Crkva, koja se pretenciozno i neopravdano zove katoličkom, stala je na stranu jedne plemenske, partikularističke ideje i time po milijun i prvi put iznevjerila svoje poslanje. Jer nacionalizam, kako je još davno primijetio Nikolaj Berdjajev, uvijek završava u vladavini bogatih nad siromašnima, pa dajući podršku nacionalizmu crkva daje podršku produbljivanju društvenih nepravdi.

______________________________

|1| Semantička igrica HDZ-a BiH: Hrvatski narodni sabor

U Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u Mostaru 6. travnja 2013. održano je 5. zasjedanje tijela koje sebe pretenciozno naziva Hrvatskim narodnim saborom (HNS) BiH.

Članice HNS-a BiH su: HDZ BiH, HDZ 1990, Hrvatska seljačka stranka (HSS) BiH, Hrvatska kršćanska demokratska unija (HKDU) BiH, Demokratski centar (DC) BiH, Hrvatska demokratska unija (HDU), Ujedinjena HSP BiH, HSP Herceg Bosne, Hrvatski pravaški (HP) blok, HSP dr. Ante Starčević Herceg Bosne, te HSP dr. Ante Starčević BiH.

Kao što se može vidjeti, pored dva HDZ-a, članice tog tijela su stranke koje su na posljednjim općim (2010.) i lokalnim (2012.) izborima zajedno osvojile toliko glasova da svi njihovi glasači mogu napuniti jedan autobus. I da im ne bude tijesno.

Također se može vidjeti i da članice tog tijela nisu one stranke koje su 2010. bile potpisnice Platforme i koje su kasnije ušle u Vladu Federacije BiH.

Podsjetimo se, dva HDZ-a su tada nijekala legitimitet Hrvatskoj stranci prava (HSP) BiH, Narodnoj stranci Radom za boljitak (NSRzB) i Socijaldemokratskoj partiji (SDP) BiH da ove tri stranke zajedno imenuju jednog hrvatskog ministra u Vladi Federacije. Dapače, zahtijevali su sva hrvatska mjesta u Vladi, tvrdeći da se tu ne radi o borbi za ministarske fotelje, već o principu da hrvatske ministre postavljaju one stranke koje imaju hrvatski izborni legitimitet. Ti maksimalistički zahtjevi rezultirali su formiranjem Vlade FBiH bez učešća dvaju HDZ-ova u njoj.

Danas, nakon što je pukla platformaška koalicija, HDZ BiH je spremna ući u Vladu Federacije u kojoj bi sjedio i jedan ministar iz SDP-a BiH iz reda hrvatskog naroda. Toliko o principima HDZ-a BiH.

Nema sumnje da je HDZ BiH stranka koja je dobila najveći broj glasova Hrvata u BiH. Dalo bi se raspravljati je li baš HDZ 1990, koja je na Općim izborima 2010. koalirala i imala zajedničku listu s HSP-om BiH, druga najjača stranka u Hrvata. Također, neupitno je i da HSP BiH, Radom za boljitak, te SDP BiH imaju, svaka posebno, neuporedivo veći izborni legitimitet hrvatskih glasača od ostalih stranaka jednog lica koje danas čine tzv. Hrvatski narodni sabor BiH. Zapravo, ostale stranke HNS-a BiH ni nemaju nikakav izborni legitimitet jer nijedna od ovih stranaka nema nijednog predstavnika ni u jednom državnom tijelu, od općinske do državne razine. Nema ih nigdje osim u HNS-u BiH.

U Deklaraciji HNS-a usvojenoj na šestotravanjskom 5. zasjedanju HNS-a BiH pod prvom točkom stoji:
- Pravno, tehnički i organizacijski utemeljiti Hrvatski narodni sabor BiH kao trajnu krovnu, nacionalnu i političku instituciju hrvatskog naroda u BiH, kao „narodni parlament“ i kao vrhovnu instancu odlučivanja kada su u pitanju vitalni nacionalni interesi hrvatskog naroda u BiH.

Ako prihvatimo da je hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini potrebno jedno svehrvatsko tijelo koje bi se nazivalo Hrvatskim narodnim saborom BiH, onda bi to trebalo biti tijelo koje bi predstavljalo sve Hrvate ove zemlje, a ne ono što je ono sad – Sabor HDZ-a BiH i njegovih satelita.

Da bismo dobili jedan takav, kako se u Deklaraciji navodi, „narodni parlament“, onda on treba obuhvatati Hrvate svih političkih uvjerenja, i lijeve i desne. HNS danas čine samo desne i ekstremno desne stranke. U njemu nema niti jedna stranka lijeve provenijencije, a nije valjda da u Bosni i Hercegovini nema Hrvata ljevičara!? Naravno da ima, počevši od SDP-ovih vijećnika u Općinskom vijeću Gruda, pa sve do državnog nivoa.

Nije problem u nedostatku Hrvata ljevičara, naravno. Nije problem ni u nedostatku Hrvata desničara koji ne podržavaju politiku HDZ-a. Problem je u jednoumlju koje nam se pokušava poturiti kao nacionalno jedinstvo. HDZ BiH i Dragan Čović, koji je kompromitacijom najnesposobnijeg hrvatskog političara Bože Ljubića uspio srušiti ionako politički naivnu sliku o HDZ-u 1990 kao alternativi HDZ-u BiH, sada je oko sebe okupio šačicu anonimusa iz opskurnih desničarskih stranaka koje postoje samo na papiru i u HNS-u i pokušava nam predstaviti taj začudni skup političkih pajaca kao tobože svehrvatski sabor.

Ukratko, ono što se danas naziva Hrvatskim narodnim saborom BiH samo je još jedna semantička igra HDZ-a BiH s ciljem porobljavanja Hrvata BiH u jednu totalitarnu matricu koja glasi: jedan narod – jedna stranka – jedan vođa.

|2| Katolička crkva u Hrvata – izdaja univerzalnosti i služenje nacionalizmu

Na 5. zasjedanju HNS-a prisutnima se obratio fra Iko Skoko, koji je između ostaloga prenio sabornicima pozdrave i blagoslov od fra Ivana Sesara, provincijala Hercegovačke franjevačke provincije. To je samo jedan u nizu aktova kojim predstavnici Katoličke crkve u Hrvata pokazuju da ona pretežno – čast iznimkama – ne predstavlja kršćanstvo niti nauk Isusa iz Nazareta i apostola Pavla, nego hrvatsku nacionalnu ideologiju, koja je idolatrija i koja je u proturječju s kršćanstvom. Crkva se p(r)okazuje kao najvjernija i najkorisnija sluškinja HDZ-a, koja je tu da priprema teren za HDZ-ovsku akciju, da svojom podrškom i zastupanjem učvršćuje tu ideologiju, da pozivom na „jedinstvo“ odvodi Hrvate u jednoumlje… Veoma je licemjerno kad crkveni ljudi optužuju komunizam zbog totalitarizma i jednoumlja, a istovremeno su doveli na vlast i na toj vlasti održavaju one koji sprovode sistem nacionalnog jednoumlja. Kao što je netko dobro primijetio, mi smo u Bosni i Hercegovini prešli iz jednog jednopartijskog sistema u tri jednopartijska sistema. Među Hrvatima je taj jednopartijski sistem već etabliran i nažalost crkva, posebno ona u Hercegovini, daje podršku za jačanje tog jednopartijskog sistema.

Na ovome Hrvatskom navodnom saboru mogle su se čuti mnoge skandalozne izjave, koje oslikavaju bilo zlonamjernost bilo glupost onih koji su ih izjavljivali. Jedan govornik započeo je obraćanje s pozdravom 'hvaljen Isus i Marija' i rekao da je to poruka Lagumdžiji i ostalima. Drugi je bio još cirkusantskiji, govoreći kako on ne bi prepoznao himnu BiH da mu netko ne kaže da je to himna i da Hrvati navijaju za BiH samo kad igra protiv Turske. Bilo je rečeno i to kako je komunizam najveće zlo u povijesti čovječanstva. Martin Raguž rekao je kako su Hrvati čekali 1300 godina na međunarodno priznanje države, što je izjava zbog koje bi mu trebalo oduzeti sve diplome, napose onu o završenim politološkim studijama, a uključujući i onu o završenoj osnovnoj školi. Neznalica ili manipulator Raguž (svejedno što je od toga dvoje) ne zna da Hrvati nisu čekali toliko godina na priznanje svoje države, zato što je država Hrvatska nastala 1943. a prije toga je nikada nije ni bilo pa se nije ni imalo što priznati niti što čekati. Dakle, ili ne poznaje povijest, ili ne poznaje pojam države, ili je manipulator koji svjesno obmanjuje i priča ono što oni koji su gori od njega žele čuti.

Mjera uspjeha Hrvatskog navodnog sabora označavat će mjeru propasti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, kao što je kroz sve ovo vrijeme od rata pa naovamo uspjeh HDZ-a označavao mjeru propasti Hrvata, i na demografskom i na kulturnom i na ekonomskom planu. Crkva, koja se pretenciozno i neopravdano zove katoličkom, stala je na stranu jedne plemenske, partikularističke ideje i time po milijun i prvi put iznevjerila svoje poslanje. Jer nacionalizam, kako je još davno primijetio Nikolaj Berdjajev, uvijek završava u vladavini bogatih nad siromašnima, pa dajući podršku nacionalizmu crkva daje podršku produbljivanju društvenih nepravdi.

U svemu tome, cinik Dragan Čović, to utjelovljeno Zlo koje je opsjelo hrvatske duše, pokazuje se kao najveći pobjednik. Malo po malo, on postaje Veliki i Dragi Vođa bh. Hrvata. Uz pomoć crkve, a zahvaljujući hrvatskoj naivnosti i nesvjesnosti vlastitog položaja i vlastitih perspektiva, Čović je na dobrom putu da dokrajči ovu agoniju bosansko-hercegovačkih Hrvata.

Autori: Nino Zelenika i Franjo Šarčević