Fotografija: Adna Muslija (2018.)

Ne postoji bolji trenutak za referirati se na danas gotovo pa i zaboravljenog njemačkog marksističkog teoretičara i filozofa Ernsta Blocha, te u sjećanje pozvati njegovu filozofiju nade koja se oblikuje u jednom značajnom historijskom i političkom kontekstu staljinističkog dogmatizma i zloupotrebe marksističkih koncepcija u praksi. Blochova filozofija nade, bar kao koncept, u ovom tekstu hoće biti prizmom kroz koju se prelamaju neki od ključnih događaja zgusnutih u proteklih mjesec dana – od Handkeovog Nobela, preko Corbynovog poraza, do Komšićevog (ili Stanivukovićevog, kako kome draže) obraza. Šta povezuje ove događaje? Smiju li se i povezivati a da se ne bude prozvano za relativizaciju i anti-patriotizam, sa potpitanjem gdje se bilo ’92 uz latentno, na razini gotovo nesvjesnog generacijskog gnušanja zašto se rođeno kasno da se nije moglo stati na branik domovine? Ako se ovakvom argumentacijom uspostavljaju kriteriji poželjnosti zauzimanja neke misaone pozicije, a koja u ovom slučaju postaje političkom, onda se od jednog takvog prozivanja i ne treba bježati.

„Mnogi se osjećaju samo zbunjeni. Tlo se ljulja, oni ne znaju zašto i od čega. To njihovo stanje jest tjeskoba, postane li određenijim, ono je strah.“[1]

Bloch svoju filozofiju nade imperativno započinje konstatacijom o tome kako je odlučujuće naučiti se nadanju, uočavajući njegovu razornu, emancipatorsku i transformatorsku poziciju čiji rad teži uspijevanju namjesto jalovosti, a nada se stavlja iznad straha. Upravo su strah, pa i emocije općenito, danas ključno oružje u rukama regresivnih snaga od kojih se lijeva misao, često negirajući ili ulazeći u konflikt sa epistemološkim poimanjem ljudske prirode, udaljila. Poraz – i to žestok – Jeremya Corbyna, jedne od značajnijih nada nove ljevice danas, uz još Bernija Sandersa, nije samo poraz ideje laburističkog zagovaranja nastavka pregovora sa Europskom unijom zbog prezasićenosti dužinom Brexita i želje građana da se na tu iscrpljujuću priču stavi tačka, kako to politički analitičari olako prikazuju. Prije, radi se o odsustvu nade, njenog gubitka zbog sveprisutnosti iracionalnog i instrumentalnog straha, rastuće ksenofobije, šovinizma, antimuslimanskog raspoloženja, te generalno, dehumanizirane slike o Drugima (bilo da ih se gleda anđeoski ili pak demonizirajuće). Drugim riječima, nada je ta koja je doživjela poraz.

Ne vide li se u ovome sjene Handkeovog Nobela kao odraza jednog duha vremena koji pogoduje desnici, htjeli mi odvojiti autora od njegovog djela ili ne? Ernst Bloch konstatira kako čovjek živi u budućnosti jer ono prošlo dolazi tek poslije dok nam sadašnjost uvijek izmiče, pa tako, ona praktično i ne postoji. Stoga se na buduće ne gleda iz vremenskog, već je ono ispražnjeni prostor kojega se može puniti strahom ili nadom. Strah na taj način briše horizont hronosa, on sobom puni ishodište budućeg premještajući ga u imaginarni prostor sadašnjeg. Izmičuće sadašnje funkcionira i kao prošlost i budućnost, postavljajući se poput meta-stanja vječnog. No, ne teži se ka budućnosti, već prisustvujemo sadašnjosti straha u kojoj je čovjeku oduzeta budućnost, pa on neminovno živi u prošlosti – njenoj imaginarnoj retrostrukciji, bilo da je vođena parolom Make Amerika Great Again, ili sve agresivnijom retorikom polemokratskog kojoj prisustvujemo na našim prostorima,[2] upravo zbog straha koji „vreba iz budućnosti“ – onog Drugog: migranata, Meksikanaca, Srba, mudžahedina, separatizma, unitarizacije države... U takvom stanju stvari i nedostatku vizija budućnosti, strah je jedina kategorija koja regeneriranjem prošlosti može dominirati nad onim životnim u čemu religijske institucije kao homogenizatori nacionalnog imaju ključnu ulogu, zamijenivši svoja učenja o onosvjetskoj nadi poticanjem ovosvjetskog straha.


Dnevni snovi i porođajni bolovi katarze

Društvena paraliza beznađa u takvoj je geometriji osuđena konzervirati status quo kojega se mora braniti. U njemu, svaki dinamizam koji transcendira slobodnu volju i spontanost nasuprot unaprijed određenog mora biti proglašen prijetećim. Drugim riječima, odstupajuće mora biti vraćeno u dominirajuće okvire interpretacije, u ideološki sklop političke šizofrenije koja konstruira imaginarnost realnog. Diskreditacija svake kritike dominirajućeg osuđujućim prozivima da se „onaj Drugi“ i „u službi Drugog“ kao negacije sopstvenog, čak i po cijenu nekrofetišističkog orgijanja viktimološkim, knedla je osude neminovnog procesa osvješćivanja strukturalnog konflikta koji djeluje u društvima s onu stranu nadanja. Zato su pojave poput one Katarine Peović na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, simbolički mnogo više od marginalnih. One nose klice nade, ali istovremeno i katarzične slike koje se bolno urezuju u teksturu postojećih društvenih zidova, čiji ih ožiljci boje intencijom još nepostale mogućnosti. Nadanje mora biti katarzično, a katarza mora voditi mijenjanju, zato se bilo koja sjena nade na obzorju mora na vrijeme prepoznati i obesmisliti strahom.

No, Bloch u svojoj filozofiji nade uočava jedan jako bitan element– ona nije tek puka idealistička i metafizička kategorija, već je dijalektički i materijalistički shvaćena nada koja se razvija uborbi novog sa starim. Istovremeno, u jezgri sveprisutnosti straha njegove su suprotnosti. No, može li se oblikovati nadu svjesno puštajući strah da radi taj posao za nas? Smijemo li pustiti da produkcija straha dovede samog sebe u stanje apsurda i prezasićenja, pa tako i delegitimacije? Ako je vjerovati komentarima po virtuelnim i analognim društvenim mrežama, iako unutar sebe ideološki heterogena, postojeća Vlada Kantona Sarajevo, za primjer, kao da je bar na trenutke simbolički ocrtala obrise mogućnosti neke nade na horizontu. Treba li se onda na formiranje tzv. Bošnjačke petak-13 koalicije [3] i njene intencije rušenja takve Vlade u ime države i čina patriotizma gledati kao izraz samog straha koji bi kao reakcionarnu posljedicu mogao responzivno pojačati proizvodnju nade kao svoje antiteze? Čišćenje bosanskohercegovačke političke ljevice od desničarskih parazita iznutra, tj. ono malo što je od nje ostalo, proces je koji bi uz nove i podmlađene snage, te sve oštrija i ubrzanija svjetonazorska razlikovanja mogao biti na tom putu.

U aritmetici straha čini se lako složiti, pa i identificirati sa konstatacijom da je možda moguće da ljudi ne žele rat, ali, ukoliko su pod prijetnjom da će biti napadnuti, odsustvo patriotizma onih koji zagovaraju mir relativizirajući i izjednačavajući strane, dovode samu državu u opasnost.[4] No, nadasve je postalo očitim kako se patriotizmom tek prikriva pukotina između interesa artikulirajućeg demosa i njihovih (svako)dnevnih snova o boljem životu naspram interesa onih koji hoće govoriti u njihovo ime, predstavljajući svoje uske interese općedruštvenim. Primjeri borbe za Hastahanu, ili Kruščicu, samo kao nekih od najsvježijih, govore o tome. Nada se ne smije očekivati kao Događaj bez repova, već proces koji ovisi od njenih vlastitih i internih negacija što će se nekad, u nekoj tački sjediniti, sastati i pronaći. I opet rastati. Tako primjerice to što trenutna dešavanja u Republici Srpskoj osvjetljavaju odsustvo bilo kakve iskrene političke alternative s onu stranu militantnog desničarenja ne treba ni da čudi s obzirom na socijalizacijske prakse etnodeterminističke biopolitike. To ipak ne znači da se nada ne počinje nadzirati kao kontra-hegemonska sila upravo u trenucima kada borbe poput onih za Davida i Dženana, uz sva sporenja njihovih aktera na obje strane, transcendiraju etničke kontekste i unutar sopstvenih, monoetničkih režima pronalaze iste matrice represije. Njeno otklanjanje, uz nabačaje zajedničkih percepcija pravde mogli bi biti katarzične vizije nade koje se u ime ugodnosti tjeskobe i straha hoće diskreditirati na obje strane. A, parafrazirajući Sartra, ako vas u političkom sukobu za isto napadaju obje strane, to je jedan od znakova da se na ispravnom putu – putu anticipiranja nade kao pathosa društvene promjene.

Autor: Jasmin Hasanović, Prometej.ba


[1] Bloch, Ernst (1981) Princip nada, Zagreb: Naprijed., str. 1.

[2] O polemokratskom sam pisao u tekstu „Geopolitika autokolonijalizma“ (http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/jasmin-hasanovic/geopolitika-autokolonijalizma-4000), a teorijski ga razradio u naučnom radu pod naslovom „Dijalektika etnodeterminizma: Biopolitičko konstruiranje narativa otpora“ koji bi trebao biti objavljen početkom 2020. godine, dok je uvid u praktičnu problematiku onoga što razumijevam pod tim pojmom razrađen u tekstu Franje Šarčevića„Dokle ćemo živjeti pod nasiljem i ucjenama onih koji su 'nosili puške?'“ (http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/franjo-sarcevic/dokle-cemo-zivjeti-pod-nasiljem-i-ucjenama-onih-koji-su-nosili-puske-4198).

[3] Njeno bi političko čitanje iz simboličkog aspekta zahtijevalo posebnu elaboraciju kojom se ovaj tekst neće baviti, ali svakako, ovdje se hoće podcrtati ta potreba.

[4] No, to jednako pokazuje i opasnost kako se u takvim percepcijama stvarnosti zapravo lako složiti sa konstatacijom koja potiče od oca Gestapoa, Hitlerovog nesuđenog nasljednika Hermana Göringa.