Izvor slike: www.msagallery.com

Prošao je još jedan Dan nezavisnosti. Stotine zastavica koje su prethodnih dana ukrašavale Titovu i Ferhadiju sada su ležale na kišnom i blatnjavom sarajevskom pločniku.

A naredni će Dan nezavisnosti morati biti inatniji od svih prošlih. Priča se o Bosni i Hercegovini u zadnjih pola godine, a kao da je uopće – istini za volju – nešto značajno drukčije i 24 godine od rata, svodi na njenu konstantnu ugroženost od Drugog – bilo unutrašnjeg ili vanjskog. Stoga, naracija za njen spas mora biti vođena militarističkim narativom i riječima iz čijih slova zvecka oružje, dok rečenice smrde na krv i barut. Neugodan zadah ne postavlja samo potrebu da se, ionako već podijeljeno stanovništvo, sada dijeli i duž novih podjela na dualizme poput prijatelj-neprijatelj, patriota-izdajnik, pri čemu se u negaciju prvog obično upisuju imena onog Drugog, tek sa pokojim izuzetkom „dobrog Drugog“ čije se sporne simboličke i filozofske dimenzije ovdje neću doticati, već se i prostorno-vremenska odrednica sadržana u pitanju „gdje si bio 90-tih“ hoće nametnuti kao legitimacijska kategorija prava na vlast.

Državnim zastavama kojima je ukrašena nezavisna i suverena hoće se dati odgovor na izazove izbornog zakona i trećeg entiteta, separatizma ili federalizma, omeđavajući državu – svjesno ili ne – na prostor manji od 30% njenog teritorija. Njima se, vjerovatno, od ekskluzivnih titulara bosanskohercegovačkog patriotizma želi prikazati politički silni inat bosanski njihovim koalicionim partnerima, a pokazuju ga nikome drugome do onim radnicima kojima je, za razliku od njihovih uspješnih poslodavaca koji su taj dan vjerovatno proveli na ugodnim prazničnim prijemima ili produženom vikendu, 1. mart (kao što je bio i 25. novembar) [1] dan kao i svaki drugi, dan koji najbolje osvjetljava njihovu ekonomsku i političku ovisnost za koju su se demokratski izborili. Država je izmaknuta od njenih građana.

Od malog se bosanskohercegovačkog čovjeka, koji više nema ni svog praznika [2], ipak traži da bude vjeran patriota – pripadnik svog ugroženog naroda, spreman svoju obespravljenost žrtvovati za vječnu slavu. Militariziranjem javne svijesti ovih se dana došlo i do pitanja vraćanja obaveznog vojnog roka, kao dometa patriotske spremnosti i dužnosti odbrane daytonskog trioculusa stvorenog na krvi i znoju istih onih boraca čiji ritmovi obespravljenosti, zajedno sa dojučerašnjim neprijateljima godinama odzvanjaju gradskim ulicama koje – nerijetko – nose imena njihovih saboraca. Koliko bi iznova bilo privlačno boriti se za takvu Bosnu i Hercegovinu i njene post-ratne prvake upitno je. Istovremeno, u sjeni sigurnosti i ugroženosti govori se o nečemu mnogo bitnijem, o „tržišnoj konkuretnosti“ kao alibiju za buduće povećanje sredstava i većim izdvajanjem novca za Ministarstvo odbrane, Oružane snage i privatnu namjensku industriju. A mobilizacija za goli egzistencijalizam već odavno je u toku, samo ne u kasarnama ili vojnim poligonima, već na autobuskim stanicama, a nerijetko i aerodromima.


Monoverzitet [3] jede svoju djecu

Takva bi mobilizacija, međutim, uskoro mogla postati više od pukog izbora. U sjeni svega gorepomenutog, gotovo prećutno prolazi činjenica da je prošle 2018. godine šest univerziteta [4] u Bosni i Hercegovini ostalo bez akreditacije, a ista sudbina do sredine ove godine čeka i još 12 drugih, među njima i Univerzitet u Sarajevu, Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru, Sveučilište u Mostaru, SSST, IUS i Burch.

Razlog leži u neusvajanju updatovane Odluke o normama kojima se određuju minimalni standardi u području visokog obrazovanja, a koja u sebe treba integrirati novi, izmijenjeni European Standards and Guidelines for Quality Assurance in the European Higher Education Area (ESG) iz 2015. godine od strane Upravnog odbora Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta Bosne i Hercegovine, inače nadležne za akreditaciju. Politiziranost visokog obrazovanja, stoga, ne odvija se samo preko studentskih organizacija pod kontrolom etnonacionalnih stranaka – koje se sada mnogo i ne oglašavaju, već su samo jedna karika u lancu cjelokupnog sistemskog panoptikona. Imenovani od strane Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, članovi upravnog odbora iz reda srpskog naroda [5] još od 2016. godine blokiraju usvajanje pomenute Odluke po direktivi Vlade Republike Srpske – kojoj, inače, članovi ovog odbora ni po kojoj osnovi nisu odgovorni – ni zakonski, jer predstavljaju narode a ne administrativne jedinice, niti institucionalno, jer ih imenuje Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine.

Takva intencija vraćanja na izvorni Dayton, protivno Okvirnom zakonu o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini, svakako da bi otvorila pandorinu kutiju iz koje bi logika kantonalnog uma vidjela priliku da legitimira svoju potpunu dominaciju nad visokim obrazovanjem i ojačala etnodeterminističku hegemoniju – kako ideološki, tako i finansijski – vlastitim akreditiranjem svojih univerziteta uz isisavanje novca sa državne razine. Delegacija Europske unije u Bosni i Hercegovini dala je rok Agenciji da do 31. marta produži akreditacije za šest gorepomenutih univerziteta. Isključenje iz Erasmus programa, te proglašavanje diploma neakreditovanih univerziteta nevažećim u EU, samo bi bili jedna od posljedica izolacionizma kantonalnih i entitetskih monoverziteta koji bi služili za učenje pravila ponašanja ustanovljenog poretka i njegove ideologije, a studente i akademsko osoblje osudili na vječnu zarobljenost u malog čovjeka.

Kao (bio)političko tijelo koje kreira sudbinu hiljada onih koji su se odlučili ostati u nezavisnoj i suverenoj, ona postaje tamnicom – distopijsko mjesto u kojem se normalizacija dužnosti vojnog roka hoće legitimirati narativom istih onih zaslužnih za, primjerice, zatvaranje Srednjoeuropskog Univerziteta (CEU) u Budimpešti. Uspostava jasne i oštre hijerarhije uz materijalnu korist Koaliciji zaraćenih etničkih elita koja na sve načine nastoji apsorbirati bilo kakvu opoziciju, političku ili ideološku, ne može djelovati odvojeno – već isključivo kroz sistem spojenih posuda – zajednički, kako je to nespretno ogoljeno prijetnjom ukidanju naziva Republika Srpska samo dan nakon sastanka na dihotomijskoj relaciji Patriota-nePatriota. Ovaj šezdesetosmaški momenat najbolje demaskira stvarnu ugroženost Bosne i Hercegovine – u njenoj zarobljenosti i etnoklasnoj determiniranosti koja implicira dva krajnja odgovora – klasnu borbu ili pozdrav domovini zauvijek.

Autor: Jasmin Hasanović, Prometej.ba

____________

[1] Vidjeti: Hasanović J (2018): „Mogu li radnici imati svoj praznik“, Prometej.ba: http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/jasmin-hasanovic/mogu-li-radnici-imati-svoj-praznik-3689

[2] Bez rada, otet im je i praznik rada anesteziran u piću, janjokolju i svinjokolju, oteti su im i državni, pa i paradržavni, a ni sa vjerskim praznicima nije mnogo bolje – osim što oni često imaju presudan simbolički značaj, jer treba nekako i vjerovati da je takav usud opravdan i da će, ako se bude poslušno, biti bolje na onom svijetu.

[3] O ideji mono(uni)verziteta vidjeti: Hasanović J (2018a): „Kodeksiranje kantonalnog (ne)uma i rađanje monouniverziteta“, Prometej.ba: http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/jasmin-hasanovic/kodeksiranje-kantonalnog-ne-uma-i-radjanje-monouniverziteta-3549 i Hasanović J (2018): „Dimna zavjesa kantonalnog monouniverziteta“, Prometej.ba: http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/jasmin-hasanovic/dimna-zavjesa-kantonalnog-monouniverziteta-3557

[4] Univerzitet u Zenici, Univerzitet u Banjoj Luci, Univerzitet u Istočnom Sarajevu od javnih, te Univerzitet za poslovne studije Banja Luka, Visoka škola „Banja Luka College“ i Nezavisni univerzitet u Banjoj Luci od privatnih univerziteta.

[5] Etnonormiranost upravnog odbora ostvaruje se kroz njen sastav koji ima 3 predstavnika iz reda Bošnjaka, 3 iz reda Hrvata, 3 iz reda Srba i 1 iz reda Ostalih. Njegova očita politička ovisnost jedan je od razloga zbog kojeg je Agencija odbijena za članstvo u Europskoj asocijaciji za osiguranje kvaliteta u visokom obrazovanju (ENQA-a), a čiji je izvještaj dostupan online na: http://hea.gov.ba/Dokumenti/dokumenti_agencije/?id=7979