Prije izvjesnog vremena sam s uživanjem pročitao knjigu njemačkog pisca i novinara Michaela Martensa “U požaru svjetova. Ivo Andrić – jedan evropski život”. Martens je dugogodišni dopisnik lista Frankfurter Allgemeine Zeitung za istočnu Evropu. O knjizi sam kasnije napisao prikaz.

I da ne bih ponavljao konstatacije iznešene u tom tekstu, ovdje samo najkraće: radi se o dobroj, pažljivo napisanoj knjizi u kojoj Martens na Andrića gleda uglavnom iz evropskog konteksta. U tome se njegova knjiga, viđena očima stranca, razlikuje od množine knjiga domaćih autora. Njih je, naime, najčešće interesovao Andrićev život u kontekstu domaćih prilika i okolnosti. Knjiga je uzbudljiva, katkad se čita kao uzbudljiv istorijski roman, ispisana je vješto i inteligentno i vidi se da iza nje stoji mnogo istraživačkog rada.

Knjiga “U požaru svjetova” je prvo prevedena na bosanski, potom na srpski, a u međuvremenu, koliko znam, i na hrvatski jezik. Polučila je mnogo pažnje i pozitivnih kritika, obično tek uz neku sitnu, uzgrednu primjedbu. A ipak se, barem po meni, radi o knjizi s felerom…

Da bih objasnio o čemu se radi, čitaoca upućujem na opširan intervju koji je s Michaelom Martensom obavio urednik sajta Prometej.ba Franjo Šarčević.

Tu, naime, Martens u završnom dijelu razgovora govori upravo o onome što mi je silno zasmetalo u njegovoj knjizi. Radi se, naime, o njegovom ličnom, ali i o odnosu Ive Andrića prema Jugoslaviji (SFRJ) i značaju Josipa Broza Tita u jugoslovenskim i svjetskim okvirima.

Možda u odnosu na glavnu temu knjige ovaj segment na prvi pogled izgleda marginalno, ali to, po meni, u ovom slučaju uopšte nije tako.

Kao prvo, Martens zamjera Andriću što je uskoro nakon Drugog svjetskog rata prihvatio socijalističku Jugoslaviju i uključio se u njen kulturni i politički život.

Već je to veoma čudno i kontradiktorno. Jer, sâm Martens u knjizi često naglašava da su jedine dvije konstante u Andrićevom životu odanost spisateljskom pozivu i ideji jugoslovenstva. O tome dovoljno govori činjenica da je Andrić samoga sebe od rane mladosti pa sve do smrti smatrao Jugoslovenom, pa je čak zbog tog uvjerenja i robijao.

(U toj se činjenici, uostalom, krije i njegov “nesporazum” s državicama nastalih na tlu bivše Jugoslavije: za jedne književna i ljudska gromada (Srbija), za druge izdajnik svete nacionalne stvari (Hrvatska), a za treće zakleti mrzitelj muslimana (BiH).

Nadalje, u navedenom intervjuu mi je zasmetala Martensova jalova “polemika” s onim kritičarima koji su se usudili da prozbore i koju negativnu o njegovoj knjizi. Tako na jednom mjestu navodi kako postoji “…izrazita antipatija jednog dijela srpske akademske zajednice…” prema njegovoj knjizi. Pa onda, po meni, nebulozna reakcija na kritike o nedovoljnom pominjanju časopisa ‘Književni jug’, koji je svojevremeno uređivao Ivo Andrić.

Zašto mu je potrebna ova rasprava? Čim neko objavi knjigu, mora biti spreman na kritike. Osim toga, čovjek koji je u Beogradu proveo punih sedam godina i koji, kažu, dobro vlada našim jezikom morao bi da zna kako su ovdje duboko, uglavnom po nacionalnim šavovima, podijeljeni stavovi o našem jedinom literarnom nobelovcu?!

No, hajdemo sada do središnje teme: uloga Josipa Broza u povijesti naših naroda i njegov značaj u svjetskom kontekstu. Tu je Martens i u knjizi i u gore navedenom intervjuu krajnje skeptičan. I opet iziritiran, pošto “…je nekima izgleda smetalo što Tita nisam prikazao onako pozitivno kako su to navikli od autora sa Zapada.”

(Ovime i sâm autor, ne htijući, potvrđuje da je sud o Josipu Brozu Titu i na Zapadu najvećim dijelom pozitivan.)

No, ne radi se o tome da Martens Tita nije prikazao “onako pozitivno” kao što to i danas čini većina istoričara. Nego, on je maršala u svojoj knjizi o Ivi Andriću ocrnio i “debelo” nablatio. “Do balčaka”!

Evo samo jednog od najeklatantnijih primjera:

“U jednom dugom pismu komitetu Norveškog parlamenta u Oslu on (Andrić, op. G.S.) predlaže Tita za Nobelovu nagradu za mir. Nikog drugog do Tita, koljača pod čijim je režimom četrdesetih godina u ime ‘bratstva i jedinstva’ na stotine hiljada Andrićevih zemljaka ubijano, hapšeno, mučeno ili deportovano na Goli otok” (podvukao G.S.).

Nipošto ne negirajući Titove grijehe – od kojih je, sa stanovišta budućnosti socijalističke Jugoslavije, možda najveći bio prihvatanje funkcije njenog doživotnog predsjednika i, u tom smislu, izbjegavanje dubljih demokratskih promjena – duboko sam uvjeren da je ovakva karakterizacija Josipa Broza potpuno neprimjerena i netačna. Pa pobogu, jesmo li zaboravili o kome ovdje Martens govori? O jednom od najvažnijih antifašističkih pobjednika u Drugom svjetskom ratu, suosnivaču Pokreta nesvrstanih, čovjeku kome su za života na noge dolazili najugledniji svjetski državnici i na čijoj se sahrani okupio bezmalo cijeli svijet!

I kakav “koljač”, kakve “stotine hiljada” žrtava? Iz kog je budžaka taj podatak izvukao?

Svašta još Martens u ovom razgovoru sa Šarčevićem stavlja Titu na dušu: velike dugove, raspad Jugoslavije…

Što se tiče duga, on je sada i nominalno i realno višestruko veći u (skoro?) svim državama-nasljednicama bivše Jugoslavije. A kad je raspad SFRJ u pitanju, Martens s otvorenim prezirom govori o tvrdnjama da su u njega umiješani i prsti stranih sila. Najmanje što se može očekivati od novinara s tolikim iskustvom u bivšim socijalističkim državama bi bilo da bolje vlada ovom materijom. Jer danas, toliko godina kasnije, i ptice na grani crkuću da su u raspad SFRJ, pored najvažnijih domaćih (podvukao G.S.), uveliko bili umiješani i prsti stranih sila. Padom Zida i urušenjem Sovjetskog Saveza, Juga naprosto više nikome, pa ni Zapadu, nije bila potrebna. Osim toga, taj vražji krupni kapital i novo tržište od 22 miliona duša… Ali šta ćemo kad se, uprkos svemu, : “…prava veličina nekog državnika pokaže […] tek nakon njegove smrti.”

(Zapravo bih se čak i mogao složiti s ovom Martensovom konstatacijom. Katastrofalno stanje u državama na tlu bivše Juge – privreda upropaštena “divljim” kapitalizmom, ogromni vanjski i unutrašnji dugovi, potpuna ovisnost o “dobroj volji” Zapada… - sve to najbolje govori o vještini kojom je Tito, sa svim svojim vrlinama i manama, genijalnim potezima i krupnim greškama, “kormilario” tim našim, na dno duboke vode davno potonulim “brodom”.)

Ima toga još paušalnog i neprimjerenog o Titu, ali mislim da je i ovo dosta. Kad o svemu ovome dobro razmislim, ne mogu a da ne pomislim na onih Martensovih sedam godina u Beogradu i Regiji. S kim li ih je, pitam se, provodio, s kim se je družio, ko ga je ovako “nafilovao”? Sa Zlatkom Pakovićem sigurno ne.

Goran Sarić

15. 6. 2020.