Deset je mjeseci od izbora, a vlast na državnom i Federalnom nivou još nisu formirane, član Predsjedništva (tada još i u svojstvu predsjedavajućeg) službeno posjećuje Viktora Orbana otvoreno njegujući dobre političke odnose i sa ostatkom krajnje europske desnice, a nacionalističke i ratnohuškačke tenzije na svim su stranama sve intenzivnije. S onu stranu državnih granica se nastavlja pražnjenje stanovništva, dok nas s ovu stranu dočekuju iznemogli ljudi u pokretu zajedno sa idejom izgradnje odlagališta nuklearnog otpada. Tačno je – ovo su samo neki od primjera koji pokazuju da postoje i drugi, brojni politički problemi u savremenoj bosanskohercegovačkoj zbilji. No, jednako je tačno i to da ni jedan od ovih ili nekih drugih problema u proteklih pola godine, a o sedam dana da se i ne govori, ni blizu nije mobilizirao javnost kao što je održavanje prve bh. Povorke ponosa u septembru ove godine. Otuda, kontraargumenti o drugim, bitnijim stvarima u bosanskohercegovačkom društvu koje su zapostavljene, iako relevantni, u ovakvoj su konstataciji za odbaciti. Ukoliko Povorku ponosa u našem kontekstu krenemo čitati nešto dublje, razlozi za njenim održavanjem mnogo su složeniji. Ovdje se više ne radi, niti može raditi, samo o pravima jedne grupe društva, već se tiče svih nas.


Sukobi identiteta

Koncept LGBTQ prava dio je šireg teorijskog i aktivističkog angažmana koji se javlja tokom 60-tih godina prošlog stoljeća kao posljedica, između ostalog, krize političkog subjekta i usložnjavanja društvenih odnosa, gdje se fokus sa društvenih klasa i strukture premješta ka identitetu. Identitet je zamijenio društvenu klasu, a identitetske politike dobijaju centralnu političku poziciju namjesto pitanja kao što su bila mobilizacija radnika ili njihova prava. Drugim riječima, pitanja dominacije i eksploatacije više se ne promatraju samo kroz dimenziju materijalnih i proizvodnih odnosa, nego i kroz pitanje priznanja. Jedan od rodonačelnika teorije priznanja, kanadski filozof Charles Taylor (1992), opisuje ovisnost identiteta od priznanja drugog, gdje na nepriznanje gleda kao nepravdu koja je ujedno i oblik tlačenja: „Osoba ili grupa osoba mogu da pretrpe štetu ili realno izobličenje ako im ljudi ili društvo koji ih okružuju pošalju ograničenu, ponižavajuću ili prezirnu sliku njih samih“. Ubrzo nakon što je, u lovu na konzervativne bošnjačke glasove, Narod i pravda (NiP) podsjetila na Povorku saopćenjem [1] u kojem se njenim „preispitivanjem“ hoće legitimirati nasilje, najavljen je i kontraskup pod nazivom „Dani porodice“.

I dok šire mase ranije možda i nisu mogle prepoznati sistemsku diskriminaciju spram LGBTQ populacije, ona je sada učinjena vidljivom, najmanje preko izvornih aktivističkih zahtjeva [2], koliko preko javnih prijetnji koje se hoće opravdati religijskom argumentacijom i opasnim vezivanjem za historijski revizionizam. Ako se prisjetimo dva napada na LGBTQ aktivistice nedugo nakon najave povorke u proljeće ove godine u Sarajevu, a potom i jednog u Banjoj Luci, onda komentari poput onih da je „Hitler takve ubij'o“ daleko su za odbaciti. Zbog toga, Povorka u bosanskohercegovačkom kontekstu dobija jedan bitan element koji izlazi iz pukih, infertilnih okvira liberalnih teorija priznanja i identitetskih politika. Raščaravajući odnose između hegemonske pozicije vladajućih normativnih naracija i statusno nejednakih društvenih kategorija oblikovanih dominantnim odnosima moći leži njen subverzivni potencijal koja, istina nesvjesno, stavlja znak pitanja na cjelokupno bosanskohercegovačko društvo koje sistemski počiva na dubokim isključujućim matricama etnonacionalizama.

Bosanskohercegovačka stvarnost zapravo je duboko uronjena u identitetske politike – one etničke. One su se u specifičnim političkim, historijskim i društvenim okolnostima, ovladavajući materijalnim sredstvima politički institucionalizirale u formi mononacionalnih „kapitalističkih“ država, istovremeno producirajući kontradiktornu shemu (iz)gradnje vlastitih identiteta koja simultano počiva na negiranju drugog, od kojeg se traži priznanje za vlastito kolektivno sebstvo. Takve pervertirane manifestacije vodeći su oblik političkog života kojim se ispunjava sav raspoloživi društveni prostor od 90-tih naovamo, manifestirajući se raznim devijacijama koje idu sve do patoloških krajnosti poput onih auto-viktimizacijskih, vidljivim na nedavnom primjeru iz Gornjeg Vakufa. U tim okvirima treba razumjeti političke i društvene probleme sa početka ovog teksta koji su producirani unutar dominirajućeg konteksta, pa su tako i normalizirani. Ne samo da je, primjerice, očekivano da se prijeti raspadom Bosne i Hercegovine, već to s druge strane hrani sve tri desnice. U takvim, zatvorenim sistemima vrijednosti okupljenih oko imaginarnih i fluidnih identiteta, odstupanja mogu biti česta, pa tako i problematična. Biti drukčijim znači u „najgorem“ pripadati drugom, onom etničkom ili religijskom, ili se samo ne identificirati, pa je krajnji domet „tolerantnosti društva“ sačinjen u prihvatanju samo takve jedne drugosti kao realnosti.


Politiziranje povorke

Međutim, u slučaju LGBTQ populacije, radi se o nečemu što je izvan koordinata prevladavajućih političkih identiteta, nešto što oni jednostavno ne mogu obuhvatiti. Ona udara u samu legitimacijsku bit imaginarnih etničkih kategorija, njihovo konzervativno, religijsko ishodište odakle se najdirektnije crpi njihova različitost i političnost na kojima je postratno bosanskohercegovačko društvo i izgrađeno i pomoću kojeg desnica se politički materijalizira. Slično je i sa pežorativnim mapiranjem nekoga kao „komunjare“, kao izvanjske, neintegrirajuće kategorije u ekskluzivno tkivo etničkog, sa izvjesnom razlikom što se „komunjara“ hoće objasniti etničkim-drugim, pa se „komunjari“ uvijek daje odrednica druge etničke kategorije kao objašnjenja njegove alijenacije. Teorija i praksa pokazali su da se historijski procesi ne mogu ubrzati, ali se zato može uvesti nova politička varijabla, novi subjekt političkog koji nije ekskluzivistički, već integrirajući, koji može minirati isključivosti i temelje na kojima one počivaju, te obuhvatiti društvo u svoj njegovoj pluralnosti. Oni koji se protive bh. Povorci ponosa prećutno odobravaju društveno nasilje koje počiva na različitostima, unaprijed i nesvjesno davajući glas za ukidanje ljudskih prava, pa tako i sopstvenih.Stoga, povorka u svojoj biti nudi ono što može konstruirati novu dijagonalu za mobilizaciju s onu stranu etnopolitičkog.

Pitanje LGBTQ identiteta, očito, ostaje izvan isključujućih matrica etničkog zbog čega se borba za njegovo priznanje mora prepoznati kao dio jedne šire borbe. Ukoliko se ostane na partikularnostima, deskriptivno, LGBTQ borba neće biti ništa drukčija od već postojećih borbi unutar etničkog, bilo onih separatističkih, federalističkih ili unitarističkih, zanemarujući tako potrebe i interese drugih, koji, s druge strane, LGBTQ borbe jednako moraju prepoznati kao sopstvene. Zato one sadržano moraju postati političke, kao kontrahegemonijski narativ jedne od skupnih borbi s onu stranu dominirajućeg. Upravo bi to bio odgovor na limite liberalnih identitetskih politika koje počivaju na onome što Žižek (2008) naziva kulturaliziranjem politike, distanciranog prihvatanja razlika kao isključivo kulturnih koje se ne mogu promijeniti, već samo tolerirati i asimilirati, ignorirajući pri tome njihovu političku i ekonomsku uvjetovanost. U negiranju političkih i ekonomskih nejednakosti kao pukih kulturnih razlika, Nancy Fraser u polemičkoj knjizi Redistributionor Recognition? A Political-Philosophical Exchange (2003) sa drugim predstavnikom teorije priznanja, Axelom Honnethom (sa kojim se i ne slaže) vidi svu manjkavost identitetskih politika koje nisu uspjele dovesti do nestanka izvora samih društvenih nejednakosti.

Ono što se organizatorima i projektno orijentiranim organizacijama možda i neće dopasti, jeste insistiranje na širini emancipatorskog prostora koji 8. septembra treba da postane otvoren i koji ne može počivati samo na priznanju bez da uzme u obzir materijalne uslove koji nečiju pripadnost normiraju kao isključivost. To neće umanjiti činjenicu da se radi o podršci LGBTQ zajednici čiju različitost determinira pravni poredak počivajući na određenom setu vrijednosti koji uskraćuju društvena i ekonomska prava, jednako, ali na drukčiji način kao što to čini i u slučajevima Sejdić-Finci ili Pudarić, te svih onih, studenata, radnika, nezaposlenih, penzionera, boračkih grupacija koje etnodeterminirane partitokratije strukturno čine nejednakim. Da ne bi, odvojena od egzistencijalnih i materijalnih pitanja, doživjela fijasko kao ignorancija referenduma o definiciji braka u Rumuniji 2018. godine s obje strane, pro-LGBTQ i pro-konzervativne, Povorka, u najkraćem, mora biti integrirajuća, a njeni zahtjevi politički. Bez toga, ceremonijaliziranjem i mahanjem različitostima, njena uloga osim protočnog bojlera za opravdavanje projektnog novca i promocije infertilne političke korektnosti, jednaka je nuli, a svaki neuspjeh dodatno učvršćivanje postojećeg. To je, zapravo, tek početak političke borbe – između liberalnog i konzervativnog ka progresivnom i inkluzivnom, kroz borbu protiv nejednakosti iz koje ne može biti nazad.

Autor: Jasmin Hasanović, Prometej.ba

[1] https://www.radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/narod-i-pravda-preispitati-potrebu-organiziranja-povorke-ponosa-u-sarajevu/348563

[2] Radi se, između ostalog, o zahtjevima koji su upućeni Vladi Federacije BiH krajem 2018. godine, a tiču se upisa životne zajednice istospolnih parova u adekvatnu matičnu evidenciju u BiH i FBiH na temelju stranih isprava s obzirom na to da su takve životne zajednice zaključili državljani BiH i FBiH u inostranstvu.


Literatura

1.Fraser, Nancy i Honneth, Axel (2003) Redistribution or Recognition? A Political-Philosophical Exchange, London: Verso.

2.Taylor, Charles (1991) Multiculturalism and „ThePolitics of Recognition“, Princeton: Princeton University Press.

3.Žižek, Slavoj (2008) On Violence, London: Verso.