Na svečanoj sjednici Narodne skupštine RS dodijeljene su Povelje NSRS-a ratnim zločincima Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić i Momčilu Krajišniku. Uzbihuzurio se virtualni dunjaluk pa osuđuje. Ja ni slova da proslovim. Svaka kritika srpskog nacionalizma bačena u javni prostor RS-a djeluje mi kao kamenčić bačen u masovnu grobnicu bez dna. Možeš provesti život namjestivši uho nad nju, ali odjek čuti nećeš. Nekolicina tamošnjih javnih ličnosti svjesnih fašiziranosti tog prostora te njegove dehumaniziranosti vojnim, pravnim i političkim nasiljem nemaju nikakvu političku snagu da bilo šta na tom planu promijene. Vidjelo se to i prilikom dodjele odlikovanja. Baš nikog da kaže: Ne u moje ime. Narod se pokazao kao gomila polupismene, nepismene i raspamećene sirotinje koja je u jednom trenutku, prije nekih mjesec dana, najveći državni, narodni, ali i lični problem vidjela u odabiru datuma za Dan Republike. Ustanovljenje početka klanja i protjerivanja kao državnotvornog i društvenotvornog datuma njima je uspjeh i još jedna pobjeda nad etnički i vjerski drugima. To je prosto društvo koje treba graditi od početka, ali ga prvo treba srušiti. Dok se rušioci takvog fašistoidno-klerikalnog poretka ne pojave u RS, svaka kritika koja dolazi iz Federacije BiH, a u svrhu poziva na neki društveni angažman, na savjest, na moral i sl. jačanje je tog poretka. Nju srpski mediji i politika, ma s kojih ideoloških pozicija kritika dolazila (dovoljno je da je iz Federacije) okarakterišu kao unitarističku i bošnjačku nacionalističku propagandu. S obzirom na njihovu snagu koju crpe iz naroda koji im bespogovorno vjeruje, takve karakterizacije bivaju prihvaćene kao tačne. Naravno, to ne znači da ne treba tamošnju stvarnost naučno i/ili umjetnički opservirati i dokumentirati ma odakle. Međutim, do pojave političke struje unutar RS koja bi se istinski posvetila defašizaciji i sekularizaciji RS svaka kritika iz FBiH je uzaludna u smislu promjene tamošnje stvarnosti. Ne mislim tu na koaliciju Domovina, koju predvodi SDA, islamistička, nacionalistička partija, odgovorna za fašizaciju javnog prostora unutar dijela FBiH s bošnjačkom većinom. Dakle, iako djeluju unutar RS njihovo protivljenje može doprinijeti samo još većoj radikalizaciji ionako preradikalnih srpskih partija zato jer kontinuirano pokazuju da su protiv svega što nije islamističko i/ili bošnjačko nacionalističko. Međutim, kritični, pojedinačni glasovi prema dodjeli Povelja zločincima, a koji dolaze iz RS, nisu posve bez značaja, iako nemaju političku opciju koja bi mogla stati iza njih. Ta kritika pojedinaca ima značaj za vlastito pozicioniranje u odnosu na radikalni srpski nacionalizam.

Besmisleno izgleda i svako pozivanje međunarodne zajednice da učini ono famozno „nešto“. Skupa sa zločincima, Povelja je dodijeljena i OSCE-u. Nisu je odbili. Pristali su da budu u istom redu s najgorima među nama.

Vijest dospjela nakon objavljivanja ovoga teksta: OSCE vraća povelju Narodnoj skupštini RS-a

Jednako smiješno je unutar javnog prostora FBiH kritikovati Povelje ratnim zločincima. Osim, opet, u smislu samoodređenja u odnosu na taj događaj ako se uopšte može posumnjati u nekoga iz FBiH da bi mogao biti na strani srpskog nacionalizma. Svi takvi su ili sami otišli ili otjerani, zajedno s većinom kontraša bošnjačkom i hrvatskom mainstreamu s bilo kojih pozicija da su mu kontrirali. Svaka druga kritika, koja podrazumijeva angažman, besmislena je jer se nijedan angažman kontra srpskog nacionalizma, osim eventualno ratnog, ne može iz FBiH preliti u RS. Nema još uvijek niti jedne partije sa sjedištem u FBiH koja bi zahvaljujući glasovima Srba mogla preći izborni prag i ulazak u vlast na bilo kojem nivou u RS. Tome nisu krivi samo Srbi, već i nesposobnost svih partija u BiH da odnos prema posljednjem ratu izvuku iz okvira etničkih naracija i prema tom, za sadašnju BiH utemeljujućem događaju, zauzmu humanistički stav a ne stav bilo koje zaraćene strane. Sve dok ne bude takve političke opcije, koja bi se distancirala od svih ratnih naracija, svaka kritika bilo čijeg nacionalizma može doprinijeti samo njegovoj još većoj radikalizaciji. Tako je isto besmislena kritika bošnjačkog nacionalizma iz RS u smislu vjere u vlastiti uticaj. Iako se ona, činjenica je, rjeđe dešava. Srpska politika je odustala od teritorija Daytonom nazvanog FBiH i ne tiču ih se puno ovdašnji događaji.

Ni hrvatski nacionalizam u BiH unutar hrvatskog puka nema nikakvu alternativu. Ne postoji politički potencijal koji bi ga mogao načeti a kamoli ugroziti. Jedino u dominantno bošnjačkim sredinama kritika bošnjačkog nacionalizma još uvijek može sebe smatrati opravdanom, tj. kritičar ima pravo misliti da u toj masi u koju baca riječi ima adresata, pa čak i u vidu političkih partija. Bošnjački javni prostor još uvijek nije u potpunosti oslobođen od tekovina antifašizma. Poštuju se neki datumi, kao ZAVNOBiH ili Dan borbe protiv fašizma. U nazivlju ulica i institucija još uvijek ima značajnih ličnosti iz NOB-a. Uostalom kao u nešto manjem omjeru i u gradovima u RS. Hrvati su tragove antifašističke borbe u potpunosti zatrli. Međutim, sekularizam i antifašizam kod Bošnjaka su uveliko relativizirani davanjem jednakog ili većeg značaja islamistima uopšte (narušavanje sekularnog karaktera društva) i fašistima (narušavanje antifašističkih temelja društva) iz Drugog svjetskog rata. Za jednog od njih se može reći da je bio i islamist i fašist. Radi se o Mustafi Busuladžiću po kojem je 26. oktobra Skupština Kantona Sarajevo imenovala jednu školu. Najveći paradoks je taj što se radi o hrvatskom nacionalisti kojeg Bošnjaci percipiraju kao svog. On je već u Sarajevu imao ulicu, što je također strašno. No, ovog puta u Sarajevu se ušlo i u fašizaciju obrazovanja. Sporno je mnogo toga u vezi s Busuladžićem, ali kad govorimo o fašizmu, zasad je najviše sporan citat dat kao ilustracija ovog teksta. Radi se o tom da je to bio apologet genocida nad Jevrejima. Davati značaj takvom nekom znači moralno se diskreditirati za zastupanje prava žrtava genocida i kod Bošnjaka. Otud postaje smiješno svako vajkanje političara SDA o tome kako će negator genocida biti načelnik Srebrenice. Kroz afirmaciju Mustafe Busuladžića ne samo da se negira, nego se i opravdava genocid nad Jevrejima. Jednako kao što se kroz afirmaciju Karadžića opravdava genocid nad Bošnjacima.

Facebook album Prijedlozi postera za školski pano O.Š. Mustafa Busuladžić, Dobroševići na facebook.com/prometej.ba sakuplja neke od istaknutih Busuladžićevih "misli"

Ipak, u Skupštini KS su poslanici tri partije bili izričito protiv toga. Radi se o poslanicima SDP-a, DF-a i Naše stranke. Iako je teško vjerovati da bi se jednako izričito zalagali protiv Mustafe Busuladžića kad je u pitanju njegov šovinizam prema ženama ili njegov islamizam utješno je što postoji neko ko je izričit barem protiv fašizma. Te tri stranke ulijevaju nadu da je politička, institucionalna borba protiv fašizma unutar dominantno bošnjačkog javnog prostora još uvijek moguća te ohrabruju i za pokušaj drugih vrsta angažmana protiv fašizma. Ono u čemu bi morali ostati principijelni jest nekoaliranje sa SDA koja iz godine u godinu pokazuje da bošnjački nacionalizam nije reakcija na srpski i hrvatski, čime ga ponekad u javnosti pravdaju, već akcija kao i ta dva. Još uvijek nejednaka u proizvodnji leševa, ali s obzirom na spremnost za fašizaciju javnog prostora unutar kojeg vlada pokazuje i spremnost da ih proizvede ako se za to stvore prilike. No, nije još gotovo s antifašizmom u politici i to još uvijek ulijeva nadu da ima smisla i da se ima s kim boriti protiv fašizma te da kritike takvog čega još uvijek mogu uroditi plodom. Za razliku od RS i od dijela FBiH s hrvatskom većinom, gdje je poraz antifašizma očit u političkom smislu, u većinski bošnjačkom dijelu ta borba još nije gotova. Dosad se njen značaj i potreba nisu ni potencirali. Smatrano je, što prešutno što javno, da su svi kad je fašizam u pitanju na istoj strani. Sad bi trebalo biti jasno da to tako nije i da je distanciranje od onih koji su na strani fašizma potrebnije nego ikad.

(Amer Tikveša, Prometej.ba)