Ciklus “Gorku kafu, slatko pijem”, autorica: Adna Muslija. Izvor: OP BHRT

Ne bi se samo marksistički teoretičari (ma koliko ova fraza bila u svom suštinskom značenju možda i sporna) složili sa konstatacijom kako je kriza imanentna kapitalističkom načinu proizvodnje, već i sami njegovi zagovornici. Kriza kao prilika za kapital ne vidi se samo unutar jedne epizode naše društvene stvarnosti izazvane pandemijom COVID-19 u kojoj svjedočimo da su najveće svjetske korporacije samo povećale svoju dobit. Zagovara se dalje jačanje nematerijalnih oblika rada i algoritama nove podređenosti pa nas posljednja finansijska kriza podsjeća kako je regulacija „samoregulirajućeg“ tržišta zaista tekla, kako su i na kojim osnovama nastale neke od najpopularnijih (tehnoloških) kompanija današnjice poput Airbnb-a, Ubera, WhatsAppa, Pinteresta...


Emancipacij(e): proces ili cilj?

No, zašto je kriza emancipatorski potencijal samo za neke? Prije nego se i postavi to pitanje, zagovornici tržišnog kapitalizma i individualizma će pohrliti da kažu kako je kriza, zapravo, svačija prilika – a isključivo je do nas to kako ćemo je i da li ćemo je iskoristiti. U članku [1] posvećenom desetogodišnjici ekonomske krize 2008. godine, Serge Halimi i Pierre Rimbert primijetit će kako se stvarni uzroci krize i njenih posljedica, zapravo, i ne problematiziraju. Oni ostaju po strani, čak i od strane desnih populista koji ne žele mijenjati igru – nego samo njene igrače. Kako god, osjećamo se zbunjenima jer se tlo naše normalnosti mijenja – ali ne znamo zašto i od čega.[2]

Američka teoretičarka Nancy Fraser nastavit će u tom tonu i slikovito nas u svojoj najnovijoj knjizi [3] preko Gramscija uputiti na već znani paradoks u kojem se nalazimo, na krizu u kojoj staro umire, dok se novo još ne može da rodi. Gramsci će izvorno primjetiti kako ovaj problem dovodi do pojave brojnih morbidnih simptoma. Simptom odgođenog rađanja alternativa pak je u samom plodu – u ideji i zamisli kakvo to novo koje treba da se rodi izgleda. Da li je plod uopće i začet? Ako nije, mogu li morbidni simptomi biti svojevrsni indikator da smo u fertilnom periodu njegovog začeća?

No – da li staro, zaista umire, ili se samo transformira? Za odbaciti su lineralna shvatanja po kojima – horizontalno gledano – idemo od jedne tačke ka drugoj. Radije, dijalektični će tok društvenih, političkih i ekonomskih odnosa u svojim međukolizionim sudaranjima otvarati i stvarati nove pukotine koje u svojoj osnovi, istovremeno, mogu biti i krize i šanse. Emancipacije – a ne emancipacija – kazat će Ernesto Laclau.[4] Stoga, stvaranje alternativa mora nastajati u kontinuiranom sukobu teorije sa praksom, u susretu kontemplacije spram zbilje i njene materijalnosti.


Politično kao otvoreni kod

Znanje koje u tom procesu nastaje uvijek je u opasnosti da će biti sistematizirano pod okvire dominirajuće naučne paradigme određenog društva – ili da će, jednostavno, alternativni koncepti biti skrajnuti i tamo nastaviti egzistirati, kao niska teorija nasuprot one dominirajuće, visoke, kako to razumijeva McKenzie Wark.[5] Nisku teoriju treba razlikovati od kvazinaučne, već prije, shvatiti je kuhnovski, kao suprotstavljene naučne paradigme za razliku od onih visokih, kultiviranih unutar profesionaliziranih naučnih i istraživačkih ustanova i centara. Jer, kako u Ideologiji i kurikulumu piše Michael W. Apple „svaka analiza načina na koje se nejednaka raspodela moći u društvu reprodukuje ili problematizuje mora uzeti u obzir i sistem obrazovanja. Obrazovne institucije spadaju među glavne mehanizme kojima se moć održava ili dovodi u pitanje. Obrazovne institucije i načini na koje su one organizovane i kontrolisane integralno su povezani sa način na koji određeni ljudi osigurava pristup ekonomskim i kulturnim resursima i moći“.[6]

Bijeg od moći, stoga, nije moguć jer je moć svugdje, pa tako i alternativni prostori moraju shvatiti svoju aktivnu političnost. Drugim riječima, njihov bijeg od političnosti – političan je sam po sebi samim tim što on time favorizira postojeće i omogućava njegovo reproduciranje

I tako, dok se prostori vrtića, škole, univerziteta i instituta – formalnog obrazovanja uopće – koloniziraju pod dominacijom kurikularne kodifikacije vladajućeg ideološkog seta vrijednosti, daleko od humboltovski shvaćenog zadatka samoemancipacije čovjeka, neosporno, niska teorija će najčešće tražiti druge forme – druge prostore unutar kojih se može pojaviti i kultivisati.

Zato je pitanje prostora unutar kojih se takva jedna kontemplacija može javiti, ujedno, pitanje emancipacije – javni prostori moraju obezbijediti participatornost svih aktera kroz agonistički pluralizam i sukobljavanje hegemonskih koncepata, kako bi promjena, uopće i bila moguća. Potrebno je mapirati te prostore i onemogućiti društveno katarzično iskustvo koje nudi njihov socijalizacijski aspekt. Vidjet ćemo, ta su onemogućavanja – veoma često – sprega državne vlasti i (privatnog) kapitala. Bijeg od moći, stoga, nije moguć jer je moć svugdje, pa tako i alternativni prostori moraju shvatiti svoju aktivnu političnost. Drugim riječima, njihov bijeg od političnosti – političan je sam po sebi samim tim što on time favorizira postojeće i omogućava njegovo reproduciranje.

Postaviti, na koncu, pitanje da li to znači da će pojedini, subkulturni elementi nekih novih hipija XXI stoljeća biti novi subjekt emancipacije, u svojoj osnovi je pogrešno. Pravo pitanje je na koji način pristupiti alternativama i šta bi one bile. Šta ako su već tu? Ponekad, ometački procesi neizmjerno su važni – oni ne dovode do kriza, već su često njihove posljedice. Ometački procesi statusa quo zapravo nam skidaju ideološke naočale kojima smo naučeni gledati svijet. Naše sljepilo kada prvi put pogledamo ideologiji u lice i onaj trenutak kada sebe dovedemo na ivicu (auto)cenzure, kao pop-up prozor su koji iskače našoj svakodnevnici i nudi nam dva pogrešna izbora – da prihvatimo ili odustanemo od širenja njihovog koda. Pravi izazov bio bi napisati heretičan, programski kod u naivnom i nevinom programskom jeziku u kojem se produciraju svi oni bugovi postojećeg, funkcionirajući kao otvoreni kod za dalje, agonistične, pluralne participacije koje ne staju, već su proces koji traje i prati dinamičnost društvenih odnosa i potreba. Sve ostalo, bilo bi samo reproduciranje i umnožavanje virusa koji se hrani samim sobom.

Autor: Jasmin Hasanović, Prometej.ba

[1] https://mondediplo.com/2018/09/01world-order

[2] Parafraza prethodno citirane Blochove fraze u tekstu objavljenom na Prometeju u decembru 2019. godine pod nazivom „Sadašnjost straha i filozofija nade“ http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/jasmin-hasanovic/sadasnjost-straha-i-filozofija-nade-4216

[3] Fraser, Nancy. 2019. The Old Is Dying and the New Cannot Be Born. From Progressive Neoliberalism to Trump and Beyond. Verso. London/New York.

[4] Laclau, Ernesto. 2006. Emancipation(s). Verso. London/New York.

[5] https://stirtoaction.wordpress.com/2011/08/31/interview-with-mckenzie-wark/

[6] Apple, Michael W. 2019. Ideology and Curriculum. Routledge. New York/London.