izgleda da je kod nas moguće imati veliku stranku samo ako postoji stvarna ili opšte-percipirana opasnost majorizacije za grupu koju predstavlja. (Upravo to se desilo u zadnje vrijeme s HDZ-om.) I takav razvoj događaja podsjeća na Jugoslaviju – jednopartijski sistem bez “prisutne” vanjske ili unutrašnje opasnosti ne bi mogao opstati. Suprotno tome, istinski velike partije su inkluzivne u smislu rješavanja i amortizacije konflikata interesa i vrijednosti – samo takve partije bi možda bile u stanju prihvatiti i riješiti nacionalne različitosti, nikako ovakve kakve danas imamo.

Da se vratimo na predizborne pregovore – u našim specifičnim uslovima, najprije ljudi iz stranaka moraju staviti do znanja različitim grupama kako država ne posjeduje bezgranične resurse kao i to da država nije ultimativni rješavalac svih problema. Ma kako ovo izgledalo samorazumljivo i obično, radi se o nečemu što većina naših glasača uopšte ne shvata – pa zar bi dominantna rajolika obećanja stranaka mogla postojati da glasači misle drukčije? Ovo itekako ima veze sa istorijskim iskustvom spajanja partije i države, te totalitarizma s druge strane. Građani koji su navikli na svetost partije/države i njenu prisutnost na svakom mjestu nikako ne mogu shvatiti da to u liberalnoj demokratiji nije tako. Stranke u BiH koje promoviraju smanjenje države su prilično malobrojne – prethodno rečeno je jedan od glavnih razloga zašto je to tako.

Sljedeće bitno pitanje za našu diskusiju je kako određena organizacija zna da neka stranka, s kojom pregovara, daje sve što može? Za razliku od, kod nas dominantnih i na svakom mjestu prisutnih moralističkih stavova sa izraženom ličnom dimenzijom, ovdje je odgovor na potpuno drugom mjestu – najvažnija su obećanja suparničkih stranaka. Jednom kada smo, pa makar i formalno, prigrlili demokratiju i višestranačje trgovina je ključna. Drugim riječima, aktuelna ponuda stranaka različitim grupama je ono što stvara realnost. Pri tome, jednom kada stranke izađu pred grupe s konkretnim prijedlozima stvari postaju mnogo ozbiljnije i čine da se stranke moraju ponašati odgovornije. (Primjer obećanja: povećat ćemo minimalnu platu na hiljadu maraka. Sjajno, a šta ćemo sa neminovnim povećanjem broja nezaposlenih koje će doći kao posljedica takve odluke ili sa nižim platama u drugim kantonima? Da ne govorim o reakcijama drugih grupa koje nemaju direktne veze s pregovorima, a koje bi se mogle naći pogođenim zbog takvih dogovora.) U vezi ponuda različitih stranaka možemo govoriti o prihvatljivijim ponudama onih stranaka koje imaju slične ideološke zasade kao zainteresovane organizacije civilnog društva ili relacijama ljudi iz tih organizacija sa ljudima iz političkih stranaka, ali to ne mijenja činjenicu da se obećanje mjeri na osnovu obećanja drugih stranaka.

Spomenute relacije i identitetski markeri različitih ljudi su bitni kod sljedećeg važnog pitanja: da li se može vjerovati takvim obećanjima?

Tek na ovom mjestu stvari postaju komplikovane. Povjerenje nije nešto što se da lako definisati i postoji cijela biblioteka na tu temu. Za našu svrhu, kao početak cijele priče, vrijedi reći da je ono ozbiljno kulturno uslovljeno i da su različiti ljudi istraživali opšte povjerenje koje vlada između elita i masa u različitim zemljama kao i između elita i masa svake pojedinačne nacije u multinacionalnim zemljama.

Da nastavimo korak dalje - šta se tek dešava kasnije kada stranka dobije vlast i dođe do procesa ispunjavanja ugovornih klauzula? Kakva je dinamika odnosa raznih udruženja i političara koji su na vlasti? Možda se tu radi o nečemu što je u konačnici i najvažnije. Konkretna predizborna obećanja na konkretne zahtjeve su pamtljiva i ljudi se mogu fiksirati za njih. Glasači i grupe u tom smislu znaju šta očekuju i ako se to ne dogodi mogu tražiti druge opcije. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je bitno da obećanja budu kvantificirana i jasno izražena te da se stranke obraćaju konkretnim grupama. Samo tako se može kasnije procijeniti urađeno. U tom poslu analitičari i posmatrači su beskorisni ako nisu vezani za specifične grupe i ako im te grupe ne vjeruju. Tzv. opšti i nepristrasni analitičari i procjenitelji urađenog, kakvi kod nas jedino i postoje, su u ovom smislu potpuno nepotrebni. Šta znači obećanje “zaposlićemo 100.000 ljudi” ako se ne obraća nezaposlenima? Šta znači kritika neispunjenja takvog obećanja ako nije došla od grass root organizacija (u ovom slučaju sindikalnih dužnosnika) kojima zainteresovani ljudi vjeruju? Tu dolazimo do problema relacije grupa civilnog društva i populacije koja takve grupe podržava. I njihova relacija mora biti relacija povjerenja, ali da sada u to ne ulazimo. (Također je bitna snaga i kohezija samih grupa, ali je to druga velika tema.) Sve u svemu, u ovim stvarima ne postoji ništa opšte, sve je parcijalno i grupno. Opšti interes je šarena laža i vjerovatno najprisutniji vid političke manipulacije kod nas.

Kako malo ko u BiH razmišlja o prethodno navedenim stvarima, najčešće se dešava da, kada stranke nešto obećaju, što se također veoma rijetko dešava pošto političari bježe od konkretnih obećanja, kasnije dođu i kažu kako ipak ne mogu ispuniti obećanja zbog nedostatka novca ili zato što im političari neke druge nacije prave opstrukcije. To nisu nikakva opravdanja zato što gospoda koja daju obećanja moraju znati šta će moći uraditi jednom kada dođu na vlast. Morali su u svoje obećanje uračunati otežavajuće okolnosti o kojima kasnije govore – glasači trebaju očekivati sposobnost prevazilaženja takvih prepreka od strane političara pošto su oni profesionalci u svome poslu. Ako nisu u stanju predvidjeti šta mogu uraditi, bez obzira na relativno haotične okolnosti u BiH, ne trebaju ni biti na tom mjestu. Nisu prepreke spominjali kada su obećavali. Opravdanja za neuspjeh mogu biti prihvaćena samo u vanrednim okolnostima rata ili sličnim situacijama. E sad, zašto se svaki (uvijek iznenađujući) nedostatak sredstava ili još češće, svako protivljenje predstavnika drugih nacija željama ljudi za koje glasamo smatraju vanrednim stanjem? Zašto se želje nekih drugih grupa uvijek tretiraju kao neprijateljske? To je još jedno veliko pitanje na koje nema jednostavnog odgovora. To nije isključivo vezano za političare i njihovu manipulaciju – izgleda kao da naši ljudi žele da permanentno budu u stanju priprema za rat. Kao da je to jedina, koliko-toliko komforna pozicija koja neće ljude uhvatiti nespremne. (“Radimo kao da ćemo 100 godina živjeti, pripremamo se kao da će sutra rat.”)

Ovim bih završio diskusiju na ovu temu. Da sada ovlaš dotaknem drugu sugestiju koju je iznio Gino. Znači radi se o stranci koja bi govorila “samo” o ekonomiji, kulturi i infrastrukturi i pravila se da “istorija ne postoji”.

Najprije, u vezi konkretnih politika po pitanjima ekonomije, kulture i infrastrukture vidjeli smo kakve praktične, real life probleme opterećene prošlošću imamo u vezi toga. Tako da smo, htjeli ne htjeli, prizvali istoriju i prije nego smo uspjeli da je negiramo.

Nemam prostora u ovom tekstu da dalje elaboriram cijelu tu temu, a vjerujte da se tu ima mnogo toga reći. Iznijeću samo konačni zaključak: konkretne uspješne politike se mogu sprovesti samo u okvirima jednog od tri postojeća narativa. S obzirom da, i to nije nikakva tajna, u BiH postoje tri održavana narativa (bosansko-bošnjački, hrvatski i srpski) to mogu postići najmanje tri uspješne stranke i tri politike. Stranka u takvom okviru koja ima ljudske i druge resurse, razumije ono što smo ranije raspravljali i ograniči se na djelatnosti koje je spominjao Gino, bi u tom smislu nešto i mogla napraviti. Za cijelu BiH to je veoma teško postići i zahtijeva mnogo veći nivo ozbiljnosti stranaka na način koji smo spominjali. Za to je, dodatno, potrebno mirenje tri narativa u okviru te nove superstranke – figurativno mirenje postojećih stranaka i njihova korporizacija u jednu organizaciju ali bez prisile. To bi, što se tiče strukture, najviše podsjećalo na današnju strukturu BiH. Takva struktura bi s vremenom mogla postati manje kruta i manje formalna – onakva kakva se često priziva od strane mnogih naših ljudi. Rješenje, dakle, nije nešto novo i drukčije nego ovo što već imamo samo na novi i drukčiji način. Ipak, takvo rješenje traži znanje i pristojnost. Najprije pristojnost – ono što se drugdje naziva građanskost.

Faris Čengić, Prometej.ba