Ove godine navršava se 40 godina kako je na Pravnom fakultetu u Sarajevu diplomirao Vojislav Šešelj. Da su stvari tekle drugim tokom, toga bi se neko sjetio bar prilikom prijema nove generacije studenata da im kaže, eto, kakav je genij kod njih završio fakultet. Bio bi postavljen kao uzor mladim studentima kojeg treba da dosegnu. Ne bi danas prijetio iznenadnim prelaskom bh. granice, već bi bio pozvan da održi govor budućim pravnicima o akademskoj časti, radu, trudu, poštenju kao neprolaznim vrijednostima. Ovako mogu reći, a to će svak tamo (ako je pametan) radije prešutjeti, da je kod njih prije 40 godina diplomirao jedan od najfašistoidnijih ideologa i političara 20., a možda bude među najvećima i u 21. vijeku. Mnogi od nas bi voljeli da se nije ni rodio, a kamoli diplomirao i uradio sve ono što ga je dovelo ovdje gdje je sad. Prošlost je, jebi ga, neizbrisiva. Što je najgore, ne daje ni nauk.

Danas na tom fakultetu imaju Harisa Zahiragića, koji, doduše, još nije završio, nešto mu se ne da. Nije on sličan Šešelju kao studentu. U odnosu na Voju studenta, ovaj je karikatura. Obojica su, međutim, homofobi. Da li je Šešelj to bio oduvijek ili je postao od robije u vrijeme komunizma, ne zna se. Haris je to zvanično od ove godine, kad je izbljuvao fin komad govora mržnje na Facebooku o čemu sam pisao ovdje. Obojica vole vlast i biti joj bliski. Šešelj je bio član Saveza komunista, a Haris SDA . Obje su partije vlasti, s tim što je Šešeljeva bila jedina partija tada, a Haris ipak ima mogućnost izbora. Šešelj se, kao i Haris, borio za etičnost na Univerzitetu. Radi se, ipak, o različitim konceptima etičnosti. Šešelj se borio protiv plagijarizma. Dakle, radi se o akademskoj etičnosti, a plagijat je jedan od temeljnih i najvećih oblika akademskog nepoštenja. Harisov koncept etičnosti je nacionalistički. Treba li dodati „ekstremno“? On bi da Univerzitet očisti od drugog i drugačijeg, pogotovo mišljenja.

Na svom Facebook profilu je objavio i zamolio svoje prijatelje da šeruju demagoški fašistoidni pamflet kojim huška na profesora s Filozofskog fakulteta u Sarajevu Nenada Veličkovića. Smatra ga fašistom jer kaže: „Vrijeme je da počnemo razotkrivati fašiste, koji žive na budžetu, od mojih i Vaših para, te koriste katedru da bi nas vrijeđali i omalovažavali.“ Međutim, jedini čovjek o kojem piše je Veličković. Tvrdi da je to što je napisao u statusu također i rekao kao predstavnik studenata na Senatu Univerziteta u Sarajevu.

Njegov govor inspirisan je, kako je sam rekao, „jednim sedmičnjakom“. Radi se o tekstovima Filipa Mursela Begovića iz Stava. Blaćenjem Veličkovića na nacionalnoj osnovi kojoj se ovaj pridružuje. O dva Begovićeva teksta o Veličkoviću sam pisao ovdje. Dakle, povod za satanizaciju Veličkovića je nečija kolumna. Optužuje ga za „anti-državno, ekstremističko-ateističko, javno djelovanje (...) a po analogiji, vjerovatno i njegovo indoktriniranje tih vrijednosti studentima našeg Univerziteta“.

Ekstremistički ateizam određuje kao nametanje ateističkog načina življenja. Veličković, jasno, nije nikom nametao ateizam. Na Univerzitetu je jedino nametnuta vjera. Ne radi se, recimo, za vjerske praznike.

Služio se u tom svom govoru svim demagoškim sredstvima. Najupečatljiviji su argumenti nepovezani s diskusijom. Naime, ni sa čim od onog što je naveo nije poveziv fašizam, kao ni ekstremistički ateizam. Tu je i emotivni priziv - apel, takoreći vapaj članovima Senata da poduzmu nešto protiv Veličkovića jer je Univerzitet „prva i posljednja linija odbrane i izgradnje države Bosne i Hercegovine“. Uloga Univerziteta je po njemu izjednačena s ulogom vojske, policije, sudstva, civilne zaštite, samo ne nauke . Patetično mu daje prerogative koje Univerzitet nema ni po jednom aktu ali ni po svojoj suštini. Potom, on na sjednici Senata predstavlja lažni autoritet. Kao predsjednik studentskog parlamenta tu bi trebao biti da govori u ime studenata. U vezi s Veličkovićem, to nije uradio, jer nijedna njegova teza nije iznesena u ime Veličkovićevih studenata. On prosto ne zna kakav je on profesor, a Veličkovićevi studenti se nisu Parlamentu žalili na njega. Žalio se Stav svojim čitaocima, kao bilten blizak SDA i jednom krugu profesora s Filozofskog fakulteta, a Zahiragić to iznio na Senatu predstavljajući se za studentskog dupe, pardon, dušebrižnika. Zloupotrijebio, dakle, svoj položaj. Umjesto lojalnosti prema onima koje zastupa, on je pokazao lojalnost onima kojima se ulizuje.

U svom govoru služio se prejudiciranim pitanjima, koja su sama po sebi dokaz laži. Radi se o pitanju koje sužava odgovor i pravo na njega daje onom ko je postavio pitanje jer oni kojima je ono postavljeno odgovor ne znaju. Odgovor, ustvari, ne postoji. Govornik hineći da ga zna izdiže se tako iznad sagovornika kao neko ko jedini ima uvid u istinu koju pitanje krije. Ukratko, one kojima se obraća pokušava napraviti budalama. To je SDA-ov fićfirić radio članovima Senata Univerziteta u Sarajevu. Naprimjer: „Profesor Nenad Veličković u knjizi 'Dijagnoza patriotizma' patriotizam tretira kao bolest. Šta mislite kakvo je njegovo tumačenje patriotizma na fakultetskim predavanjima? Profesor ljubav prema svojoj domovini poistovjećuje s bolešću, a samim tim patriote bolesnicima!? Dakle, profesor Veličković mene i ogromnu većinu studenata i profesora naziva bolesnicima, kojima je vjerovatno potrebno liječenje. Kako se liječiti od te bolesti? Naravno mržnjom prema državi, njenim daljim potkopavanjem ili jednostavno odlaskom iz nje, što je postalo trend među mladim ljudima i studentima.“

Zahiragić pogrešno navodi naziv knjige. On je, vjerovatno, nije ni vidio. On ne zna kako Veličković tumači patriotizam studentima i da li ga uopšte tumači. Veličković nikog ne naziva bolesnikom niti ljubav bolešću i ne propagira mržnju, potkopavanje i slično. On govori o nacionalističkom patriotizmu (a nacionalizam je nerijetko sinonim za patriotizam), mitomanskom odnosu prema naciji i državi koji se kreira i kroz obrazovanje, što detaljno dokazuje i kritikuje. Radi se o poborniku racionalnog, a ne nacionalnog odnosa prema stvarnosti generalno, pa i državi. Veličković je protiv patriotizma kojeg je dr. Johnson odredio kao posljednje utočište hulja (što se na Zahiragiću pokazuje kao tačno određenje) ili Tolstoj kao sredstvo za pripremu velikog broja ubica.

Potom, tu su poluistine. Uzima Veličkovićeva djela u kojima ovaj govori o stvarima koje služe konstruktu bošnjačkog nacionalnog identiteta i uopšte ih ne problematizira kao tačna ili netačna, uspjela ili neuspjela. Ne, on ih vidi a priori kao šovinistička a jedan od razloga je za to što on ne zna da li se Veličković ikad bavio Gorskim vijencem, Andrićem ili Selimovićem kao što se bavio, naprimjer, Nedžadom Ibrišimovićem. Kao književnik, književni pedagog, teoretičar i kritičar Veličković ima puni legitimitet da se bavi ideološkim potencijalom književnih djela. I kao takav može uzeti samo Ibrišimovića ako hoće. Međutim, isti pristup primijenio je i na niz drugih autora koji čine i bošnjački književni kanon, ali i srpski i hrvatski. Zahiragić uzima samo Ibrišimovića lažući da je njegovu Pjesmu „Bosna“ Veličković nazvao šovinističkom zbog zadnjih stihova koji konotiraju abdest. Činjenica jest da je Ibrišimovićeva pjesma mitomanska i kao takva se radi u školama. Radi se o mitologizaciji Bosne u koju kad ulaziš trebaš oprati noge! Suze Bosne se pretvaraju u klobučajuće kiseljake! O Bosancu koji polako spušta glavu na zemlju da je ne povrijedi! Ja nisam upoznao nijednog takvog, ali jesam na desetine onih koji su krampom probili majčicu zemlju, započeli i završili nelegalnu gradnju i mitom je legalizovali. I to je ono što je problem s tom pjesmom.

Aluzija na abdest postoji i s tog aspekta može se reći da je pjesma pogodna za nacionalističke interpretacije jer je islam sastavni dio bošnjačkog nacionalnog identiteta, ali nikako da je šovinistička.

Zahiragić pokazuje kako temeljito ne poznaje književnost kao ni nauku o njoj, a dijelio bi lekcije univerzitetskom profesoru književnosti. Podvaljuje Meši Selimoviću da je za mujezina rekao da laje kao pas. Pritom, nije Selimović, već je književni lik taj koji opisuje ezan, i ne poredi ga s lajanjem nego sa zavijanjem: „U ponoć sam čuo ezan s Begove džamije, učio je Salih Tabaković, u nevrijeme, ni za koga, čudno, kao da jauče, viče u tamnu noć svoj strah i izgubljenost. Zavijao je kao pas, zbog nekog užasa koji je samo on znao, a činio je to desetak puta godišnje, kao što je Šehaga pio, podsjećao je ljude na nesreće, na prazninu življenja, na smrt. Taj prestravljeni krik, i vjetar što je ječao, u naletima, izdvajali su ovu noć između drugih... Sad je vrijeme, ponoć, vjetar, tama, puste ulice, strah nad gradom.“ Ovdje je jasno da se ne misli na mujezina uopšte, kao instituciju, niti na ezan uopšte, kao poziv na molitvu, već na učenje jednog čovjeka NI ZA KOG, koji, btw, to periodično radi. I to je moguće, jednako kao što je moguće ezan porediti sa cvrkutom. On zamjera Veličkoviću što se, između ostalog, ne bavi tim. Ne znam da li se Veličković ikako bavio navedenim citatom, ali sigurno nije na način kako to Zahiragić priželjkuje. Razlog je taj što Veličković nije budala, polupismeni književni diletant, već univerzitetski profesor književnosti koji zna razlikovati pisca od pripovjedača, obojicu od lika, šta je opis i čemu sve može služiti, itd.

Sve su „to ljudi od slame“ koje Zahiragić u svom istupu obilato koristi. Radi se o logički neispravnom retoričkom argumentiranju koje Zahiragić svjesno radi. Pogrešno interpretira Veličkovića da je ovaj rekao nešto što nije, a potom pobija to što ovaj nije rekao. Da ilustriram to jednim hipotetičkim primjerom - Veličković kaže kako nije dobro sjediti dugo za kompjuterom jer šteti kičmi i očima, a Zahiragić onda kaže kako se Veličković bori da Bošnjaci ostanu informatički nepismeni te traži od Senata da se problem riješi.

Potom, on Veličkovićevu satiričnu kolumnu uzima kao primjer štetnog djelovanja na studente. Na stranu što i nju pogrešno tumači, dovoljno je reći da se na Senatu Univerziteta bavi kolumnistikom jednog profesora. I, naravno, na kraju svog istupa opet uzima argument iz magazina Stav, a to je laž da je Veličković roditelje djece iz Konjević Polja nazvao nacionalistima. Time sam se bavio u već navedenom tekstu, pa ovdje neću. Samo ću reći da ga to još jednom potvrđuje kao eksponenta SDA na Univerzitetu, i njenih medijskih projekata, a ne kao predstavnika studenata.

Vratimo se sad Šešelju. On se, kao što rekosmo, borio protiv plagijarizma, ali ne kao student već poslije diplomiranja, kao univerzitetski radnik. Sistem kojem je do tada bio podoban otjerao ga je u zatvor i onda je on postao srpski šovinist, protivnik sistema. I tu se on od Zahiragića razlikuje jer Zahiragić šešeljevsku demagogiju prosipa ne kao disident, već kao dio sistema. Da je Šešelj u Zahiragićevom stilu napadao profesore još kao student, on nikad diplomirao ne bi. (Svijet bi, doduše, bio ljepši.) Zahiragić je već imao jednake šovinističke ispade pa nikakvu sankciju nije dobio. Spomenuo sam već njegov homofobni ispad. Neće ni nakon ovoga. Ovaj sistem, dakle, šešelje ne proizvodi hapseći ih već ih podstrekavajući. Učinak je, međutim, jednim dijelom isti. Intenzitet mržnje i demagogija koju obojica oblikuju su jednaki. Vidjet ćemo da li će i ubilačka moć biti ista ili će Zahiragić dobro uhljebljen u nekoj SDA firmi nastaviti da kvasa te više u tom smislu sticati Šešeljeve gabarite.

(Amer Tikveša, Prometej.ba)