Iz slovenačkog animiranog filma "Celica" (Kutija)

I zaista, nema ništa sporno u tom poviku, osim teške dvoličnosti. Hajde da, pri tome, bar na kratko probamo izuzeti pozadinu opasnog historijskog revizionizma iz kojeg se crpi i kojim on pred sudom komunističkih zločina svoje pretke stavlja u ravan sa drugim kolaboracionistima nacifašističkog okupatora i agresora iz Drugog svjetskog rata koji su orgijali Bosnom i Hercegovinom, dok istovremeno bježeći od neugodnih pitanja Senada Hadžifejzovića, panično ponavlja kako je iz FACE-ovog studija divan pogled na Sarajevo, u jednom trenutku čak aludirajući i na čuvenu scenu iz filma „Valter brani Sarajevo“ – pokazujući Hadžifejzoviću na grad.

No, vratimo se na tezu o jednoumlju.

Jednoumlje je jedna od osnovnih karakteristika totalitarnih ideologija i poredaka koji se na njima obrazuju – neupitnost jednog pogleda na svijet, jednog svjetonazora i kriminalizacije svakog drugog pokušaja mišljenja. Totalitarni režimi su režimi neupitne monokratije – vladavine sveznajućeg, sveobuhvatnog, totalitarizirajućeg Jednog – opći mrak istosti ideologije i vlasti koje, odbacujući svaki pluralizam žele monolitni sistem neupitnog autoriteta, ortodoksnosti i isključivosti – kako će ih u oprečnosti spram demokratije odrediti i Marcel Prélot – one su suprotstavljene sa jednakosti, većinom i slobodom – u njima nema slobode, pa tako ni slobode na građansko izražavanje mišljenja o javnoj vlasti, o onima koji vladaju ili prirodi samog režima, jer „budući da je samo jedna doktrina dobra, druge se moraju ukloniti (...) Ona, nedvojbeno, može tolerirati slobodu privatnog ponašanja, ali logika sustava sužava ili čak isključuje samostalnog pojedinca. Monokracija priziva totalitarizam“ (Prélot 2001, 347).

No, da li sjećanje na tu istost seže toliko daleko, čak nekih trideset godina unazad? Nije potrebno mnogo a da je prepoznamo samo u proteklih samo nekoliko godina – od samog izbora Skake za gradonačenika Sarajeva i napada na njegovu protukandidatkinju, Sabinu Ćudić jer rat nije provela u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, preko napada na bosanskohercegovačkog karikaturistu Filipa Andronika zbog karikature predsjednika Alije, diskreditacije umjerene većine prvog saziva Vlade Kantona Sarajevo premijera Edina Forte i postavljanje moralnog političkog principa sažetog u pitanju „gdje je bio u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu“ tražeći od njega i da pročita imena i prezimena svih ministara nove kantonalne Vlade i njihovu etničku pripadnost, te kasnijim političkim pritiscima, napadima i sotonizacijom Kristine Ljevak prvo kao kandidatkinje, a poslije i v.d. direktorice JP Televizije Sarajevo (TVSA) kako zbog njene ranije otvorene i javne podrške LGBTQ zajednici, njenih političkih i ideoloških stajališta, čak do toga gdje se školovala te, na koncu, manipulativnog tumačenja i diktiranja sadržaja programa od strane političkih centara moći – kako je to u svom saopćenju obrazložio Upravni odbor Udruženja BH novinari.

Primjera je još mnogo, a upućeniji čitatelj i čitateljka portala Prometej, znat će i za svakodnevne napade na samo uredništvo ovog portala, uključujući i autora ovih redaka te ostalih saradnika. Bilo da se radi o satiri, parodiji i sarkazmu ili o ozbiljnim autorskim tezama i stavovima, oni će se – zajedno sa autorom ili autoricom – naći na tapetu ad hominem udara, linča i prijetnji, tražeći opravdanje i izvinjenje za svaki stav suprotan učmalom, podrumskom smradu nacionalističkih dogmi. Pa i kada ga nema, on će se kao takav vješto konstruirati i učiniti prijetećim onima koji zapravo prijete. Opasno je razmišljati. Toliko, da je priča o reformi obrazovanja u Kantonu Sarajevo svedena na tabu temu, što je u svom intervjuu sa Rubinom Čengić za Školegijum otkrio, sada već bivši voditelj kurikularne reforme obrazovanja u Kantonu Sarajevo, Namir Ibrahimović.

Naravno, ovakvo jednoumlje ne stanuje samo unutar dominirajućeg bošnjačkog političkog prostora koje se, neupitno, hoće ispuniti samo jednim ideološkim i svjetonazorskim sadržajem, pri čemu – kako i sam Skaka kaže – „Bošnjaci kad se uhvate luđačkog komunizma, oni su pravo veliki problem jer oni pokušavaju da nam zabrane da mi razmišljamo na slobodan način“, već je isto tako i unutar dominirajućih hrvatskih i srpskih etnopolitika. [1]


Zatvorite bibliotek(ar)e!

Toksično revizionističko desničarenje koje svoju punu snagu zadobija od Titove smrti 1980. godine – istina u Hrvatskoj i nešto ranije – omogućava da sve homogenizirajuće i totalitarizirajuće etnopolitičke cjeline, neke prije a neke nešto kasnije – nastanu upravo kasnijim pretapanjem klase u masu i partijskog sistema u masovni pokret isključujućeg etnonacionalizma u kojem je afirmacija vlastitog identiteta bila nemoguća bez dehumanizacije Drugog – pa se onda i utemeljenje žeđi za historijskim revizionizmom i potrebom za negacijom Jugoslavije javlja kao imperativ njihovog političkog održavanja. Baš će zato, jedan od velikih problema za Bošnjake koji im nije dao misliti na slobodan način, bosanskohercegovački književnik Hasan Kikić, između ostalog zaslužan i za razvoj muslimanskog književnog života krajem tridesetih, u svom tekstu „Slobodna riječ drugovima Muslimanima“ iz 1928. godine, obraćajući se muslimanskim intelektualcima, radnicima i komunistima, kazati:

„Grijeh je pred vremenom ako ošutimo, ali golemo je danas reći riječ ondje gdje je treba reći. Ondje gdje se ona mora posijati (...) To je u našu masu. Masu! Drugovi, treba da shvatite da je to žarište, srž, centrum, oko kojega mi uvijek rotiramo i oko kojega ćemo uvijek i rotirati (...) Buči ona, revoltira se! I teško joj je reći i dobru riječ, jer neće da čuje ništa. Zna ona jedino to da eto hoće da se skidaju fesovi i otkrivaju žene, pa to ne pojmi! Zar se to neko drznuo da dira u vjeru? Zar da ih silom izgoni iz Islama? Recite joj svaki po nešto istine i uvjeravajte da to nije ni presija ni atak ni na njih ni na vjeru! Recite im istinu, lijepo, lako prosto! Zađite malo u tu masu...“ (Kikić 1928, 3-4).

Bilo kakav pomen – aludiranje, referiranje, a tek pozivanje i prizivanje Jugoslavije izvan partizanskih stratišta i grobalja postaje opasnim političkim pitanjem. Taj prodor Jugoslavije sa komemorativnog u prostor političkog – njena agorizacija vraća nas na primjer kako je jugoslovenska ikonografija na prošlogodišnjim sarajevskim protestima protiv revizionističkog oplakivanja žrtava Bleiburga zasjenila njen antifašistički karakter. Pa, ako smo to i zaboravili, onda svjedočimo najnovijoj epizodi jednoumljenja dominirajuće postsocijalističke ideologije u staljinističkom proglasu SDA Zenice za smjenom direktora Gradske biblioteke Zenice, Harisa Abdagića, a zbog kritike upućene federalnoj vlasti i njenom premijeru (istom onom koji se uz brojne gafove i krivično tereti za aferu „Respiratori“) zbog čega, u nemogućnosti nabavke neophodnih vakcina protiv koronavirusa, građani Bosne i Hercegovine bivaju primorani ići u Srbiju i da se tamo vakcinišu. Sarkastično, Abdagić zaključuje kako je najbolje, uz Makedoniju, pripojiti se Srbiji, te tako dobiti – ili obnoviti – „pola Jugoslavije“.

Verbalni delikt ove vrste ne treba biti stran, niti staljinističke metode trebaju biti paradoksalne – ipak je Tito rekao NE Staljinu, a kako monokratski ideološki narativ počiva na onim vrijednostima koje su kontrarne ideji Jugoslavije, tako su Staljin i metode njegovog rada sasvim poželjne. Hasan Kikić, s druge strane, nije. Kao što nisu ni Skender Kulenović, Safet Krupić, Asim Behmen, Avdo Humo, ali evo, sada i Haris Abdagić.

Argument koji se u saopćenju daje, isti je kao svi raniji argumenti protiv već pobrojanih – Haris Abdagić učestvuje u napadima na Bošnjake sa svih strana koji su rekli NE Velikoj Srbiji, jednoumlju, vjerskom i političkom ugnjetavanju. No, nisu li ti napadi na Bošnjake upravo od same njihove političke buržoazije, lažnih predstavnika koji – ne birajući sredstva – i sami učestvuju u biološkom ratu protiv svog naroda, pri čemu bi se pripadnici druga dva naroda, istovremeno, mogućim posjedovanjem državljanstva susjednih država možda nekako i uspjeli vakcinisati s onu stranu granice – getoizirajući time Bošnjake u paklu pandemije koja je u martu mjesecu odnijela 600 života samo u Kantonu Sarajevo, što podsjeća na stradanja u opkoljenom Sarajevu za vrijeme ratnih godina. Nad Bošnjacima se, moglo bi se reći, provodi novi genocid od strane same njihove elite. Ovo je upravo ona realnost kojoj sada treba imaginarni Drugi – bili to Srbi, Hrvati ili pak Bošnjaci uhvaćeni luđačkim komunizmom, Bill Gates, nekoć genocidne paštete a sada vakcine koje se u Beogradu podmeću Bošnjacima. A u pozadini toga, Bošnjacima se, perfidno, uz nesposobnost „igranja države“ sada hoće oduzeti i kontinuitet sopstvenog antifašističkog identiteta kojeg su u gradili u same temelje državnosti.

Ako bismo se vratili na dobrog starog Hegela koji će svjetsku historiju razumjeti kao napredovanje čovjekove svijesti o slobodi, nije li se onda i zapitati u kakvu bi nas to „slobodu“ vodilo „slobodno mišljenje“ s onu stranu antifašističkog tih ’40-tih godina prošlog stoljeća? Vjerovatno u onaj u kojem bibliotekare više ne bi trebalo ni ekskomunicirati zbog mišljenja, jer u svijetu kojeg bi godinama grijala toplota spaljenih knjiga, mišljenja ne bi ni bilo.


Možemo vas ponuditi strahom od kojeg živimo?

Svakako da Jugoslavija nije bila raj na zemlji, utopija lišena svih društvenih, ekonomskih ili političkih devijantnosti. No, ona se iz današnjeg ugla gleda tako – jer oni koji su je (do)živjeli, porede da je ono što su tada imali, ma kakvo je bilo, bilo bolje od onoga što postoji danas. Takva retroaktivna memorija stvara jednu novu sliku Jugoslavije koja, zapravo, nikad i nije postojala – ali istovremeno, onakvom kakvom bi možda i mogla biti da je opstala, odnosno, kakva bi nam danas zajednički trebala. Zbog toga, simbolizam jugoslovenske zastave ili petokrake danas je gotovo pa ispražnjen onog prvobitnog – onoga što je on u konkretnom historijskom kontekstu predstavljao. Niko ne žali za onom Jugoslavijom, već ovom neostalgičnom kako to slovenački kulturolog Mitja Velikonja naziva. U nju se ucrtava novo značenje – novo htjenje, ono za čim žudimo i težimo – za političkim idealima koji su nam zajednički. Gotovo je heretično, zato, bilo objediniti i borbe Pravda za Dženana i Pravda za Davida kojima se, prvi put, traži zajednička sadržina jednog političkog ideala – ideala pravde – izvan matrica etnopolitike i s njom genetske predodređenosti krvi i tla.

Pokušaj cenzuriranja direktora biblioteke, pri tome zbog njegovog ličnog komentara i kritike vlasti, mogao bi podsjetiti na mračnu epizodu paljenja nepoželjnih knjiga. No, on – koliko je opasan, toliko je i poželjan i dobar, jer do kraja ogoljeva ideološku poziciju vlasti koja se nastojala držati skrivenom. Jednako, kao da se dokazuje teza od ranije da pluralizacija političkih aktera s onu stranu etnopolitike dovodi do, konačnog, ideološkog i svjetonazorskog polariziranja društva, što je – strogo politološki gledano – poželjan fenomen izlaska iz mraka monokratskogetno determinizma polemokratskog društva.

Stoga, strašni bauk višeumlja sada kruži Sarajevom, ali i Bosnom i Hercegovinom, predstavljajući sve ono što je danas gotovo pa politički heretično. Demokratija nije moguća bez uključivanja i uvažavanja drukčijih političkih i ideoloških svjetonazora koji, pri tome, ne smiju prihvatati one vrijednosti koje će isključivati mogućnost eliminacije Drugog u hegemonijskoj utakmici. Naprotiv. Politička utakmica je tu da se ponudi zainteresovanom demosu koji će učestvovati u hegemonijskim borbama. No, demosa u jednoumnom društvu monokratije nema. Ono je, u našem slučaju svedeno na etnos, na društvo straha socijalizirano izvan demokratske prakse prihvatanja i uvažavanja konfliktnih stavova na način da ih se gleda ravnopravno, a ne kao esencijalnog neprijatelja kojega se treba istrijebiti i ukloniti. I dok imamo takvu sliku neprijatelja, imat ćemo i jednoumlje, a neprijatelj je, uz strah, gradivni element one Bosne i Hercegovine koju jednoumaši sebično čuvaju kao jedinu moguću. A i o tome – o toj homogenizaciji grupe socijalizirajući je na strahu i potrebama za autoritarnosti, isključenju i izbacivanju stranaca ili gušenju suprotnog mišljenja, je već pisano...


Autor: Jasmin Hasanović, Prometej.ba


[1] Sjetimo se isto tako, na bosanskohercegovačkom primjeru, brutalnog premlaćivanja novinara BN Televizije Vladimira Kovačevića u Banjoj Luci, napada na novinara N1 Nikolu Vučića zbog osude bujanja neo-ustaštva u Zapadno-hercegovačnom kantonu ili ranijih napada na profesora Slavu Kukića zbog njegovih stavova o Dariju Kordiću.

Literatura:

Kikić Hasan. 1928. „Slobodna riječ drugovima Muslimanima“. Pregled II 46, str. 3-4.

Prélot, Marcel. 2001. Političke institucije. Opća teorija političkih institucija. Zagreb: Politička kultura