U bosanskohercegovačkom kontekstu (političku) borbu LGBTIQ zajednice - kako prije dvije godine rekoh jednom partijskom apartčiku - smatram važnijom od izbornih listi i kadroviranja. Zato sam javno i otvoreno drug i saborac ovoj zajednici. Vidljivo je to iz mog (polu)javnog djelovanja kroz pisanje tekstova na ovom i drugim portalima, posjeta raznim projekcijama, tribinama, okupljanjima, festivalima (Merlinka), te možda najvažnije, kroz prisustvo svakoj dosad održanoj Povorci ponosa u Sarajevu.

No, mislim da do ove godine nisam posjetio festival kvir (LGBTI) umjetnosti i aktivizma Kvirhana. Ovogodišnje izdanje u Sarajevu je održano od 6. do 8. juna, a ja sam od svih aktivnosti prisustvovao samo muzičkom programu u petak 7. juna. Iskoristiću ovogodišnji odličan slogan “Bujrum slobode” kako bih, kao neko ko se bavi muzikom u najširem smislu, bio slobodan da ukažem na neke organizacijske propuste za koje smatram da se mogu i trebaju popraviti.

Prvi se tiče mjesta održavanja muzičkog programa, koji je ove godine održan u sarajevskom Kinu Bosna. Kako je, prema mojoj slobodnoj procjeni, u petak navečer u dvorani bilo više stotina ljudi, rezultat je bio nepodnošljiva vrućina i zagušljivost, koje vam ne mogu dočarati preko teksta. Prošle i 2021. godine muzički programi festivala su održavani na otvorenom, u bašti Historijskog i Zemaljskog muzeja, pa ne znam zašto se ove godine organizacija odlučila za promjenu nagore. Pored vanjskih temperatura koje su taj dan dostizale i do 30 stepeni Celzijusa, stvarno nije bila dobra odluka organizovati program u zatvorenom prostoru koji pri tome nema nikakvu ventilaciju. Sljedećih godina, ukoliko se festival nastavi održavati u isto doba godine, večernji program se nikako ne bi trebao organizovati u zatvorenom prostoru, već striktno na otvorenom. Smatram da su bašte Zemaljskog i Historijskog muzeja najbolji izbor, a ukoliko one nisu dostupne, mislim da postoje i neka druga mjesta u Sarajevu koja su dobar izbor.

Druga stvar tiče se ozvučenja i osvjetljenja. Vjerujem da je na kvalitet zvuka efekt imao sam prostor dvorane u Kinu Bosna, pa nije bilo moguće maksimalizovati i dobiti najbolji zvuk, ali je ono bilo veoma loše. To je propust i od strane agencije koja je bila zadužena za zvuk. Rezultat je bio odašiljanje potpuno nejasnih zvukova kada se obraćalo publici, bilo u govoru od strane organizatora ili tokom pjevanja od strane izvođačica i izvođača. Da nisam uspijevao prepoznati pjesmu po melodiji, uopšte ne bih mogao razaznati šta neko pjeva, kao što nisam mogao razaznati šta neko priča. Slično je i sa osvjetljenjem. Svjetla postavljena odmah ispred bine, u kombinaciji sa dimom ispunjenom prostorijom, rezultiralo je tim da se iz zadnjih redova uopšte nisu jasno mogli vidjeti bina ni nastup izvođačica i izvođača. Još jedan argument za održavanje muzičkog programa na otvorenom.

Treća stvar je sam muzički program. Počeo je kasno, mislim oko 22h, što je nekih pola sata zakašnjenja u odnosu na najavu. Drag show, koji je otvorio muzički dio, podigao je atmosferu u dvorani do vrhunca i svi prisutni su sve vrijeme skakali, plesali, pjevali, aplaudirali. Nakon drag showa, slijede nastupi pop-rock benda Bluzze te pjevača Marka Bošnjaka. Njihovi nastupi su trajali predugo (izgledalo je kao čitava vječnost) a ovaj osjećaj pojačan je činjenicom da je energija kako benda Bluzze tako i Marka dijametralno suprotna od drag showa. U samo nekoliko trenutaka, došlo je do ogromnog, sveopšteg pada atmosfere i nivoa energije u publici u toku nastupa ovih izvođača. Nije se trebao raditi lineup izvođačica i izvođača u kojem će atmosfera već na samom početku biti podignuta na maksimum a već na sljedećim izvođačima doći do ekstremnog prelaza (pada).

Iako su počeli veoma kasno i unatoč lošem zvuku, Ida Prester i Lollobrigida vratili su atmosferu na početne postavke, pa se tokom trajanja njihovog nastupa glasno pjevalo i plesalo, ali je bilo očito da je broj prisutnih ljudi manji nego što je to bio na početku programa.

Nakon njihovog nastupa, velika većina posjetilaca (skoro svi) napuštaju Kino Bosna. Jedna od organizatorica (pre)kasno sa bine putem mikrofona poručuje masi koja izlazi da se vrate jer program nije gotov i da slijedi nastup dua Cura i Dečko. Tu je učinjena najveća nepravda ovom odličnom zagrebačkom sastavu koji svoj nastup počinju oko pola 2 iza ponoći, pred nekih dvadesetak ljudi rekao bih. Nepravda učinjena Curi i Dečku morala bi biti ispravljena organizacijom novog koncerta u Sarajevu, ali ne u sklopu festivala.

Održavati muzičke programe na otvorenom, umjesto u zatvorenom prostoru. Poraditi na kvaliteti zvuka i osvjetljenja. Spisak izvođačica i izvođača mora biti konzistentniji i organizovaniji, kako ne bi dolazilo do naglih žanrovskih (samim tim i emocionalnih i energetskih) skokova i padova. Skratiti broj izvođača. Šest izvođača je puno (neki bi rekli previše) za jednu noć, optimalno je imati tri nastupa po jednoj noći. Šest izvođača je dovoljno za dvije noći muzičkog programa. Ukoliko pak organizatorice i organizatori ostanu pri odluci da zadrže šest izvođača za jednu noć, program treba početi ranije, mnooogoo ranije, optimalno između 19h i 20h, a najkasnije u 21h, i bez kašnjenja u odnosu na najavljenu satnicu.

Kada sam u novembru 2022. godine pisao o ženskom pokretu u BiH, neki muškarci i isključive feministkinje su me napali, rekavši da mansplainam. Možda će mi LGBTIQ zajednica sad zamjeriti da - dopustite mi konstrukciju - heterosplainam. No, smatram da je jedino ispravno savezništvo ne samo da budemo zajedno u borbi za ravnopravnost, jednakopravnost i slobodu, već i da u podršci svojim drugaricama i drugarima ukažemo na propuste i prostor za unapređenje.

Kako god, vidimo se sljedeće godine na, nadam se, organizovanijoj Kvirhani, a prije toga - kao i svaki put dosad - vidimo se 22. juna na petoj Povorci ponosa.

Minel Abaz, Prometej.ba